Kako je nova knjiga "novog filozofa" postala jedan od simptoma spoznaje Zapada o sopstvenoj krhkosti i trošnosti u eri povratka imperija
Bernard-Henri Levy 01
© SipaBernard-Henri Levy
Međunarodni liberalni poredak više ne postoji. Zapravo, ne postoji više nikakav svetski poredak, pošto se onaj stari, liberalni, raspao u paramparčad; svet se sada nalazi u krvavom metežu, u previranju kome još ne naziremo kraj. Od Pacifika do Atlantika, od Hong Konga sve do Pariza, preko Srednjeg i Bliskog istoka, koji već decenijama predstavljaju ratna poprišta, svet doslovce ključa u neredima koji su, kako primećuje komentator Sputnjika, "poprimili odlike brutalnosti nalik filmskim scenama o početku Sudnjeg dana". Od previranja nije izuzeta ni Afrika, koja se sve brže udaljava od mira, o čemu svedoče tragedije u Libiji, Nigeriji, Centralnoafričkoj Republici... Gori i čitava Južna Amerika, u kojoj bi uskoro mogao da se rodi moćan pokret za dekolonizaciju, a u duboko podeljenim Sjedinjenim Državama, zemlji sve više opsednutoj mržnjom u kojoj nestaje svaka tolerancija, oživljavaju strahovi od novog građanskog rata.

DUH IMPERIJA

Početkom godine, krah "liberalnog poretka" je na Minhenskoj konferenciji o bezbednosti morala da prizna i poslovično uzdržana i oprezna nemačka kancelarka Angela Merkel koja uvek kasni za događajima: "Svetski poredak se raspada". Političari na vlasti su po prirodi stvari veoma uzdržani u izricanju sudova; obaveza koju nemaju posmatrači ni analitičari svetskih zbivanja. Uticajni Farid Zakarija je u Forin afersu već konstatovao smrt američke hegemonije. Ova smrt, tokom jedne "kratke i plahovite epohe", duge svega tri decenije, dogodila se "u nekom trenutku tokom poslednje dve godine". Za nju su odgovorne nove sile u usponu, koliko i pogrešne i kratkovide spoljnopolitičke odluke Vašingtona, sklonog da sve konflikte razrešava ratom.

Francuski "novi filozof" i guru liberalizma Bernar Anri-Levi smatra da je i sama moderna zapadna civilizacija danas u opasnosti. To je mnogo teža dijagnoza od uzmicanja ili "povlačenja američke hegemonije". U svojoj knjizi pod naslovom Imperija i petorica kraljeva: Abdikacija Amerike i sudbina sveta (The Empire and the Five Kings: America's Abdication and the Fate of the World) ovaj francuski mislilac u stvari govori o epohalnoj promeni: o kraju jedne epohe; o završetku ere političke moderne, koju danas ugrožavaju vaskrsli duhovi prošlosti. Temi "povratka kraljeva" posvećen je drugi, veoma obiman deo njegove knjige. Iako je kriza političke moderne evidentna, liberalni guru "odbacuje ideju njenog nepovratnog opadanja i, još gore, nestanka", pozivajući na njenu odbranu.

Ko danas ugrožava liberalne demokratije i "liberalni poredak" za koji se, do pre manje od jedne decenije, smatralo da je večan i da ga više ništa i niko ne može uzdrmati, niti dovesti u pitanje? "Jedan bauk kruži svetom", upozorava BHL, "a to je bauk imperija"- Ghost of the Empires. Stari (liberalni) poredak, prema mišljenju filozofa, razaraju duhovi starih imperija, poput ruske, kineske, iranske ili osmanske - a taj bauk koji toliko plaši liberalne elite zapravo je bauk (nadolazećeg) multipolarizma. Amerika, dosadašnji "svetionik slobode" i "branitelj liberalne demokratije" abdicirala je kao stvarni suveren sveta, konstatuje ovaj mislilac, i više ne sedi na svetskom tronu. "Car je go!", zaključuje Levi, poredeći kolaps Pax Americana, koji se srušio preko noći, kao kula od karata, sa "geopolitičkim krahom berze". Prelom je nastupio na Bliskom istoku: "Američki kolos je pao pod hrpom diplomatskih menica bez pokrića", a "velika gozba na američkom lešu možda tek počinje".


Komentar: Taj stari poredak ne razaraju nikakvih duhovi starih carstava, nego ga razaraju njegovi poklonici kroz aroganciju, pohlepu i slično.


POSLEDNjI TALAS

Sve u svemu: za svega nekoliko godina, od kulminacije takozvanog Arapskog proleća 2011. do danas, na Zapadu je potpuno iščezlo osećanje trijumfalnog optimizma. Ugroženom se oseća i Evropska unija, drugi pol zapadnog sveta, "napadnuta iznutra i spolja". Niz katastrofičnih ocena zaključio je francuski predsednik Emanuel Makron: "Evropska unije je na ivici ambisa, NATO u stanju kliničke smrti". Još 2011, zapadni eksperti za međunarodne odnose i samozvani borci za ljudska prava predviđali su da će "virus Arapskog proleća uskoro napasti Peking i Moskvu", poslednje tvrđave autoritarizma u svetu.

Pobedonosni talas trebalo je da preplavi čitav svet; euforija se mogla porediti jedino s onom koja je nastupila posle pada Berlinskog zida. Tada se Zapadu priviđalo da je istorija stigla do svog kraja, da je sa nezaustavljivom "univerzalizacijom liberalne demokratije konačno završena ideološka evolucija čovečanstva" (Frensis Fukujama), a da je liberalna demokratija, ako ne najbolji, a onda jedini mogući oblik vladavine na planeti. Ali ovaj talas iznova oživljenog "demokratskog mesijanizma", širenog putem "obojenih revolucija" i neretko pospešivanog direktnim vojnim intervencijama - "uz pomoć Pete i Šeste flote" - ubrzo se istopio. Očekivanja Zapada nisu se ostvarila.

Kako je to uopšte moglo da se dogodi? Zašto su sva očekivanja zapadnih lidera i kreatora javnog mnjenja, zapadnih političkih i intelektualnih elita, kao što je još 2009. godine primetio američki mislilac Li Heris, bila tako "katastrofalno i zapanjujuće pogrešna"?

ŽRTVE SOPSTVENIH MAŠTARIJA

"Šta je, u stvari, krenulo naopako? Kako je toliko mnogo pametnih ljudi moglo tako strašno da pogreši u svojim procenama budućnosti?" To je bio samo znak, smatra Heris, da su naše (zapadne) elite izgubile svaki dodir sa stvarnošću, odnosno da se stvarnost, konačno i neopozivo, udaljila od njih. Na primer, "američki neokonzervativni intelektualci", podseća ovaj autor, "koji su planirali rekonstrukciju Iraka" posle Bušovog krstaškog pohoda, "iskreno su verovali da će ta zemlja postati model demokratije i bili podjednako ubeđeni da će i druge muslimanske nacije žarko želeti da se na nju ugledaju". Isuviše je dobro poznato šta se potom dogodilo: "U međuvremenu, u Iraku, nekad obećanoj zemlji demokratskih reformi, odredi smrti hladnokrvno ubijaju dečake zato što nose kratke pantalone i berbere koji briju brade jer oni čine greh po islamu, dok američke vojnike njihova sopstvena vlada optužuje za brutalnost i ubijanje nevinih iračkih žena i dece".

U stvari, "oni koji odlučuju o našoj sudbini" postali su prve i najteže žrtve sopstvenih maštarija i sopstvene ideološke zaslepljenosti. To je znak koji opominje, smatra Heris, razlog za uzbunu na Zapadu. Istorija se (suprotno predviđanjima) nije završila nego ubrzala, a globalni kapitalizam nije umanjio nego uvećao siromaštvo "Trećeg sveta". Uvećao je i siromaštvo i nejednakost na Zapadu. Liberalne demokratije nisu smenile "autokratije" i "korumpirane režime koji su sprečavali ljudski napredak", već su "autokratski režimi" ojačali, osporavajući nizom praktičnih koraka hegemonijski poredak koji je Zapad uspostavio posle Hladnog rata.

Obećani liberalni raj za sam Zapad, a ni za "ostatak sveta", nije nastupio, a po svoj prilici neće nikad ni nastupiti. Umesto toga, na već oslabljenom Zapadu pojavilo se novo osećanje: da je nešto - ne zna se tačno šta - ozbiljno pošlo po zlu. Dogodilo se i novo pomeranje težišta moći, praćeno eksplozijom brutalne sile i svirepog nasilja širom planete, ono što se, u ovom trenutku na primer, dešava u Južnoj Americi ili Hong Kongu; erupcija koju je isprovocirao Zapad u nastojanju da zaustavi nešto što je, na koncu, ipak neizbežno.

JEDINA CIVILIZACIJA?

Zapravo, ne samo da se danas ne približavamo nekom "kraju istorije", niti se suočavamo sa "sukobom civilizacija", kao što je to predviđao jedan drugi američki mislilac, Semjuel Hantington: "Umesto toga", upozorio je Heris, "suočavamo se s nečim o čemu nijedan od naših lidera ne želi da razmišlja - s krahom civilizacije kakvu poznajemo" - odnosno sa krahom zapadne civilizacije. Lideri Zapada dugo su odbijali da "misle o najgorem"; a odbijanje da se o tome razmišlja jeste najbolji način da se "najgore" i ostvari. Da bi prekinuo ovo zlosutno ćutanje, Heris je napisao knjigu Civilizacija i njeni neprijatelji: Sledeća faza istorije.

Zapadni političari, sasvim izvesno, nisu čitali Herisovu knjigu. I da jesu, ne bi im bila od velike pomoći. Ovaj mislilac, inače bivši student protestantske teologije, u mnogo čemu je tipični zapadnjak, koji civilizaciju poima kao zapadni izum, kao jedinstveni "proizvod razuma" epohe prosvetiteljstva. Civilizacija, to je ono što postoji isključivo na Zapadu - nastala je u jednom "privilegovanom dobu ljudske istorije", u "izuzetnoj istorijskoj eri" u kojoj je razum zablistao u punom sjaju, kada je "ukinuta potreba za krvnom osvetom i krvavim razmiricama". Zapadna civilizacija stavila je van snage "zakon džungle" koji je važio kroz celokupnu ljudsku povest. "Umesto toga", tvrdi Heris; "sukobi su rešavani kroz razumne procedure - diskusije, debate, arbitraže, parlamentarne postupke, sudove, međunarodna tela".

Sve je to jako daleko od istine: "doba razuma" nije bilo nimalo miroljubivo. Započelo je kolonijalnim i imperijalističkim zapadnim osvajanjima, a kulminiralo sa dva svetska rata - najvećim katastrofama koje je iskusilo čovečanstvo u svojoj istoriji. Period posle 1945. obeležen je antikolonijalističkim pokretima i krstaškim neokolonijalnim pohodima SAD i njihovih saveznika, navodno vođenim u ime ideala "mira, demokratije i čovečnosti". "Dobu prosvećenosti" više bi odgovarao naziv "doba pomračenja". Posle pada Berlinskog zida, u međunarodne odnose se na velika vrata vratio i "zakon džungle", gde je najjači propisivao pravila i derogirao međunarodno pravo. Za ovaj period karakteristično je još nešto: Zapad je jedino sebe doživljavao kao civilizaciju, ostalima nije priznavao ovo pravo.

POMRAČENjE SVESTI

Zašto je Zapadu toliko teško da shvati da civilizacija nije nastala onog trenutka kada je na Zapadu "trijumfovao (prosvetiteljski) razum" - da su civilizacije (civilizacije u množini) postojale i hiljadama godina ranije i da postoje i danas? Reč je o iluziji takozvanog zapadnog univerzalizma: dubokom ubeđenju da je Zapad jedina postojeća civilizacija, a da ostali to nisu, niti mogu da budu; da su svi drugi varvari, koje je potrebno civilizovati prema zapadnim kriterijumima, odnosno u potpunosti ih apsorbovati i potčiniti sebi. Grubo uzev, svet se u zapadnoj vizuri manihejski delio, a deli se i danas, na "(dobar) Zapad i (loš) ostatak": na "West and the Rest", gde je "ostatak" samo slučajni proizvod istorije, njena slepa ulica, zabluda.

U odnosu na sve ostale civilizacije, Zapad obeležava kobna nesposobnost da razume i prihvati postojanje "drugih i drugačijih". S tim u vezi, Britanac Alister Kruk govori o sada već "kolosalnom pomračenju svesti" i o "gubitku kognitivne vitalnosti", koji sasvim onemogućava empatiju i "dopiranje do drugosti". To je, uostalom, tipično za čitavo razdoblje političke moderne na Zapadu. "Danas su se Vašington (i neke evropske elite)", piše Kruk, "povukli u svoju nišu svesti, u svoju mentalnu enklavu, ograđenu i zaštićenu od razumevanja - ili angažovanja - sa širim ljudskim iskustvom".

Ovo pomračenje ima naročito tragične posledice u političkoj sferi. Svuda oko sebe Zapad uporno traži i pronalazi neprijatelje: "varvare", "divljake", pa čak i "kanibale"; one koji navodno prete zapadnoj civilizaciji, namesto da prihvati jednostavnu činjenicu: "drugi" nisu isto što i Zapad. Ova nesposobnost navodi Zapad na potpuno krive i pogrešne procene realnosti. "Postoje ozbiljni nedostaci u zapadnom pogledu na svet", upozorio je još 1978. godine ruski pisac Aleksandar Solženjicin, "koji je i doveo do zapadnih osvajanja".

Odbacivanje "drugih i drugačijih", kojima je ukinuto samo pravo na postojanje, prezir, nerazumevanje, mržnja i arogancija, katkad poprimaju upravo fantazmagorične obrise, kao u viziji Bernara Anri-Levija. Njegova "petorica kraljeva" su današnji vladari Rusije, Kine, Turske, Irana i Saudijske Arabije. "Ta petorka ne deli naše vrednosti, a to znači da su nam - neprijatelji. To su i moji i vaši neprijatelji... Ta petorka mrzi ono što je u nama najbolje... Ona mrzi našu ljubav prema slobodi. Ona mrzi našu ravnopravnost muškaraca i žena. Ona mrzi naš slobodni duh". Možemo se upitati: da li je ovde zaista reč o dubokoj mržnji "ostatka sveta" prema "zapadnim vrednostima" i njegovom "slobodnom duhu", ili o nečistoj savesti Zapada, koji duboko potiskuje svoju kolonijalnu prošlost i sećanje na nju, projektujući sopstveno zlo na "druge"?

IZNENAĐENjA ZA ZAPADNU MISAO

Petorica apokaliptičkih kraljeva, koji se u grotesknoj viziji filozofa vraćaju na istorijsku scenu, i to "pijani od neobuzdane drskosti i želje za osvetom", kako bi učestvovali na pravoj kanibalskoj gozbi, zapravo su metafora za civilizacije i imperije koje su postojale mnogo pre racionalističkog i materijalističkog Zapada, a po svoj prilici postojaće i još dugo nakon što moderni Zapad postane prošlost. Čitalac se može upitati i da li činjenica da ove civilizacije ne dele "zapadne vrednosti" obavezno znači da su one "neprijatelji Zapada", kao što tvrdi francuski mislilac. I da li je stvarnost u kojoj se probudio Zapad zaista tako apokalitična, a perspektiva toliko mračna da neminovno priziva u svest motive Smaka sveta i Sudnjeg dana?

Ili je reč o nečem drugom: o već pomenutoj neposobnosti Zapada i zapadne misli da razume i prihvati postojanje "drugih i drugačijih"; o dubokom nerazumevanju, o onoj "kognitivnoj nesposobnosti" i "kolosalnom pomračenju svesti na Zapadu", koja ga nagoni da uvek i svuda traži i pronalazi neprijatelje stupajući s njima u bespoštednu borbu na život i smrt?

Konačno, da li su mogući i drugačiji odnosi između civilizacija, izuzev odnosa dominacije i potčinjavanja? Gledano iz zapadne perspektive, odgovor je negativan. Zapad ih ne poznaje, ne želi da ih upozna, niti može da ih prihvati kao ravnopravne. "Svaka drevna i duboko ukorenjena samosvojna kultura," upozoravao je Solženjicin, "posebno ako je raširena na velikom delu Zemljine površine, predstavlja zaseban svet, pun zagonetki i iznenađenja za zapadnu misao". Naizgled slična Zapadu, Rusija je hiljadu godina predstavljala takav samosvojan svet, "iako je zapadna misao sistematski grešila negirajući njen samostalan karakter, i stoga je nikada nije shvatila" - ni u razdoblju carstva, ni u komunističkom periodu, baš kao ni danas.

Zapadna osvajanja proizvela su osećanje trijumfalizma, opijenosti "prividnom pobedom čoveka Zapada" i bila su praćena "uobičajenim prezirom prema svim mogućim životnim vrednostima porobljenih naroda". Sada je očigledno da to nije bila nikakva trajna pobeda jedne civilizacije nad (svim) drugim, navodno inferiornim, nikakav "trijumf ljudske nezavisnosti i snage". Bila je to pre kratkotrajna samoobmana: opijenost iluzijom o sopstvenoj superiornosti i nadmoći, koja se danas ruši pred stvarnošću, za zapadni racionalistički um neshvatljivom i nespoznatljivom. Svet nije "jedan", postoji čitavo mnoštvo različitih svetova. Buđenje iz tog sna je gorko: Zapad je prinuđen da otkriva "sopstvenu krhkost i trošnost". Ova spoznaja izaziva panični strah. Knjiga Bernara Anri-Levija jedan je od simptoma ili izraza tog paničnog straha.
Boris Nad je pisac, publicista i saradnik nedeljnika Pečat i portala Novi Standard. Autor je više knjiga i zbornika, od kojih je poslednja "Američka ideologija" (Beograd, Pešić i sinovi, 2018).