© REUTERS/Phil Noble
Ideologija Sjedinjenih Država i, većim djelom, kolektivnog Zapada, činila se nepresušnim izvorom provjerenih ideja čija je vrijednost bila neupitna a mudrost univerzalna i globalno primjenjiva. Štaviše, u zanosu hladnoratovske pobjede, američki politikolog i profesor sa Stenforda, Fransis Fukujama, napisao je svoje najpoznatije djelo Kraj istorije i posljednji čovjek (The End of History and the Last Man).[1] U svom radu, Fukujama je tvrdio da je sa padom Berlinskog zida i nestankom Sovjetskog Saveza čovječanstvo privelo kraju potragu za najpogodnijim ideološkim sistemom. Naravno, za autora najpogodniji ideološki poredak bio je zapadni sistem zasnovan na kapitalizmu i liberalnoj demokratiji.[2] Uzevši u obzir trenutna dešavanja, bez sumnje možemo tvrditi da se istorija nije završila u skladu sa Fukujaminim predviđanjima, niti se završila uopšte. I sam Fukujama vremenom je uvidio svoju grešku i prilagodio mišljenje savremenoj političkoj stvarnosti,[3] za koju se ne može reći da je potpuno naklonjena kapitalizmu kao ekonomskom sistemu ili liberalnoj demokratiji kao načinu političkog uređenja društva.
SLUČAJ IZ AUSTRIJE
Migrantska kriza iz 2015. godine, značajno uzburkavši evropsku političku scenu zbog jačanja nacionalnih i desničarskih partija širom EU, poslužila je kao katalizator za dva istovremena događaja. Sa jedne strane, nagli priliv velikog broja migranta brzo je doveo do otvorenog sudara kultura pridošlica i društava u koje su stigli. Nasilno ponašanje, porast kriminaliteta,[4][5][6] nedostatak volje za osnovnim stepenom asimilacije,[7][8][9] getoizacija[10][11][12] te nagli porast seksualnog nasilja,[13][14][15][16][17] mahom usmjerenog prema ženskom stanovništvu država domaćina, neprijatno su potresli dotadašnje temelje zapadnog pogleda na svijet. Istovremeno, ljutnju domicilnog stanovništva produbila je činjenica da su zvanične strukture države pokušavale dotične trendove i događaje potpuno potisnuti iz glavnih tokova informacija, putem sakrivanja relevantnih statističkih podataka[18][19][20] ili pak relativizacijom krivaca, pozivajući se na društvene okolnosti i različitost kultura.
Slučaj najpoznatiji domaćoj javnosti, iz 2016. godine, vezan za silovanje srpskog dječaka od strane iračkog migranta u Austriji dobar je pokazatelj gubitka dodira sa stvarnošću i urušavanja vrijednosnih i moralnih normi u zemljama Zapada. Prilikom posjete jednom od bečkih bazena, migrant poznat medijima kao Amir A. fizički je prisilio, tada, desetogodišnjeg Gorana na ulazak u kabinu toaleta gdje je uslijedilo seksualno zlostavljanje.[21] Iako svjestan pogrešnosti svoga čina, nezabrinut, silovatelj ostaje na bazenu gdje ga policija i pronalazi.
U svoju odbranu, dotični Amir je svoj postupak pravdao ističući da je u pitanju bio slučaj "seksualne nužde"[22] s obzirom da četiri mjeseca prije toga nije imao odnos. Dodatni element u odbrani silovatelja bila je, očigledno lažna konstrukcija kako zločinac nije razumio dječakovo suprostavljanje izraženo govorom. Takozvana "seksualna nužda" i navodno nerazumjevanje verbalnog otpora žrtve su tako slabi i nebitni argumenti u kontekstu događaja da bi svaka ozbiljna osoba očekivala njihovo odbacivanje od strane suda. Zahvaljujući decenijama moralnog relativizma koji se proširio zapadnim društvima i potpunom iskrivljenju shvatanja i primjene ljudskih prava, sud je u potpunosti uvažio drugi argument odbrane što je dovelo do odbacivanja prvobitne presude na šest godina zatvora.[23][24] Sud je donio ovakvu odluku uprkos činjenici da je i sam silovatelj priznao svoj zločin.[25]
Godinu dana nakon prve presude, u 2017. Senat Vrhovnog suda Austrije odlučio je da silovatelju smanji kaznu na četiri godine zatvora.[26] Predsjedavajući Senata, Tomas Filip, je ovakvu odluku opravdao ističući da se četiri godine zatvora u ovome slučaju čine primjerenom kaznom. Vrhovni sud Austrije, u odluci koja se može tumačiti kao namjerna uvreda žrtve ili demonstracija nedostatka razuma, je zaključio da 5.000 evra predstavlja odgovarajuću nadoknadu zlostavljenom dječaku za proživljenu traumu i psihološke poremećaje koji su uslijedili poslije.[27] Posebnu pažnju obratiti na činjenicu da je najstrožija kazna austrijskog suda za silovanje djeteta bila šest godina u zatvoru.
Jedini koji je prokomentarisao ovakav rasplet situacije bio je ruski predsjednik Vladimir Putin. Prilikom jednog od svojih obrađanja pred kraj 2016. godine, Putin je prokomentarisao da odluka austrijskog suda vodi ka "slabljenju nacionalnih vrijednosti" istakavši da "društvo koje nije sposobno zaštititi svoju djecu nema budućnosti."[28] Slučaj iz Austrije, te reakcija društvenih i državnih ustanova oslikavaju duboko uraslu izvitoperenost sistema u značajnom broju zapadnih zemalja gdje je već sada postalo očigledno da široke mase građanstva prebivaju u potpuno drugačijoj stvarnosti od svojih elita. Najviši slojevi društva zapadnih zemalja, posebno oni iz Sjedinjenih Država i Velike Britanije, najaktivniji su zagovornici liberalnih vrijednosti[29][30] i potpunog ustrojavanja društva[31] na osnovu istih, pri čemu oni sami najmanje trpe društvene potrese koje takvo preustrojavanje podrazumjeva.
POPULARNOST SNAŽNIH VOĐA
U potpunosti odrođene od sopstvene nacije, zadojene globalnom liberalnom ideologijom, te vođene željom za gomilanjem bogatstva bez obzira na posljedice, zapadne elite su postale antagonistički nastrojene prema sopstvenim građanima čije fizičko postojanje i duhovno naslijeđe bezrezervno žrtvuju u svrhu svojih ekonomskih interesa i ideoloških gledišta. Reakcija druge strane je očekivano negativna, no spora, s obzirom da je društveni inženjering nad zemljama Zapadne Evrope provođen od završetka Drugog svjetskog rata. Među najboljim pokazateljima rastućeg jaza između nacionalnih masa i elita jesu porast popularnosti ranije izopštenih partija desnice, koje su od strane ljevičarskih stranaka u crno-bjelom maniru Holivuda odmah poistovjećivane sa nacističkim grupacijama, te gubitak povjerenja u demokratske institucije od strane prosječnog birača i njegov zaokret prema autoritativnijim oblicima društvenog uređenja. Ovaj proces je primjetan širom Evrope i unutar većine članica Unije. Pored podrške partijama desnice, primjetan je porast privlačnosti snažnih vođa lišenih ograničenja nametnutih političkom korektnošću koji djeluju prvenstveno u korist sopstvene nacije i države.
Najočitiji primjer jeste podrška koju uživa ruski predsjednik Vladimir Putin, kako unutar Ruske Federacije tako i van nje. U protekloj deceniji, čak i u trenutku kada je njegova popularnost bilježila najniži stepen, predsjednik Rusije je uživao 62 odsto domaće podrške.[32] Poređenja radi, Putinova popularnost se u periodu od 2008. do 2015. uglavnom kretala između 78 odsto i 88 odsto. Početkom 2015. mjerenja javne podrške su pokazala da je sa 86 odsto domaće podrške Vladimir Putin bio najpopularniji političar u globalnim okvirima.[33] U istom periodu, Barak Obama i Angela Merkel su, ponaosob, imali 46 odsto i 64 odsto podrške u svojim državama.[34] Pored domaće podrške, predsjednik Rusije uživa podršku i u više drugih država. Prema istraživanju Galup grupe iz 2017, prosječna podrška koju je uživao Vladimir Putin u okviru 55 izabranih država iznosila je 43 odsto što ga je svrstvalo među prva četiri najpopularnija političara na svijetu. Najniža podrška Putinu, van granica Rusije, zabilježena je u Poljskoj, devet odsto podrške, dok je ruski predsjednik najviše popularnosti stekao u Vijentamu, Jermeniji, Kazahstanu i Srbiji.[35][36]
Politički posmatrači koji su pratili državnički put Vladimira Putina njegovu popularnost pripisuju značajnom poboljšanju životnog standarda prosječnih građana,[37][38][39][40] obnovi ruske vojne moći, povratku statusa velike sile i međunarodnog prestiža[41] te odlučnoj borbi protiv unutrašnje dezintegracije ruske države.[42][43] Ruski predsjednik je samo najočitiji primjer povratka u modu snažnih vođa. Viktor Orban u Mađarskoj, Mateo Salvini u Italiji, sam Donald Tramp u Sjedinjenim Državama, Jaroslav Kačinjski, vođa trenutno dominante političke partije u Poljskoj, Roberto Fiko u Slovačkoj, kineski predsjednik Si Đinping, Rodrigo Duterte na Filipinima i nekolicina drugih su se u većini slučajeva pojavili na političkoj sceni, relativno gledano, nedavno,[44] i što je mnogo važnije, uz značajnu podršku javnosti. Jedan od najnovijih primjera ovakvog vođe, relativno gledano, jeste i britanski premijer Boris Džonson.[45]
Istočne članice Evropske unije, posebno one u Višegradskoj grupi, imale su veoma jasan i negativan stav po pitanju smještaja migranata. Nakon terorističkih napada u Francuskoj i Njemačkoj i ostalih vidova kriminaliteta koji su pratili dolazak bliskoistočnih i afričkih migranata, stanovnicima na istoku EU bila je očigledna ispravnost odluke njihovih vlada da odbiju naseljeničke kvote te da onemoguće nesmetan ulazak preko svoje granice.
Jedna od zanimljivih posljedica ovakvog razvoja situacije ogleda se u tome da su stanovnici zemalja na zapadu Evrope, onih koje su bile najviše zahvaćene društvenim potresima u posljednjih nekoliko godina, i sami počeli da uvićaju prednosi autoritativnog režima i snažnog vođe. Ovaj, relativno gledano, nagli politički zaokret je i omogućio uspon partija desnice[46][47] u zemljama gdje je do prije deset godina nešto takvo smatrano skoro pa nemogućim. Uspjeh autoritarnih režima primjetan je i van društveno-političke sfere, posebno u slučaju Kine, koju neki već sada smatraju ravnom, u pogledu ekonomije, Sjedinjenim Državama. Činjenica da je Peking u periodu od 2008. do 2018. uspio da izgradi domaću mrežu brzih pruga dužu od 30.000 km[48][49] te da u toku 2020. namjerava testirati prototip maglev voza[50] (voz koji se kreće koristeći principe magnetne levitacije) čija brzina prelazi 600 kilometara na čas nije ostala nezapažena, kako među zapadnim elitama, tako i među građanstvom. S druge strane, projekat brze pruge obećan stanovnicima Kalifornije tokom 2009. godine još uvijek čeka svoj završetak, iako dužina šina iznosi nešto manje od 200 kilometera.[51]
STRAH NA ZAPADU
Političari odani ljevičarskim partijama te njihovim interesima i vrijednostima, kao što je njemački predsjednik Frank-Valter Štajnmajer, sumorno posmatraju uspon stranaka desnice i bez dubljeg promišljanja dotični proces žigošu izjavama kao što je "stari duh" i "zli duhovi prošlosti" koji su se pokazali "u novom obličju".[52][53][54] Predstavnici ljevice sve više se udaljavaju od sopstvenog glasačkog tijela i uporno odbijaju da vide ono što se drugima čini očigledno. Stanovnici Zapadne Evrope danas sa mnogo manje entuzijazma gledaju na budućnost i žive unutar društava gdje je strah postao sastavni dio svakodnevnice, strah od terorističkih napada, strah od progona rulje putem brojnih društvenih mreža, strah od gubitka životnih postignuća ili pak strah od gubitka zaposlenja u slučaju pogrešne opaske o "ugroženim i manjinskim grupama" bez obzira da li su to žene, homoseksualci ili muslimani.
Ovaj strah samo je pojačan brojnim situacijima gdje državne institucije očigledno djeluju pristrasno protiv interesa prosječnih građana. Napori njemačkih i švedskih vlasti da sakriju migrantsko porijeklo počinitelja seksualnih napada[55] jasan je primjer nedostatka želje da se državni vrh suoči sa stvarnošću praćen lišavanjem domaćeg stanovništva svih mehanizama pomoći koje bi jedna uređena država trebalo da nudi svojim građanima. Ovakvo ponašanje, decenijama praćeno ograničavanjem prava većine zarad lagodnosti manjine doveo je do pretvaranja straha u nepovjerenje prema već ustanovljenim društvenim normama i institucijama na kojima i počivaju države kolektivnog Zapada kakvog mi poznajemo.
Studija izvedena početkom 2017. od strane firme Ipsos, specijalizovane za istraživanje javnog mišljenja, potvrdila je visok stepen građanskog nepovjerenja u domaće vlade i međunarodne institucije u pet velikih evropskih zemalja. [56] Istraživanje provedeno u Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Španiji, Italiji i Francuskoj pokazalo je da većina ispitanika, izuzev onih iz Njemačke, smatra da njihova zemlja slabi.[57] Većina Francuza (61 odsto), Italijana (60 odsto) i Španaca (56 odsto) vjeruje da su njihovi životi lošiji od života njihovih roditelja. U Njemačkoj (44 odsto) i Britaniji (43 odsto), visok procenat ispitanika se slaže sa ovakvim stavom, iako većina ne djeli ovo mišljenje.
Povjerenje u nacionalne vlade je izuzetno slabo. Najviši stepeni nepovjerenja u domaće vlasti su u Španiji (89 odsto) i Italiji (80 odsto). Ispitanici iz Francuske (77 odsto) i Njemačke (70 odsto) su pokazali sličan stepen nepovjerenja. Čai i u Velikoj Britaniji, gdje je stepen povjerenja bio najviši, čak 66 odsto ispitanika je istaklo da ne vjeruje izabranim političkim predstavnicima.[58] Najzanimljivije otkriće istraživanja, koje potvrđuje ranije iznesene stavove, ogleda se u činjenici da je većina ispitanika, izuzev Njemaca, istakla neophodnost postojanja snažnog vođe koji će "stvari postaviti na njihovo mjesto" te "promjeniti pravila igre narušavajući status kvo".[59] U Španiji, 72 odsto ispitanih vjeruje u neophodnost snažnog vođe, u Francuskoj 70 odsto. Sa ovakvim stavom se slaže 67 odsto Italijana i Britanaca. Čak i u slučaju Njemačke, 34 odsto ispitanih vidi snažnog vođu kao ključ nacionalnog oporavka.
Istraživanje Ipsosa nije jedini dokument koji potvrđuje političko kolebanje i promjenu u političkoj orijentaciji nacija, sa posebnim naglaskom na zapadnoevropske. U toku 2019. godine, projekat Sloboda u svijetu (Freedom in the World) objavio je izvještaj za dotičnu godinu[60] ilustrativno nazvan "Povlačenje demokratije". Naime, kao što je istaknuto u samom dokumentu, 2019. bila je trinaesta uzastopna godina slabljenja demokratije u globalnim okvirima. Demokratija, čije opadanje je projekat istraživao, je američkog tipa, praćena svim elementima liberalne i globalističke ideologije karakteristične za taj sistem.
Interaktivni geografski prikaz zemalja i njihovog statusa u pogledu slobode i demkratije[61] pokazuje političko-ideološku pozadinu projekta, s obzirom da su svi veliki protivnici Vašingtona klasifikovani kao "neslobodni" ili "djelimično slobodni". Uprkos tome, od posebnog značaja je dio izvještaja koji se bavi regionalnim trendovima. Autori istraživanja su u ovome djelu dokumenta uočili, po njima, zabrinjavajuće procese čak i u onim državama Zapada koje slove kao slobodne. Posebno su istaknute, kada je Evropa u pitanju, Mađarska i Viktor Orban, Poljska i stranka Pravo i pravda, Češka, Austrija i Slovačka zajedno sa većinom balkanskih zemalja.[62] S druge strane, političke snage ljevice, generalno gledano, pokušavaju da očuvaju trenutni poredak stvari uporno koristeći demagogiju putem koje se neprestano upozorava na zlu prirodu populizma i nacionalizma.[63][64]
Spomenuta istraživanja ilustrovala su činjenicu da stanovnici, čak i zapadnih demokratija, odbijaju da prihvate spomenuta upozorenja i povjere svoje živote ideologiji koja ih je i gurnula ka trenutnom stepenu nesigurnosti i stagnacije. Liberalne kategorije ljudskih prava, građana svijeta, kapitalizma slobodnog tržišta, multietičnosti i tolerancije, između ostalih, ne pružaju odgovore na lične i zajedničke probleme sa kojima se susreću stanovnici Francuske, Njemačke i drugih zapadnih država. Štaviše, neke od ovih kategorija se zapravo nalaze u korijenu problema sa kojima se suočavaju zemlje Zapada.
Princip tolerancije, unutar jednog društva, ne može postojati zajedno sa stvarnošću potpuno različitih kultura koje su u nekim pogledima čak i neprijateljski nastrojene jedna prema drugoj. Multikulturalizam se koristi kao izgovor za odbijanje integracije, no bez integracije i djelimične asimilacije, cjelovitost jednog društva i države se ne može očuvati. Najbolji primjeri ovakvih slučajeva su takozvane "no go" zone koje postoje u većini zapadnoevropskih zemalja, sa posebnim naglaskom na Švedsku.[65][66][67][68] Iz nedavne srpske istorije, dešavanja na Kosmetu su jasan primjer krajnjeg ishoda tolerancije i multikulturalizma jugoslovenske recepture koji su od samog početka bili obilježeni nebrigom za ponašanje albanske manjine i neprocesuiranjem albanskih zločina nad srpskim stanovništvom.
SLUČAJ IZ VELIKE BRITANIJE
Primjer novijeg datuma, koji kroz svoju užasnu prirodu nesumnjivo ilustruje perverziju savremene liberalne ideologije i svih principa na kojima je utemeljena, potiče iz Velike Britanije. Naime, u toku 2018. godine pažnju britanske javnosti privukao je politički aktivista Tomi Robinson.[69] Uprkos zabrani, Robinson je odlučio je da putem prenosa uživo ispred zgrade suda isprati suđenje takozvanoj "hadersfildskoj bandi".[70][71] Sastavljena mahom od muslimana pakistanskog porijekla,[72] ova grupa je osuđena za višestruka silovanja te fizičko i psihičko mučenje većeg broja djevojčica koje su većinom bile bijele i engleskog porijekla.[73]
Zlostavljanje je obično bilo praćeno ponižavanjem, te nasilnim primoravanjem žrtava na konzumiranje alkohola i narkotika.[74] Nasilno primoravanje na čestu konzumaciju alkohola i upotrebu opojnih droga olakšavali su silovateljima kontrolu nad žrtvama koje su, jednom postavši ovisne o narkoticima, istovremeno postale zavisne od silovatelja koji su raspolagali opojnim sredstvima. Tokom suđenja grupi iz Hadersfilda je ustanovljeno da pedofili nisu silovane djevočice posmatrali kao ljudska bića već kao predmete koje su razmjenjivali među sobom.[75] Nazivajući svoje žrtve, između ostalog, "lakim mesom"[76] i "bjelim smećem"[77][78] pedofilske grupe su, generalno gledano, iskazivale visok stepen rasističkog prezira i mržnje prema žrtvama. Pored prisutnog rasizma, pedofili su često za djevojčice koristili izraze "kafir"(nevjernik) i "nemuslimanka" što upućuje, između ostalog, na islamsku pozadinu zločina.[79] Prema izvještaju iz 2017. više od 80 odsto članova pedofilskih grupa su muslimani, mahom porijeklom iz Pakistana, sa Bliskog istoka i Centralne Azije.[80][81][82][83]
Tomi Robinson, u stvarnosti Stiven Jaksli-Lenon, je svojim istupom poremetio dotadašnji status kvo i u žižu medijske pažnje postavio pitanje pedofilskih muslimanskih grupa koje su, ako je suditi po informacijama iznesenim tokom suđenja hadersfildskoj grupi, počele svoje djelovanje još polovinom devedesetih godina.[84] Uskoro je postalo očigledno da pedofili iz Hadersfilda nisi bili jedina takva grupa u Velikoj Britaniji. Slične pedofilske grupe su ubzro pronađene u značajnom broju većih gradova Engleske. Veliki gradovi kao što su London, Birmingem, Bristol, Lids, Oksford i Mančester se nalaze na listi sačinjenoj od skoro trideset urbanih cjelina.[85] Samo u periodu između 2018. i 2019. godine procjenjuje se da je skoro 19.000 djece u Engleskoj bilo seksualno zlostavljano.[86] Najmlađe poznate žrtve su u trenutku prvog silovanja imale između jedanaest i trinaest godina.[87][88] Različite procjene ukupnog broja žrtava silovanja i drugih oblika nasilja povezanih sa počiniteljima koji su mahom muslimani i migranti kreću se od 60.000 do milion[89] zlostavljane djece u prethodne tri decenije.[90][91][92][93][94]
U okvirima Velike Britanije, svi dosadašnji slučajevi povezani sa djelovanjem ovih pedofilskih grupa bili su koncentrisani na teritoriji Engleske, no početkom 2020. članak u britanskim novinama San otkrio je postojanje prve takve grupe na teritoriji Škotske.[95] Svi pedofili u grupi su bili muslimanski migranti porijeklom iz Egipta, Maroka, Turske, Pakistana, Iraka, Avganistana i Kurdistana. Ranije kategorisani kao "izbjeglice iz Sirije", svi su tražili azil u Škotskoj. Grupa sačinjena od 55 migranata, u periodu od nekoliko godina, silovala je 44 djevočice koje su poticale iz siromašnijih škotskih porodica ili su bile štićenice sistema domova za zbrinjavanje.[96]
Nakon što je istina o postojanju ovih grupa postala opšte poznata, žrtve[97] do tada nepoznatih pedofilskih grupa su počele upoznavati javnosti sa svojim iskustvima, otkrivajući široku rasprostranjenost ovakvih dešavanja. Ubrzo potom postalo je očigledno da ova silovanja i zlostavljanja nisu bila nepoznata vlastima te policijskim strukturama. Štaviše, dugo vremena su lokalne vlast i policijski organi odbijali da se suoče sa problemom pravdajući svoje ponašanje "političkom korektnošću"[98] i strahom da će "se suočiti sa optužbama za rasističko ponašanje"[99][100] ako budu provodili istrage i djelovali protiv silovatelja koji su mahom bili muslimani porijeklom sa Bliskog istoka, Sjeverne Afrike i Srednje Azije.
U nekim područjima, socijalni radnici su žrtve uzastopnih silovanja posmatrali kao ništa više do prostitutke, [101] bez obzira na maloljetni uzrast djevojčica i očigledno pogrešnu prirodu situacije u kojoj su se našle. Prema jednom od najnovijih izvještaja, mančesterska policija je bila upoznata sa činjenicom da na teritoriji grada djeluje pedofilska grupa čiji su članovi muslimani porijeklom iz Srednje Azije i Bliskog istoka. Uprkos ovom saznanju, policijske istrage su bile usmjerene prema počiniocima iz drugih etničkih i religijskih grupa.[102] Ako je suditi prema dotičnom izvještaju, pedofilske grupe iz Mančestera su bile aktivne od 2003. godine. Pored nečovječne prirode samog zločina, jasno obilježenog rasističkom mržnjom i patološkim zadovoljstvom proisteklim iz zlostavljanja najranjivijih članova jednog društva, u određenom smislu više je zabrinjavajući nedostatak volje društvenih institucija i političkih aktera, upoznatih sa dotičnim dešavanjima, da preventivno djeluju.
Članovi lokalnih elita, na ovaj ili onaj način, su povezivani[103] sa slučajevima pedofilije i organizovanog zlostavljanja djece što nesumnjivo upućuje na postojanje ukorijenjene korupcije u određenim slojevima policijskih, političkih i socijalnih struktura, no preovladavajući razlozi koji su sprečavali djelovanje nadležnih organa spadaju u okvire liberalne ideologije. S obzirom da su pedofili mahom bili muslimani, bilo je politički nekorektno javnost upoznavati sa njihovim zločinima te rasistički djelovati s ciljem zaštite njihovih žrtava. Barem je takav bio zaključak nadležnih struktura britanskog društva koje ni u 2020. nemaju tačan broj pedofiskih grupa koje su aktivne u Velikoj Britaniji.[104] Hiljade engleske djece bilo je žrtvovano dogmama multikulturalizma i tolerancije koje su žrtve ostavile nezaštićenim jer su pripadale domicilnom stanovništvu, dok su njihove silovatelje učinile nedodirljivim uslijed muslimanske vjere i migrantskog porijekla.
Iako se ovako ponašanje društvenih struktura, posebno policije i lokalnih vlasti, čini nelogičnim i u najmanju ruku, lišeno čovječnosti i razuma, neophodno je shvatiti da je liberalna indoktrinacija u Velikoj Britaniji dosegla izuzetno visok stepen. Jedino u takvim uslovima se može desiti da policijski službenici sprovode zvanične istrage zasnovane na sadržaju poruka objavljenih na Tviteru.[105][106][107][108] Vrhunac banalnosti bio je slučaj Marka Mičana, poznatog kao Grof Dankula (Count Dankula), kome je prijetila visoka novčana i zatvorska kazna jer je psa svoje djevojke naučio nacističkom pozdravu.[109][110][111] Zahvaljujući liberalnim princima multietičnosti, tolerancije i političke korektnosti, član britanskog parlamenta Naz Šah, i sama porijeklom iz Pakistana, može javno, bez straha i trunke kajanja zahtjevati da "te zlostavljane djevočice iz Roterhama i drugih mjesta prosto drže jezik za zubima, zbog dobrobiti raznolikosti".[112][113][114][115] Raznolikost, još jedan maglovito definisani termin blizak liberalnim ideolozima, je po svemu sudeći dovoljno značajan razlog da se zanemari zlostavljanje hiljada djece.
Reakcija muslimanske zajednice u Velikoj Britaniji je bila mlaka[116] ili nepostojeća, uz izuzetak nekoliko javnih ličnosti i političara. Feminističke organizacije, inače uvijek bučne u zahtjevanju navodne zaštite žena i njihovih prava, se po ovom pitanju nisu oglašavale.[117] S obzirom na površnu policijsku istragu i godine zanemarivanja problema, nesumnjivo je da u Velikoj Britaniji postoje grupe silovatelja koje još uvijek nisu otkrivene. Površno posmatrano, ovi slučajevi pedofilije su katastrofalan propust policijskog sistema i socijalnih službi, no detaljnije preispitivanje ovih zločina i drugih načina ponašanja koja se manifestuju u zapadnim društvima, upućuju na zaključak da su dotična društva bolesna. Reakcija stanovništva Velike Britanije, u trenu kada je opseg i priroda zlostavljanja djece postala opšte poznata, daje razlog za nadu. Uprkos decenijama dugom procesu liberalne indoktrinacije i umrtvljivanja ličnog i društvenog osjećaja za ono što bi mogli opisati kao tradicionalne moralne norme, značajan dio građanstva je ispravno zahtjevao stroge kazne za počinioce te njihovo uklanjanje iz društva.
URUŠAVANjE PORODICE
Neprekidni napadi liberalnih ideologa, usmjereni prema tradicionalnoj porodici, klasičnim moralnim principima proizašlim iz hrišćanskog učenja te prema prirodnim sklonostima žena i muškaraca te životnim odlukama koje iz njih proizilaze su na kraju doveli do nastanka okolnosti gdje djeca, u hiljadama, postaju žrtve sadista dok ostatak društva, sa posebnim naglaskom na državne strukture, poriče stvarnost ili odbija da se odlučno suoči sa problemima. Slučaj zlostavljane djece u Britaniji samo je najočigledniji primjer izvitoperenih vidova ponašanja koji postaju novi šablon stvarnosti unutar zajednica duboko zahvaćenih liberalnom ideologijom. Neminovno, liberalno uređenje društva koje stiče status dogme i prestaje biti predmet preispitivanja, izdaje samo društvo unutar kojeg je nastalo, dovodeći do nastanka tiranije manjine nad većinom.
Ideološki naglasak na individualnosti i pravima pojedinca nauštrb prava zajednice i odgovornosti prema istoj nagriza mreže uzajamne podrške koje se odlikuju svojom kolektivnom prirodom, dovodeći pojedinačnog čovjeka u stanje izolovanosti koje se definiše i promoviše kao poželjno. Samo letimični uvid u prirodu ljudske interakcije je dovoljan da otkrije visok stepen, po pririodi neophodne, društvenosti. Čovjek, po svojoj prirodi, nije usamljeno ostrvo.
Odnos između muškarca i žene, pod kancerogenim uticajem feminizma, se iz stanja prirode komplementarnosti pretvorio u sukob okarakterisan napadom na muževnost i prirodu muškarca te stalnom demagogijom o neophodnosti "emancipacije" žena koja se, u suštini, svela na promociju štetnih šablona ponašanja među ženskom populacijom, posebno mlađim ženama. Lakomislen i banalan pristup pitanjima abortusa i seksualnog odnosa korozivno djeluje na shvatanje vrijednosti ljudskog života istovremeno predstavljajući intimni tjelesni odnos kao čin u potpunosti razdvojen od emocija, sveden na stepen mehaničke radnje, iako je takav pristup, u najmanju ruku problematičan, kako sa gledišta nauke tako i društvenog iskustva.
Stalne kritike na račun tradicionalnih i nacionalnih vrijednosti te pritisaka na klasičnu porodicu dovele su do urušavanja odnosa i hijerarhije na kojima počiva porodica što je proizvelo niz retrogradnih pojava kao što je porast broja samohranih majki, očiglednu pristrasnost sudova u korist žene kada su u pitanju razvod i starateljstvo nad djecom, omalovažavanje uloge muškarca u porodičnom životu, te povećani pritisak na žene da postignu nemoguće, odnosno da popune uloge kako majke, tako i oca.
Zapadna društva danas prolaze kroz krizu koja obuhvata cjelokupan društveni sistem. Zemlje evropskog Zapada, s obzirom da su mnogo duže izložene liberalnoj ideologiji, sada mogu poslužiti kao primjer posljedica nekritične primjene liberalnih principa na uređenje zakonskog sistema i društvenih institucija, te izvor kritičkog promišljanja opsega i sadržaja prihvatanja liberalnih vrijednosti zapadnih društava.
Srbija, zajedno sa drugim balkanskim zemljama, je provela posljednjnih nekoliko decenija kopirajući zakonske i socijalne norme zapadnih zemalja, bez kritičkog osvrta i promišljanja o mogućim posljedicama takvog ponašanja. Bez obzira na činjenicu da su kako balkanske, tako i istočnoevropske zemlje, u svojoj suštini dio Evrope, zahtjev za prilagođavanjem je bio jednosmjeran i kretao se od Zapada ka Istoku. Od istočnoevropskih država se očekuje nekritičko prihvatanje zapadnih legalnih obrazaca koji treba da zamjene domaće pravne norme nastale u okviru specifičnih nacionalnih okolnosti samim tim mjenjajući dotična društva u skladu sa trenutno vladajućom ideologijom država Zapada. Iz ranijeg teksta se moglo uočiti gdje vodi slijepo prihvatanje dotične ideologije. Bez promjene pristupa ovim pitanjima, srpsko društvo, i ona u njegovoj okolini, čeka ista kriza na kraju puta "koji nema alternativu."
Ljubiša Malenica je diplomirani politikologUputnice
Komentari čitatelja
na naše novosti