Notre-Dame de Paris
Notr Dam
Odlomak iz knjige "Alhemijska boravišta i hermetička simbolika u Svetoj umetnosti i ezoteriji: Veledela (I-II)" autora koji je pisao pod pseudonimom Fulkaneli, jednog od najpoznatijih alhemičara 20. veka.
Paradoksalan po svojim ispoljavanjima, zbunjujući po znacima, srednji vek mudrosti svojih obožavalaca predlaže rešenje kroz jedinstvenu protivrečnost. Kako pomiriti nepomirljivo? Kako uskladiti svedočanstvo istorijskih činjenica sa svedočanstvom srednjovekovnih dela? Letopisci nam slikaju to nesrećno doba najmračnijim bojama. Za mnogo vekova to su sve sama osvajanja, ratovi, gladi, zaraze. A ipak, spomenici - verni i iskreni svedoci tih maglovitih vremena - ne nose nikakav trag takvih pošasti. Naprotiv, kao da ih je sagradio narod koji oseća radost života u oduševljenju moćnog nadahnuća ideala i vere, u okrilju veoma organizovanog društva u procvatu. Treba li da sumnjamo u verodostojnost istorijskih priča, u autentičnost događaja o kojima govore, i da verujemo, s mudrošću pokoljenja, da srećni ljudi nemaju istoriju? Osim ako, ne pobijajući Istoriju u celini, ne poželimo da opravdanje za srednjovekovni mrak radije pronađemo u relevantnom odsustvu incidenata.

Kako bilo da bilo, ostaje nesporno da sve gotičke građevine bez izuzetaka odražavaju neku vedrinu, otvorenost, plemenitost bez premca. Ako izbliza posebno ispitujemo skulptorski izraz, brzo ćemo biti poučeni smirenošću karaktera, čistom mirom što izbija iz njegovih figura. Sve su one spokojne i osmehuju se, predusretljive su i dobroćudne. Njihova ljudskost kao isklesana u kamenu, jedra, tiha i prijateljska. Na ženama se vidi ona zaokrugljenost koja mnogo govori o tome da su modeli jeli izvanredno bogato i dobro. Deca su bucmasta, pucaju od zdravlja. Sveštenici, đakoni, kaluđeri, braća trapeznici, crkvenjaci i crkveni pojci svi imaju vesela lica i prijatna obličja trbušastog dostojanstva. Njihovi tumači - oni čudesni i skromni klesači slika - ne zavaravaju nas, niti bi mogli sebe da zavaraju. Oni svoje tipove uzimaju iz svakodnevnog života, iz naroda koji se komeša oko njih i u kojem sami žive.


Komentar: Vredno je razmotriti da se možda, za veliku većinu, zaista dogodio 'mračni vek' kao što je to opisala Laura Knight-Jadczyk u Meteorites, Asteroids, and Comets: Damages, Disasters, Injuries, Deaths, and Very Close Calls. Ali nakon ovog preokreta, za neke je nastupio period sasvim drugačiji od našeg, toliko da se, čak i u naše doba informacija i "raznolikosti", još uvek borimo da razumemo ljude srednjeg veka.


TRAGOVI GOTIKE

Mnoštvo tih likova, pokupljenih slučajno u nekom sokaku, krčmi ili školi, u crkvenoj riznici ili radionici, možda prenakićeno ili prenaglašeno, ali imaju notu slikovitosti, pokazuju brigu da se prikaže karakter, veseli smisao, široka forma. Groteskni, ako hoćete, ali srećno groteskni i puni pouke. To su satire što ih stvaraju ljudi koji vole da se smeju, da piju, da pevaju i da "dobro pojedu". Remek-dela realističke, duboko ljudske škole, sigurne u svoju umetnost, svesne svojih sredstava, koja, međutim, ipak ne zna šta je to bol, beda, ugnjetavanje ili ropstvo. Sve ovo je toliko istinito da, ma koliko istraživali i ispitivali gotičko vajarstvo, nikad nećete otkriti Hrista čiji izraz pokazuje i najmanju patnju.

Zajedno s nama, priznaćete da su ti latomi [1] ulagali veliki trud da bi svojim raspetima darivali ozbiljan izraz lica, ali u tome nisu uvek uspevali. Oni najbolji, jedva malo ispijeni, imaju sklopljene kapke i kao da se odmaraju. Na našim katedralama scene Strašnog suda prikazuju đavole koji se krevelje, pretvaraju se, onako čudovišni, pre komični nego strašni; oni na tihoj vatri kuvaju u kazančićima one osuđene na pakao, otupele prokletnike na kojima nema ni uzaludnog kajanja ni stvarnog bola.

Te slobodne slike, muževne i zdrave, očigledno dokazuju da srednjovekovni umetnici nisu znali za žalostan prizor ljudske bede. Da je narod patio, da su mase cvilile u jadu i nesreći, spomenici bi sačuvali uspomenu na to. Naime, znamo da umetnost, taj viši izraz civilizovanog čovečanstva, može da se razvija slobodno samo u okrilju stabilnog i sigurnog mira. Kao i nauka, umetnost ne bi mogla da ispolji genij u ambijentu nemirnog društva. Tu se nalaze sva uzvišena ispoljavanja ljudske misli; revolucije, ratovi i potresi za njih su kobni. Oni traže bezbednost proisteklu iz reda i sloge, kako bi rasla, cvetala i donosila plodove. Ovako jaki razlozi obavezuju nas da s podozrenjem prihvatamo srednjevekovne događaje o kojima nam priča Istorija. I priznajemo da nam tvrdnja o "nizu nedaća, nesreća, nagomilanih propasti tokom sto četrdeset šest godina" deluje savršeno preterana. Tu postoji neka neobjašnjiva anomalija, jer su upravo za vreme nesrećnog Stogodišnjeg rata koji se proteže od godine 1337. do godine 1453, sazidane najbogatije građevine našeg plamenog stila.


Komentar:
Pitamo se nije li sve ovo povijest napisana nakon stvarnih činjenica, stavljanje krivnje za uništenja uzrokovana kometima i socijalne nemire na "Stogodišnji rat"? Kao dokaz da podrži tu tezu, čini se da je vrijeme poludjelo.

Vještice, kometi i planetarne kataklizme

To je tačka kulminacije, vrhunac forme i smelosti, čudesna rečenica u kojoj duh, božanski plamen, stavlja svoj potpis na poslednja ostvarenja gotičke misli. To je doba završetka velikih bazilika; ali podižu se i drugi važni spomenici - kolegijalne crkve ili opatije - religiozne arhitekture: opatije u Solemu, u Kliniju, u Sen Rikijeu, kartuzijanski manastir u Dižonu, Sen-Vilfran u Abevilu, Sent-Etjen u Boveu itd. Sa zemlje se uzdižu izvanredne civilne građevine, od Konaka u Bonu do Palate pravde u Ruanu i Gradske većnice u Kompijenju; od dvoraca koje je Žak Srce gradio na sve strane do bedema slobodnih gradova Betina, Duca, Dankerka, itd. U našim velikim gradovima uličice probijaju svoja tesna korita ispod isturenih zabata, tornjića i balkona, kuća od tesanog drveta, građevina od kamena i delikatno ukrašenih fasada. I svuda pod zaštitom esnafa, razvija se umetnost; svuda se umetnici nadmeću u veštini; svuda se kroz podražavanje umnožavaju remek-dela.

Univerzitet obrazuje briljantne studente i njegov ugled se rasprostire starim svetom; množe se glasoviti doktori i znameniti učenjaci, koji šire blagotvornosti nauke i filozofije; spagiričari u tišini svojih laboratorija skupljaju materijale koji će kasnije poslužiti kao osnova naše hemije; veliki Adepti hermetičkoj istini daju nov zamah... Kakav žar je zavladao u svim granama ljudske delatnosti! I kakvo se bogatstvo, kakva plodnost, kakva moćna vera, kakvo pouzdanje u budućnost vidi kroz tu želju da se gradi, da se stvara, da se traži i da se otkriva usred osvajanja, u onoj jadnoj zemlji Francuskoj pod tuđom vlašću koja trpi svakojake užase beskonačnog rata! Uistinu ne razumemo... Isto tako ćemo sebi objasniti zašto naše zanimanje radije zaokuplja srednji vek onakav kakav nam otkrivaju gotičke građevine nego to isto razdoblje onako kako nam ga opisuju istoričari.


Komentar: R. G. Collingwood piše u Speculum Mentis:
Ljudi srednjeg veka, dok ih gledamo unazad, izgledaju nam kao polu deca a pola džinovi. U uskosti njihovog pogleda, malom broju problema sa kojima su se suočavali, njihovom maštovitom i nevinom praznoverju, njihovoj kombinaciji kvaliteta i aktivnosti koje bi reflektivno ili kritičko društvo našlo nepodnošljivo kontradiktornim, oni su deca, i teško nam je da poverujemo da bi ljudska bića mogla biti tako jednostavna. Ali, u velikoj veličini svojih dostignuća, njihovim pravnim i filozofskim sistemima, njihovom stvaranju i organizaciji ogromnih nacionalnih država, njihovim neverovatnim katedralama, i iznad svega njihovom postepenom kovanju civilizovanog sveta iz haosa varvarstva, oni izgledaju opsednuti upornošću i ogromnošću svrhe koju možemo nazvati samo gigantskom. Oni izgledaju kao sićušni ljudi koji rade kolosalne stvari.

[...]

Srednjovekovni um se oseća okružen, izvan sfere iskušenja i opasnosti, velikim mirom, beskonačnom srećom. Taj osećaj, tako jasan kod pesnika, podjednako je jasan i onima koji imaju oči da vide, u svetlima misala i detaljima kamenih dela, u Durhamovim kulama i Vinološkom prozoru u Velsu. Ali ta sreća, karakteristično prisutna u srednjovekovnom umu, karakteristično je odsutna u modernom. I ako su naša umetnost, naša religija, naša filozofija mračne sa zloslutnošću u svojoj poruci, to nije u potpunosti nepovezano sa činjenicom da bi srednjovekovni čovek mogao da bude srećan jer su mu crkva ili ceh rekli šta da radi i koji su mu mogli dati posao koji mu se dopao; dok je savremeni čovek nesrećan jer ne zna šta da radi.

FALSIFIKAT I KRIVOTVORENjE

Lako je kovati laži od svih tih komadića, tekstova i dokumenata, starih mapa s patinom tople boje, pergamenata i pečata arhaičnog izgleda, nekoliko raskošnih časoslova, s beleškama na rubovima, lepo ukrašenih, s bravicama, oslikanim obodima i minijaturama. Monmartr pruža svakome ko želi, u zavisnosti od ponuđene cene, nepoznatog Rembranta ili autentičnog Tenirsa. Vešt umetnik iz četvrti Hale vaja, s oduševljenjem, sa zaprepašćujućom veštinom, mala egipatska božanstva od masivnog zlata i bronze, čuda imitacije oko kojih se neki antikvari otimaju. Ko se ne seća čuvene Saitafernove krune [2]...

Falsifikat i krivotvorenje stari su koliko i svet, i Istorija, koja se užasava hronološke praznine, morala je ponekad da ih poziva u pomoć. Veoma učeni jezuita iz XVII veka, otac Žan Arduen [3], nije se ustručavao da kaže da su mnogi grčki i rimski novčići i medalje apokrifni, iskovani u vreme renesanse, ubačeni kako bi se "popunile" velike istorijske praznine. Anatol de Monteglon [4] nas obaveštava da je Žak de Bi godine 1639. objavio knjigu u folio formatu sa slikama, pod naslovom Porodice Francuske prikazane na starim i modernim spomenicima i medaljama, "u kojoj ima", kaže on, "više izmišljenih nego stvarnih medalja". Složićemo se da je Žak de Bi, kako bi Istoriji pružio dokumenta koja joj nedostaju, upotrebio brži i ekonomičniji postupak od onog na koji je ukazao otac Arduen.

Viktor Igo [5] navodi četiri Istorije Francuske na najvećem glasu oko 1830 - Dipleovu, Mezerovu, Velijevu i Istoriju Oca Danijela - i kaže da je ovaj poslednji autor, "jezuita čuven po opisima bitaka, za dvadeset godina sačinio istoriju koja nema drugih zasluga osim erudicije i u kojoj je kont od Bulenviljea pronašao samo deset hiljada grešaka". Znamo da je Kaligula godine 40. podigao kod Bulonj sir Mera Kulu Odr "kako bi buduća pokolenja zavarao da je Kaligula navodno hteo da se iskrca u Veliku Britaniju". [6] Neki od njegovih naslednika pretvorio je Kulu Odr u svetionik (turris ardens), ali se on srušio 1645.

Koji će nam istoričar dati razlog - površan ili dubok - na koji su se engleski suvereni pozivali kako bi opravdali atribut i titulu kraljeva Francuske, koju su zadržali sve do XVIII veka? A ipak, engleske kovanice u to doba još nose natpis o takvim pretenzijama. [7] Nekada, u školskim klupama, učili su nas da se prvi francuski kralj zvao Faramon, i datum njegovog dolaska na presto utvrđivali su oko 420. godine. Danas kraljevski rodoslov počinje od Klodiona Kosmatog, zato što je priznao da njegov otac Faramon nikada nije vladao. Ali, kada govorimo o tim davnim vremenima, o V veku, da li smo zaista sigurni u autentičnost dokumenata u vezi s Klodionovim delima i podvizima? Da li možda i oni jednoga dana neće biti osporeni, pre nego što budu preneti u oblast legendi i bajki?

Za Uismansa, Istorija je "najsvečanija laž i najdetinjastiji mamac". "Događaji", kaže on, "za talentovanog čoveka nisu ništa drugo do odskočna daska za ideje i stil, jer se svaki od njih ublažava ili zaoštrava u zavisnosti od potreba nekog cilja ili od temperamenta pisca koji ih upotrebljava. Što se tiče dokumenata koji ih podupiru, stvar stoji još gore, zato što nijedan od njih nije nesvodljiv, i svaki se može revidirati. Ako nisu apokrifni, kasnije neko iskopa neke druge, ništa manje pouzdane, koji će ih osporiti, čekajući da i oni budu opovrgnuti kada se iz ništa manje sigurnih arhiva iščeprka nešto novo". [8]

Grobnice istorijskih ličnosti su takođe izvori informacija koje su podložne raspravi. U to smo se uverili više no jednom. [9] Stanovnici Bergama su 1922. doživeli vrlo neprijatno iznenađenje. Da li su mogli i pomisliti da je lokalna slavna ličnost, žustri kondotijere Bartolomeo Koleoni, koji je u XV veku punio italijanske anale ratničkim zgodama, u stvari samo senka iz legende? Naime, pošto je kralj posumnjao kada je posetio Bergamo, gradske vlasti su pomerile mauzolej ukrašen čuvenim kipom na konju, otvorile grobnicu, i svi prisutni su, ne bez zaprepašćenja utvrdili da je prazna. U Francuskoj se barem, u lakomislenosti ne ide tako daleko; autentične ili ne, naše grobnice sadrže kosti.

Amede de Pontje [10] priča kako je sarkofag Fransoa Mirona, pariskog gradonačelnika iz 1604, pronađen prilikom rušenja kuće broj 13 u Ulici Arkol, zgrade podignute na temeljima crkve Svete Marine, u kojoj je bio sahranjen. "Olovni sanduk", piše autor, "u obliku duguljaste elipse... Epitaf je bio izbrisan. Kad je podignut poklopac na sanduku pronađen je samo kostur umotan u crnkastu svilu, pomešan s prahom... Začudo, nije otkriven nikakav trag njegove odeće, ni njegov mač, ni prsten, itd, pa čak ni tragovi oklopa... Ipak, Komisija Lepih umetnosti, kroz usta stručnjaka, izjavila je da je to zaista veliki pariski gradonačelnik, i ove svetle mošti bile su spuštene u podrume Bogorodičine crkve."

Svedočanstvo slične vrednosti navodi i Fernan Buron u delu Pariz-Atlas: "Spomenućemo samo podsećanja radi", kaže, "kuću koja se nalazila na Cvetnom keju, gde nosi broj 9-11, i gde natpis, bez senke autentičnosti, pa čak ni verovatnoće, kazuje da je to 1118. godine bio stan Eloize i Abelara, rekonstruisan 1849. Ovakve tvrdnje uklesane u mermer pravi su izazov zdravom razumu." Požurimo da priznamo da je, kad je o istorijskim izobličavanjima reč, i otac Lorike [11] manje smeo!


DIGRESIJA O PASKALU

Neka nam na ovom mestu bude dozvoljena digresija u kojoj ćemo tačnije pokazati i odrediti svoju misao. Teško je iskorenjiva predrasuda prema kojoj je učenom Paskalu dugo bilo pripisivano da je otac kolica. I premda je danas dokazano da mu je to lažno pripisano, ipak velika većina naroda i dalje istrajno veruje da za to ima osnova. Pitajte nekog đaka, i on će vam odgovoriti da je to praktično vozilo, za koje svi znaju, izmislio slavni fizičar. Među onim vragolastim, nemirnim i često rasejanim ličnostima iz školskog sveta, Paskalovo ime nameće se mladim umovima pre svega povodom tog navodnog izuma. Mnogi osnovci koji u stvari ne znaju ko su Dekart, Mikelanđelo, Deni Papen ili Toričeli, neće oklevati kad je u pitanju Paskal.

Bilo bi zanimljivo saznati zašto naša deca, među tolikom veličanstvenim izumima čiju primenu svakodnevno gledaju svojim očima, radije prepoznaju Paskala i njegova kolica nego ljude kojima dugujemo parnu mašinu, električnu testeru, šećer iz repe i stearinsku sveću. Da li je to zato što su im kolica bliže, više ih zanimaju, poznatija su im? Možda. Kako bilo da bilo, uobičajena zabluda koju su širile knjige iz istorije za osnovnu školu lako je mogla biti razotrkivena; bilo je dovoljno prelistati nekoliko rukopisnih knjiga s ilustracijama iz XIII i XIV veka, u kojima mnoge minijature prikazuju srednjevekovne zemljoradnike kako koriste kolica. [12] Štaviše, i ne poduhvatajući se tako delikatnih istraživanja, ako bismo samo pogledali spomenike, mogli bismo da utvrdimo istinu. Među motivima koji ukrašavaju arhivolt na severnoj galeriji katedrale u Boveu, na primer, prikazan je stari seljak iz XV veka kako gura kolica, čiji je model sličan onom koji danas koristimo. Isto oruđe vidi se i u ratarskim prizorima u kojim su ona prikazana na stranicama dva rezbarena crkvena sedišta u opatiji Sen-Lisjen kod Bovea (1492-1500). [13]

Osim toga, ako nas istina primorava da odbacimo da je Paskal izmislio nešto što postoji od davnina, vekovima pre njegovog rođenja, time ni u čemu ne umanjujemo veličinu i snagu njegovog genija. Besmrtni autor Misli, računa verovatnoće, izumitelj hidraulične prese, mašine za računanje, itd, tera nas da se divimo delima koja su mnogo nadmoćnija i izumima drugačijeg dometa nego što su to kolica. Međutim, treba izdvojiti ono je za nas ovde važno, a to je da je u traganju za istinom bolje obratiti se nekoj građevini nego istorijskim pričama, ponekad nepotpunim, često tendencioznim, takvim da ih gotovo uvek treba uzimati sa oprezom. Do naporednog zaključka došao je g. Andre Gajger, kada je, zaprepašćen što vidi da Hadrijan iz neobjašnjivih razloga odaje počast Neronovom kipu, pronašao pravo objašnjenje za nepravedne optužbe iznete protiv tog imepratora i protiv Tiberija. Poput nas, i on odbija da veruje u istorijske izveštaje, namerno krivotvorene, koji se tiču navodnih ljudskih čudovišta, i ne okleva da napiše: "Verujem spomenicima i logici nego istorijama."

Ako je, kao što smo rekli za izvrtanje nekog teksta, za pisanje letopisa, potrebno samo malo veštine i umeća, nemogućno je, naprotiv, tako sagraditi katedralu. Obratimo se, dakle, građevinama, one će nam pružiti najozbiljnije, najbolje putokaze. Tu ćemo barem videti naše ličnosti "iz života slikane", uklesane u kamenu ili izrezbarene u drvetu sa stvarnim fizionomijama, u sopstvenoj odeći i sa sopstvenim pokretima, bilo da su prikazani u svetim ili u profanim prizorima. Doći ćemo u dodir s njima i ubrzo ih zavoleti. Čas ćemo ispitivati kosca iz XIII veka koji oštri kosu na portalu u Parizu, čas apotekara iz XV veka, koji, na pregradnim stranicama u Amijenu, mrvi neznano kakav lek u svom drvenom avanu. Njegov sused, pijanica s rascvetalim nosem, za nas nije neznanac; podseća nas da smo mnogo puta tokom svojih lutanja sreli tu veselu ispičuturu. Nije li možda taj naš čovek onaj što je uzvikivao usred "Misterije", pred predstavom Isusovog čuda na svadbi u Kani:

Kad bih ja znao da radim to što je on uradio,
celo more Galilejsko
danas bi bilo u vino pretvoreno;
i na zemlji uopšte ne bi bilo ni kapi vode
i ne bi kap kiše
pala s neba a da ne bude samo vino?

Prepoznajemo ga i u onom prosjaku što je umakao iz Dvora čudesa, bez ikakvog drugog obeležja bede osim dronjaka i vaški. Njega braća Stradanja Isusovog [14] izvode na pozornicu, Hristu pred noge, a on, žalostan, počinje sledeći monolog:

Gledam ove svoje rite
Mogu li se zakrpiti;
Samo čujem; drž'ga, drži!
Dinar nemam, pa ni pola...
Druga nema duša gola.

Uprkos svemu što smo mogli napisati, moramo, hteli ne hteli, da se naviknemo na istinu da se na početku srednjeg veka društvo već bilo izdiglo do višeg stepena civilizacije i sjaja. Jovan od Solzberija, koji je posetio Pariz 1176, tim povodom u svom delu Polycration, Knjiga državnika, izražava najiskrenije oduševljenje. "Kad sam video", kaže, "obilje hrane, veselost naroda, krepkost sveštenstva, veličanstvenost i slavu cele Crkve, razna zanimanja ljudi primljenih na studije filozofije, učinilo mi se da vidim Jakovljeve lestvice, čiji vrh seže u nebo i po kojima se anđeli penju i spuštaju. Bio sam primoran da priznam da, odista, Gospod obitava na ovom mestu, a ja to nisam znao. U duh mi je došao i ovaj pesnikov redak: Srećan je onaj kome ovo mesto odrede za izgnanstvo!"

SREDNjI VEK I RENESANSA

Danas niko ne osporava duboku vrednost srednjovekovnih dela. Ali, ko bi ikada mogao objasniti čudnovati prezir kojem su ona bila izložena sve do XIX veka? Ko će nam reći zašto je od renesanse elita umetnika, učenih ljudi i mislilaca smatrala za pitanje časti da se pretvaraju da su potpuno ravnodušni prema smelim ostvarenjima jednog neshvaćenog doba, najsamosvojnijeg od svih, onako veličanstvenog izraza francuskog genija? Šta je bio, šta je mogao biti duboki razlog za preobraćenje mnjenja, a zatim i za proterivanje i isključivanje koji su onako dugo pritiskali gotičku umetnost?

Treba li za to da optužujemo neznanje, hirovitost, izopačenost ukusa? Ne znamo. Francuski pisac Šarl de Remiza [15] misli da je prvi razlog za ovaj nezasluženi prezir otkrio u odsustvu literature, što nas svakako iznenađuje. "Renesansa je", uverava nas on, "prezirala srednji vek zato što je istinska francuska književnost, ona koja je usledila, obrisala njegove poslednje tragove. A ipak, Francuska u srednjem veku nudi zaprepašćujući prizor. Njen genij bio je uzvišen i strog. Uživao je u dubokim meditacijama; izlagao, na jeziku bez ljupkosti i bez sjaja, sublimalne istine i suptilne hipoteze. Stvorio je jedinstvenu filozofsku književnost. Svakako, ta književnost je pre vežbala ljudski duh nego što mu je služila. Uzalud su to prvorazredni ljudi jedan za drugim pokazivali; za moderna pokolenja, njihova dela kao da nisu postojala. To je zato što su oni imali duha i ideja, ali ne i talenta da ih valjano iskažu jezikom koji ne bi bio pozajmljen. Skot Erigena u izvesnim trenucima podseća na Platona; nema toga ko je otišao dalje od njega u filozofskoj slobodi i ko se smelije digao u maglovite oblasti u kojima istina blista samo kao munja; on je u IX veku mislio sam za sebe.

Sveti Anselm je originalan metafizičar čiji učeni idealizam obnavlja narodna verovanja, koji je zamislio i ostvario odvažnu misao da neposredno dosegne pojam božanstva. On je teolog čistog uma. Sveti Bernar je čas briljantan i duhovit, čas ozbiljan i patetičan. Mističar poput Fenelona, liči na nekog radinog i narodskog Bosijea koji ume da vlada u svetu rečju, i zapoveda kraljevima, umesto da im laska i služi. Njegov tužni suparnik, njegova plemenita žrtva, Abelar, u izlaganje dijalektičke nauke uveo je do tada neviđenu strogost i relativnu lucidnost, koji svedoče o živčanom i tananom duhu stvorenom da sve razume i sve objasni. On je veliki širitelj ideja. Eloiza je iznudila suv i cepidlački jezik kojim će biti iznete tančine elitne inteligencije, bolovi najponositije i najnežnije duše, zanosi očajničke strasti.

Jovan od Solzberija je vidovnjak pred kojim se ljudski duh prikazuje kao pozorište i koji ga opisuje u njegovim kretnjama, u napredovanju i nazadovanju, s tako ranom istinitošću i nepristrasnošću, kao da je naslutio onu sposobnost našeg vremena, onu veštinu da čovek preda se postavi celo intelektualno društvo da bi se o njemu sudilo... Sveti Toma, koji je jednim pokretom prigrlio celu filozofiju svog vremena, na trenutke je prevazišao filozofiju našeg; sve ljudsko znanje povezao je večnim silogizmom i celo ga razvukao u nit neprekinutog rezonovanja, i na taj način stvorio jedinstvo širokog duha i logičkog duha. Gerson, konačno, Gerson teolog kod kojeg se osećanje spori s dedukcijom, koji je shvatao i znemarivao filozofiju, umeo je da potčini razum a da ga ne ponizi, da osvoji srca a da ne uvredi duhove, ukratko, da podražava Bogu koji nas navodi da verujemo u njega navodeći nas da ga volimo.

Svi ti ljudi, a ne nabrajam sve one koji su im ravni, bili su veliki, i njihova dela veličanstvena. Šta im je, dakle, nedostajalo da bi im se ljudi divili, da bi sačuvali stalni uticaj na višu književnost? Nije im nedostajalo ni znanje, ni misao, ni genije; bojim se da bi to mogla biti jedna jedina stvar - stil. "Francuska književnost ne dolazi od njih. Ona se ne poziva na njihov autoritet, ne zaodeva se njihovim imenima; odaje im priznanje samo timo što ih briše." Iz ovog možemo zaključiti da, ako je srednji vek delio duh, renesansa je zlobno uživala u tome da nas zatvori u slovo...

Ovo što kaže Šarl de Remiza veoma je razborito, barem što se tiče prvog razdoblja srednjeg veka, onoga u kojem je intelektualnost podređena vizantijskom uticaju i još uronjena u rimske doktrine. Vek kasnije, isto razmišljanje gubi veliki deo vrednosti; ne možemo osporiti, na primer, da u ciklusu o Okruglom stolu postoji izvesna čar koja se izdvaja iz već negovane forme. Tibo, kont od Šampanje [16], u svojim Pesmama navarskog kralja, Gijom de Loris i Žan Klopinel, autori Romana o ruži, svi naši truveri i trubaduri iz XIII i XIV veka, iako nisu imali gordi genij filozofa, svojih predaka, umeli su vešto da se služe jezikom i da se izražavaju često s ljupkošću i istančanošću svojstvenom današnjoj književnosti. Dakle, ne vidimo šta je renesansa zamerala srednjem veku i zašto je tvrdila da navodno njegova književnost ima nedostataka, kako bi ga odbacila u haos civilizacija u nastanku, jedva izišlih iz varvarstva.

Što se nas tiče, smatramo da srednjovekovna misao pokazuje da ima naučnu suštinu, a ne bilo kakvu drugu. Umetnost i književnost za nju nisu ništa drugo do skromne sluškinje tradicionalne nauke. Njihov je izričiti zadatak da simbolički prevode istine koje je srednji vek primio od antike i čiji je verni čuvar ostao. Podređene čisto alegorijskom izrazu, držane pod vlašću imperativne volje one iste parabole koja je hrišćansku misteriju odvojila od profanog, umetnost i književnost jasno svedoče o ustezanju i pokazuju izvesnu krutost; ali, čvrstina i jednostavnost njihovog sklopa uprkos svemu doprinose njihovoj neospornoj originalnosti. Naravno, posmatraču nikad neće biti zavodljiva slika Hrista onakvog kakav je predstavljen na rimskim tremovima, gde se Isus, u središtu mističkog badema, pojavljuje okružen sa četiri jevanđeoske životinje. Dovoljno nam je da njegovo božanstvo bude naglašeno pomoću amblema koji su mu svojstveni i da se na taj način otkrije da postoji tajna pouka.

Divimo se gotičkim remek-delima zbog plemenitosti i smelosti njihovog izraza; ako na njima nema istančanog savršenstva forme, a ono u najvišem stepenu poseduje inicijatičku moć učene i trancendentne filozofije. To su ozbiljna i stroga ostvarenja, a ne laki, ljupki, zabavni motivi poput onih kojima je umetnost počev od renesanse uživala da nas zasipa. Ali, dok ovi poslednji teže samo tome da ugode oku ili da očaraju čula, umetnička i književna dela srednjeg veka oslanjaju se na višu misao, istinitu i čvrstu, na kamen temeljac postojane nauke, na nerazorivu osnovu Religije. Ako treba da damo određenja te dve težnje, jedne duboke, druge površinske, reći ćemo da cela gotička umetnost počiva na učenoj veličanstvenosti svojih građevina, a renesansa na prijatnom izgledu svojih kuća.

Srednjovekovni kolos uopšte se nije srušio odjednom, potkraj XV veka. Na mnogim mestima, njegov genij je uspeo još dugo da odoleva nametanju novih usmerenja. Njegova agonija produžava se sve do sredine sledećeg veka i na nekim građevinama iz tog doba pronalazimo filozofski podstrek i osnovu mudrosti koji su tri veka stvarali mnoštvo neprolaznih dela. Takođe, ne uzimajući u obzir noviju gradnju, zadržaćemo se na tim delima manje važnosti, ali sličnog značaja, u nadi da ćemo u njima prepoznati tajnu, simbolički izraženu ideju njihovih autora. To su ona skrovišta drevne ezoterije, ona pribežišta tradicionalne nauke, što su danas postala izuzetno retka, koja mi, ne obazirući se ni na njihovu namenu ni na način korišćenja, ubrajamo u hermetičku ikonologiju, među umetničke čuvare dubokih alhemijskih istina.

Želite li primer? Evo veličanstvenog timpanona [17] koji je u dalekom XII veku ukrašavao ulazna vrata neke stare kuće. Predmet, veoma jasan, nije ni potrebno opisivati. Pod velikom arkadom upisuju se još dve, dvogube, gde učitelj poučava učenika i pokazuje mu prstom, na stranicama otvorene knjige, odlomak koji tumači. Ispod, mladi i snažni atleta davi neku čudovišnu životinju - možda zmaja - kojoj se vide glava i rep. Odmah kraj njega je dvoje mladih tesno isprepletanih ljudi. Tu se pokazuje kako Nauka nadjačava Silu i Ljubav, suprotstavljajući nadmoć duha telesnom ispoljavanju snage i osećanja.

Kako prihvatiti da građevina koju je obeležila takva misao nije pripadala nekom nepoznatom filosofu? Zašto bismo tom bareljefu porekli vrednost simboličkog shvatanja poteklog od kultivisane glave učenog čoveka koji potvrđuje svoju sklonost ka učenju i propoveda primerom? U tom slučaju zacelo bismo veoma pogrešili ako bismo tu kuću, s tako karakterističnim pročeljem, isključili iz skupa simboličkih dela koja nameravamo da proučimo pod zajedničkim naslovom Alhemijska boravišta.


Komentar: Za dalji uvid u srednjovekovni um, zanimljiv je sledeći opis knjige Speculum Mentis R. G. Collingwooda:
On započinje predgovor opažajući da se čini da se u 1920-tim malo ljudi brine o umetnosti, religiji ili filozofiji. On kaže da je moderno doba jedinstveno po tome što postoji puno ljudi koji proizvode umetnost, religiju i filozofiju, ali izgleda da niko nije zainteresovan da ih konzumira. "Suživot prevelike proizvodnje sa jedne strane i nezadovoljene potražnje sa druge", kaže on, "poseban je problem savremenog života". Tako Collingwood problem modernosti vidi u ovom razdvajanju tih vrsta proizvođača i ravnodušnosti potrošača prema njima. Ovo je posebno problematično, jer Collingwood tvrdi: "Umetnost i religija i filozofija nisu uzaludne potrage, već su to normalne aktivnosti ljudskog uma". Ako su ove aktivnosti zaista normalne (i važne), tada je moderno doba u čudnom stanju. Kako se to dogodilo?

Collingwood potom koristi istorijsko istraživanje kako bi pokušao objasniti ovu ravnodušnost prema tim delima. On kaže da se srednji vek razlikovao od modernog modernog doba po tome što su ljudi u to vreme posedovali veće "jedinstvo uma". Štaviše, srednji vek je imao institucije koje su mogle da organizuju život ljudi za njih. Bili su, više od nas, sposobni da se uključe u posao koji ih je i izdržavao i zbog koga su osećali da rade nešto vredno. "U svakom slučaju postojala je organizacija koja je pojedincu dala šta da radi i - možda na sirov način - brinula se o njemu dok god je to činio". Ali ova institucionalna struktura nije bila glavna stvar koja razdvaja srednji vek od moderne ere.

Važnija stvar, kao što sam napomenuo, bilo je jedinstvo uma koje su oni posedovali. Ono što Collingwood pod ovim smatra je da umetnost, religija i filozofija još nisu bili podeljeni u različite discipline. Umesto toga, religija je služila kao osnova na kojoj su se umetnost i filozofija orijentisali. Ove tri stvari su uvek radile jedna u drugoj. Ovakva povezanost ovih oblika mišljenja, tvrdi Collingwood, omogućila je pojedincima da dožive mentalno jedinstvo. Bili su opušteniji, kompletniji, uredniji sa svojim načinom života i idejama koje su imali. Suprotno tome, Collingwood smatra da više nismo u stanju da iskusimo ovu vrstu mentalnog jedinstva. On kaže da moramo birati između religioznog, naučnog, filozofskog, umetničkog i slično. Da moramo odabrati kojoj vrsti znanja se posvećujemo. "Ono što nije u redu s nama je upravo odvajanje ovih oblika iskustva - umetnosti, religije i ostalog - jedno od drugog; naš lek može biti samo njihovo spajanje u potpunom i nepodeljenom životu".

On kaže da se to dogodilo zato što su umetnost i filozofija sazreli i morali su se osloboditi veze sa religijom. I dok je dobro što su ove discipline dostigle zrelost, neminovni rezultat je svojevrsno razdvajanje u našem sopstvenom umu. On to jasno predstavlja kada kaže: "U srednjem veku umetnik možda nije bio mnogo umetnik, filozof je bio po našim standardima samo blago filozofski, a religiozan čovek ne izuzetno religijski; ali svi su bili ljudi, punog srca i sigurni u svom shvatanju života. Danas možemo biti umetnički, filozofski, religiozni, koliko god želimo, ali nikada ne možemo biti ljudi; mi smo olupine i fragmenti ljudi, i ne znamo kako da se uhvatimo u koštac sa životom i kako da počnemo da tražimo sreću za koju znamo da je ne posedujemo". U svakom slučaju, Collingwood smatra da je naše doba obeleženo razdvajanjem disciplina, a time i razdvajanjem u našem sopstvenom umu.

Tekst je preuzet iz knjige: Fulkaneli, Alhemijska boravišta i hermetička simbolika u Svetoj umetnosti i ezoteriji: Veledela (I-II), Beograd, Službeni glasnik, 2008. (dva uvodna poglavlja).

Fulkaneli je bio francuski alhemičar, jedan od najpoznatijih alhemičara 20. veka. Identitet nije utvrđen. Verovatno je da ime potiče od imena Vulkan - drevni rimski bog vatre i El - kanaansko ime za Boga i Sveti oganj.


________________________________________________________________________________________________

UPUTNICE:

[1] Latomi su u Grčkoj, naročito u Sirakuzi bili robovi koji su radili u kamenolomima; kasnije je ovaj naziv počeo da se upotrebljava za slobodne zidare. Prev.

[2] Saitafernova kruna je kruna koju je muzej Luvr kupio 1896. godine; kasnije je otkriveno da je falsifikat. Prvog aprila 1896, Luvr je saopštio da je za dvesta hiljada franaka kupljena kruna skitskog kralja Saitaferma, pronađena na Krimu. Jedan od savetnika oko kupovine bio je i čuveni istoričar Salomon Renak, koji je potom, na molbu dnevnika Figaro objavio tekst o životu Saiteferina, osvajača Grčke, koji je opsedao grad Olbiju, sve dok nije dobio bogate poklone. U verodostojnost pronalaska posumnjao je nemački arheolog Adolf Furtvengler, ali je prevara razotkrivena tek kada su vesti doprle do Odese,gde je živeo zlatar Izrael Ruhomovski, od kojeg su dvojica ljudi dve godine ranije naručili da im napravi zlatnu krunu, izgovarajući se da je to poklon za prijatelja, arheologa. Kada je u Luvru dokazao da je on napravio krunu, muzej ju je sklonio u svoj depo, a Ruhomovski je za taj rad dobio zlatnu medalju na Salonu dekorativnih umetnosti u Parizu. Godine 1997, Izraelski muzej u Jerusalimu pozajmio je Saitafernovu krunu i prikazao je na izložbi posvećenoj radovima Izraela Ruhomovskog. Prev.

[3] Žan Arduen (1646-1729), francuski erudita i proučavalac klasičnih tekstova. Prev.

[4] Anatole de Montaiglon. Predgovor za Curiositez de Paris, preštampano prema izvornom izdanju iz 1716. Pariz, 1883.

[5] Victor Hugo, Littérature et Prhilosophie mêlés. Paris, Furne, 1841, p. 31.

[6] Antim Sent-Pol

[7] Prema engleskim istoričarima, engleski kraljevi su nosili titulu kraljeva Francuske do 1453. Možda su to pokušavali da opravdaju vlašću nad Kaleom, koji su izgubili 1558. Ipak su sve do Revolucije nastavili da prisvajaju položaj francuskog suverena. Žiseran kaže da je Henri VIII, koga je papa Lav nazvao Branitelj Vere, 1521. godine, "taj svojevoljni i bezobzirni vladar, smatrao da sve što valja uzeti valja i zadržati, i da je takvo razmišljanje primenjivao u Engleskoj, pa je zato na kraju lišio poseda, zatvorio i ubio svog rođaka Ričarda. Svi engleski monarsi koristili su to načelo zato što su se svi vladali prema egoističnom aksiomu: Ono što volim zadržaću, pa su sledstveno tome i delali.

[8] J.-K. Huysmans, Lá-bas, Paris, Plon, 1891, ch. II.

[9] Neka ljubitelji istorijskih uspomena budu tako dobri da se potrude da, sopstvenog obrazovanja radi, u gradskoj većnici Durdena (Sena i Oaza) zatraže izvod iz matične knjige s naznakom stranice, umrlicu Rustem-paše. Mameluk Napoleona I, Rustem-paša je umro u Durdenu, 1845, u pedeset petoj godini.

[10] Amédée de Ponthieu, Légendes du Vieux-Paris, Paris, Bachelin-Deflorenne, 1867.

[11] Otac Lorike - francuski jezuita, "istoričar" koji je postao poslovično oličenje "smele torture i travestije istorije". Prev.

[12] Videti u Nacionalnoj biblioteci, rukopisi 2090, 2091 i 2092, francuski fond. Ova tri toma su izvorno jedno delo, koje je 1917. Žil de Pontoaz, opat Sen-Denija, posvetio kralju Filipu Drugom. Ove iluminacije i minijature reprodukovane su u crno-belom delu Anrija Martena pod naslovom Légende de Saint-Denis. Paris, Champion, 1908.

[13] Ove pregradne stranice, koje se čuvaju u muzeju u Kliniju, nose brojeve B. 399 i B. 414.

[14] Sabraća Stradanja Isusovog je laičko društvo, neka vrsta glumačke družine koja je izvodila samo misterije.

[15] Charles de Rémusat, Critiques et Études littéraires.

[16] Tibo od Šampanje (1201-1253) kont od Šampanje (1201-1253) i kralj Navare (1234-1253). Zvali su ga i Tibo Pesnik. Njegova poezija nastajala je iz ljubavne strasti prema Blanki od Kastilje: pesme je crtao po zidovima dvoraca Troa i u Provansi, u poeziji je bio veliki virtuoz. Bio je najslavniji truver svog vremena. U sledećem veku Dante je o njemu govorio kao o svom prethodniku (De Vulgari Eloquentia). Prev.

[17] Taj timpanon čuva se u Muzeju kamenorezaštva u Remsu, smeštenom u zgradi gradske bolnice (nekada opatije Sen-Remi, u ulici Simon). Otkriven je oko 1857, kada je sagrađen zatvor, ispod temelja kuće zvane Hrišćanska zajednica u Remsu, koja se nalazi na trgu Parvis i na kojoj je stajao natpis: Fide, Spes, Caritas. Ova kuća pripada kapitolu.