iran
Sjedinjene Američke Države sinoć su u Vijeću sigurnosti UN-a podnijele prijedlog rezolucije o vremenski neodređenom produljenju zabrane izvoza naoružanja Iranu, s obzirom na istek trenutačno važeće rezolucije po tom pitanju, koji će nastupiti sredinom listopada ove godine. Produljenju te rezolucije oštro se protive Rusija i Kina, dok SAD svoju želju za time opravdavaju "opasnim" iranskim ponašanjem u regiji i njegovim "sponzoriranjem terorizma". Pritom mogućnost Teherana za nabavu suvremenog naoružanja, kako smatra Washington, može samo dodatno pogoršati stanje i ugroziti sigurnost čitave regije.


Komentar: Izrael je taj koji ugrožava sigurnost regije, a ne Iran.


Podsjećam kako je rezolucija broj 2231 Vijeća sigurnosti UN-a, o petogodišnjoj zabrani iranskog uvoza oružja i vojne tehnike, bila usvojena 20. srpnja 2015.g., a istječe 18. listopada 2020.g. Naravno, za usvajanje bilo koje rezolucije potrebni su glasovi sviju 5 stalnih članica VS. Međutim, za produljenje ove rezolucije, kako sada stvari stoje, to nikako neće biti tako s obzirom na oštro protivljenje Moskve i Pekinga, dok dvije preostale stalne članice Velika Britanija i Francuska o tome još nisu zauzele svoj službeni stav (one su sada zbunjene, svjesne koji su sve ulozi u toj velikoj igri, u kojoj njihov značaj postaje sve manji).

U međuvremenu, američki državni tajnik Mike Pompeo nastavlja s jačanjem diplomatskih pritisaka na Rusiju i Kinu, na način da nastoji pronaći i osigurati što širu lepezu država na Bliskom istoku i širom svijeta koje podržavaju planove Washingtona. Naravno, jedna od njih - i to ona ponajvažnija, svakako je Izrael, a onda i Saudijska Arabija kao arapski hegemon i uz Rusiju najveća i najvažnija svjetska izvoznica nafte.

Upravo je službenik State Departmenta Brian Hook, koji je jučer stigao u Jeruzalem na razgovor oko ove teme s izraelskim premijerom Benjaminom Netanjahuom, upozorio 24. lipnja Moskvu i Peking da će ostati "izolirani" u UN-u ako nastave s blokadom američke protuiranske politike. A sam Mike Pompeo, sinoć je, na zasjedanju Vijeća sigurnosti UN-a održanog posredstvom video-konferencije, izjavio slijedeće: "
Nisu samo SAD (u namjeri produljenja spomenute rezolucije). Poslušajte države regije. Od Izraela do Perzijskog zaljeva - države Bliskog istoka, koje su najviše izvrgnute djelovanju Irana, govore istim riječima: produljite embargo na isporuke oružja."
Pompeo je naglasio kako, u suprotnom, Iran može kupiti ruske vojne zrakoplove i dobiti mogućnost za izvršenje napada daleko izvan područja svoga teritorija. Pompeo se zabrinuo i zbog perspektive razvoja iranske podmorničke flote i raketnog programa te zemlje, što "ugrožava međunarodnu plovidbu Hormuškim tjesnacem". Iransko oružje može završiti i u rukama libanonskog Hezbollaha, jemenskih huta, vojske Venezuele, Sirije i u Afganistanu, izjavio je sinoć američki državni tajnik.

S druge strane ruski veleposlanik u UN-u Vasily Nebenzya odgovorio mu je kako SAD provode "politiku maksimalnog davljenja" Irana,
"čiji je cilj smjena režima ili stvaranje situacije u kojoj Iran doslovno neće moći disati". "To je isto, kao i staviti koljeno na grlo (drugoga čovjeka)", izjavio je ruski diplomat, očito aludirajući na smrtonosni zahvat američkog policajca kojim je usmrtio afroamerikanca Georgea Floyda.
Upravo ovakva međusobna retorika dviju najjačih vojnih sila svijeta i ukazuje koliko su danas njihovi odnosi u samoj svojoj biti poremećeni, pa nije teško pretpostaviti, kako, ukoliko ne dođe do određenih, kvalitativnih pomaka na bolje, sve skupa teško može završiti bilo čim dobrim i po bilo koga.

Naravno, u svemu ovome zanimljiv je i stav Saudijske Arabije s obzirom na njezino poznato suparništvo s Teheranom i borbu za dominaciju u regiji, ali i na sada stabilne, pa čak i sve bolje odnose Rijada s Moskvom i Pekingom. Zato i ne čudi izjava saudijskog veleposlanika u UN-u Abdullaha al-Mualimija, kada je sinoć kazao kako Rusija i Kina shvaćaju položaj Rijada, i da
"mi nastojimo razdijeliti dva problema u našim raspravama s njima, koje su (rasprave) otvorene, prijateljske, temeljene na dobrim odnosima koje podržavaju sve strane".
Naravno kako u svemu ovome niti Teheran ne stoji sa strane i sve samo nijemo promatra. Upravo suprotno! Jer, na kraju krajeva, "njegova je koža u pitanju". Tako je iranski ministar vanjskih poslova Mohammad Javad Zarif sinoć izjavio slijedeće:
"Međunarodna zajednica u cijelosti i Vijeće sigurnosti UN-a stoje pred važnom odlukom: hoćemo li očuvati uvažavanje vladavine prava ili ćemo se vratiti zakonu džungle, kako bismo se predali željama huligana-kriminalaca?" Nije teško pretpostaviti koga to Zarif smješta u ovu posljednju kategoriju.
A osim njega, i iranski predsjednik Hassan Rouhani još je ranije pozvao Rusiju i Kinu da pruže čvrst otpor američkim protuiranskim planovima.

Tama nad svjetskim bezdanom

Iz svega je ovoga i više nego vidljjivo kako se na horizontu upravo rađa nova, velika međunarodna političko-diplomatska borba za Iran, možda čak i nova kriza, u kojoj je definitivno u igri sudbina i budućnost te zemlje. Jasno je kako se Teheran ne može samostalno nositi sa sve snažnijim pritiscima američke administracije i da je primoran tražiti otvorenu zaštitu Moskve i Pekinga, čime on i de facto odustaje od svoje višedesetljetne, javno proklamirane strategije samostalnog vođenja vanjske politike i nesvrstavanja ni na jednu stranu globalnih geopolitičkih silnica.

Tome je, očito, došao kraj. A u uvjetima sadašnjih, nikada napetijih odnosa između SAD-a s jedne, i Rusije i Kine s druge strane, očito je kako će ove dvije zemlje itekako rado prihvatiti mogućnost za smještaj Irana pod svoj sigurnosni kišobran. Prije svega se to odnosi na Moskvu koja je i najagilnija u zaštiti iranskih interesa kada je riječ o isteku spomenute rezolucije o embargu na uvoz oružja, ali i u aktivnoj političkoj i vojnoj suradnji s Teheranom u bliskoistočnoj regiji: od Sirije, do zajedničke borbe protiv terorizma.

A kada je to već tako, a očito je, jasno je kako i sam Washington više nego dobro zna kako spomenutu rezoluciju VS UN-a više neće biti moguće produljiti. Ono što njemu sada preostaje (i na čemu on već duže vremena intenzivno i radi) je to, da za svoje snažne gospodarske sankcije protiv Teherana pridobije potporu i svih ostalih američkih saveznika i partnera diljem svijeta.

Ne samo političku potporu, već i njihovo praktično uključivanje u sankcije protiv Irana. Naravno da je sve to visoko-rizična igra SAD-a i da te rizike danas u svijetu svi jako dobro razumiju - uključno i Francusku i Veliku Britaniju (kao stalne članice VS), kao i Njemačku - ključnu zemlju EU.

Takva politika Washingtona na radikalan način stvara realnu mogućnost za novi i duboki raskol između Istoka i Zapada (možda i veći i opasniji nego je to bilo u vrijeme političkog i ideološkog sukoba Zapada i SSSR-a s obzirom kako je ovoga puta u njega uključena i velika i moćna Kina), a osim toga otvara mogućnost i za stvarno naoružavanje Irana "do zuba".

Naime Teheran, stisnut pred zid pred agresivnom američkom politikom, sasvim će sigurno željeti naoružati svoju vojsku najmodernijim oružanim sustavima koji mu sada nedostaju. A koliko je sve to u interesu samoga Izraela ili Saudijske Arabije, koji će time biti osuđeni na vječnu sigurnosnu zaštitu Washingtona (a tamo se po pitanju Irana puno toga može promijeniti u slučaju smjene vlasti na jesenskim predsjedničkim izborima) zaključite sami.

Masovno naoružavanje suvremenim tipovima oružja i neprijateljska retorika sa sviju strana ne može donijeti ništa osim novih dubokih kriza i vojnih sukoba u bliskoistočnoj regiji. A ulozi u ovim sukobima bili bi pregolemi i za ključne vanjske igrače, pa je jasno kako bi oni prije ili kasnije eskalirali u globalnim razmjerima jer bi svaka od njih pomagala svoje "pulene" do onoga trenutka dokle se i same ne bi morale neposredno uključiti u sukobe - jedni drugima nasuprot.