Bez obzira da li će "generacija osvešćenih" uspeti u svojoj političkoj i kulturnoj revoluciji, SAD kao država više nemaju moć da svetu nameću svoje svetonazore
riots
© Reuters / Lawrence Bryant
Oduvek je to bio paradoks: Džon Stjuart Mil, u svom kapitalnom delu O slobodi (1859), nikada ne dovodi u pitanje da univerzalna civilizacija, utemeljena u liberalnim vrednostima, predstavlja krajnju destinaciju čitavog čovečanstva. Nadao se "preciznoj nauci o čovekovoj prirodi", koja bi formulisala zakone psihologije i društva onoliko tačno i univerzalno koliko je to slučaj i sa prirodnim naukama. Međutim, ne samo da se ta nauka nikada nije pojavila, nego se u današnjem svetu takvi društveni "zakoni" tretiraju kao striktno zapadni kulturni konstrukti, a ne kao naučni zakoni.

Osnovne liberalne zapovesti individualne autonomije, slobode, industrije i slobodne trgovine i tržišta, u suštini reflektuju trijumf protestantskog pogleda na svet tokom Tridesetogodišnjeg (građanskog) rata u Evropi. To čak i nije u potpunosti bio hrišćanski pogled na svet, nego baš protestantski.

Ovo usko, sektaško stanovište, uspelo je da se projektuje u univerzalni projekat - ali samo dotle dok je praćeno silom. U Milovo vreme, civilizatorski argument je korišćen da se opravda evropski kolonijalizam. Mil to prećutno priznaje kada opravdava čišćenje autohtone američke populacije time što ona nije "pripitomila" divljinu, niti protuktivno iskoristila zemljište. Međutim, sa trijumfom Amerike u Hladnom ratu - koji je do tada već postao cinični okvir za "meku moć" Sjedinjenih Država - dobijena je nova snaga. Superiornost američke kulture i načina života kao da su dobili praktično samopotvrđenje u imploziji SSSR-a.

NAPAD IZNUTRA

Ali danas, kako se meka moć Amerike raspala - ne može se održati čak ni iluzija univerzalizma. Druge zemlje nastupaju kao zasebne i jednako vredne "civilizacijske" države. Jasno je da čak i ako klasični liberalni establišment pobedi na američkim izborima u novembru, Amerika više nema tapiju na iznalaženje novog svetskog poretka. Ali ako se ova sekularizovana protestantska struja okonča - čuvajte se! Jer njena podzemna i podsvesna religioznost je "ptica zloslutnica" današnjice, i vratiće se u novom ruhu.

"Stara iluzija" ne može biti nastavljena jer su njene osnovne vrednosti radikalizovane, okrenute naopačke i pretvorene u mačeve koji će probosti klasične američke i evropske liberale (kao i američke hrišćanske konzervativce). Danas mlada generacija američkih osvešćenih liberala glasno tvrdi ne samo da je stara liberalna paradigma iluzorna, već i da nikada nije bilo nešto više od "zavese" koja skriva represiju - bilo unutrašnju, kolonijalnu, rasističku ili imperijalističku, odnosno da se radi o moralnoj mrlji koja se može ukloniti jedino iskupljenjem.

To je napad iznutra koji gasi bilo kakve aspiracije SAD u pogledu liderstva u oblasti morala, meke moći ili međunarodne politike. Budući da je iluzija eksplodirala, a da ništa novo nije došlo na njeno mesto, novi svetski poredak ne može se koherentno formulisati.

Pošto joj nije dosta što je raskrinkala iluziju, osvešćena generacija ruši i cepa zastave sa jarbola: slobodu i prosperitet ostvarene putem liberalnog tržišta.

"Sloboda" se urušava iznutra. Disidenti ideologije osvešćenosti bivaju "prozvani" da se na kolenima pokaju ili će se u suprotnom suočiti sa reputacionom ili ekonomskom propašću. To je "meki totalitarizam". Asocira na jednog od likova Dostojevskog - iz vremena u kojem su ruski progresivci odbacivali tradicionalne institucije - koji izgovara čuvenu rečenicu: "Zapleo sam se u sopstvene dokaze [...] Polazeći od neograničene slobode, završio sam neograničenim despotizmom" (izlaganje Šigaljeva, Zli dusi, drugi deo, sedma glava "Kod naših" - II, prim. prev.).

Čak je i "nauka" postala "neuspešni Bog" - umesto da bude put ka slobodi, postala je mračna, bezdušna staza ka neslobodi. Od algoritama koji procenjuju vrednost ljudskih života upoređujući ih sa troškovima karantina, preko tajnih algoritama "crne kutije" koji ograničavaju distribuciju vesti i mišljenja, do projekta identifikacione vakcinacije Bila Gejtsa, nauka sada najavljuje despotsku društvenu kontrolu, umesto lepršave zastave podignute kao simbol slobode.

Međutim za cepanje najistaknutije od ovih zastava ne može se kriviti generacija osvešćenih. Oni nisu osetili "prosperitet za sve" - samo distorzije i izvitoperenu strukturu. Ne postoje čak ni slobodna tržišta. Federalne rezerve i američki Trezor prosto štampaju novi novac i daju ga izabranima. Više nema načina da se proceni vrednost finansijske aktive. Njena vrednost je prosto ono što je centralna vlada voljna da isplati u zamenu za obveznice ili dodeli u formi bejlautova (finansijskih injekcija za spasavanje od bankrota, prim. prev).

Bog koji nije uspeo (naslov knjige Andrea Žida) je priča o padu idola. Čovek se sada prosto zapita šta je poenta tog ogromnog finansijskog ekosistema poznatog kao Volstrit. Zašto ga ne bismo razbili na par entiteta, recimo Blekrok i KKR (hedž fondovi), i njima prepustili da raspodele FED-ovu sveže odštampanu lovu među svojim prijateljima? Nema više liberalnih tržišta, a i radnih mesta je daleko manje.

ODSUSTVO VIZIJE BUDUĆNOSTI

Mnogi komentatori primetili su odsustvo vizije budućnosti kod osvešćenih. Pojedini ih opisuju veoma kaustičnim terminima:

"Danas, robijaške kočije zveckaju po Americi, nose oborene spomenike, uništene karijere, neosvešćene brendove... Kroz rešetke vire oni koje levičarski identitarci smatraju rasistima, pa ih osuđuju na društveno poništavanje, čak i kada očigledno nema dokaza za takvu optužbu... Ali ko su ovi kulturni revolucionari? Konvencionalna mudrost veli da je ovo erupcija siromašnih, ekonomski zapostavljenih žrtava rasizma ozlojeđenih ubistvom Džordža Flojda. Realna slika više vuče ka... buržoaziji. Kako je Kevin Vilijamson prošle nedelje primetio, 'Ovo su idiotska deca američke vladajuće klase, kinder-radikali i šampanjac-boljševici koji se malo igraju jakobinaca, pa će da se vrate studiranju na fakultetima".

Da li je ovaj opis tačan? Sećam se kako sam na Bliskom istoku slušao ljutite mladiće koji su takođe želeli da obaraju spomenike, da spale sve. "Zar stvarno verujete da će vas Vašington pustiti da radite šta želite", pitali su svoje lidere: "Ne, moramo sve da spalimo, da počnemo od nule!" Da li su imali nacrt za budućnost? Ne. Oni su prosto verovali da će islam organski nabujati i ispuniti prazninu. To bi se dogodilo samo od sebe - sopstvenom voljom: verom.

Profesor Džon Grej ističe da "u Bogu koji nije uspeo Žid kaže: Moja vera u komunizam je poput moje vere u religiju. To je obećanje spasenja ljudskog roda. Tu je Žid priznao", nastavlja Grej, "da je komunizam ateistička verzija monoteizma. Ali isto to je i liberalizam. Kad su se Žid i ostali odrekli vere u komunizam i postali liberali, oni se nisu odrekli koncepata i vrednosti koje su obe ideologije nasledile od zapadne religije. Nastavili su da veruju da je istorija usmereni proces u kojem čovečanstvo napreduje ka univerzalnoj slobodi".

Isto je i sa osvešćenima. Akcenat je na Iskupljenju, na katarzi Istine, na njihovoj sopstvenoj Vrlini kao dovoljnom sastojku za popunjavanje praznine u viziji plana za budućnost. Sve su to jasni signali: sekularizovana iluzija se metamorfira nazad u religiju. Ne kao islam naravno, nego kao besni Čovek, koji plamti pred dubokom i mračnom moralnom mrljom iz prošlosti. On se ponaša kao pročišćujuća vatra koja treba da donese uzdižuću i blistavu budućnost.

Taker Karlson, vodeći američki konzervativni komentator poznat po otvorenom izražavanju, vidi ovaj pokret nešto drugačije: "Ovo nisu prolazni građanski nemiri. Ovo je ozbiljan i visoko organizovan politički pokret. [...] Dubok je i temeljan i ima ogromne političke ambicije. Podmukao je i samo će rasti u budućnosti. Cilj mu je da okonča liberalnu demokratiju i dovede u pitanje samu zapadnu civilizaciju. [...] Previše smo površni i previše prostosrdačni da bismo shvatili šta se dešava. [...] Nemamo predstavu sa čim imamo posla. [...] To nisu protesti. To je totalitarni politički pokret".

Pri tom, da bi stvorila novi svet, ova nova generacija ne mora da učini bilo šta osim da uništi onaj stari. Ova vizija je sekularizovani relikt zapadnog hrišćanstva. Apokalipsa i iskupljenje, kako osvešćeni veruju, imaju sopstveni put; sopstvenu unutrašnju logiku.

Ptica zloslutnica Džona Stjuarta Mila je stigla. A sa njenim povratkom vaskrsnula je i američka izuzetnost u vidu iskupljenja za mračne mrlje čovečanstva. Narativ u kojem je istorija čovečanstva svedena na istoriju rasne borbe. Međutim Amerikancima, kako mladim, tako i starim, sada nedostaje snaga da taj narativ projektuju kao univerzalnu viziju. "Vrlina", ma kako velika i važna, sama po sebi je nedovoljna. Hoće li predsednik Tramp uprkos svemu pokušati da održi iluziju upotrebom tvrde moći? SAD su duboko naprsle i sve više disfunkcionalne - ali ako postanu očajne, i to je moguće.

Američki predsednik Donald Tramp u toku šetnje oko Bele kuće, Vašington, 30. maj 2020. "Kinder-radikali i šampanjac-boljševici" - da se poslužim ovim terminima natopljenim prezirom koje je Vilijamson upotrebio - veoma su slični onima što su pojurili na ulice 1917. godine. Ali pre nego što ih tako olako i brzo zanemarimo, podsetimo se šta se tada desilo. U tu zapaljivu masu omladine - toliko odsečenu od nacionalne kulture zaslugom svojih progresivnih roditelja da su rusku prošlost videli kao nesavršenu i mračnu - ubačeni su Trocki i Lenjin. A onda je došao Staljin. Nije više bilo "kinder-radikala". Meki totalitarizam postao je tvrd.

Izvor Strategic Culture