gruzija
© VOABivši gruzijski predsjednik Mikheil Saakashvili
Cirkusarijama bivšeg gruzijskog predsjednika (ali i onih koji iza njega stoje, ili su barem donedavno stajali), čini se - nema kraja.

On je ovih dana izjavio kako ponovo namjerava doći na čelo Gruzije, iako je pritom priznao kako je u vrijeme svog predsjednikovanja učinio pojedine greške, ali i dodao, kako je u međuvremenu stekao dostatnog iskustva za dostojno "služenje svojoj zemlji". A kakvo je ono bilo, vrlo se jednostavno prisjetiti:

Saakashvili je, zbog svoga avanturizma i osjećaja nedodirljivosti i "beskrajne" potpore koju je navodno imao, prije svega od strane administracije američkog predsjednika Georgea Busha Jr., u kolovozu 2008. g. pokrenuo visokorizičnu vojnu operaciju gruzijske vojske protiv odmetnute gruzijske regije Južne Osetije, u vrijeme dok su ruske mirovne snage, sukladno prethodnim sporazumima (ne ulazeći ovom prilikom u pravednost istih kada je u pitanju njihov sadržaj, ali međunarodno pravni subjektivitet su, dakako, imali) stajale na liniji razgraničenja njihovih teritorija.

U iznenada pokrenutoj operaciji u ranim jutarnjim satima, osim što je raketnim udarima sa zemljom sravnjeno administrativno sjedište Južne Osetije, grad Chinvali, i ubijen veliki broj tamošnjih civila doslovno u njihovim krevetima (teze o tzv. prekomjernom granatiranju u ovom se slučaju nikada nisu pokretale, za razliku, od primjerice, Knina, koji je u smislu razaranja prilikom oslobađanja od strane Hrvatske vojske ostao gotovo netaknut), ubijeno je i desetak, na granici stacioniranih ruskih mirovnjaka - a što, sve skupa, i nije moglo rezultirati ničim drugim nego brzom ruskom vojnom intervencijom.

Ona je zaustavljena od strane Moskve gotovo pred ulaskom njezinih snaga u samu gruzijsku prijestolnicu Tbilisi (40-ak kilometara od iste, bez da je bilo ikakvog značajnijeg daljnjeg otpora gruzijske vojske ili bilo kakvih daljnjih prepreka u smislu postojanja važnijih naselja, koja bi, eventualno, uz moguće pružanje otpora otežali taj proboj). U svjetskim medijskim razmjerima poznata je i scena, kada tadašnji predsjednik Saakashvili, svjestan propasti u koju je uvalio i sebe i svoju zemlju, i činjenice da mu njegovi vanjski tutori neće pružiti nikakvu konkretnu pomoć- u napadu panike pred televizijskim kamerama žvače vlastitu kravatu, na što se možete podsjetiti ovdje.


Kako je postajao sve omraženiji u vlastitome narodu i kako mu je padala popularnost zbog spomenute tragične avanture, protiv Saakashvilija su se počele sve otvorenije iznositi na vidjelo i njegove razne "nepodopštine", nerijetko iz sfere kriminalnih aktivnosti, zbog čega je gruzijsko tužiteljstvo protiv njega pokrenulo i kazneni progon zbog niza kaznenih dijela, pa je 2013. godine u Sanaderovom stilu (ali, za razliku od njega uspješno) pobjegao iz zemlje.

U 2015.g. stiže u postrevolucionarnu Ukrajinu, čiji se državni vrh, prije svih tadašnji predsjednik Petro Porošenko, iz nekog razloga želio osloniti upravo na njegove usluge. Ekspresno je dobio ukrajinsko državljanstvo, i bio postavljen na funkciju guvernera važne crnomorske regije Odessa (nešto slično, kao, kada bi neki inozemni političar iznenada došao u Hrvatsku, dobio državljanstvo i odmah bio imenovan za župana Splitsko-dalmatinske županije).


Komentar: Iz Kijeva marioneta SAD-a Saakashvili pokušava organizirati "Majdan" u Gruziji


Međutim, zbog navodne nesposobnosti, već 2016.g. s istoga ga položaja smjenjuje sam predsjednik Porošenko, da bi mu već iduće godine oduzeo i ukrajinsko državljanstvo (kao da se to može raditi kako i kada hoćeš), zbog čega je Saakashvili uložio žalbu, koja do dana nije riješena. I ne samo to, ukrajinska vlada ga je praktički deportirala u Poljsku s čijeg je teritorija "ilegalno" ušao u zemlju, da bi mu novi i sadašnji ukrajinski predsjednik Vladimir Zelenskiy opet vratio ukrajinsko državljanstvo i imenovao ga šefom izvršnog vijeća ukrajinskog Vijeća za provedbu reformi.

Nevjerojatan životni ciklus i cirkus, očito, ne samo u režiji samoga Saakashvilija.

Zašto on sada opet želi u Gruziju i na njen politički vrh nije jasno. Međutim jasno je što aktualne gruzijske političke i pravosudne strukture o tome misle: vlada njegove riječi o povratku smatra lažima, dok je ministrica pravosuđa obećala kako će Saakashvili biti uhićen odmah pri prelasku državne granice.


Komentar: Bivši predsjednik Gruzije, Mihail Sakašvili, osuđen u odsustvu


Političar ili cirkusant - prosudite sami. Ali Saakashvili je samo upozorenje - do čega jedan narod i jednu zemlju može dovesti pogrešan odabir državnika koji će ih predvoditi u turbulentnim vremenima i svemu onome što ona sa sobom nose. Naravno, ako se narod o nečemu tako važnom uopće i pita. Jer demokracija i njezina pravila obično besprijekorno funkcioniraju kada se radi o izboru između predstavnika sličnih političkih opcija i promišljanja, koja uvijek podupiru interese istih vladajućih elita, i kada narod uistinu sam bira i odlučuje.

Međutim, problem nastaje kada se radi o izboru između predstavnika dviju posve različitih ideoloških ili geopolitičkih opcija, i kada se odlučuje o dugoročnom vanjskopolitičkom i(li) gospodarskom smjeru neke zemlje. Tada, obično, izvrsno umrežene elite ne žele ništa prepuštati slučaju, a najmanje, da o strateškim stvarima odlučuje više-manje "priprosti" puk, koji niti "ne zna" što ustvari želi.

Spretnim i uigranim kombinatorikama, narod, u takvim - kontroliranim uvjetima - opet glasa "pravilno". Ali ako ni to ne bi bilo dovoljno i dovelo do željenih rezultata, tu su, onda, i dobro poznati i uhodani scenariji različitih revolucija - od kojih se niti jedna u povijesti nije organizirala ili vodila iznutra, već uvijek izvana - pod budnim okom stručnih mentora i mecena.