putin i biden
© AFP / EyePress News
Ruski predsjednik Vladimir Putin i američki predsjednik Joe Biden održavaju summit u Ženevi na prvom takvom sastanku od 2018. godine
Iako na konferenciji za novinare nakon pregovora u Ženevi Vladimir Putin i Joe Biden nisu rekli Bog zna što, jasno je da je Rusija vratila status supersile, a Amerika se iz svjetskog hegemona pretvorila u društvo "odobravanja".

Uzimajući u obzir susret Bidena i Putina u Ženevi, najvažnije je ne zaroniti u ponor pseudopolitičke pseudoanalize i povući bilo kakve analogije i paralele sa sastankom Gorbačova i Reagana u Ženevi. Ali iako tako, ovi sastanci imaju nešto zajedničko - vođe velesila ponovno su se sastali i ponovno proglasili neprihvatljivost i nepoželjnost nuklearnog rata.

Ovim se završava popis dodirnih točaka i vrijeme je da razgovaramo o razlikama.

Možda je najvažnije postignuće Putina i Rusije na ovom sastanku bila nepromjenjivost formata ženevskih sastanaka od 1985. godine. Odnosno, isprana je sramota iz 1991. godine i Rusija je opet i službeno svjetska velesila.

"Možete samo pregovarati s nama, a i o tome ćemo razmisliti", glavna je poruka Moskve.

U okolnostima drugog sastanka u Ženevi je gotovo sve novo. Ne postoji Varšavski pakt, a NATO vidljivo nije u najboljoj formi. Ono što je najvažnije, a Biden se nadao da će upravo to minirati, Kina je u savezničkim odnosima s Rusijom. SSSR se urušio, ali je i Europska unija također u krizi, zamijenivši Veliku Britaniju za neka čudna područja koja vode psihopati i megalomani.

U nekad jadnoj Rusiji sada postoji gomila traperica, žvakaćih guma i kobasica, a američki tinejdžeri padaju na sumorni šarm ruskog pop idola Ilje Prusikina i benda Little Big iz Sankt Peterburga. S druge strane, moderna američka kinematografija među prokletim Rusima izaziva samo zajedljivo ruganje LGBT i BLM programu. Ukratko, ako uzmemo u obzir situaciju u Reaganovoj paradigmi, nema nikakvih dodirnih točaka.

Danas nije lako biti Biden, jer se svijet čudovišno promijenio, a on je ostao isti kakav je bio. Loše je biti američki tisak, jer ste bili medij i važan predstavnik "Grada na brdu", a sada vas odjednom neke ruske sigurnosne snage prisiljavaju da poštujete protokol, pljujući po vašem statusu Stars and Stripes.

Glavni ishod sastanka bio je da su se Rusi vratili, dok su Amerikanci bili izgubljeni.

Rusi su se vratili sa svim svojim "Aurusima", "Bodežima", brodovima na nuklearni pogon, Rosatomom, sa zahtjevima i mogućnostima društva koje se dinamično razvija. Društvo u kojem se svako pitanje može razviti u žustru raspravu u rasponu tema od "kvass-kefir rata" do cijepljenja. Rusko je društvo u kojem su subverzivne aktivnosti, čak i posebno nasilnih građana, počele biti potiskivane u samom začetku. I to ne tako davno.

A koga smo u Ženevi vidjeli s druge strane? Gdje su briljantni intelektualci iz Korporacije RAND, koji su nadigrali kremaljsku gerontokraciju i prostaka Gorbačova na njegovom terenu? Gdje su nestali zgodni individualisti iz romana i eseja Ayn Rand?

Nema ih. U Ženevi smo od Amerike vidjeli sumornu gerontokraciju i apsolutno bespomoćne medije, koji su napamet ponavljali upute regionalnog odbora Washingtona.

Jednom riječju, tamo je bilo veliko stado ljudi koje je u Ruse gledalo kao da su ludi, jer ne marširaju u formaciji, ne slave Sv. Gretu i ne žele bojiti zidove u šest boja gay duge. Naravno, takvi barbari ne smiju biti pušteni na konferenciju za novinare s Bidenom, inače će i u Rusiji vidjeti kako taj starac deset minuta traži jaknu ispod govornice. Ali to nije moguće, pa zar je djed Biden glavni tajnik ove totalitarne "elite" koju su u proteklih 36 godina izgradili za sebe tamo u Washington.

Kao da Mihail Suslov, ideolog Komunističke partije Sovjetskog Saveza, nije umro, već je vrebao u tunelima Metroa, preplivao ocean i, osvećujući se za uništenje Sovjetskog Saveza, izgrizao sve Reaganove političke čudotvorce, zarazivši ih najtužnijom verzijom totalitarizma.

Nije ih mogao zaraziti Bush, jer da bi njegova metoda totalitarizma djelovala, žrtva mora imati barem nekakav mozak. Ali je siva tvar u Americi očito deficitarna roba.

Naravno, bilo bi dobro da se u Ženevi ozbiljno pregovaralo i iskreno suosjećam s Vladimirom Putinom i divim mu se kao velikom pregovaraču. Ruski vođa ne može ne vidjeti da su američke elite u posljednje vrijeme ne samo razdvojene i podijeljene, već su konačno odvojene od stvarnosti.

Što je najvažnije i najteže u ophođenju s luđacima? To je izgradnja komunikacije s njima, s jedne strane, slaganje i ne raspravljanje o očitim glupostima, kako ih ne biste uplašili, s druge strane, te kako biste metodički gurali svoje stajalište. Ako je potrebno, istu stvar im treba objašnjavati deset, dvadeset, ako treba i sto puta.

Ne bi li Amerika mogla propustiti priliku za svjetsku dominaciju? Mogu li njene elite biti fleksibilnije, manje akvizicijske, ne upasti u čar "civilizacijske superiornosti", ne izgubiti svoju atraktivnost radi "odobrenja"? Jao, ali povijest ne tolerira takvo razmišljanje. Amerika je još uvijek jaka, još uvijek utjecajna i čini se nepokolebljivom, baš kao i SSSR 1988. godine. I budite sigurni da će totalitarizam kojeg oni sami po sebi jačaju, iako ne zadugo, biti totalitarizam, "nevjerojatan" i s pet minuta mržnje za sve totalitarizme. Onda počinje rasprodaja.

U međuvremenu vrijeme radi za Rusiju. A u slobodnom svijetu u kojem su sada, na čelu jeste Putinova Rusija. Kina jeste tu, ali za sada samo ekonomski. Vojno i u svjetskoj diplomaciji kao da se ne želi ni takmičiti sa saveznikom. Uostalom, tisućljetna politika Kine je uvijek bila da tuđe stvari nisu nešto na što trebaju trošiti resurse i davati svoje mišljenje. Te odnedavno su počeli govoriti jasno kako stvari stoje u Latinskoj Americi, Siriji, Iranu, na Balkanu i "spornim" vodama, na Arktiku i drugdje. Ali im diplomacija još uvijek ne vuče radikalne poteze, kao Rusi.

Tako da pregovori u Ženevi kao da odražavaju kosmičku karmu. Netko rješava probleme od globalne važnosti, a netko traži jaknu ispod govornice.