Vaccines
© Snimio Željko Lukunić / PIXSELL
Unatoč sve većoj procijepljenosti izlazak iz pandemijom uzrokovane krize još uvijek nije na pomolu
Već se pojavljuju četiri glavne dimenzije svijeta i međunarodnog poretka nakon pandemije: jačanje autoritarnog etatizma, produbljivanje militarizacije svijeta, normalizacija numeričkog nadzora i pojava vala protuglobalizacije

Iako brojni analitičari i futurolozi već razmišljaju i pokušavaju predvidjeti konture novoga poslijepandemijskoga geopolitičkog poretka, izlazak iz globalne zdravstvene, gospodarske i društvene krize izazvane koronom još nije na pomolu, unatoč sve većoj svjetskoj procijepljenosti. Scenariji déjà vu najava jesenskih novih valova mutiranih bezbrojnih sojeva, uhodane mjere "zatvaranja i otvaranja", davanje kratkog ljetnog odmora na kapaljku poput milostinje ili koncesije slobode kretanja, nalikuju na globalne masovne biopolitičke vježbe i društveni inženjering koji se provodi nad populacijama, s dalekosežnim psihološkim i društvenim posljedicama.

Naravno, povijesne nam lekcije pokazuju da treba relativizirati, s određenom vremenskom distancom, originalnost pandemijskoga kriznog fenomena, pogotovo kad postoji mnoštvo presedana zaboravljenih globalnih kriza i epidemija. Međutim, višeslojna globalna kriza otvara novu fazu poimanja i iščitavanja međunarodne sigurnosti. Paradigma nepredvidivosti postaje okosnica buduće globalne sigurnosne geopolitičke arhitekture koja se upravo razvija. Već nekoliko godina taj je pojam neizvjesnosti bio prepoznat, ali je neodređenost ostala apstraktna i povezana uglavnom s pitanjima kibernetičke sigurnosti i oružanog sukoba. Međunarodni poredak koji je nastupio nakon 11. rujna, pod sjenom tog "apsolutnog događaja i terorističke globalne prijetnje" ustupio je mjesto razdoblju nove sekuritizacije pitanja virusa i zdravstvene sigurnosti. Teroristička, a posebno islamistička prijetnja nije dakako nestala, već je stavljena u drugi plan. Unatoč još slaboj vizibilnosti budućnosti, ako se ne referiramo na bilo koji oblik povijesnog determinizma, već se pojavljuju četiri glavne dimenzije svijeta i međunarodnog poretka nakon korone: jačanje autoritarnog etatizma, produbljivanje militarizacije svijeta, normalizacija numeričkog nadzora i pojava vala protuglobalizacije.

Naime, diljem svijeta državni je entitet jasno potvrdio svoj autoritet u upravljanju zdravstvenom krizom, intervenirajući kao spasitelj i donoseći često izvanredne pravne i političke odluke. Također, veliki su izgledi da će se dinamika državnog intervencionizma, započeta prije krize s koronavirusom, nastaviti i rasti, zbog sada racionalizirana zahtjeva za zaštitu i "potražnju sigurnosti" u pučanstvu. Prestrašena društva sve će manje ispitivati demokratske mjere, dok politike straha omogućuju infantilizaciju i pasivnu pokornost građana. Većina globalnih kriza tretira i promatra kroz reduktivnu i manihejsku prizmu "rat protiv terorizma"; "rat protiv nevidljivog neprijatelja", "rat protiv virusa". Stoga bi takav ratoborni politički narativ globalnog upravljanja mogao nastavljati legitimirati izvanredno stanje i mjere i biti popraćen opsežnim nadzorom građana. Nametnute kao manje ili više nepropitkivan globalni standard, takve bi mjere nadzora mogle biti generaliziranje ispod radara i to bez parlamentarnih konzultacija, kao što su to već učinile Kina, Izrael, Rusija i Južna Koreja. Klasična tipska podjela između demokracija i autoritarnih režima pomalo nestaje u korist primjene uniformiranih normi i standarda globalnog upravljanja krizama u rukama ekspertokracije bez demokratskog legitimiteta. Međutim takva poslijepandemijska slika svijeta mogla bi vrlo vjerojatno proizvesti val protuglobalizacije, koji neće biti rezultat alterglobalista, već novoga ranjivog društvenog trenutka zbog uspostave segregacijskih bio-političkih mjera (podjela na cijepljene i necijepljene), ali i zbog gospodarske recesije i ekonomske ranjivosti unutar društava. Dosadašnji trend tržišne i trgovinske liberalizacije zamjenjuju trendovi jačanja logike međunarodnog nejedinstva i nacionalnog protekcionizma.

Mogući scenariji međunarodnog poretka

Svako razmišljanje o svijetu i geopolitici nakon pandemije virusa COVID-19 mora pretpostavljati projekciju mogućih neizvjesnih scenarija međunarodne rekonfiguracije. U tom smislu Joseph Nye, politolog, iznosi pet mogućih scenarija geopolitičke rekonfiguracije svijeta do 2030. Prvi je kraj liberalnoga globaliziranog poretka. Svjetski poredak koji su uspostavile Sjedinjene Države nakon Prvoga svjetskog rata stvorio je niz institucija koje su dovele do znatne liberalizacije međunarodne trgovine, trgovine i financija. Čak i prije pandemije taj je poredak doveden u pitanje usponom Kine i porastom populizma u zapadnim demokracijama. Kina je profitirala od tog poretka, ali kako se povećava njezina strateška pozicija, ona sve više nastoji definirati vlastita pravila i norme.

Drugi je scenarij u kojem status vodeće globalne velesile Sjedinjenih Država stagnira, međunarodne institucije slabe, a pozivi su na jačanje državnog suvereniteta u porastu. Riječ je o autoritarnom scenariju sličnu onome iz 1930-ih u kojemu masovna nezaposlenost, širenje nejednakosti i preokreti u životu stanovništva ekonomskim promjenama povezanim s pandemijom stvaraju uvjete koji pogoduju autoritarnim političkim pristupima. U trećem scenariju Sjedinjene Države ostaju izvan Svjetske trgovinske organizacije i Pariškoga klimatskog sporazuma. Kriza izazvana koronom povećava vjerojatnost za taj scenarij slabljenjem "upravitelja sustava", Sjedinjenih Država.

Četvrti je scenarij svjetski poredak pod kineskom dominacijom. Kako Kina stavlja pandemiju pod kontrolu, njezino gospodarstvo prolazi kroz dramatične promjene u odnosu na druge velike sile. Kinesko je gospodarstvo sredinom 2020-ih preteklo ekonomiju posrnulih Sjedinjenih Država, a Kina je proširila prednost nad potencijalnim konkurentima iz prošlosti, poput Indije i Brazila. U zadnjem scenariju u mnogim demokracijama klimatske promjene i očuvanje okoliša počinju se promatrati kao prioritetna pitanja. Neke vlade, tvrtke, reorganiziraju se kako bi odgovorile na ta pitanja. Čak i prije pandemije mogli smo predvidjeti da će međunarodna agenda biti definirana za 2030. interesom nekih zemalja za ekološka pitanja. Budući da naglašava veze između ljudskog zdravlja i "zdravlja planeta i ekosustava", pandemija ubrzava usvajanje te agende.

Ravnoteža snaga između Sjedinjenih Država, Europe i Kine, slabljenje multilateralizma, rekonfiguracija tokova globalizacije, kontrastni rezultati Europske Unije, solidarnost između bogatih i siromašnih zemalja, ruska i posebno kineska strategija, pandemija virusa COVID-19 razotkrivaju i transformiraju geopolitička "pravila igre". Ono što je sigurno jest da će se svijet nakon pandemije zasigurno morati suočiti s jačim negativnim posljedicama za društvo i ljudsku egzistenciju prije nego s geopolitičkim međunarodnim posljedicama. Tako se paralelno s neizvjesnom geopolitičkom slikom svijeta poslije korone rađa i postupna orvelizacija društvene geopolitike. Naime, provođenjem plana "velikog resetiranja" Klausa Schwaba na globalnoj razini, Četvrtom digitalnom revolucijom digitalne tehnologije i biološki sustavi počinju se spajati na načine koji bi mogli duboko poremetiti naša tradicionalna poimanja i pretpostavke o društvu, gospodarstvu i našim tijelima.

Bionumerička konvergencija koja je trenutno na djelu i kojoj kriza izazvana virusom na neki način pogoduje kao disrupcijski pokretač, znači "totalni socijetalni fenomen", jer će utjecati na sve ljudske aktivnosti u godinama koje dolaze i otvara put potpuno novim načinima življenja: provođenju potpune fizičke integracije "bioloških i digitalnih entiteta"; mijenjanju ljudskog bića - našeg tijela, uma i ponašanja; transformaciji ekosustava; jačanju uloge umjetne inteligencije za pohranjivanje, obrađivanje i prenošenje podataka; upravljanju inovacijama u području biologije; strukturiranju i upravljanju lancima proizvodnje i opskrbe. Ta konvergencija trebala bi biti akcelerator povijesti i napretka.


Komentar: Daleko od toga da te promjene služe napretku, psihopati na vlasti ih zapravo koriste za kontrolu populacije.


Bionumerička konvergencija i kapitalizam nadzora

Globalna pandemija COVID-19 iznjedrila je nov oblik numeričkog kapitalizma, koji se sjedinjuje s već postojećom moćnom ekonomijom nadzora, a odnosi se na rastuću ekonomsku ulogu načina nadzora stanovništva kao novih izvora dobiti za različite sektore gospodarstva. Prema znanstvenici Shoshani Zuboff (u djelu The age of surveillance capitalism) ekonomija nadzora i tehnologije velikih podataka osnova su onog što ona definira kao "nadzorni kapitalizam", čiji je cilj predvidjeti i modificirati ljudsko ponašanje kako bi generiralo prihode za tvrtke koje su postavile takve sustave za nadzor. Originalnost toga novog modela u njegovoj je sposobnosti da orijentira i iskoristi naše osobne sklonosti u svoju korist. Koncept nadzornog kapitalizma odnosi se na ekonomski model zasnovan na prikupljanju i prodaji sve više osobnih podataka, na štetu privatnosti pojedinaca.

Internetski giganti najveći su profiteri pandemije

Tijekom proteklih dvadeset godina sve je više glasova kako je besplatna komercijalna mreža iznjedrila svojevrsno čudovište. Iz društva koje se temelji na podjeli rada prešli smo u organizaciju koja se temelji na podjeli znanja, podataka i informacija. U razmaku od dvadeset godina Google, zatim Facebook, Amazon i Microsoft uspostavili su virtualne monopole i prikupili fenomenalne količine osobnih podataka putem tehnologija nadzora. Te iste korporacije iz grupe Gafam (Google, Apple, Facebook, Amazon i Microsoft), skupa s gigantima BigPharma (farmaceutske industrije), najveći su profiteri i dobitnici krize izazvane pandemijom, a ostvarili su u 2020. godini 15,3% dobiti više nego 2019, s profitima od 128 milijardi američkih dolara. H. J. Schellnhuber, njemački fizičar i klimatolog, iznosi koncept "omega-zamke", koji opisuje mentalnu zamku kojom čovjek postaje uvjeren da, kada svijet ne funkcionira uobičajenim smjerom, treba mijenjati smjer s istim prethodnim sredstvima i načinom, ali s više snage, radikalnije, šire i intenzivnije. U kriznom prekretničkom razdoblju takva mentalna predispozicija koja privilegira tehnoinstrumentalno da bi se se reproducirao retuširani neoliberalni sustav, na račun vrijednosnog i živog, mogla bi pogodovati nastanku novoga globalnog bionumeričkog levijatana, što bi potvrdilo Gramscijeve riječi: "Stari svijet umire, a novi se bori da se rodi: sada je vrijeme čudovišta."