Vjera u Boga i budući život nam omogućava da hodamo kroz život sa manje stoičke hrabrosti nego što je to potrebno skepticima. - Bertrand Russell
Covid-19 je odnio ljude u ludilo. Unatoč niskoj smrtnosti, mnogi ljudi strahuju za svoje živote. Postoji velika nepovezanost između stvarnog broja umrlih i straha od smrti koji je ova kriza izazvala kod ljudi. Čini se da za to postoji niz razloga.
Prvi i najočitiji je nemilosrdno filanje stanovnika slikama apokaliptičnih scenarija. Uključite televiziju i bit ćete 24 sata dnevno preplavljeni pričama o propasti, mraku i smrti. Porilično su očite ratoborne fraze - trenutna zdravstvena kriza se uspoređuje s ratom i opisuje se kao rat. To potvrđuju termini poput "bitka između života i smrti", "borba protiv virusa" i "radnici na prvim crtama".
No, ako pogledate brojke - čak i ako prepoznajete da su u potpunosti izmanipulirane i izmišljene - one govore drugim jezikom. Najnoviji podaci ukazuju na to da je između 5 i 20% stanovništva imalo kontakt s virusom. Najmanje polovica tog broja se zarazi, ali uopće ne razvije nikakve simptome. Većina zaraženih ima samo blage simptome, analogne onima koje većina ljudi ima tijekom bilo koje sezone gripe. Samo mala manjina teško se razboli, a još uvijek mnogo manje njih umire.
Od onih koji umiru, velika većina su stariji i pate od više komorbiditeta (istovremenih bolesti) zbog kojih su izloženi riziku od smrti sa ili bez bilo kakve virusne infekcije. Rizik da prosječna osoba umre od Covid-19 je oko 0,001%, što je otprilike rizik od smrti dok putujete automobilom na udaljenosti od 9 do 450 milja. Nitko ne razmisli dvaput prije nego što uskoči u auto i odveze se na posao.
Dakle, na kraju krajeva, ova situacija je izraz nesposobnosti razmišljanja, uzimanja onoga što je poznato, ekstrapolacije situacije u budućnost i primjene na naš vlastiti život, na logičan i obrazložen način. To je također dokaz činjenice da mnogi ljudi rado slijede vodstvo vlasti, 'stručnjaka', a da se ne zapitaju je li ono što se reklamira u njihovom interesu ili u interesu tih 'stručnjaka' ili vlasti.
Ali mislim da to nije jedini razlog zašto su ljudi u ludilu. U ovakvim vremenima avatar smrti podiže svoju glavu - a to je nešto što se u normalnim situacijama može sigurno sakriti u neki tihi kutak našega uma. Smrt - čak i kad je svakodnevno doživljavamo na TV-u kao 'zabavu' - je za one druge, i živi negdje na našoj planeti, daleko od nas. Naša smrtnost je bačena u budućnost, tako daleko da se to možda i neće dogoditi. Govoriti o smrti je praktički tabu tema. Ali ova kriza nam je vratila smrt na kućni prag. Odjednom nas gleda u lice.
Ali zašto pomisao na smrt izaziva kod ljudi takav strah i paniku? Čini mi se da je jedan od odgovora naš materijalistički pogled na život i svemir.
Materijalizam
Dok smo prije vjerovali u dobroćudnoga Boga, koji će nas na kraju našega života odvesti natrag u Raj - ponekad uz uvjet da moramo živjeti po nekim pravilima i biti dobri, da ne bismo završili u Paklu - ovaj Bog i njegov Raj je nestao. Nastali smo iz ničega i vraćamo se u ništa. Nema Boga, nema zagrobnog života - nema mnogo smisla biti na ovoj planeti. Vladaju nam deterministički zakoni prirode, a slobodna volja je samo iluzija. Dakle, pošto imam samo jedan jedini pokušaj za život, a jednom kad umrem, ja i moja sjećanja i moja skupljena iskustva ćemo nestati zauvijek, tada se moram držati ovog života koliko god mogu.
A ako nema Boga i nema zagrobnog života, zašto biti dobra osoba? Zašto bih trebao biti čestit, pravedan i smiren? Zašto ne bih jednostavno radio što god želim dok god mogu? Jer ako nema Boga, ne može biti ni kazne, pa mogu biti zao, sebičan i nepravedan koliko got hoću. Nema posljedica. Ako nema ništa uzvišenoga, ako nema smisla u svemiru, onda nema ni razloga ne pomisliti da nema ništa loše u zlu, sebičnosti i nepravdi.
Ovo me podsjeća na izbor koji Solženjicin opisuje u svom djelu Arhipelag Gulag (eng. The Gulag Archipelago), gdje nam govori da je svaki zatvorenik koji je ušao u sustav Gulaga imao dva izbora: preživjeti na sve potrebne načine, što je značilo ostaviti sve moralne ili etičke mjere iza sebe. Ili da zadrži svoju ljudskost i integritet netaknutim, u tom slučaju bi umro u roku od dvanaest mjeseci. A ako vjerujete da imate samo jedan život i da nema višeg autoriteta od vas, nema smisla čuvati svoju ljudskost i integritet, jer - tko je na kraju arbitar? To ste vi, pa što god odaberete, to je ispravno. Jednostavno nije važno.
Mislim da bi ovo moglo biti donekle oslobađajuće, usporedite li to sa životom čovjeka prije prosvjetiteljstva. Rečeno im je da budu dobri, cijeli dan i svaki dan, inače će vječno gorjeti u paklu zbog svojih grijeha. A biti dobar u svakoj situaciji je teško, ako ne i nemoguće, kako to i sami vrlo dobro znamo. Iskušenja su velika, a često donosimo odluke pod pritiskom ili na impulzivan način.
Ali ovo 'oslobođenje' ima veliku cijenu. U svemiru više nema smisla, nema svrhe. Ja sam samo mala čestica prašine u kozmosu, koju su slučajne sile otpuhale simo i tamo. Borim se, umirem - i onda odlazim, zauvijek.
Međutim, ako vjerujete u Božansku prisutnost, u nešto što nadilazi vaš vlastiti mali život, u besmrtnu dušu i u nastavak postojanja nakon što ste odbacili svoje smrtne ostatke, odjednom stvari izgledaju sasvim drugačije. Ako postoji Bog i zagrobni život, sasvim je logično da bi vas mogli procijeniti prema vašim postupcima i ponašanju nakon vašeg zemaljskog postojanja (na um mi pada koncept karme). A Bog bi mogao biti sudac pred kojim ćete možda morati odgovarati za svoja djela.
Izgubivši vjeru u božansku prisutnost, postoji li drugi način za pronalaženje moralne snage i nade u životu koji je isprekidan bolom, tragedijom i patnjom, a koji na kraju dovodi do sigurne smrti?
Stoicizam
Stoicizam je jedan od načina za koji mislim da može pomoći. Nedavno sam gledao ovo izvrsno predavanje autora Michela Sugruea, gdje objašnjava stoičku filozofiju pomoću jednog od njenih eksponenata, cara Marka Aurelija.
Nakon Sokratove smrti, helenistička se filozofija podijelila na različite škole mišljenja, uključujući epikureizam, skepticizam i stoicizam.
Temeljni princip epikurenizma govori da je užitak jedini unutarnji cilj. Međutim, taj užitak nije bio hedonizam u smislu koji mi to danas razumijemo, jer je ustvrdio da odsutnost straha i boli predstavlja najveće zadovoljstvo, te zagovara jednostavan život. Epikurejci su općenito izbjegavali politiku, jer je to moglo dovesti do frustracija i ambicija, koje su bile u suprotnosti s njihovim navedenim ciljevima.
Skepticizam tvrdi da je znanje ili racionalno uvjerenje nemoguće, navodeći svoje pristaše da sve propitkuju i da u sve sumnjaju.
Najpoznatiji i najdosljedniji ogranak Sokratove filozofske škole bio je stoicizam. Njegov temeljni prijedlog je da bi odbijanje užitka trebalo biti standard ljudske sreće i prosperiteta.
Mudar čovjek živi u skladu s prirodom, ne boji se boli, ne boji se smrti, niti siromaštva, ne boji se nijedne promenljivosti ljudskog stanja. Boji se samo da ne iznevjeriti samoga sebe i da na taj način bude manje od potpunog ljudskog bića.
Jedina briga mudrog čovjeka su stvari koje su potpuno pod njegovom kontolom. Ne možete kontrolirati kretanje sunca ili planeta, vrijeme, druge ljude ili društvo oko vas.
Postoji samo jedna stvar nad kojom barem potencijalno imate kontrolu, a to ste vi: vaša volja, vaše namjere, vaše ja.
Dakle, doista mudar čovjek je onaj koji kontrolira vlastitu dušu, koji preuzima potpunu i svu odgovornost za svoje postupke i koji je ravnodušan prema bilo čemu drugom, ne zato što ne mari za druge ljude ili za sreću cijelog ljudskog roda, već zato što takve stvari nisu pod njegovom kontrolom.
Ne brine se što će donijeti sutra, budući da ni sutra nije pod njegovom kontrolom. Stoički filozof je čovjek koji se oslobodio straha. Ne boji se smrti, ne boji se boli, ne boji se toga da ga drugi smatraju budalom.
Jedino do čega mu je stalo je ispuniti svoje moralne obveze. Ne treba mu ni sam život: dovoljna je vrlina. A za stoika, vrlina je organizirana duša koja racionalno teži ciljevima koji su dobri za sva ljudska bića.
Dva najznačajnija zagovornika bili su Marko Aurelije i Epiktet. Ironično, bili su društveno na potpuno suprotnim stranama; prvi je bio rimski car, a drugi je bio rob.
Sjećamo se izreke lorda Actona: "Moć teži pokvarenosti; apsolutna moć kvari apsolutno". Marko Aurelije bio je iznimka od pravila. Kao car imao je apsolutnu vlast nad bilo kim i nad bilo čim.
Ako se čovjek u takvim okolnostima ponaša dobro, to pokazuje nešto o njegovoj skrivenoj duši, jer ga niti jedna vanjska prinuda ne tjera da radi ono što radi.
Marko Aurelije je 19 godina kontrolirao cijeli rimski svijet. Mogao je imati sav novac svijeta, mogao je imati spolne odnose s kim god je htio i kad god je htio. Da se želio napiti, mogao je uvoziti gomile vina punih 19 godina.
On već stoljećima stoji kao ukor našem vlastitom popuštanju, da se ne možemo nositi sa životnim okolnostima. Ako se možete nositi s iskušenjima na toj razini, možete se nositi sa svime.
Svaka vrlina koja je dostupna jednom čovjeku je, u načelu, dostupna svima nama. Svi mi imamo racionalnu prirodu koja nam omogućuje da kontroliramo svoje osjećaje, svoje ponašanje i svoju povezanost s drugim ljudima.
Ako se iz nekog razloga stoički filozof razboli, pa, bolest je dio ljudskog života, on ju prihvaća takvu kakva ona jest, nosi se s njom na najbolji mogući način i onda nastavlja dalje.
Marcus Aurelius je svoju knjigu Meditacije napisao za sebe - nije bila namijenjena za objavljivanje. Htio je da se spali nakon njegove smrti, ali netko je zanemario njegovu želju i sačuvao ju za potomke.
Zašto je Marko Aurelije to učinio - napisao sebi knjigu - s obzirom na to da je pisanje sredstvo komunikacije s nekim drugim? Zato što je bio najusamljeniji čovjek na svijetu. Kao car nije imao prijatelja, nije imao s kim razgovarati, jer mu nije bilo ravnih. Svi s kojima je razgovarao htjeli su nešto od njega. Bio je car svijeta, posjedovao je sve. On je imao apsolutnu moć nad bilo čijim životom. Pa ipak, sve što je želio je bilo živjeti filozofskim životom, ali je imao nesreću roditi se kao car.
Nakon nekog vremena ga je obuzeo umor. Cijela je knjiga razmišljanje melankolične duše, ali i čovjeka koji jednostavno nije odustao. Neprestano sam sebe podsjeća: iako su svi ljudi s kojima mora imati posla korumpirani, zli i izopačeni, njegov je posao poučiti ih i moralno ih poboljšati, a ako to ne može učiniti, barem ih može podnašati. Na njemu je da čini dobro, da bude pravedan, uzor vrline.
Marko Aurelije jedini je vladar zapadne tradicije koji na daljinu utjelovljuje Platonov ideal kralja-filozofa. Što je napisao u svojoj knjizi? Moralne maksime, samo su neke od njih, koje iznova ponavlja.
"Uskoro ćete zaboraviti na sve, i sve će vas uskoro zaboraviti".Dakle, nemojte se previše opterećivati stvarima, jer ćete uskoro biti mrtvi. Uskoro će i svi drugi ljudi koji vas poznaju biti mrtvi. Koja je onda svrha biti zloban prema ljudima?
Medijacije se uglavnom sastoje od kratkih epigrama od 2-3 retka koje u biti govore: Ne gubi živce s ljudima, znaš kakvi su! I: Nisi ti kriv što su glupi, pokušao si ih naučiti. Ako su ubili Sokrata, što misliš što će učiniti s tobom?
On je spreman vladati Rimskim carstvom iz istog razloga kao i Platonov kralj-filozof: Ako ja to ne učinim, učinit će to netko gori. Bogovi su me doveli u ovaj položaj, pa se ne mogu odreći svoje odgovornosti.
Dvije glavne maksime rimskog stoicizma su: 1) Prestani se žaliti, jer u životu postoje samo dvije stvari - stvari koje možete kontrolirati i stvari koje ne možete. 2) Što se tiče stvari koje možeš kontrolirati, što misliš tko će to učiniti umjesto tebe, ako ne ti sam? Zato se prestani žaliti i na to.
"Ljudi su društvene životinje, ili ih nauči, ili ako to nije moguće, barem ih trpi!"
"Jesi li umoran od podnošenja loših ljudi u svijetu? Bogovi nisu i oni su ih stvorili. Jesi li zaista umoran od podnošenja loših ljudi u svijetu, posebno s obzirom na to da si jedan od njih?"Pogled Marka Aurelija na smrt: Svi umiru, pa ćete i vi umrijeti. Pa koja je svrha žaliti se na to? Možete pokušati ostati zdravi i izbjeći smrt, ali kad ćete umrijeti, umrijet ćete. Ne predajte se svom iracionalnom strahu. Kontrolirajte svoje pokrete, svoje emocije, taj dio života koji ste vi.
Dakle, poruka stoicizma za zapamtiti jest: Ne bojte se ničega, jer ili ne možete ništa učiniti po tom pitanju, ili ako možete, a ništa ne poduzimate po tom pitanju, krivi ste si vi sami.
S obzirom na ovu poruku, stoičku filozofiju često smatraju oštrom, pomalo hladnom i bezosjećajnom, i to je istina. Za život prema stoičkoj filozofiji potrebno je da možete gledati na život i sebe na odvojen i racionalan način. I to zahtijeva popriličnu količinu osobne discipline.
I dok su grčki stoici imali visoko razvijenu teologiju, praktični rimski stoicizam više je agnostičan po pitanju Boga, pa ako tražite olakšanje kroz transcendentnu figuru boga, na pogrešnom ste putu.
Stav Marka Aurelija o Bogu je taj da nema dokaza za ili protiv postojanja Boga. Stoga razmatra obje mogućnosti kako bi pronašao način koji odgovara i jednom i drugom.
Ako nema Boga, a mi smo samo atomi i praznina, onda ono što radite nema utjecaja na ono što vam se događa. Ako postoje bogovi, oni moraju biti dobri, mudri i moralni. Bi li vam onda učinili nešto loše, ukoliko živite moralnim životom? Čega biste se morali bojati? U svakom slučaju, ne brinite!
Iako nam ova vrsta stoičke filozofije (i njezine moderne varijante) daje dobre alate za dobar i čestit život, ne daje nam odgovore na najosnovnija pitanja koja si ljudi postavljaju: Zašto smo ovdje? Koja je poanta našeg postojanja? Ovo je nekad bilo područje Crkve, čiji je odgovor bio vrlo jasan i jednostavan: Vi ste ovdje jer je to Bog tako htio, a smisao postojanja je slaviti Boga.
Stoička filozofija predstavlja protuotrov za nihilistički materijalizam današnjice. No, to je - kao u gornjem videu - okarakterizirano kao hladno, oštro i bez osjećajno. I postavlja ljestvicu vrlo visoko. I dalje mislim da je stoički pristup bolji od nihilističkog, jer je veća vjerojatnost da ćete voditi bolji život. A ako živite boljim životom, u prosjeku ćete biti sretniji, zadovoljniji i uspješniji.
No, možda postoji drugi način borbe protiv straha, a da pritom ne morate biti superjunak poput Marka Aurelija?
Whiteheadov radikalni postmodernistički teizam
Nedavno sam pročitao knjigu Davida Raya Griffina, umirovljenog američkog profesora filozofije religije i teologije i političkog pisca. Naslov je Whiteheadova radikalno drugačija postmodernistička filozofija (eng. Whitehead's Radically Different Postmodern Philosophy). Još jedan članak na tu temu možete pronaći ovdje.
Alfred North Whitehead (1861-1947) bio je engleski matematičar i filozof. U prvom dijelu svog života pisao je uglavnom o matematičkim temama. Njegovo najpoznatije djelo je Principia Mathematica, koje je napisao zajedno sa svojim bivšim učenikom Bertrandom Russellom, i jedno je od najvažnijih djela dvadesetog stoljeća o matematičkoj logici. Kasnije, početkom 1910-ih, postupno je skrenuo pozornost na filozofiju znanosti, a zatim na metafiziku.
Razvio je opsežan metafizički sustav koji je radikalno odstupio od većine zapadne filozofije. Whitehead je tvrdio da se stvarnost sastoji od procesa, a ne od materijalnih objekata (stoga se njegova filozofija nazvala procesnom filozofijom), a ti se procesi najbolje definiraju njihovim odnosima s drugim procesima, čime se odbacuje teorija da je stvarnost temeljno izgrađena na dijelovima materije koji postoje neovisno jedan o drugom.
Danas Whiteheadova filozofska djela - posebno Proces i Stvarnost (eng. Process and Reality) - se smatraju temeljnim tekstovima filozofije procesa. Whiteheadova filozofija procesa tvrdi da "postoji hitnost u tome da počnemo gledati na svijet kao na mrežu međusobno povezanih procesa čijeg smo sastavni dijelovi, tako da svi naši izbori i radnje imaju posljedice na svijet oko nas". To je nedavno dovelo do toga da se njegova filozofija koristi u raspravi o ekologiji: Whiteheadov Bog je duboki ekolog, i to takav čija duboka ekologija uključuje životinje i oslobođenje ljudi.
Mora se napomenuti da Whiteheadov procesni teizam ne govori o nekim posebnim uvidima ili otkrivenju neke posebne istine. Ako se procesni teizam ne temelji na otkrivenju, ne temelji se ni na pozivu na znanost kao takvu. Za procesno mišljenje nije karakteristično da daje 'znanstveni' argument za postojanje Boga, niti da redukcionistički opisuje vjerska uvjerenja pomoću teorije sociologije ili psihologije. Što se Whiteheada tiče, radne pretpostavke znanosti nisu više ili manje otvorene za pitanja i pojašnjenja od radnih pretpostavki religije.
Drugim riječima, procesni teizam ne temelji se na religijskoj doktrini ili teologiji, niti se temelji na znanstvenoj teoriji. To je proizvod metafizike ili onoga što Whitehead naziva 'spekulativnom filozofijom':
"Spekulativna filozofija nastoji uokviriti koherentan, logičan, neophodan sustav općih ideja u smislu kojeg se može tumačiti svaki element našeg iskustva".Ili da to drugačije formuliramo: Whitehead pokušava postići sustav mišljenja - temeljen na određenim pretpostavkama koje Griffin naziva 'čvrstim zdravorazumskim pojmovima' (ideje koje su neizbježno pretpostavljene u našem postojanju, čak i ako je ta pretpostavka verbalno dovedena u pitanje) - koje je sposoban objasniti sve činjenice i iskustva koja imamo u svom životu, uključujući svijest, smisao, estetiku, moral, znanstveno znanje, istinu itd. On tvrdi da ni religija ni znanost same za to nisu sposobne, ali to u određenom smislu 'spajanje' dvaju - suprotnih, ali ne nužno kontradiktornih i međusobno isključujućih - pogleda na život, svemir i sve, moglo bi nam dati bolji alat za razumijevanje čovječanstva i našeg mjesta u svemiru.
Most između teologije i znanosti ostvaruje se kroz teoriju "stvarnih entiteta" i suprotstavlja se ideji da je sve što je materijalno bez ikakvih osobina nalik umu (što Whitehead naziva "vakuumnom aktualnošću"). Svi stvarni entiteti su 'dipolarni', pa svi oni imaju fizički aspekt, no nijednom u potpunosti ne nedostaju psihičke kvalitete, iako su u većini slučajeva te kvalitete zanemarive, što bi bio slučaj sa subatomskim česticama, atomima i molekulama. Dakle, u mišljenju filozofije procesa, fizičko ne znači da nema osjećaja, emocija ili iskustva, čak i ako bi to iskustvo moglo biti vrlo niskog stupnja, kao što je slučaj s elektronima ili protonima (stoga se jedan stup njegove teorije stoga naziva 'paneksperiencijalizam').
Kad postavlja pitanje Boga, Whitehead ne nudi znanstvene dokaze: "Postoji samo suočavanje teorijskog sustava s određenim prikazivanjem činjenica". Nakon što je uspostavio zadovoljavajuću alternativu znanstvenom materijalizmu, zapitao se zahtijeva li njegova filozofija upućivanje na Boga. Čini se da je Whitehead bio iznenađen kad je otkrio da se to i dogodilo, jer je na početku svojih filozofskih studija bio agnostik.
Osobito u pogledu pitanja morala i etike, došao je do zaključka da je - odbacivši prevladavajuće shvaćanje u filozofiji posljednjih 200 godina, da se moralni i etički propisi mogu izvesti samo iz prirode - Bog koncepcijski nužan za cjelokupnu kohezivnost njegove teorije.
Whiteheadov argument za Boga, Ford sažima na sljedeći način: "Stvarni entiteti ili pripadaju Bogu ili Svijetu. S obzirom na svijet, Bog mora postojati. S obzirom na Boga, svijet mora postojati. Budući da ili jedno ili drugo mora postojati, moraju i oboje".
Kroz ovaj kratki i mnogo pojednostavljeni pregled Whiteheadovog procesnog teizma mislim da smo došli korak bliže u potrazi za božanskim postojanjem u svemiru - iako nema znanstvenih dokaza za Boga, postavljanje božanskog postojanja omogućuje nam da objasnimo mnoga iskustava u našem životu, za koja nam svi drugi svjetonazori - osobito znanstveni materijalizam - ne pružaju koherentno objašnjenje.
Sljedeći korak na našem putovanju je postaviti pitanje postoje li doista neki racionalni argumenti za božanskog stvoritelja koji se mogu iznijeti polazeći od čisto znanstvene osnove. Mislim da za to postoje argumenti, pa ću ovdje navesti dva. Prvi je inteligentni dizajn (za razliku od neo-darvinizma), a drugi se temelji na pregledu dokaza o takozvanim 'iskustvima bliske smrti' (eng. 'Near Death Experiences' - NDE).
Inteligentni dizajn i neo-darvinizam
Odrastao sam vjerujući da je neo-darvinizam znanstvena teorija za koju se poprilično pokazalo da je točna i da nijedna istinski znanstvena osoba ne bi mogla razumno umanjiti njezine temeljne osnovne pretpostavke. Čuo sam za Inteligentni dizajn (ID), ali sam smatrao da je ova škola mišljenja samo varijanta kreacionizma, (vjerskog) uvjerenja da je svijet kakav poznajemo, sa svim njegovim značajkama i stvorenjima, osmišljen i sagradio Bog u sedam dana, kako stoji u Svetom pismu. I to je, naravno, bila besmislica, jer je znanost pokazala da je naš planet star milijardama godina.
U jednom trenutku sam počeo čitati nekoliko knjiga i članaka o inteligentnom dizajnu i došao sam do zaključka da je neo-darvinizam fatalno pogrešan, te da je ID mnogo koherentniji i bez unutarnjih proturječja kao kod neo-darvinizma, što su prvosvećenici zgodno gurnuli pod tepih.
Neću iznositi cijelu argumentaciju zašto vjerujem da je to tako. Ipak ću vam ukazati na knjige i članke koji su me uvjerili u moj trenutni položaj, a kao primjer ću vam navesti dva argumenta (između mnogih drugih) koji ilustriraju moje stajalište.
Dvije knjige koje naglašavaju poantu na vrlo elegantnan i rječiti način su knjiga Stephena C Meyera Darwinova sumnja (eng. Darwin's Doubt) i knjiga Michaela Behea Darwinova crna kutija (eng. Darwin's Black Box). Zanimljive članke pogledajte na tu temu pogledajte ovdje i ovdje.
Jedan primjer koji bih ovdje želio istaknuti je 'nesvodiva složenost' (eng. 'Irreducible Complexity' - IC). Za mnoge od bezbroj biokemijskih i funkcionalnih procesa u našem tijelu se kaže da su "nesvodivo složeni" (poput bakterijskog flageluma, cilija i kaskade zgrušavanja krvi, da spomenemo samo neke).
Kao što je opisano u jednom od gore spomenutih članaka, "nesvodivu složenost" možemo promatrati na sljedeći način:
"Ako imate sustav od 20 dijelova koji su potrebni za rad sustava (uklonite bilo koji dio i sustav postaje beskoristan), sustav se ne može razvijati korak po korak na darvinistički način, jer biste imali 19 srednjih stanja koja nisu korisna ni za što pa ih prirodna selekcija ne bi odabrala. Ovo je jedan od najvećih problema darvinizma. Dawkins je proglasio 'pobjedu' jer je pokazao da je nešto evoluiralo dva dijela koja su nešto učinila zajedno. Dva dijela su najgori mogući primjer 'složenosti' (doslovno)".Drugi primjer je 'kambrijska eksplozija' životnih oblika. Opet citirano iz gornjeg članka:
"Dvije milijarde godina postojali su samo jednostanični organizmi, a da nisu proizveli bilo što složeno. Ovo ima savršenog smisla. Ono što nema smisla (iz darvinističke perspektive) je to što su se odjednom, u nekih 20 milijuna godina, većina vrsta velikih životinja pojavila u svoj svojoj složenosti. Darvinističko predviđanje je da se stvari sporo razvijaju prilično konstantnom brzinom. Kambrijska eksplozija stoji u potpunoj suprotnosti s ovom teorijom. Naravno, darvinisti, koji počinju s unaprijed formiranim uvjerenjem - da je evolucija istinita - a zatim pokušavaju izvrnuti činjenice kako bi odgovarale zaključku, i dolaze do svih vrsta zaista jadnih izgovora u koje nećemo ovdje ni ulaziti".To ne znači da darvinovski evolucijski mehanizmi nisu operativni u našem svijetu, zasigurno jesu, ali vjerojatno samo na razini obitelji i roda u hijerarhiji života. Oni zasigurno ne mogu objasniti kako je uopće započeo život, kako je vrsta nastala u kambrijskoj eksploziji, a još manje kako su se stvari poput svijesti ili altruizma mogle razviti u ljudskoj rasi.
Na pitanje tko je ili što je inteligentni dizajner do sada nije odgovoreno, ali nagađanja ima na pretek. Naravno, većina zagovornika inteligentnog dizajna kaže "Bog je to učinio!" I ovo bi moglo biti jednostavno rješenje zagonetke, ali mislim da nije jedino moguće.
Možda su Svemir i život uvijek bili prisutni na ovaj ili onaj način; možda su nas stvorila bića, koja su stvorila druga bića, koja su pak stvorila druga bića ... ad infinitum.
Dakle, čak i ako nemamo odgovor na pitanje o prirodi dizajnera, sama činjenica da mora postojati dizajner koji će uzeti u obzir sve činjenice znači da naš svemir nije čisto deterministički i da neka kreativna snaga djeluje u našem svijetu, u kojem god obliku ona bila.
Iskustva bliske smrti
Još jedan put koji sam istraživao su Iskustva bliske smrti (eng. Near Death Experiences ili NDE).
Moj prvi susret s NDE-om je bio prije nekoliko godina. Kolega s kojim sam radio me pitao može li mi ispričati o vlastitom NDE-u i psihološkim učincima koje je to iskustvo imalo na njega. Njegova priča - za razliku od većine onih na koje se naišlo u istraživanju - nije bila ugodna, ali samo zato što se nije želio vratiti nazad nakon što je svjedočio blaženstvu zagrobnog života. Kad sam ga upoznao, još se borio sa posljedicama i tek je počeo izlaziti iz dvogodišnje i vrlo mračne depresivne faze. To je, naravno, izazvalo moje zanimanje kao liječnika, jer do tada nisam puno razmišljao o tim epizodama, misleći da je to samo posljedica nedostatka kisika u mozgu koji proizvodi halucinacije. Počeo sam čitati literaturu koja je bila dostupna o ovoj temi. U to vrijeme nije bilo toliko knjiga, te sam ubrzo izgubio pažnju i usmjerio interes na druge teme.
Prije nekoliko mjeseci pročitao sam još jednu knjigu o NDE-u. U međuvremenu se pojavilo još mnoštvo knjiga na ovu temu. Ovdje bih želio spomenuti samo dvije - Dokaze o zagrobnom životu (eng. Evidence of the Afterlife) i Bog i zagrobni život (eng. God and the Afterlife), a u obje je koautor dr. med. Jeffrey Long, i dr. Paul Perry. Dr. Jeffrey Long je onkolog radiologije iz Louisiane, koji istražuje NDE i vodi www.nderf.org, gdje je prikupio preko 4000 slučajeva NDE-a i analizirao je te slučajeve znanstvenom metodologijom.
Otkrio je da je znatan dio ljudi koji su imali srčani zastoj ili su proglašeni "klinički mrtvima" nakon toga prijavio NDE (trenutne procjene su oko 10%). Razlog zbog kojeg ta činjenica nije široko poznata, osobito u medicinskoj zajednici, je oklijevanje pacijenata da govore o svom iskustvu - iz straha da će ih ismijavati ili smatrati ludima (što u mnogim slučajevima nije neutemeljeno, s obzirom na nedostatak znanja o NDE-u u općoj populaciji, kao i unutar medicinske zajednice).
Čini se da NDE imaju zajedničke elemente o kojima se na sličan način izvještava u različitim kulturama, različitim i već postojećim vjerskim uvjerenjima i s obzirom na različitu dob onih koji su iskusili NDE.
Doktor Long navodi sljedeće dokaze o zagrobnom životu:
- Medicinski je neobjašnjivo imati visoko organizirano i lucidno iskustvo dok je osoba u nesvijesti ili klinički mrtva.
- Osobe koje su iskusile NDE mogu vidjeti i čuti u izvan-tjelesnom stanju (eng. out-of-body state - OBS), a ono što opažaju gotovo je uvijek točno. U mnogim slučajevima se točnost njihovih izjava može neovisno potvrditi.
- NDE se javljaju tijekom opće anestezije kada osoba ne bi smjela iskusiti bilo kakav oblik svijesnosti.
- NDE se događaju među slijepima, a ti NDE često uključuju vizualna iskustva (čak i kod onih koji su bili slijepi od rođenja i nikada ih prije nisu vidjeli).
- Pregled života tijekom NDE-a točno odražava stvarne događaje iz života osobe, čak i ako su ti događaji zaboravljeni. To očigledno nisu ista iskustva kao kod snova ili promijenjenih stanja svijesti uzrokovanih lijekovima.
- Gotovo sva bića koja osobe susreću tijekom NDE-a su mrtvi u vrijeme kad se NDE događa, a većina tih bića je umrla rodbina te osobe. U nekim slučajevima kada rođak nije bio poznat subjektu, kasnije bi osoba prepoznala tog rođaka po fotografijama.
- Izrazita sličnost sadržaja u NDE-ima među vrlo malom djecom i kod odraslih snažno sugerira da sadržaj NDE-a nije posljedica već postojećih uvjerenja.
- Izvanredna dosljednost NDE-a u cijelom svijetu dokaz je da su NDE stvarni događaji.
- Subjekti koji doživljavaju NDE se tim iskustvom transformiraju na mnogo načina, često doživotno.
Često se citira znanstveni princip da: ono što je stvarno, to je i uočljivo. A dosljednost nalaza dr. Longa daleko nadmašuje svaku nedosljednost. Osim toga, postoji i velika većina NDE-a koji svoja iskustva prijavljuju kao stvarna. To je u suprotnosti sa snovima i halucinacijama nakon kojih u umu subjekta nema sumnje u stvarnost - ili nedostatku stvarnosti - u njegovo ili njezino iskustvo.
Naravno, skeptici tvrde da to nisu stvarna iskustva, više poput plodova mozga dok je imao nedostatak kisika, baš kao što sam i ja to mislio prije detaljnijeg proučavanja ove teme. Zanimljivo je da je tijekom godina bilo više od 20 različitih 'objašnjenja' o tome što NDE 'doista' jesu. Kad bi bilo koja od ovih teorija predstavila snažan neprikosnoven slučaj, ne bi ih bilo toliko. Općenito, skeptici se ne bave dosljednošću izvještaja niti pružaju čvrste dokaze koji bi opovrgli njihovu valjanost. Skeptici moraju dati jake dokaze PROTIV, ako se žele suprotstaviti snažnim dokazima za NDE.
Zaključak
Odrastao sam u sekularnoj kršćanskoj obitelji, gdje se religija 'prakticirala', ali bez ikakve duboke vjere ili uvjerenja; to je u najboljem slučaju bila društvena stvar. Nakon sveučilišta postajao sam sve više razočaran religijom, posebno s njihovim eksponentima koji su bili pogrešni, a ponekad i potpuno zlobni, koji su "propovijedali, ali nisu bili primjer". Napustio sam Crkvu i postao tvrdokorni ateist. Pa, možda i ne u potpunosti, jer sam uvijek sumnjao u svoj pogled na Boga, svemir i sve.
Putovanje koje sam opisao na ovim stranicama dovelo me do uvjerenja da doista postoji Vrhovno Biće, Bog ili koje god drugo ime želite pripisati Kozmičkoj Kreativnoj Snazi koja obuzima, gradi i održava naš svemir. Ovo je bio težak i ponekad bolan proces. Klanje svetih krava nikada nije lak ili bezbolan proces.
S druge strane, međutim, ovaj put je uzeo iz mene neki egzistencijalni nemir. Ako postoji Bog, a time i duša, pa posljedično i zagrobni život, nemamo se zaista ičega bojati.
I to me vraća na stoičku filozofiju, čije je središnje načelo: "Ne bojte se onoga nad čime nemate kontrolu, jer to jednostavno nema smisla", ali sa zaokretom - sada znam da Svemir nije hladno, tvrdo i nasumično mjesto, nego mjesto prožeto svrhom, ljubavlju, kreativnošću i životom. Još uvijek imam svoje rezerve - čini se da moj intelekt prihvaća ideju o Kreativnoj sili ili Bogu lakše od mojih emocija, pa je sve ovo još uvijek u tijeku.
Jednog dana doći će moje vrijeme da napustim ovaj svijet - u velikoj shemi stvari, hoće li to biti sutra, za dva tjedna ili za 20 godina, nije toliko važno. Kao što stoici kažu, važno je voditi dobar i čestit život.
I sada znam da će, kad dođe ovaj dan, biti novih i nevjerojatnih svjetova za istraživanje.
Komentari čitatelja
na naše novosti