Snovi pod Trećim Reichom

Sott.net
Sub, 16 Lis 2021 10:09 UTC

© Illustration by Isabel Seliger

Snovi koje su Nijemci imali dok su nacisti bili na vlasti otkrivaju učinke koje je režim imao na kolektivno nesvjesno.

Komentar: Sljedeći članak je zapravo spoj nekoliko recenzija knjige "Snovi pod Trećim Reichom".

Izvorne članke možete pronaći ovdje:

Što su sanjali Nijemci dok je vladao Treći Reich?
Zabranjeno sanjanje
Snovi pod Trećim Reichom: Noćne more u vrijeme nacizma

Jedini čovjek u Njemačkoj koji još ima privatni život onaj je koji spava. Izrekao je to nacistički vođa Robert Ley, koji će se mnogo kasnije objesiti u svojoj ćeliji prije početka suđenja u Nürnbergu, potpuno podcijenivši moć terora koji je Njemačkom vladao dvanaest godina. U totalitarizmu koji je zamračio Europu, privatnog života nije bilo ni u snu, jer je i tamo sloboda bila zabranjena, svjedoči knjiga Charlotte Beradt "Snovi pod Trećim Reichom", prvotno objavljena u Njemačkoj 1966. godine, dvije godine kasnije u Sjedinjenim Državama, a nedavno je, u izdanju Disputa, doživjela i svoje hrvatsko izdanje.

Charlotte Beradt

Charlotte Beradt (1907-1986), odrasla je u Berlinu u židovskoj trgovačkoj obitelji, do dolaska nacista na vlast radila je kao novinarka i publicistkinja. Bila je članica Njemačke komunističke partije, ali ju je napustila zbog neslaganja sa sve većom staljinizacijom. Godine 1939. emigrirala je nakratko u Englesku, a od 1940. živi u New Yorku. Poslije rata postala je stalna suradnica zapadnonjemačkog radija i počela objavljivati priloge u časopisima i novinama u domovini, a bavila se i prevođenjem s engleskoga na njemački; među ostalim prevela je više eseja H. Arendt, s kojom se i sprijateljila. Njezina prva knjiga Snovi pod Trećim Reichom (Das Dritte Reich des Traums) u Njemačkoj je objavljena 1966, a u SAD-u 1968. Godine 1969. objavila je biografiju socijaldemokratskog, odnosno komunističkog političara Paula Levia. Godine 1973. priredila je knjigu pisama Rose Luxemburg svojoj tajnici i prijateljici Mathilde Jacob.

U ovoj metodološki i konceptualno jedinstvenoj knjizi njemačka novinarka i publicistkinja Charlotte Beradt donosi i komentira sadržaje mnoštva snova koje su Nijemci različite dobi i društvenog statusa (od vlasnika tvornice do čistačice, od obrtnika i trgovaca do studenata, liječnika i činovnika, a među njima je niz Židova) usnili, a ona ih anketiranjem prikupila u prvom razdoblju nacističkog režima od 1933. do 1939. godine.

Ova zbirka snova pruža nešto što ne nudi nijedna druga vrsta povijesnih izvora, naime zaprepašćujuću promjenu perspektive koja proširuje vidokrug i otvara slojeve do kojih ne dosežu čak ni dnevničke zabilješke. Zabilježeni snovi uvode nas u naše naizgled privatne svakodnevice, u koju prodiru valovi propagande i terora.

Sanjači vide kako se čitav tehnički aparat moderne civilizacije (ministarstva, carinske postaje, škole, vojarne, zatvori, bolnice, policijske uprave...) pokreće i kako se svaljuje na njih ne bi li usmjerio, promijenio ili izobličio njihovo vlastito ponašanje. U snovima se s tjeskobnom jasnoćom pokazuje kako sve što ima udjela u olakšavanju ili reguliranju moderne svakodnevice, u nacizmu istodobno čovjeka lišava njegova osobnog integriteta. Na čovjeka se vrši prisila da pjeva kao i drugi, da pozdravlja kao i drugi, da govori kao i drugi, da bude pasivan sudionik; prisile su to kojima sanjač nastoji umaći tako što im se podčinjava. Vlastite misli bivaju otuđene tako što se prilagođuju propagandnim frazama: od obaveze da se govori do zapovijedi da se šuti, dapače, do zabrane sanjanja kao krajnje konzekvence terora u mediju sna.

© @knjizara-ljevak

Knjižica od stotinjak stranica je zapis kako su snovi Nijemaca "bilježili" nastanak totalnog poredka, kako je Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka, pod vodstvom Adolfa Hitlera, od 1933. godine najprije propagandom i pritajenim terorom, a onda i otvorenim, stvarala naciju podanika koji su si cenzuru nametnuli i u snovima, a nacionalsocijalističku sugestiju s vremenom pretvorili u autosugestiju.

Kasnije je prevoditeljica i prijateljica Hannah Arendt sakupila snove najrazličitijih ljudi - od vlasnika tvornice do čistačice, od obrtnika i trgovaca povrćem, do studenata, liječnika, činovnika i kućanica.

Snovi, piše u pogovoru Reinhart Koselleck, potječu iz tabora u kojem je isprva bila većina stanovništva. "Nije riječ o nacionalsocijalistima, nego o građanima koji bi se u stranačkom spektru vajmarskog doba ponajprije mogli smjestiti u sredinu, s nagnućem prema ljevici, a dolazi do opisa i nekolicine osoba koje su svjesno krenule putem otpora", pojašnjava.

To je, naravno, temeljno pitanja ove knjige, zapravo svake knjige koja se bavi usponom Trećeg Reicha - kako je moguće da je jedan čovjek, bio on i Führer, zaveo mase, i je li on mase doista zaveo ili je na površinu izveo ono što je u njima već bilo prisutno? Povijest na to pitanje ne može dati jednoznačan odgovor, no snovi koje je prikupila Beradt daju odgovore na koje se ne može utjecati, jednako kao što spavač ne može odabrati temu svojih snova.

Snovi su fascinantan fenomen: nalaze se u liminalnom prostoru svijesti nad kojim nemamo direktnu kontrolu, a koji se opet jasno odnosi na nas i na naše iskustvo. Snovi su prostor nadahnuća, ispunjenja želja, proročanstava i božanskih poruka. Oni su i opasni, posebno u diktaturi - Marsija je, Beradt nam prenosi Plutarhove riječi, osuđen na smrt zato što je sanjao da je ubio tiranina Dionizija. Sanjači, čije snove autorica donosi u fascinantnoj studiji, na podsvjesnoj su razini taj strah opredmetili: "Sanjam", kaže jedan od njih, "da sanjam samo još pravokutnike, trokute, osmerokute, koji svi nekako izgledaju kao božićni kolačići jer ipak je zabranjeno sanjati".

Prikupljene snove Beradt razvrstava u jedanaest kraćih poglavlja. Svako se koncentrira oko jedne teme, iskristalizirane učestalim javljanjem u korpusu od tristotinjak različitih snova koje je autorica skupila (u knjizi je preneseno njih nekoliko desetaka). Poglavlja započinju citatima čije izvore autorica nalazi u Starom i Novom Zavjetu, u proglasima i izjavama ideologa nacizma, u pisanjima i svjedočenjima njihovih izrazitih protivnika (poput Eugena Kogena), no većinom u književnim djelima. Citira Eliota, Orwella, Goethea, ali ipak najviše Bertolta Brechta i Franza Kafku. Izbor je zanimljiv: iako i Kafkini i Brechtovi citati savršeno oslikavaju košmar Hitlerove Europe, obojica su citirana djela napisala prije Hitlerovog dolaska na vlast. Kao što su sanjači u privatnoj sferi bili zloguki proroci kasnijih zločina, Brecht i Kafka bili su sanjači na razini zajedničkog, čak i jungovskog nesvjesnog Europe u međuratnim decenijama. Umetanje književnih citata donosi još jednu razinu u vrtlogu brisanja granica između stvarnosti, snova i fikcije.

Gleichschaltung i "Vrli novi svijet"

Između snova iz 1933. i snova iz kasnijih godina, piše autorica, nema velike razlike. No njezini najpoučniji primjeri potječu iz prvog razdoblja još bojažljiva režima, iz njegova pra-stanja, dok stanovnici Njemačke još nisu ni svjesni pravih razmjera glajhšaltunga (od njemačkog Gleichschaltung; naređivati, vršiti pritisak da se jedinstveno nastupi, unositi misli).

Iz tog perioda potječe, kako ga Beradt naziva, tzv. tipski san, san koji je sanjao čovjek koji je radio u tvorinici. Sanjao je da je u njegovu tvornicu došao Goebbels i svima naredio da podignu ruku u Hitlerov pozdrav. Tvorničar se isprva protivi, treba mu pola sata da podigne ruku, milimetar po milimetar, no kad je digne, ne uspijeva je više spustiti sve do buđenja, a svi ga radnici gledaju. Tvorničar, komentira autorica, u svom snu propada bez dostojanstva, ali i bez svrhe i smisla. Njegova javna sramota tek je obred inicijacije u totalni svijet, hladan i ciničan eksperiment državne vlasti nad ljudima u svrhu slamanje volje.

Propisi, odredbe, zakoni - najočitije realnosti totalnog režima, prvi prodiru u snove potlačenih. Nijemci početkom 30-ih sanjaju birokratski i činovnički aparat, primjerice u snu jednog liječnika, čiji stan odjednom ostaje bez zidova, iz zvučnika se ori: "Prema odredbi o uklanjaju zidova od 17. ovog mjeseca". Pedesetogodišnja učiteljica matematike početkom jeseni 1933. sanja kako se "zapisivanje bilo čega što ima veze s matematikom kažnjava smrću", pa u snu nevidljivom tintom, nasmrt preplašena, zapisuje nekoliko jednadžbi. Na pitanje autorice što misli o tom snu, odgovara: "Tu je zabranjeno nešto što se ne može zabraniti".Bertolt Brecht 1939. godine napisao je pjesmu u kojoj kaže:

"Kakva su ovo vremena,
U kojima razgovor o drveću
Skoro pa je zločin,
Jer uključuje šutnju o tolikim nedjelima".

U Njemačkoj 1934. godine jedan je čovjek u snu počinio zločin koji se sastoji u izjavi: "Ničemu se više ne veselim". U snu ga prisluškuje izmišljeni - a opet sa stvarnošću tako bizarno podudaran - Ured za kontrolu telefonskih razgovora. Moli i preklinje da mu oproste, da ga samo ovaj put ne prijave. Sanjač je žrtva Hitlerove propagande, kao i mnogi drugi u čijim se snovima propagandna sredstva osamostaljuju i plaše ih. Nijemci sanjaju zvučnike, transparente, plakate, udarne naslove, cijeli arsenal monopola na informacije; jednoj se djevojci u snovima pojavljivala krilatica "opća je korist važnija od osobne", beskonačno se ponavljajući na transparentu što se vijorio na vjetru. Sleep-teaching aparat (odašiljač ispod jastuka s propisanim mislima) iz Huxleyjev romana "Vrli novi svijet" (1932) ovdje se doista ostvaruje, uspoređuje Charlotte Beradt.

Propagandna sredstva, od radija preko udarnog naslova pa sve do obične peći (koja kreštavim glasom prepričava svaku rečenicu koju su ukućani izrekli protiv vlasti!), su izvršni organi manipulacije mozgovima koji progone u snovima totalnog podanika u nastajanju kao što ga je u bezbrojnim snovima progonio SA kao izvršni organ fizičkog terora (Sturmabteilung ili poznatiji samo po skraćenici SA, bila je paravojna organizacija unutar Nacističke stranke koja je odigrala ključnu ulogu u dovođenju na vlast Adolfa Hitlera 1930-ih). No treba napomenuti da su se ti big-brotherovski snovi sanjali 1933., u vrijeme dok se teror tek pripremao. Treći Reich nije mogao postaviti prislušni uređaj u svačiji stan, ali mogao se okoristiti strahom koji je postavio u svačiju nutrinu, pa su ljudi počeli terorizirati sami sebe; "sebi iza leđa pretvarati sebe u dobrovoljne suradnike sustavnog terora zamišljajući ga još sustavnijim nego što je bio".

Nijemce odaju jastuci koji dobivaju jezike, zrcala, pisaći stolovi, satovi, anđelčići iznad kreveta,... Apsurd izazvan strahom doseže vrhunac u snu čovjeka koji sanja da priča zabranjeni vic, ali ga iz opreza priča pogrešno, tako da više nema smisla. Čistačica u ljeto 1933. sanja da u snu iz opreza govori ruski, koji uopće ne zna, kako ne bi razumjela samu sebe i kako ju ne bi razumio nitko drugi u slučaju da kaže nešto o državi.

Junaci i Antijunaci

No već od 1934. godine spavači u snovima počinju gubiti integritet, a onda i identitet, postaju antijunaci. Četrdesetpetogodišnji liječnik za očne bolesti sanja da SA-ovci postavljaju bodljikavu žicu na prozore bolnica. Zakleo se sam sebi da to neće dopustiti kad dođu do njegovog odjela, no ipak to dopušta i usprkos tome dobiva otkaz. No zovu ga natrag - treba izliječiti Hitlera, a on je jedini na svijetu koji to može. U snu se srami zbog svojeg ponosa i počinje plakati.

Drugi je san još jezovitiji. "U koncentracijskom sam logoru, ali svim zatočenicima je jako dobro, organiziraju se svečane večere i održavaju kazališne predstave. Pomišljam kako je sve što se čuje o tim logorima jako preuveličano, a onda se vidim u jednom zrcalu: u uniformi sam logorskog liječnika, s posebnim visokim čizmama koje se sjaje poput brilijanata. Naslanjam se na bodljikavu žicu i opet počinjem plakati." Liječnik u snu nije ništa učinio, samo je, a to ga muči, nešto propustio učiniti.

Ti će se snovi zaredati nakon što budu doneseni rasni zakoni. Jedna tajnica iz miješanoga braka usnila je niz snova koji su se vrtjeli oko toga da se mora distancirati od majke Židovke koju je veoma voljela.

Strah od neplavokosih i neplavookih nije prisutan samo među Židovima, od odmazde u snovima strahuju i čisti Nijemci tamne kose ili, primjerice, velikih noseva.

U knjizi je naveden i primjer jedne djevojke, izraženijeg nosa, koja je bila uvjerena da je svi smatraju Židovkom. Njezine snove počeli su nastanjivati nosovi i isprave: "U Ured za dokazivanje arijstva (koji pod tim nazivom nije postojao) donosim potvrdu o mojoj baki radi koje sam mjesecima jurcala unaokolo. Činovnik, koji izgleda kao mramorni kip i sjedi iza zida, diže ruku preko tog zida, uzima potvrdu, cijepa je na komadiće i spaljuje ih u peći ugrađenoj u zid: Jesi li sada još uvijek čista arijka?"
Druga sanjačica imala je kosu, oči i boju kože koji su odudarali od plavog tipa. Ti snovi mogli bi se obuhvatiti naslovom: "Iz života tamnokose u Reichu plavokosih". Njezin san bio je ovakav: "U društvu samih plavokosih i plavookih neko dvogodišnje dijete, koje još uopće ne zna govoriti, otvara usta i kaže mi: ´Ali vi uopće tu ne spadate´".

No ipak, ima i onih koji imaju hrabre snove. Kućanica iz građanskog staleža sanja kako se noću neprekidno trudi otparati kukasti križ s nacističke zastave i pritom je ponosna i sretna, ali sutradan je uvijek iznova čvrsto prišiven. Supruga borca u pokretu otpora u snovima se osvećuje, probija kroz zapreke, krade u vojarnama. Njihovi su snovi puni akcije i pobune, nimalo apsurdni, jer su sami sebe u zrcalu svoje savjesti vidjeli neizobličenima, komentira autorica.

No daleko je mnogo više snova u kojima se želi pripadati - glajhšaltung je ostvario cilj. Iako sanjači Hitlera u snovima isprva jasno proziru kao izvještačenog manipulatora, dramaturgija sna se preokreće, otkriva spremnost na samozavaravanje, sklonost traženju alibija nakon što je čovjek dovoljno dugo kondicioniran pravilnom mješavinom pritiska i propagande. Jedna studentica više trgovačke škole isprva se u snu smije ljudima u vagon-restoranu koji pjevaju političku pjesmu, ali na kraju sna pomisli - možda uopće nije tako smiješno kad se pridružiš pjesmi, pa to i učini.

Autorica je zabilježila na desetke snova u kojima su ljudi sanjali da su savjetnici ili prijatelji Hitlera, Göringa, Goebbelsa. Nisu to sanjali satirički izobličeno, samo infantilno pretjerano: ja sam Hitlerova desna ruka i jako sam zadovoljan.

Posebno je zanimljivo poglavlje u kojem autorica donosi niz erotskih snova o Hitleru - koji pleše, miluje, dodiruje koljenja sanjačica - ali i aludira na pozamašni korpus eksplicitnijih snova koje nije prenijela. Ponovno je vidljiva inverzija klasične frojdovske analize snova s kojom se Beradt konstantno poigrava: dok kod Freuda manifestni sadržaj sna prikriva seksualne želje, u snovima pod Trećim Reichom, kako nam ih autorica prezentira, manifestni seksualni sadržaj prikriva političke strahove i mračne želje predavanja totalitarnoj ideologiji.

Žene su nerijetko sanjale snove s otvoreno erotskom komponentom. Primjerice, jedna je starija žena redovito sanjala Hitlera ili Göringa. U snu oni su željeli nešto od nje, a žena im ne kaže: "Ali ja sam časna žena", nego: "Ali ja nisam nacistkinja", nakon čega im se još više dopala.

O stvarnom teroru se nije moglo ni sanjati

U Trećem Reichu sanjali su, naravno, i Židovi. Najstrašniji zabilježeni san je onaj šezdesetogodišnjeg berlinskog odvjetnika i javnog bilježnika koji sanja da je u Tiergartenu gdje su dvije klupe - zelena i druga obojena žuto. Židovi su smjeli sjesti samo na žutu. No odvjetnik ne sjeda ni na jednu klupu, nego na koš za otpatke koji se nalazi između njih. Sam si vješa oko vrata natpis kakav ponekad nose slijepi prosjaci. Na njegovu piše: "Ako treba, ustupit ću mjesto otpacima."

Mnogi su židovski snovi, bilježi Beradt, ispunjeni brigama "kamo otići" i "što onda". Događaju im se najfantastičnije stvari s putovnicama, dokumentima i vizama. Ne puštaju ih preko granica, ne dopuštaju im da se iskrcaju, brodovi kojima plove lutaju morima. A kad stignu na cilj, nepoželjni su gosti među strancima, ne usuđuju se sjesti s njima za stol, boje se mračnih zidova i praznih dvorišta, srame se što su ganuti kad čuju neku njemačku pjesmu, sve pogrešno izgovaraju i ljudi im se smiju. Dirljivo je što sanjaju krajolike iz njemačke provincije, njemačku poeziju i pjesme.

Zajedničko je obilježje svih snova sanjanih u logoru, piše Koselleck u pogovoru, da se o stvarnom teroru više nije moglo sanjati. Stvarnost je tu nadišla sposobnost zamišljanja užasa. Zatočenici uglavnom sanjaju potpuno apstraktne snove, dok snovi o spasu u pravilu su bili predznaci smrti.

Viktor Frankl, slavni neurolog i psihijatar koji je preživio koncentracijski logor, izvješćuje o jednom suzatočeniku koji je sanjao datum svog puštanja na slobodu: toga je dana preminuo u logoru.



Snovi pod Trećim Reichom kratka je knjižica, no njezin sadržaj potiče na duga promišljanja i analize. Charlotte Beradt otkriva se kao iznimna eruditkinja koja asocijacije i književne i filozofske veze donosi nenametljivo i s lakoćom, cijelo vrijeme ostavljajući snove svojih informatora u prvom planu. No ta je nenametljivost varljiva: struktura knjige je iznimno dobro promišljena te funkcionira na nekoliko planova, koje autorica s punim povjerenjem ostavlja na istraživanje čitateljima. Beradt je ovom knjigom stvorila jedno od onih djela koja mogu stati uz bok Dnevniku Ane Frank po dokumentarističkom aspektu pogleda u živote, strahove i želje ljudi pod nacističkim režimom, no i kao književno djelo samo po sebi itekako vrijedno čitanja.