špijuniranje
© iStockČovjek špijunira iz svog auta (ilustracija)
Izraelske demokrate su uznemirene: opet nas prati Shabak [izraelska sigurnosna agencija]. Predsjednica Vrhovnog suda Esther Hayut je kazala da upotreba sigurnosnih sredstava u borbi protiv pandemije "treba nas ozbiljno uplašiti i probuditi". Sudija Jichak Amit je pribjegao metafori, pa je govorio o "kiselini koja može nagristi čak i čelične brane svake demokratije". Prije nego što je postao ministar zdravlja, Nican Horovic je upozoravao da se to "radi samo u diktaturama".

Dobro je što imamo ovakve čuvare demokratije, bez njih ona ne bi postojala. Nikakve mjere ne bi se trebalo preduzimati kako ne bi poremetile miran san predsjednice Hayut, posebno jer do sada nije naročito brinula.

Ni Shabak ne želi ovako pratiti građane, radije bi da taj posao obavlja neko "civilno tijelo" da im to ne bi ugrozilo silno povjerenje naroda. Njegova reputacija već je pretrpjela štetu: 40% ljudi koje je Shabak poslao u izolaciju tokom prethodnog talasa, izdvojeni su greškom. Profesor Mordehaj Kremnicer je izračunao da je oko 400.000 ljudi bez razloga provelo oko 1,5 miliona dana u izolaciji.

Ali opet, kao po običaju, selektivno posmatramo stvari. Već pola stoljeća oko pet miliona ljudi živi svoje živote pod totalitarnim režimom istog tog Shabaka koji sada brine za svoj ugled. Tehnike praćenja koje se preduzimaju protiv njih daleko su teže i invazivnije, ali to ne remeti miran san Izraelaca, počev od predsjednice Vrhovnog suda pa naniže. Izgleda da je par dana praćenja nekolicine zaraženih varijantom Omicron ono što će demokratski Izrael pretvoriti u diktaturu.

Upozoravaju nas da je to klizav teren: počinje sa Omicronom, a ko zna gdje će završiti. Pa u stvari je počelo odavno i nikada nije stalo. Milioni ljudi, uglavnom stanovnici Zapadne obale koja je postala neodvojivi dio Izraela, i u manjoj meri stanovnici Gaze, mogu samo sanjati o tako blagoj mjeri kao što je praćenje zaraze. Za njih su praćenje i kršenje svih ljudskih prava svakodnevna rutina. Protivljenje praćenju korone samo je još jedan izraz licemjerja izraelskih liberala. Njih, ali samo njih je zabranjeno dirati.

Palestinci na teritorijama žive pod surovim sistemom nadzora, prisluškivanja, praćenja i dojava. Ne postoji mnogo drugih naroda u svjetu koji žive pod takvim totalitarnim režimom kao što je ovaj na teritorijama. Kad je palestinski mladić ubijen u izbjegličkom kampu Balata, u roku od nekoliko sati izraelski poslodavac njegove braće dobija poruku od sveznajućeg Shabaka da im više ne dopusti da rade u Izraelu.

Puteve na Zapadnoj obali nadgledaju hiljade kamera koje prepoznaju lica, pa čak i boju donjeg veša; vojnici upadaju u dječje sobe i slikaju se za svoj album okupacionih zločina - a Izrael je zgrožen zbog Shabakovog praćenja Covida.

Koliko jedno društvo može biti licemjerno dok čuva svoju pretpostavljenu demokratiju, a potpuno ignorira vlastiti režim u svom zabačenom dvorištu? Ako je 400.000 Izraelaca greškom poslano u izolaciju, koliko je Palestinaca greškom poslalo u zatvor istim mehanizmom? 400.000? Ili možda četiri miliona? Predsjednica Vrhovnog suda nije gubila san zbog toga. Sve je to u cilju nacionalne sigurnosti. A ako je sigurnost opravdanje za sve, zašto nije i za borbu protiv pandemije koja će pokositi toliko nevinih ljudi? Zar i to nije pitanje sigurnosti?

Ne, tiranija se ne pravda nacionalnom sigurnošću, već zato što su joj podvrgnuti Palestinci. To je razlog, a ne sigurnost, što je protiv njih sve dozvoljeno. Zato je, a ne zbog sigurnosti, protiv Jevreja sve nedopustivo. Zato predsjednica mirno spava sve dok se ne dira u prava izraelskih Jevreja. Tek kad se ukaže takva prijetnja, izraelske demokrate se bude da odbrane suštinu svoje demokratije.

Prave demokrate bi sada rekle: pratite nas još. Da makar na tren osjetimo isto ono što činimo milionima ljudi svih ovih godina.