mumija
© Universidad Nacional de San JuanMumificirani odrasli čovjek kulture Ansilta, iz Anda San Juana, Argentina, star oko 2000 godina
Gnjide koje opstaju na artefaktima dugo nakon što su njihovi vlasnici zaboravljeni, sada postaju neprocenjiv resurs za učenje o njihovim drevnim vlasnicima.

Svako ko je ikada imao vaške zna koliko efikasno ženke ovih stvorenja pričvršćuju svako svoja jajašca za ljudsku kosu. Tajna leži u lepku koji vaške luče iz žlezda u svojim reproduktivnim organima. Istraživači su sada otkrili da je taj lepak toliko efikasan da jaja vaški opstaju na glavama mumija hiljadama godina.

Još jedno otkriće kaže da je ovaj lepak odličan u hvatanju i zadržavanju svega što dotakne, uključujući ljudsku DNK.

Naime, istraživači su naišli na gnjide u kosi mumija sa argentinskih Anda starih između 1500 i 2000 godina, i ispostavilo se da su te vaške u svom lepku sačuvale i ćelije kože glave ljudi. Naučnici su zahvaljujući tome uspeli da sekvencioniraju genome ovih ćelija kože i otkriju da su ovi Južnoamerikanci prvobitno došli iz prašuma južne Venecuele i Kolumbije.

Štaviše, otkrili su da lepak sadrži čak više DNK nego što se obično izdvaja iz zuba i mnogo više nego što se ekstrahuje iz drugih izvora, kao što je kost lobanje. To znači da bi uzorci drevne kose, odeće i drugih tkiva mogli na kraju dati neprocenjivu DNK koja identifikuje njihove domaćine, čak i ako su njihovi ostaci nestali. Dovoljno je samo pronaći vaške!

gnjida
© University of ReadingLjudska vlas s gnjidom pričvršćenom na nju s 'ljepkom'
"Ako imate kosu ili odeću, gotovo je izvesno da možete da pronađete i vaške. Sada možemo da proučavamo istoriju domaćina i jednostavnim ispitivanjem DNK zaglavljene u lepku vaški", kaže Alehandra Peroti, vodeća autorka studije.

Važno je da ovaj metod omogućava naučnicima da proučavaju DNK bez invazivnih ili destruktivnih metoda kao što je otvaranje lobanje, što često izaziva kulturološke probleme kada proučavaju DNK drevnih ljudskih ostataka.

Dve mumije koje su obezbedile materijal za ovu studiju sahranjene su pre oko dve hiljade godina u pećinama Kalingasta i stenovitim skloništima u visokim Andima u današnjoj provinciji San Huan u Argentini. U ovom hladnom, sušnom regionu, gde su čak i doline na nadmorskoj visini od skoro tri kilometra, mumije su savršeno očuvane zajedno sa svojim ektoparazitima.

DNK je pokazala genetske veze između ovih mumija i ljudi koji su živeli u Amazonu pre 2.000 godina. Stanovnici planina u ovoj oblasti, pripadnici ansilta kulture, nekada su dolazili iz regiona kišnih šuma današnje južne Venecuele i Kolumbije. Takve informacije pomažu da se rekonstruiše praistorija Južne Amerike, što je posebno teško u Argentini, gde su mnogi starosedeoci bili istrebljeni, asimilovani ili deportovani.

Da bi potvrdili svoje nalaze, tim je takođe analizirao DNK samih gnjida i uporedio ga sa drugim poznatim populacijama vaški. Otkrili su da istorija migracije parazita odražava migraciju njihovih ljudskih domaćina iz Amazona u Ande.

Pošto lepak vaški zadržava praktično sve što dodirne, tim je takođe otkrio i druge materije iz životne sredine. Uz razne sojeve bakterija, pronašli su najranije dokaze o postojanju poliovirosa - Merkelove ćelije. Virus, otkriven 2008. godine, može izazvati rak kože, a istraživači sada sugerišu da vaške mogu igrati ulogu u njegovom širenju.

Ali pokazalo se da ovo nije poslednje otkriće u ovoj studiji. U hladnijim uslovima, poznato je da vaške pričvršćuju svoja jaja bliže vlasištu da bi se zagrejale. U ovim slučajevima vaške su postavile jaja gotovo na samoj glavi, što sugeriše da su ovi ljudi bili izloženi ekstremno niskim temperaturama. Možda je ta činjenica imala veze sa smrću mumija.

"Ovaj rad je divan na više nivoa. Prvo, autori su uspeli da sekvencioniraju genom iz tako malog i naizgled beznačajnog izvornog materijala, a drugo, vaške na ovim glavama doprinele su našem razumevanju ljudske migracije", kaže Dejvid Rid, biolog iz Prirodnjačkog muzeja Floride, koji nije učestvovao u studiji.

Muzejske i privatne kolekcije pune su vaški razbacanih po kosi, tkaninama i odeći. Mnogi od ovih arheoloških materijala prikupljeni su pre nekoliko generacija i nisu povezani sa određenim mestima ili vremenima. Ali gnjide koje opstaju na ovim artefaktima čak i dugo nakon što su njihovi vlasnici zaboravljeni, sada postaju neprocenjiv resurs za učenje o njihovim drevnim vlasnicima.