Bill Clinton i Boris Jeljcin

Bill Clinton i Boris Jeljcin
S obzirom na to da Rusija izaziva zapadni unilateralizam na način kakav nije viđen od raspada Sovjetskog Saveza, dva glavna pitanja i dalje dolaze u prvi plan. Oba su, čini se, usredotočena na glavni američki vojni blok, NATO.

Prvo, tu je tvrdnja Moskve da je Zapad dao obećanje da neće širiti NATO izvan svog hladnoratovskog područja. Drugo, postoji tvrdnja Zapada da NATO ne može, a pogotovo neće, stati na kraj prijemu novih država članica.

Ovo nije puka retorika; ovo su ključne točke. Rusko inzistiranje na temeljitoj reviziji i sveobuhvatnom, obvezujuće kodificiranom resetiranju post-hladnoratovskih sigurnosnih odnosa sa Zapadom ovisi o njezinoj tvrdnji da su prethodna zapadna jamstva prekršena. Razgovori i neformalna obećanja, kažu u Kremlju, više nisu dovoljna jer su se pokazala nepouzdanima. S druge strane spora, Zapad odbacuje ključni ruski zahtjev, da se zaustavi širenje NATO-a, učvršćujući se iza svoje tvrdnje da NATO jednostavno mora držati otvorena vrata novim članicama.

Obje se tvrdnje mogu provjeriti. Pogledajmo činjenice. Moskva je u pravu u svojoj tvrdnji da je Zapad prekršio svoja obećanja.

gorbačov
© Sputnik / Sergey Guneev
Razgovori predsjednika SSSR-a Mihaila Gorbačova i američkog državnog tajnika Jamesa Bakera u sklopu Bakerova posjeta Moskvi.
Takva obećanja su dva puta dana Rusiji, zapravo. 1990. godine, tijekom pregovora o ujedinjenju Zapadne i Istočne Njemačke, a zatim, opet, 1993., kada je NATO širio svoju politiku Partnerstva za mir na istok. U oba slučaja, uvjeravanja su dali američki državni tajnici, James Baker i Warren Christopher. I u oba slučaja uzeli su sebi za pravo da govore, zapravo, za NATO u cjelini.

Unatoč jasnim dokazima, još uvijek ima zapadnih publicista, pa čak i aktivnih političara koji poriču ili relativiziraju te činjenice, poput, na primjer, hladnoratovskog rekonstruktora i bivšeg američkog veleposlanika u Rusiji Michaela McFaula. Pozabavimo se njihovim prigovorima.

Što se tiče obećanja iz 1993., slučaj je krajnje jednostavan. Kako je Angela Stent - općepriznata američka stručnjakina za vanjsku politiku i praktičarka bez pristranosti u korist Rusije - to sažela 2019., dva "američka veleposlanika... kasnije su priznala da je Washington odbacio svoja obećanja", iz 1993., odnosno, "naknadno nudeći članstvo srednjoj Europi." Tadašnji ruski predsjednik Boris "Jeljcin je bio u pravu kada je vjerovao da su eksplicitna obećanja dana o tome da se NATO neće širiti u doglednoj budućnosti prekršena kada je Clintonova administracija odlučila ponuditi članstvo", a ne samo partnerstvo, kako je Christopher uvjeravao Jeljcina "Srednjoj Europi."

Slučaj iz 1990. je malo kompliciraniji, ali ne puno. I tu su dokazi za eksplicitno obećanje jasni. Ovdje je najistaknutiji američki stručnjak, Joshua Shifrinson, poput Stenta bez ikakve sumnje da favorizira Rusiju, o tom pitanju pisao je 2016.:
"Početkom veljače 1990. američki čelnici dali su Sovjetima ponudu. Državni tajnik James Baker je sugerirao da bi u zamjenu za suradnju u Njemačkoj SAD mogle dati 'željezna jamstva' da se NATO neće širiti ni 'jedan centimetar prema istoku'. 'Sovjetski predsjednik Mihail Gorbačov pristao je započeti pregovore o ponovnom ujedinjenju. Nije postignut nikakav formalni dogovor, ali iz svih dokaza, quid pro quo (jedno za drugo, op.pr.) je bio jasan: Gorbačov bi prihvatio zapadno opredjejenje Njemačke, a SAD bi ograničio širenje NATO-a."
Da budemo jasni, Shifrinson, pažljivi znanstvenik, također je objasnio da su se američki pregovarači i čelnici vrlo brzo počeli vraćati na ovo obećanje. Ali to čini nultu razliku za dvije činjenice: prvo, obećanje je dano, a tajming jasno sugerira da je to bilo važno za ruski pristanak za njemačko ujedinjenje pod potpuno zapadnim uvjetima. Drugim riječima: Moskva je zadržala svoj dio dogovora, Zapad nije. Drugo, čak i dok su interno brzo mijenjali mišljenje, američki političari su nastavili ostavljati Rusiji - lažan - dojam da će se uzeti u obzir njezini sigurnosni interesi. Drugačije rečeno, početno - i posljedično - obećanje nije samo prekršeno; prijevaru je pratila još veća obmana.

Oni predstavnici Zapada koji još uvijek poriču ono što se dogodilo 1990., kao što je Mark Kramer, na primjer, također često citiraju bivšeg sovjetskog predsjednika Gorbačova: On je, na kraju krajeva, izjavio da se zloglasno obećanje o "ni jedan centimetar" strogo odnosilo samo za Istočnu Njemačku. Stoga se, tvrde zapadni branitelji, uopće nije radilo o NATO-u izvan Istočne Njemačke.

Iskreno, iako popularan, to je iznimno glup argument: prvo, Gorbačov ima razumljiv interes da se ne smatra odgovornim za fijasko sigurnosne politike koji je dozvolio NATO-u da se širi kako želi. Drugo, čak i ako su pregovori iz 1990. bili isključivo vezani za Istočnu Njemačku, zapamtite njihov stvarni kontekst: Sovjetski Savez je još uvijek bio tamo, a isto tako i Varšavski pakt. Dakle, dvije su stvari očite, sve dok se svi raspravljamo u dobroj namjeri: Prvo, konkretno, obećanje iz 1990. moglo bi se odnositi samo na Istočnu Njemačku. I, drugo, to je, naravno, jasno impliciralo da bi bilo šta istočno od Istočne Njemačke bilo, ako ništa drugo, čak i više, ne manje, nedopušteno za NATO.

Još jedna linija zapadne obrane može se opisati samo kao temeljno nepoštena: sam NATO, a očito i sadašnji američki državni tajnik Antony Blinken, sada se sasvim iznenada sjetio da "saveznici u NATO-u donose odluke konsenzusom i one se bilježe. Nema zapisa o takvoj odluci koju je donio NATO. Osobna uvjeravanja pojedinačnih čelnika ne mogu zamijeniti konsenzus Alijanse i ne predstavljaju formalni NATO sporazum."

To zvuči odlično! Da su barem James Baker i Christopher Warren znali za to kada su davali obećanja o NATO-u Gorbačovu, a potom i Jeljcinu!

Ozbiljno? Dva američka državna tajnika obraćaju se Moskvi kao da imaju pravo govoriti za NATO i oblikovati ga. Moskva, vrlo vjerojatno, s obzirom na način na koji NATO stvarno funkcionira, pretpostavlja da mogu. A kada se ta obećanja prekrše, to je problem Rusije? Važna vijest Da stvarno slijedite tu uvrnutu logiku, opravdali biste sovjetsku invaziju na Afganistan i kao "bratsku pomoć" također. Jer formalno je to "bilo".

Što je s tvrdnjom Zapada da NATO mora održavati politiku "otvorenih vrata" ili, drugačije rečeno, ne može se složiti s Rusijom da prestane sa širenjem? Ta je tvrdnja, za razliku od Moskve o NATO obećanjima, netočna. Evo zašto:

NATO tvrdi da je njegova nesposobnost da ikada zatvori svoja vrata utemeljena na NATO ugovoru, njegovom ustavu, takoreći. Evo argumenta NATO-a u originalu:
"NATO-ova 'Politika otvorenih vrata' temelji se na članku 10. temeljnog dokumenta Saveza, Sjevernoatlantskog ugovora," koji "kaže da je članstvo u NATO-u otvoreno za svaku 'europsku državu koja je u poziciji da promiče načela ovog Ugovora i da doprinosi sigurnosti sjevernoatlantskog područja'. I da "svaka odluka o proširenju mora biti donesena 'jednoglasnim dogovorom'... Tijekom protekle 72 godine, 30 zemalja slobodno je i u skladu sa svojim domaćim demokratskim procesima odabralo pristup NATO-u. Ovo je njihov suvereni izbor."
Da je sve gore navedeno točno i dalje bi bilo teško vjerovati da se takve stvari nikada ne mogu promijeniti, kao da su prirodna sila slična gravitaciji, ali barem bismo mogli razumjeti zašto je izazov napraviti takve promjene.

Ipak, u stvarnosti, u ovom slučaju nema razloga prihvatiti NATO-ovo iznenađujuće nategnuto i nedosljedno tumačenje vlastitog temeljnog dokumenta. Jer ono što članak 10. zapravo kaže jest da su vrata otvorena svakoj europskoj državi koja može "pridonijeti sigurnosti sjevernoatlantskog područja" i da se prijem svake takve države u blok može dogoditi samo uz "jednoglasnu suglasnost" svih sadašnjh članica NATO-a.

Ništa od toga, zapravo, nije u suprotnosti s mogućnošću da NATO jednog dana izjavi da u budućnosti (neograničeno ili s preciznim datumima) nijedna daljnja država ne može pomoći "pridonijeti" njegovoj sigurnosti i stoga nijedna daljnja država ne može biti primljena. NATO bi bio u potpunosti u okviru svojih prava da to učini; a članak 10 bi bio sasvim u redu.

Što se tiče NATO-ove izjave da je suvereno pravo svake europske države da se "pridruži", ona ne podnosi elementarnu provjeru: da je tako, onda bi i "jednoglasni pristanak" svih sadašnjih članica i razlika između prijave i pridruživanja bili besmisleni. To je očito apsurdna pozicija. U stvarnosti, države imaju pravo prijaviti se, a ne pristupiti - prema vlastitim pravilima NATO-a, koje netko u NATO-u izgleda jako pogrešno shvaća.

Drugačije rečeno: NATO-ova "Politika otvorenih vrata" je upravo to: politika. To nije prirodni zakon, pa čak ni nešto na šta NATO obvezuju vlastiti osnivački akti (koji zapravo nikoga drugog ne obvezuje). Politika je, naravno, otvorena za reviziju. Stoga su tvrdnje NATO-a da "ne može" prestati priznavati su potpuno besmislene. U stvarnosti, nažalost, odlučuje da ne želi da prestane priznavati.

Ukratko, Rusija je u pravu: Zapad je obećao da neće širiti NATO, a ta su obećanja prekršena. NATO je u krivu: zapravo može zatvoriti vrata; jednostavno ne želi tako.

Ove stvari, zapravo, nije teško shvatiti. Stoga ono što možda najviše zabrinjava u trenutno dominantnim zapadnim narativima o tim pitanjima nije čak ni to što su netočni, već to što, očito, dijelovi zapadnih elita, intelektualnih i političkih, doista vjeruju u vlastite gluposti. Ali nadajmo se da namjerno iskrivljuju istinu. Jer su inače počeli kupovati vlastitu propagandu. A ako je tako, vrlo je teško vidjeti kako će pregovori ikada uspjeti.