Putin/shooter
© Business Insider/Alex Williamson'Obraniti ili prestati postojati'
Današnji duh vremena drži da je sva politika samo manihejska tapiserija "dobrih" i onih koji se nisu uspjeli "dekolonizirati" iz svoje prošlosti.

Rat koji se odvija u Ukrajini shvaćan je s jedne strane - šireg zapadnog pogleda - u smislu sekularnog izraza današnje zapadne kulture. Obično se prikazuje kao borba ove kulture, labavo označene kao "demokracija" naspram autoritarne kulture Rusije, Irana i Kine - kultura koje odražavaju uvredljive, nativističke i represivno "netočne" vrijednosti.

Vjeruje se da je Putin "osjetio slabo političko vodstvo u Americi - i kao šahist koji vidi slabost na ploči i mogućnost za napad - taj potez i poduzeo".

Ovo predstavlja autentično čitanje situacije većine na Zapadu. Nije teško shvatiti zašto je to postao ustaljeni pogled. Usko je u skladu s današnjim zeitgeistom koji drži da je sva politika samo manihejska tapiserija "dobrih" koji stvari vide na "moderan" i kulturno osviješten način - i onih koji se nisu uspjeli "dekolonizirati" iz svoje prošlosti.

To međutim ne objašnjava u potpunosti ludilo neprijateljske strasti usmjerene prema Putinu, Rusiji i svemu što je rusko. Ništa slično ovome nije viđeno od Drugog svjetskog rata. Čak ni tada nije sve njemačko bilo predstavljeno kao zlo.

Bez obzira na strast, ovo zapadno čitanje svijeta ima svoju temeljnu logiku. I to je logika koja je neizbježna i puna opasnosti: na primjer, govor Zelenskog u američkom Kongresu naglasio je naciju koja se suočava s neisprovociranim napadom; nacija koja je privukla podršku i simpatije ostatka svijeta, ali ona koja nije članica NATO saveza. Poruka je bila jednostavna i jasna: "Pozivam vas [Zapad] da učinite više".

Kao odgovor, bivši ministar obrane Leon Panetta opisao je Zelenskog ovog tjedna kao "trenutačno vjerojatno najmoćnijeg lobista na svijetu". Opet, logika iza konstrukcije da je Rusija pokrenula - ničim izazvan - najveći kopneni rat u Europi od Drugog svjetskog rata radi taktičke dobiti "na šahovskoj ploči", nezaobilazno definira neizbježan odgovor: potrebna je veća vojna potpora Kijevu kako bi Putin osjetio opasnost na ploči, i da djeluje kako bi zaštitio svoje "šahovske figure" visoke vrijednosti.

Zasad, potpora SAD-a je - ali samo malo - manja od direktne NATO intervencije. Riječi Zelenskog i video koji je podijelio (iako ga je jasno izradila profesionalna PR agencija - grubo obrijana, znojna majica, itd.), nosili su emocionalni utjecaj koji je ovu pojavu (i one u drugim prijestolnicama) pretvorio iz običnog u izvanredan. Do čega će to dovesti, očito je pitanje.

Panetta je u odgovoru sugerirao: "Ako Putin udvostručuje napore, SAD i NATO moraju učiniti isto".

Moramo biti jasni: Panetta nije jedini. Info-rat; ludilo za ratom sve je jače. Ima onih koji pozivaju Zelenskog da nastavi s porukama; govoreći mu da će u konačnici NATO-ovo odbijanje da intervenira popustiti.

Ali što ako je gornja konsenzusna analiza POGREŠNA? Što ako to predstavlja potencijalno katastrofalno pogrešno tumačenje Putina i njegovog tima i - što je još važnije - raspoloženja među većinom Rusa?

Razmatranje sukoba kroz takvu redukcionističku leću, izostavlja i briše sve skrivene vjerske, rasne, povijesne, političke i kulturne prizvuke sukoba. Olakšava banalan stereotip koji može dovesti do lošeg donošenja odluka.

Ako Zapad griješi u svom stereotipu o "neprincipijelnom autoritarnom vođi" - Putinu, koji vodi svoju zemlju u rat zbog neke efemerne taktičke dobiti protiv Zapada - onda Zapad može također biti u krivu misleći da vodi taktički rat; i stoga je pogrešno zamišljati da će taktički potezi koji se sastoje od nanošenja boli Rusima kako bi se promijenio odnos snaga, rezultirati "popuštanjem, od strane Putina koji je spušten na zemlju".
Ono što bismo tada imali je totalni rat koji s jedne strane prakticira Rusija, predstavljen kao rat u kojem se Rusija ili brani, ili prestaje postojati; a s druge strane, "Zapad", zatvoren u logiku vlastite konstrukcije, i koji se bliži vlastitom (sekulariziranom) "svetom ratu".
Riječi i video Zelenskog imali su snažan emocionalni utjecaj na zapadne prijestolnice - očito su imali namjeru da se unesu u uzavrelu atmosferu emocija, gotovo na prijelomnoj točki. Ovaj emocionalni naboj povećava tjeskobu Amerike u padu; dokazima da se manje zemalja sada instinktivno poklanja SAD-u, jednako spremno kao što su to činile u prošlosti. To je uznemirujuće. To može potaknuti agresivne osjećaje želje da uzvrate svakome tko omalovažava pojam nacije s jedinstvenom sudbinom.

Ovaj emocionalni sadržaj već zasljepljuje zapadne komentatore za vojnu stvarnost na terenu koja se zanemaruje i briše svakodnevnim tvrdnjama o srceparajućim zločinima. Na današnjem Zapadu, analiza je postala puki izraz ispravne kulture, a svako spominjanje utemeljene stvarnosti je gotovo pa zločin. To je savršen kontekst za pogreške.

Do čega će to dovesti: Logika je uvjerljiva: Zapadni totalni rat?

Nagrađivani ruski filmski producent, Nikita Mihalkov, uputio je vlastito obraćanje ruskom narodu - možda predstavlja paralelu obraćanju Zelenskog Kongresu:
"Pogledajte nas [ruski narod] i zapamtite da će i vama učiniti isto kad pokažete slabost... Braćo, sjetite se sudbine Jugoslavije i ne dozvolite im da vam učine isto. Osobno sam uvjeren da ovo nije rat između Rusije i Ukrajine, ovo nije rat između Rusije, Europe i Amerike, ovo nije rat za demokraciju u koji nas naši partneri žele uvjeriti. Ovo je globalni i možda posljednji pokušaj zapadne civilizacije da napadne ruski svijet, pravoslavnu etiku, tradicionalne vrijednosti. Onaj tko je odgojen na tim vrijednostima nikada neće pristati na ono što nam nude, od istospolnih brakova do legalizacije fašizma. Rat je strašna stvar. Ne znam normalnu osobu koja misli da je rat dobra stvar. Ali Ukrajina, Amerika i Europa počele su se pripremati za ovaj rat još 1991. godine ... Dva su izlaza iz ove situacije - ili ćemo se braniti; ili ćemo prestati postojati. Na kraju nudim mudre riječi pametnog čovjeka: "Bolje je biti obješen za odanost, nego biti nagrađen za izdaju".
Mihalkov nije osoba koja iskače iz zadanih okvira. Dr. Mariya Matskevich s Instituta za sociologiju Ruske akademije znanosti objašnjava da veliki dio ruskog stanovništva na rat u Ukrajini gleda kao na "svetu borbu" i "rat Rusije s cijelim ostatkom svijeta". Dodaje da je to pozicija koju mnogi Rusi smatraju daleko prikladnijom od bilo kakve suradnje s vanjskim svijetom. Napominje da ankete dosljedno i općenito točno pokazuju taj obrazac, kao i rašireno uvjerenje da je ono što Rusija radi u Ukrajini obrana od napada Zapada. Zbog toga je popularna ruska podrška Putinu, njegovoj vladi, pa čak i njegovoj stranci Jedinstvena Rusija, porasla od početka neprijateljstava.

Pojam "totalnog rata" snažno je izrazio na vodećem TV kanalu istaknuti ruski mislilac i pisac, profesor Dugin. Njegovi stavovi su naišli na široku podršku:
  • Rat u Ukrajini nije samo egzistencijalan za rusku državu, već je egzistencijalan za ruski narod; njihovu kulturu i civilizaciju.
  • Uspješan ishod u Ukrajini ključan je za stvaranje Novog svjetskog poretka.
  • Do sada Zapad nikada ne bi prihvatio Rusiju kao partnera, ali operacija u Ukrajini to će promijeniti.
Možete se složiti ili ne složiti s ovim stavom, ali to nije poanta. Poanta je da li to predstavlja autentično gledište ruskog naroda ili ne. Ako jest, onda Putin i Rusija neće odustati zbog novog niza zapadnih sankcija, pa čak ni novih dronova ili oružja isporučenih Kijevu: totalni rat je, naravno, egzistencijalan - do samog kraja.

Ugledni srpski akademik, profesor Vladušić, ovo stavlja u širi kontekst: U Huntingtonovom Sukobu civilizacija postoji karta civilizacija: na toj karti Ukrajina i Rusija su obojene istom bojom, jer pripadaju istoj, pravoslavnoj civilizaciji. A odmah uz Ukrajinu počinje tamna boja kojom Huntington obilježava civilizaciju Zapada:
"[Dok] gledam na rat kroz Huntingtonove oči, evo što zaključujem: rat između Rusije i Ukrajine velika je katastrofa za pravoslavnu civilizaciju. Hipotetički nestanak Rusije bio bi i kraj pravoslavne civilizacije, jer ne postoji druga, dovoljno moćna pravoslavna država koja bi branila druge pravoslavne narode. Huntington mi tada šapće da se nikada u povijesti nije dogodilo da se neka država prebaci iz jedne civilizacije u drugu, ne zato što neke zemlje to nisu pokušale, već zato što, jednostavno rečeno, druge civilizacije ih nikada nisu trajno prihvatile. Bez Rusije bi geopolitička cijena preostalih pravoslavnih zemalja toliko pala da bi ih druge civilizacije, u najboljem slučaju, spustile na razinu kolonija koje umiru. To se, naravno, odnosi i na Ukrajinu. U trenutku kada bi Rusija bila poražena, što znači, najvjerojatnije, podijeljena na nekoliko država, vjerojatno bi ista sudbina zadesila i Ukrajinu. Svi znamo što znači riječ balkanizacija".
Čini se da bi totalni rat mogao postati neizbježan. Dvije različite interpretacije "stvarnosti" ne dodiruju se ni u jednom trenutku. Logika je neizbježna. Unutar ovih arhitektura mržnje, odabrane ili izmišljene povijesne činjenice o Rusiji, njezinoj kulturi i rasnoj prirodi izvučene su iz konteksta - i raspoređene u unaprijed dogovorene intelektualne strukture kako bi se prikazalo predsjednika Putina kao "razbojnika" i "ratnog zločinca".

Ako idemo u tom smjeru, to će se dogoditi zbog potencijalno katastrofalne pogreške percipiranja Rusije kao pukog transakcijskog aktera - pristupa koji proizlazi iz zapadnjačkog osuđivanja vlastitog kulturnog naslijeđa. Proces je jednostavan: u prošlosti se, umjetničko djelo, značajna knjiga čitala kako bi se bacilo svjetlo i razumijevanje na prošle događaje. Danas se shvaća samo kao izraz suvremene kulture. Dovoljno je tu kulturu prikazati kao politički nekorektnu (kao bijelačku, šovinističku ili kolonijalnu), i ona odmah postaje politički nekorektna, što znači da je svako njezino spominjanje zločin. Kako se onda može razumjeti rusku povijest? Jednostavno, ne može.

Ne može se razumjeti kako bi Rusija mogla čitati povijest kao
dug, tisućljetni niz pokušaja poništavanja Rusije; antičkog antagonizma i rasizma usmjerenog prema Slavenima; o tome kako bi Rusi mogli čitati nedavnu intervenciju SAD-a u tradicionalnom pravoslavlju, kroz Patrijaršiju u Carigradu s ciljem poticanja raskola u pravoslavnoj zajednici kako bi se potkopao Moskovski patrijarhat (bedem tradicionalnog društvenog mišljenja) i da bi se ubacilo sjeme zapadnog liberalizma i zapadne kulturne vrijednosti u nacionalne pravoslavne crkve.
Mnogi pobožni Rusi vide ukrajinski sukob kao "sveti rat" za očuvanje tradicionalističkog etosa od zapadnog nihilističkog kulturnog impulsa. Oni bi također mogli razumjeti koliko Rusa gleda na boljševičku revoluciju, američku neoliberalnu intervenciju Jeljcinove ere i današnju "woke" kulturu, kao da su načinjeni od istog materijala (boljševizam je samo prethodno izdanje "wokeizma"): tj. borbu da se poništi rusku civilizaciju i pravoslavni etos.

Povijest bismo mogli čitati drugačije, no gore navedeno ipak može predstavljati nešto od autentičnog pogleda većine Rusa. To je poanta. Nosi implikacije za rat i mir.
O autoru:
Alastair Crooke bivši je britanski diplomat i direktor Foruma za sukobe sa sjedištem u Bejrutu.