Naslov originala: Women who Love Psychopaths: Inside the Relationships of Inevitable Harm with Psychopaths, Sociopaths, and Narcissists
(još nema hrvatskog prijevoda)
Autori: Sandra L. Brown, Liane J. Leedom.

Women Who Love Psychopaths
© Amazon
Ovih dana čitamo o razvodima i povećanom broju nasilja nad ženama usred korona krize i zatvorenosti u četiri zida. Nije potrebno gledati globalnu statistiku porasta nasilja dovoljno je da pogledamo Facebook stranicu #Spasi me gdje se anonimno ili imenom i prezimenom djevojke, žene, majke ispovijedaju o svojoj nemoći i nasilju koje trpe svakodnevno. Ukoliko nas zakon i institucije ne štite malo je toga što može pojedinac. Mnoge žene također ne shvaćaju ovu situaciju i bijesne su i na žene koje to trpe i daju im savjete: odmah ga ostavi, glupa si što trpiš, ja to ne bih nikada i prijavi ga policiji, idi na ulicu radije nego da si s njim u stanu. To je također sekundarna trauma za žrtvu jer osjeća osudu i krivnju i dalje preuzima na sebe.

Ova knjiga govori upravo o žrtvama, iako je autorica psihologinja i temu je obradila s velikim iskustvom iz te oblasti ali ipak knjigu nije napisala za svoje kolege psihologe niti za ambiciozne akademske krugove nego je knjigu napisala upravo za žene, za žrtve, za sve ljude koji su se ikada zapitali za nekoga iz svoje okoline da li je taj/ta osoba normalan/a i da li je psihopat. U tome je prednost ove knjige. Dakle, knjiga je napisana jednostavnim rječnikom, jezik razumljiv svakome i pristup joj je takav da želi problem objasniti ženama koje možda žive s psihopatima a nisu toga svjesne, kao i skrenuti pažnju na problem koji je dosta ignoriran na globalnoj razini.

Pristup knjige je da direktno objašnjava žrtvi tko su sve psihopati i kako se kamufliraju u društvu, ali što je još bitnije opisuje i karakterne osobine žena najosjetljivijih na sposobnu kamuflažu i zavodljivost ovih muških predatora.

Jedno značajno otkriće knjige je da je dobar broj potencijalnih žrtava zapravo jedna atraktivna, ekstrovertirana i uspješna žena, koja u nekim slučajevima obične muškarce smatra dosadnima i predvidljivima ili da nisu u stanju nositi se s njihovim snažnim crtama osobnosti i koje onda traže izazovne muškarce vidjevši ih u kamufliranom naličju psihopata koji im se tada čini kao osvježenje, drugačiji tip muškarca, otkačen, snažan, više prirođen njenim crtama osobnosti. Tako se zapravo razbija mit o ženama koje trpe nasilje kao nesigurnim ženama, ranjivoj kategoriji žena koje nisu imale dobre životne uvjete, nisu se dovoljno obrazovale, nisu se dovoljno materijalno zbrinule ili nisu stekle dovoljno samopouzdanja da se nose s takvim izazovima.

Do sada se u društvu žene koje trpe nasilje uglavnom prikazivalo kao žene koje su ovisne o takvim muškarcima i same ne žele izaći iz tog kruga pakla. Ovo novo razumijevanje problema i ovi novi opis žrtve daju nam bolju mogućnost da razumijemo problem i da se usredotočimo i na žrtvu, a ne samo na manipulatora.

Već sama riječ manipulator daje par uvodnih riječi o njemu, osoba koja ima visoku sposobnost manipuliranja i preobrazbe. A to znači da su to itekako inteligentne osobe i da vole imati žrtve pod sobom kako bi u tom odnosu iskazale svoju nadmoć nad njima. Mogućnost kamuflaže i vješto manipuliranje nad drugima daju ovakvim psihopatima ulogu nadmoći i vjerodostojnu putovnicu u društvo "normalnih" osoba.

Knjiga "Žene koje vole psihopate" nije toliko o tipu žena koje vole psihopate nego i o njihovom neznanju o ovom tipu osobe, o njihovoj nespremnosti da se s tim psihopatima nose.

Svi mi manje-više imamo neku sliku i predodžbu kako bi trebali izgledati psihopati, da slučajno ispitujemo ljude po ulici oni bi nesvjesno rekli da su psihopati neki tamo ljudi iza rešetki, prijestupnici, delikventi, agresivci koji su nekog "iz čista mira" pretukli ili ubili. Vjerojatno bi im pridodali i neku vidljivu fizičku karakteristiku poput izbočenih očiju, nekontroliranim kretnjama i tikovima, čudnim gestama pri govoru ili nesuvislom govoru općenito.

No činjenica je da smo svi mi kad-tad i ne znajući bili u doticaju s psihopatima, a neki od nas i žive uz njih potpuno nesvjesni te činjenice. Stoga je ova knjiga mali vodič za prepoznavanje psihopata ne zbog toga da bi ih uočili, prijavili ili zatvorili u zatvor nego da sami ne bi upali u njihovu zamku i postali žrtve takvih osoba i takvih nezdravih odnosa. Jednako kao što nismo svjesni psihopatskih poremećaja naših bližnjih, nesvjesni smo i svoje žrtve u suživotu s takvim osobama. Unatoč svim terapijama psihologa i psihijatara društvo je nedovoljno upućeno na taj problem i ne zna prepoznati odstupanje od normalnog ponašanja.

U današnjem društvu izgubljenih vrijednosti teško je sve poremećaje uočiti i prepoznati, a za psihopate smo stekli krivu predodžbu kao nekih kliničkih bolesnika zatvorenih u nekim institucijama. Da bi stvar bila teža autorica smatra da ni mnogi profesionalni psihijatri i psiholozi ne prepoznaju olako ovu kategoriju ljudi, niti njihove žrtve. Također smatra da se profesionalci ovim pitanjem niti ne žele baviti jer je riskantno, u smislu profesije, jer se psihopati rađaju s urođenim karakteristikama koje naknadno mogu obuzdavati lijekovima pa bi te seanse bile neuspješne.

Druga strana ovog problema je, što je meni iskreno zvučalo i logično ali i pomalo zastrašujuće, je da se za razliku od uvriježenog mišljenja da su psihopate ljudi uočljivi u društvu, ljudi koji strše i ne uklapaju se u društvene norme i obrasce, imaju neku ekscentričnu crtu koja ih razotkriva, zapravo suprotno, to su ljudi izuzetno inteligentni, uspješni u svom poslu, usredotočeni na postizanje svojih ciljeva, fokusirani na same sebe, na dokazivanje svoje nadmoći, na svoj uspjeh, na svoju moć. Također, autorica smatra da su jako dobri "na jeziku" da su manipulativni i vrlo sposobni u uvjeravanju, a i u transformiranju u ono što se od njih traži. Slatkorječivi i vješti u izbjegavanju tema koje im ne odgovaraju, ali ipak sa sposobnošću da šarmiraju i osvajaju sugovornika.

Tu dolazimo do glavne poante da su takve osobe jako orijentirane na žrtvu i nastoje je osvojiti svim potrebnim sredstvima, prilagođavajući joj se, govoreći joj upravo ono što žrtva želi čuti, igrajući na kartu osjećaja, usamljenosti, nerazumijevanja od drugih; a u stvari su samo obični predatori i nastrojeni kao vuk koji promatra ovčicu s naoštrenim očnjacima.

Velik je broj psihopatskih karakteristika, autorica ih grupira i na nekoliko osnovnih tablica kao paranoidne, shizoidne, agresivne i psihopatske varalice. Ali ipak ne radi znanstvenu analizu o psihopatima nego ima želju približiti ovaj tip osobnosti ženama koje u svakodnevnom životu mogu imati doticaj s njima.

Da sažmem, neke osnovne crte psihopatske osobnosti po autorici su: manipulativnost, neiskrenost, egocentričnost i nedostatak grižnje savjesti. To su karakteristike osoba s ovim poremećajem i zbog toga se takve ljude ne zatvara u kaznene institucije niti se u njih uperi prst osude, ali u osnovi, takvim osobama otvaraju se vrata u svijet uspješnih pozicija moći u društvu. Pa autorica navodi da su često takve osobe na uspješnim i odgovornim radnim mjestima. Autorica navodi listu zanimanja ukoliko želimo ući dublje u problem i profil psihopata. Ali kod svih njih uočljiv je plastičan i površan šarm, grandiozna slika o samom sebi, potreba za stimulansima, patološko laganje, manipulativnost, površni afekti ili površna emotivna reakcija, nedostatak empatije, parazitski stil života, slabija kontrola u ponašanju, seksualni promiskuitet, nedostatak realističnih dugoročnih planova, impulzivnost, neodgovornost, nemogućnost prihvaćanja odgovornosti za vlastita djela, kraće veze ili brakovi, malodobna delikvencija, kriminalnost i narcizam. Ono što dodatno otežava da psihopati često imaju kombinaciju više poremećaja pa ih je stoga teže kvalificirati.

Nakon što je načinila neku skicu psihopata autorica se posvetila žrtvi. Uglavnom su to žene čiji muževi na njima ostavljaju neizbrisive posljedice, a ta šteta je ostavljena na njima kao cjeloživotni pečat. Takve žrtve imaju PTSP zbog stresa koje su prošle. Ovaj stres je tim gori jer je nevidljiv, neuobičajen i rane nisu izvanjske nego unutarnje, a često se žene o tome ne povjeravaju godinama nikome.

Ostaje pitanje, kako takve osobe uđu u život i kako ih mi pustimo? Tu autorica tvrdi da smo nemoćni jer su te osobe kameleoni i vješti manipulatori. I često ostaju neprepoznati kao psihopate. Drugi otežavajući čimbenik je da su zbog svojih visokih pozicija u društvu i zbog uspješnih karijera zaštićeni od etiketa i samim tim da su ugledni odvjetnik ili doktor društvo će najprije osuditi ženu ili žrtvu, a ne tako uglednog građanina. Autorica smatra da su nerijetko u ovim zanimanjima velik broj takvih osoba, jer u tim profesijama je izražena želja za moći i dominacijom nad drugima. Navodi primjere profesija kao: doktor, psihijatar, političar, odvjetnik i drugo.

Najjače oružje svih psihopata je komunikacija, da su sposobni "verbalizirati tako racionalno nešto što je sasvim iracionalno i apsurdno." ("The Language of the Psychopath" od Rieber i Vetter). Autorica smatra da psihopati imaju šesto čulo za prepoznavanje usamljenih žena. Ženina ranjivost, tuga, usamljenost su visoki čimbenici rizika zbog kojih žena završi u vezi s psihopatom. Potom žene zbog neuspješne komunikacije završe u propitivanju sebe i propituju svoje mentalno zdravlje.

No kako ne želim napisati predugu recenziju, sumirat ću da je knjiga zaista dobar uvod za žene u svijet psihopata i kako djeluju, na koga djeluju i kako ih prepoznati. Naravno i kako si pomoći u tim situacijama. Kažem, pisana je za žene jer u svojem istraživanju autorica je izvela ispitivanje nad 75 žena i zaključila ovu studiju. Ono što pomalo bode oči, jer moramo biti rodno korektni, i žene su psihopati i manipulatori i možda je trebalo uzeti i obzir muške žrtve i njihovu borbu da se izbore za sebe u suživotu s ženskim psihopatom, ili žensko ženske odnose u kojim je jedna žrtva a druga psihopat, a možda i utjecaj na djecu u takvim odnosima. No možda slijedi i jedna takva knjiga.

Ja bih knjigu svakako preporučila za čitanje ženama koje sumnjaju da su ikad imale takav odnos ili da sumnjaju da su trenutno u takvom odnosu jer ova knjiga može biti potrebna podrška i samopomoć.

Ugodno čitanje!

Sandra L. Brown, M.A.
© Safe Relationships Magazine
dr. Sandra L. Brown
Sandra L. Brown, M.A., izvršna direktorica Instituta za smanjenje štete u odnosima i obrazovanje za javnu patologiju (The Institute for Relational Harm Reduction & Public Pathology Education) je psihopatologinja, predavačica i autorica. Njezine knjige uključuju nagrađivane Žene koje vole psihopate, Kako uočiti opasnog muškarca prije nego što počnete vezu (Women Who Love Psychopaths, How to Spot a Dangerous Man Before You Get Involved) i Savjetovanje žrtvama nasilja: Priručnik za pomoć profesionalcima (Counseling Victims of Violence: A Handbook for Helping Professionals).

Sandra je poznata po svom pionirskom radu na ženskim pitanjima vezanim za povredu u odnosima s partnerima s poremećajem osobnosti. Specijalizirala se za razvoj kliničke obuke o patološkim ljubavnim odnosima i usluga podrške preživjelima. Njezine knjige, CD-ovi, DVD-i i drugi materijali za obuku korišteni su kao kurikulum u programima odvikavanja od droga, ženskim organizacijama, ženskim zatvorima i zatvorskim programima, školskim i fakultetskim programima, projektima u gradskoj jezgri, raznim programima psihologije i sociologije i distribuirani u gotovo svakoj zemlji svijeta. Njezin prethodni rad uključivao je osnivanje i vođenje savjetovališta Bridgework, višestrukog centra za liječenje mentalnog zdravlja i jednog od prvih dugoročnih rezidencijalnih programa u zemlji za žene s disocijativnim poremećajem identiteta. Također je bila patolog u programu bolničkih bolnica za ženske traume.

Sandra trenutno piše za nekoliko velikih ženskih web stranica, Psychology Today, blog Times Up! i za institutov časopis Safe Relationships Magazine. Često je intervjuirana na radiju i televiziji o patologiji u vezama. Njezin sljedeći projekt je knjiga o kognitivnoj disonanci kao odgovoru na patološke ljubavne odnose.