zelenski
U veljači 2021., po nalogu predsjednika Volodimira Zelenskog, Ukrajina je zatvorila tri domaća televizijska kanala, optužujući ih za širenje ruske "propagande". Tri mjeseca kasnije, Zelenski je uhitio Viktora Medvedčuka, koji je u to vrijeme vodio drugu najveću stranku u ukrajinskom nacionalnom parlamentu, prorusku i euroskeptičnu oporbenu Platformu za život (OPZZh).

Zelenski nije imao problema da pretvori u pepeo hvaljene demokratske norme mnogo prije nego što je Rusija ove godine prešla Rubikon u Ukrajini. Stoga nije bilo iznenađenje kada je to ponovno učinio usred rata krajem ožujka, pozivajući se na izvanredne ovlasti prema izvanrednom stanju kako bi nacionalizirao TV kanale i zabranio 11 oporbenih stranaka, uključujući OPZZh — sve to navodno učinjeno u ime borbe protiv ruskih dezinformacija i ruskih simpatizera, iako je tadašnji predsjednik OPZZh-a Jurij Bojko osudio rat i pozvao na prekid vatre i povlačenje ruskih trupa iz Ukrajine. Zelenski, međutim, ne bi propustio još jednu priliku da podreže krila političke oporbe u svojoj zemlji, svakako ne sada kada zapadni mediji racionaliziraju i veličaju svaki njegov potez.

No, portret ukrajinskog predsjednika kao demokratskog uzora prikrivao je stvarnog Zelenskog i držao izvan vidokruga golemu mrežu korupcije i međunarodno beskrupulozno ponašanje u čijem se središtu Ukrajina nalazi. Razumijevanje pravog Zelenskog zahtijeva da ga vidimo kao kreaciju ukrajinskog oligarha Igora Kolomojskog. Istina je da je on marioneta intriga.

Pandora papiri

Možda je sada teško povjerovati, ali otkrića iz dokumenata Pandora papira - milijuni datoteka offshore pružatelja usluga procurili su u Međunarodni konzorcij istraživačkih novinara i podijeljeni s partnerima širom svijeta - izazvala su zabrinutost Zelenskog prošle godine, prijeteći okončanjem njegove političke karijere. Iako je glumac koji je postao političar vodio kampanju kao reformator protiv korupcije, Pandora papiri su pokazali da je jednako kriv kao i njegovi prethodnici.

Od više od 300 političara i javnih dužnosnika, uključujući nekoliko sadašnjih i bivših nacionalnih čelnika, u više od 91 zemalja i teritorija s kojima su dokumenti povezani, Ukrajina je bila dom više tajnih offshore kompaniji od bilo koje druge, uključujući Rusiju. Projekt izvješćivanja o organiziranom kriminalu i korupciji (OCCRP), koji je pridonio istrazi, otkrio je da je neposredno prije nego što je Zelenski izabran za predsjednika, "on poklonio svoj udio u ključnoj offshore kompaniji, Maltex Multicapital Corp., registriranoj na Britanskim Djevičanskim otocima, svom poslovnom partneru — koji će uskoro biti njegov glavni predsjednički pomoćnik. I unatoč odustajanju od svojih dionica, dokumenti pokazuju da je ubrzo sklopljen dogovor koji bi omogućio offshoreu da nastavi isplaćivati ​​dividende tvrtki koja sada pripada njegovoj supruzi."
Igor Kolomojski
Igor Kolomojski
Kao što je to bilo s gušenjem slobode govora i političkom oporbom, Ured Zelenskog pokušao je opravdati korištenje offshorea okrivljujući bauk ruske agresije. Savjetnik šefa kabineta Zelenskog rekao je da su offshore tvrtke nužne za "zaštitu" prihoda grupe od "agresivnih radnji" "korumpiranog" režima bivšeg predsjednika Viktora Janukoviča, koji je svrgnut u obojenoj revoluciji koju su podržale SAD 2014. Skupe nekretnine koje su suradnici Zelenskog stekli u središtu Londona putem offshorea, čini se, bile su samo skromno utočište za progonjene Ukrajince.

Istina je da su Zelenski i njegovi partneri u televizijskoj produkcijskoj kući Kvartal 95 uspostavili mrežu offshore tvrtki koja datira barem od 2012. To je bila i godina kada je tvrtka počela proizvoditi redovite sadržaje za TV postaje u vlasništvu Kolomojskog, ukrajinskog najrazmetljivijeg oligarha i ključnog sponzora Zelenskog.

Pljačkaš

Poznato je da je Kolomojski zastrašivao goste hraneći živog morskog psa kojeg je držao u ogromnom akvariju u svom uredu u Dnjepropetrovsku, a navodno je čak naručio i ubojstva. Da nije postojao, Richard Marcinko bi ga vjerojatno izmislio kao negativca u jednom od svojih romana Rogue Warrior.

Kolomojski je bio suosnivač i do 2016. bio glavni vlasnik PrivatBank, najveće ukrajinske poslovne banke, kao i PrivatBank Group, globalne poslovne koalicije čija se kontrola proteže na tisuće tvrtki u gotovo svim industrijama iz Ukrajine, Europske unije, Gruzije, Rusije, Sjedinjenim Državama i drugdje. On poriče da ima ili treba utjecaj na predsjednika, ali kada je Međunarodni monetarni fond završio razgovore s vladom Zelenskog nakon što nisu uspjeli postići novi sporazum o zajmu 2019. (navodeći sveprisutnu korupciju), Kolomojski je u intervjuu upitan tko bi pobijedio da je Zelenski bio prisiljen birati između njega i kredita MMF-a, odgovorio: "Ja bih". Ukrajinski mediji su zabilježili da Kolomojski nije zanijekao financiranje kampanje Zelenskog.

Kolomojski je svoje golemo bogatstvo izgradio na vrhu PrivatBank prvenstveno kao 'pljačkaš'. U priči za Harper's Magazine o sponzoru Zelenskog, Andrew Cockburn je oslikao značenje tog pojma uz pomoć Matthewa Rojanskyja, direktora Kennan instituta pri Woodrow Wilson centru za međunarodne znanstvenike. U Ukrajini postoje tvrtke koje su "registrirane s uredima i posjetnicama tvrtke [specijalizirane za] različite dimenzije procesa korporativnih racija, što uključuje naoružane tipove koji izvršavaju razne poslove, krivotvorenje dokumenata, podmićivanje javnih bilježnika, podmićivanje sudaca", rekao je Rojansky Cockburnu. A prema Rojanskom, Kolomojski je "najpoznatiji pljačkaš-oligarha, optužen da je proveo masivnu kampanju pljačkanja tijekom otprilike deset godina do 2010". U nekom trenutku je uspio završiti na listi zabrane izdavanja viza Sjedinjenih Država, zabranivši mu ulazak u zemlju.

No, interesi oligarha idu mnogo dalje od bavljenja okrutnim poslovima, preklapajući se s poslovima Washingtona u regiji.

Između 2013. i 2014. SAD je podržao obojenu revoluciju u Ukrajini koja je rezultirala promjenom režima. Također je pokrenuo građanski rat između vladinih snaga i proruskih separatista u istočnom dijelu zemlje koji su proglasili neovisnost od Kijeva. Usred ove krize, vršitelj dužnosti predsjednika Oleksandr Turchynov imenovao je Kolomojskog guvernerom Dnjepropetrovske oblasti. Svoju radnu snagu pretvorio je u privatnu vojsku za borbu protiv separatista. Ipak, čak i kad se Kolomojski pretvorio u vojskovođu, nije zanemario svoje poslovno carstvo.

Oligarh kojeg je odobrio Washington

Godine 2014. MMF je odobrio hitnu pomoć Ukrajini i ubrizgao milijarde u Nacionalnu banku Ukrajine — središnju banku zemlje — kako bi podržao lokalne poslovne banke. Kroz globalnu šemu koja uključuje račune PrivatBank i suradnike PrivatBank te korumpirani ukrajinski sudski sustav, Kolomojski je opljačkao milijarde od pomoći MMF-a. Prevaru, kako je otkriveno u nizu sudskih presuda, Cockburn je definirao na sljedeći način:
Četrdeset i dvije ukrajinske tvrtke u vlasništvu pedeset i četiri offshore subjekta registrirana u karipskim, američkim i ciparskim jurisdikcijama te povezana s Privat grupom tvrtki, uzele su kredite od PrivatBank u Ukrajini u vrijednosti od 1,8 milijardi dolara. Firme su tada naručivale robu od šest stranih kompanija "dobavljača", od kojih su tri bile registrirane u Ujedinjenom Kraljevstvu, dvije na Britanskim Djevičanskim otocima, jedna u karipskoj državi St. Kitts & Nevis. Plaćanje za narudžbe — 1,8 milijardi dolara — ubrzo je nakon toga unaprijed plaćeno na račune dobavljača, koji su se, slučajno, nalazili u ciparskoj podružnici PrivatBank. Nakon što je novac poslan, ukrajinske uvozne tvrtke dogovorile su se s PrivatBank Ukraine da za njihove kredite jamči naručena roba.

No, strani dobavljači su neizbježno izvještavali da ipak ne mogu ispuniti narudžbu, čime su raskinuli ugovore, ali bez ikakvog truda da vrate novac. Naposljetku, ukrajinske tvrtke podnijele su tužbu, uvijek na Gospodarskom sudu u Dnjepropetrovsku, tražeći da taj strani dobavljač vrati predujam, kao i da se poništi jamstvo PrivatBank. U četrdeset dva od četrdeset i dva takva slučaja sud je donio identičnu presudu: predujam treba vratiti ukrajinskoj tvrtki, ali ugovor o zajmu treba ostati na snazi.
Tijekom tog razdoblja, Kolomojski je održao svoj portfelj aktivnosti raznolikim. 2014. je bila i godina kada se sin tadašnjeg potpredsjednika Joea Bidena, Hunter Biden, navodno pridružio upravi Burisme, ukrajinske energetske tvrtke s kojom je Kolomojski povezan s kontrolnim interesom, navodi New York Post. E-mailovi koje je dobio Post otkrili su da je Vadym Pozharskyi, štićenik Kolomojskog, komunicirao s Hunterom 2015. o sastanku između Pozharskyija i tadašnjeg potpredsjednika Bidena. Nadalje, Hunterove bankovne evidencije (zakonito dobivene prema D&A Investigations) pokazuju plaćanja koje mu je izvršila PrivatBank.

Do 2015. godine, Kolomojski je bio na sljedećoj kontroverzi, onoj koja će u konačnici dovesti do uspona Zelenskog.

U ožujku te godine, pojedinci povezani s Kolomojskim fizički su preuzeli kontrolu nad Ukrnaftom, najvećim proizvođačem nafte i plina u zemlji i UkrTransNaftom, koja kontrolira gotovo sve naftovode u Ukrajini. To je bio način na koji je Kolomojsky pokazao svoje neodobravanje prema sramežljivim reformskim naporima vlade, koji su predstavljali izravnu prijetnju moći tadašnjeg predsjednika Petra Porošenka. Porošenko se stoga za pomoć obratio Washingtonu — odnosno tadašnjoj pomoćnici državnog tajnika za europska i euroazijska pitanja Victoriji Nuland i Geoffreyu Pyattu, koji je u to vrijeme bio američki veleposlanik u Ukrajini.

Nuland je intervencionistica udana za ekstremnog konzervativca Roberta Kagana. Zvali su je "arhitekticom američkog utjecaja u Ukrajini", bila je ključna u promjeni režima i služila je u svakoj predsjedničkoj administraciji osim u Trumpovoj još od dana Billa Clintona. Ljudi poput Nulandove su razlog zašto predsjednici dolaze i odlaze, ali intervencionistička vanjska politika uvijek ostaje.

Uz pomoć Washingtona, u zamjenu za njegovo popuštanje, Porošenko je, između ostalog, uspješno uklonio Kolomojskog s popisa zabrane izdavanja viza. Važno je da su Pyatt i Nuland na Kolomojskovu šemu s MMF-om okrenuli glavu, čak i dok je Washington progonio druge oligarhe.

U međuvremenu, u isto vrijeme kad je ignorirao korupciju Kolomojskog, State Department je pokušao izručiti [iz Austrije, op.prev.] ukrajinskog oligarha Dmitrija Firtaša zbog incidenta podmićivanja koji se navodno dogodio u Indiji. Međutim, njegov pravi zločin bio je održavanje veza s vladom koju je Nuland pomogla srušiti, kao i njegova povezanost sa svrgnutim ukrajinskim predsjednikom Viktorom Janukovičem. Kad se Firtaš žalio na svoje izručenje, europski sudac se složio i zaključio da je
"Amerika očito vidjela Firtaša kao nekoga tko ugrožava njihove ekonomske interese".
Ipak, Washington ima dugo pamćenje, a Firtaš bi ipak mogao završiti na suđenju u SAD-u.
Dmitrij Firtaš
© Ronald Zak | Credit: APDmitrij Firtaš
Čak i kad je uklonjen s popisa zabranjenih u SAD-u, Kolomojski je navodno nastavio s pronevjerom ogromnih iznosa PrivatBank. Neki od njegovih planova prelili su se na američko tlo.

Prema Ministarstvu pravosuđa, od otprilike 2008. do 2016. godine, Kolomojski je dobivao lažne zajmove i kreditne linije kao dio ogromne šeme u ukupnom iznosu od najmanje 5,5 milijardi dolara, tj. otprilike oko pet posto ukrajinskog bruto domaćeg proizvoda u to vrijeme. U SAD-u su milijuni tih dolara navodno oprani kupnjom komercijalnih nekretnina od Ohija do Kentuckyja i Teksasa. Nadalje, dobročinitelj Zelenskog je navodno kupio desetak čeličana u malim gradovima diljem Amerike, ostavljajući za sobom bankrotirane tvornice, neplaćene poreze, trule zgrade i stotine radnika bez posla.

Nacionalizacijom PrivatBank-a 2016. Ukrajina je zapravo na ramena poreznih obveznika stavila teret spašavanja od više milijardi dolara.

Sluga naroda

Kolomojski će se osvetiti za ono što se dogodilo u njegovoj domeni. Sukob s Porošenkom, koji se smatrao ponižavajućim za oligarha, završen je u ožujku 2015. godine.

Do listopada na ukrajinskom kanalu 1+1 emitirala se prva epizoda nove serije Sluga naroda, u kojoj je Zelenski igrao glavnu ulogu: srednjoškolskog profesora povijesti koji neočekivano postaje predsjednik Ukrajine i posvećen je borbi protiv korupcije u vladi. Kanal 1+1 je u vlasništvu 1+1 Media Group, jednog od najvećih ukrajinskih medijskih konglomerata, čiji je vlasnik, prema Atlantic Councilu, nitko drugi nego sam Kolomojski, što mu daje
"značajan politički utjecaj u današnjoj Ukrajini. Njegova medijska imovina korištena je za promicanje predizborne kampanje predsjednika Zelenskog 2019., čije su hit emisije ranije emitirane na mreži Kolomojskog."
Samu seriju Sluga naroda producirao je Kvartal 95, tvrtka koju je osnovao Zelenski, čije su partnere Pandora papiri umiješali u offshore mrežu. Nakon uzašašća Zelenskog, ključne osobe Kvartala 95 pridružile su se administraciji Zelenskog. Ivan Henadijovič Bakanov, na primjer, prošao je put od šefa produkcijskog studija do čelnika Službe sigurnosti Ukrajine pod Zelenskim.

Emisija je doslovno stvorila predsjedničku osobu Zelenskog, dopuštajući mu da izgradi neslužbenu kampanju protiv aktualne administracije do ožujka 2018., kada je politička stranka nazvana po televizijskoj seriji registrirana u Ministarstvu pravosuđa. U prosincu 2018. Zelenski je službeno objavio svoju predsjedničku kandidaturu na 1+1.

Zelenski, kreacija oligarha, vodio je kampanju za predsjednika kao lik kojeg je igrao u humorističnoj seriji sa strankom nazvanom prema emisiji do pobjede 2019. Tijekom utrke, Volodymyr Ariev, politički saveznik sadašnjeg predsjednika Porošenka, objavio je grafikon na Facebooku tvrdeći da pokazuje kako su Zelenski i njegovi partneri u televizijskoj produkciji bili korisnici konstelacije offshore tvrtki koje su navodno primile milijune od PrivatBank Kolomojskog.

Optužbe su u to vrijeme odbačene kao neutemeljene, ali su Pandora papiri otkrili da informacije o nekoliko tvrtki u mreži odgovaraju Arievom grafikonu, napominje OCCRP .

Ubrzo nakon što su preuzeli uzde, Zelenski i njegova stranka Sluga naroda počeli su otpuštati, navodno zbog neučinkovitosti, ukrajinske ministre s reputacijom reformatora protiv korupcije. Daria Kaleniuk, voditeljica ukrajinskog antikorupcijskog akcijskog centra, rekla je za Washington Post u ožujku 2020. da je sukob poslao poruku da Zelenski
"može otpustiti osobu koja riskira, jer radi prave stvari i okriviti tu osobu za neučinkovitost."
Reformski izvjestitelj sa sjedištem u Kijevu Oleg Sukhov ponovio je to mišljenje prošle godine, napisavši da je
"Zelenski dosljedno štitio korumpirane dužnosnike od kaznenog progona i stopirao antikorupcijske reforme."
S druge strane, kada se suočio s peticijom u kojoj se poziva na njegovu smjenu, Zelenski je odbio otpustiti Oleha Tatarova, svog zamjenika šefa kabineta, koji je optužen za mito.

Ljudi koji su bili izloženi napadima također su bili oni koji će najvjerojatnije ugroziti moć oligarha poput Kolomojskog, od kojeg je Zelenski možda puno naučio.

Na tiskovnoj konferenciji 2020. istaknuo je da želi biti "zapamćen kao predsjednik koji je izgradio dobre ceste u Ukrajini". Jedna od nekolicine građevinskih tvrtki koje su tijekom njegova mandata dobile značajan dio državnih sredstava za izgradnju javnih cesta je PBS LLC, koja je prema korporativnim zapisima povezana sa Skorzonera LLC, tvrtkom u suvlasništvu Kolomojskog.

Ukrajinski istražitelji optužili su PBS za prisvajanje milijuna državnih sredstava za radove na cestama. U presudi suda u Ivano-Frankivskoj oblasti navedeno je da je zajedno sa Skorzonerom koju kontrolira Kolomojski povezan kao dio mreže povezanih poslovnih subjekata s preklapajućim adresama i osobljem. PBS i Skorzonera su čak slali svoje porezne prijave s iste IP adrese.

Naime, bivši ministar carine Maksim Nefjodov bio je jedan od reformatora koje je Zelenski otpustio. Nefjodov je najpoznatiji po tome što je stvorio ProZorro, sustav dizajniran za borbu protiv korupcije u ukrajinskom sektoru javne nabave.

Nakon što je razriješila Nefjodova, stranka Zelenskog iskoristila je svoju većinu za donošenje zakona koji bi omogućio izgradnju najskupljeg projekta izgradnje cesta u modernoj ukrajinskoj povijesti bez nadzora, bez ProZorroa. Prošlog lipnja Kyiv Post je izvijestio kako je Zelenski
"udvostručio potrošnju na popravke cesta, posegnuvši u džep fonda za pomoć poritv COVID-a i trošeći novac koji je Ukrajina dobila na međunarodnim sudovima".
Zanimljiv izvor gotovine, s obzirom na to da je MMF odobrio paket pomoći od više milijardi dolara 2020.
"kako bi pomogli Ukrajini da se nosi s izazovima pandemije COVID-19 pružanjem platne bilance i proračunske potpore."
Je li moguće da je Zelenski učinio istu stvar kao Kolomojski time što je slobodno uzimao iz međunarodnu pomoć? Teško je sa sigurnošću reći.

Također je nejasno zašto je State Department odlučio ponovno sankcionirati Kolomojskog prošlog ožujka nakon što je skinut s popisa loših unatoč vlastitim međunarodnim spletkama. U izjavi za medije, državni tajnik Anthony Blinken rekao je da je razlog "zbog njegove umiješanosti u značajnu korupciju". Ali toga su bili svjesni kada su ga prvi put stavili i skinuli s liste. Još čudnije, Blinken je posebno citirao godine od 2014. do 2015., kada je Kolomojski "bio umiješan u koruptivna djela koja su potkopavala vladavinu prava i vjeru ukrajinske javnosti u demokratske institucije i javne procese njihove vlade, uključujući korištenje svog političkog utjecaja i službene moći za svoju osobnu korist".

Opet, ovo nije otkriće, s obzirom na to da je Nuland igrala ulogu u izbacivanju Kolomojskog s popisa prvi put tijekom tog razdoblja, još kada je Blinken bio zamjenik savjetnika za nacionalnu sigurnost pod Obamom. Blinken nije ni spomenuo navodnu pljačku Kolomojskog u Americi.

Lutka intriga

2019., netom nakon što je Zelenski pobijedio na izborima, Kolomojski je signalizirao da je spreman smiriti nemir i sklopiti mir s Rusijom. Građanski rat na istoku Ukrajine do sada je odnio više od 14.000 života. Oligarh je rekao da je dosta:
"Ionako su jači. Moramo poboljšati naše odnose", rekao je o Rusiji i Ukrajini prema New York Timesu. Ali vidio je i prepreku: "Ljudi žele mir, dobar život, ne žele ratovati. A vi [Washington] nas tjerate da budemo u ratu, a ne dajete nam čak ni novac za to."
Jesu li SAD sankcionirale pokrovitelja Zelenskog, kao što su to učinile Firtašu, da ga poguraju u pravom smjeru?

U potonjem slučaju, SAD je zaprijetio uhićenjem Firtaša zbog podmićivanja kako bi izvršio pritisak na Janukoviča da potpiše trgovinski sporazum s EU. Ali dogovor je u stvarnosti bio trik za destabilizaciju ruskog gospodarstva.

Unatoč tome što je okarakteriziran samo kao "proruski", Janukovič je, kako je objasnio The Economist, više volio "sačuvati status quo i suzdržati se od pridruživanja bilo kojem taboru, dok je nastavio musti [EU i Rusiju]". I tako su Sjedinjene Države stisnule njegovog prijatelja da potakne Janukoviča da se nagne u željenom smjeru. "Ako bi se Janukovič uvjerio da promijeni mišljenje, prijetnja da će njegovog sponzora Dmitrija Firtaša staviti iza rešetaka bila je moćna poluga koju treba primijeniti", napisao je Cockburn. "Četiri dana kasnije, Janukovič je dao znak da je spreman potpisati, nakon čega je Washington povukao zahtjev da okuje njegovog saveznika milijardera".

Ali Janukovič je promijenio smjer i prihvatio protuponudu Moskve, trenutak koji je postao žarište obojene revolucije. Ipak Cockburn kaže: "Uslijedili su ulični prosvjedi u Kijevu, koje je Nuland revnosno podržala, a potom je podijelila kolačiće u znak zahvalnosti demonstrantima".
nuland
Viktorija Nuland s kolačićima
Janukovič je pobjegao iz Kijeva 22. veljače. Četiri dana kasnije, Washington je obnovio svoje napore da uhiti Firtaša. "Propisno su to učinili. Nakratko zatvoren, Firtaš je platio jamčevinu od 174 milijuna dolara i čekao da sud donese odluku o njegovoj žalbi na izručenje".

Je li se nešto slično dogodilo oligarhu Zelenskog, drugo je dobro pitanje; vjerojatno ono koje neće biti uskoro odgovoreno.

Velika laž

Rat je potpuno preoblikovao sliku Zelenskog, čime je spasio svoje predsjedništvo koje muče skandali obilježeno prekršenim obećanjima. Kao što je pokazala anketa Kijevskog Međunarodnog instituta za sociologiju, samo 24 posto birača podržalo ga je krajem siječnja. Ali sada, zahvaljujući zapadnjačkom grljenju glumčeve nove ličnosti, što ga često čini besprijekornim, Zelenski je postao primatelj bezuvjetnog obožavanja i enormnih iznosa međunarodne pomoći.
"Prije rata SAD su slale 300 milijuna dolara godišnje u Ukrajinu", rekao je NPR Mark Cancian, viši savjetnik u Centru za međunarodne i strateške studije. "Sada dajemo 100 milijuna dolara dnevno" onome što se donedavno smatralo "najkorumpiranijom nacijom u Europi", izvještava (od svih novina) The Guardian .
Od danas samo je vlada Sjedinjenih Država na putu da Ukrajini isporuči više od 50 milijardi dolara ukupne pomoći. Za usporedbu, Ministarstvo domovinske sigurnosti procijenilo je da bi Trumpov predloženi granični zid koštao otprilike 21,6 milijardi dolara. Konkretno, republikanci su proveli prve dvije godine Trumpovog mandata odupirući se njegovim naporima da financira i izgradi zid, prije nego što su nevoljko pristali podržati samo djelić onoga što su odmah odobrili Ukrajini, bez odlaganja, čak i dovodeći u pitanje domoljublje svojih kritičara.

Koja je vjerojatnost da će te milijarde međunarodne pomoći nestati u dobro povezane džepove?

Nitko ne postavlja ova ili neka druga važna pitanja. Baš kao što nitko nije pitao je li bilo čudno kada je Zelenski izjavio da će Rusija morati "pobiti sve stanovnike" u glavnom gradu Ukrajine da bi ga uzela i došla do njega. Čini se da je to visoka cijena koju je Ukrajincima 'sluga naroda' voljan dopustiti da plate; i ona koju Washington rado dopušta Amerikancima da subvencioniraju.
Padro Gonzalez je veteranski pisac za Chronicles: časopisu za američku kulturu i autor biltena Contra.