kosovo
© ARMEND NIMANI / AFP
Američki NATO vojnici patroliraju pokraj kosovske policije u blizini granice između Kosova i Srbije 2. listopada 2021.
Osim sukoba u Ukrajini, Europa je sada suočena s mogućnošću ponovnog sukoba na Kosovu, srpskoj otcijepljenoj pokrajini (prema srpskom ustavu, službenog naziva Kosovo i Metohija). Jednostrano odcjepljenje Kosova priznale su glavne zapadne sile 2008. To se dogodilo devet godina nakon NATO-ovog napada na Srbiju i Saveznu Republiku Jugoslaviju, nakon čega su snage NATO-a okupirale pokrajinu i pomogle uspostaviti vladu pod vodstvom etničkih Albanaca kojom dominiraju bivši članovi terorističke organizacije Oslobodilačke vojske Kosova.

Sadašnju krizu izazvao je etnički albanski premijer Kosova, Albin Kurti, koji je isprva želio prisiliti većinsko srpsko stanovništvo na sjeveru regije da od 1. kolovoza prihvati kosovske registarske tablice i osobne isprave, te zabraniti ulazak u pokrajinu ili izdati privremene isprave putnicima sa srpskim tablicama i dokumentima.

Kurti je pokušao sličan trik u rujnu 2021., izazvavši krizu u kojoj su lokalni Srbi na sjevernom Kosovu organizirali blokade cesta, a kosovska policija je navodno tukla i zastrašivala srpske civile, dok su vlasti u Beogradu stavile srpsku vojsku u stanje visoke pripravnosti i naredile prelijetanje borbenih zrakoplova iznad administrativna granica između uže Srbije i Kosova. EU je na kraju posredovala u privremenom sporazumu, čekajući konačni dogovor koji je trebao biti postignut do travnja 2022., pod pokroviteljstvom EU-a. Međutim, od toga nije bilo ništa.

Od Kosova do Ukrajine, čini se da postoji obrazac u vezi sa sporazumima u koje zapadne sile imaju udjela. Od početka ovogodišnje specijalne vojne operacije u Ukrajini, ruski dužnosnici stalno su ponavljali da Zapad nikada nije vršio pritisak na Kijev da ispuni svoj dio mirovnog sporazuma "Minsk 2" iz 2015., čiji je cilj bio okončanje sukoba Kijeva s republikama Donbasa. Nedavno je bivši ukrajinski predsjednik Pjotr Porošenko otvoreno priznao da Ukrajina nikada nije namjeravala ispuniti dogovor, već je samo kupovala vrijeme dok ne izgradi vojsku sposobnu da pregazi Donbas.

Situacija s Kosovom nije puno drugačija. EU je posredovala u sporazumu između Prištine i Beograda u travnju 2013., takozvanom Bruxelleskom sporazumu, kojim je Srbija trebala rasformirati svoje "paralelne" policijske i pravosudne strukture na Kosovu i uvjeriti kosovske Srbe da prihvate integraciju u kosovsku policiju i pravni sustav, bez priznavanja neovisnosti teritorija. A beogradske vlasti su to učinile, unatoč velikom negodovanju javnosti zbog tog poteza.

Međutim, postojao je i drugi dio sporazuma, prema kojem je Priština bila obvezna formirati Zajednicu srpskih općina, sa značajnim lokalnim ovlastima i vezama s užom Srbijom. Albanski dio Briselskog sporazuma do danas nije ispunjen. Ili, kako je 31. srpnja primijetio srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, prošlo je 3390 dana od potpisivanja Briselskog sporazuma, a od pridruživanja nema ni traga.

Kao i u slučaju Ukrajine, kolektivni Zapad nije izvršio apsolutno nikakav pritisak na stranu koju podržava da ispuni svoj dio potpisanog međunarodnog sporazuma. I opet, kao i u slučaju Ukrajine, to je potaknulo Prištinu na sve ratoborniji stav, koji vrlo lako može dovesti do ozbiljnijeg sukoba.

Postoji dodatni sastojak u kosovskoj mješavini, zahvaljujući sukobu u Ukrajini. Naime, Srbi - i u Srbiji i u BiH - praktički su usamljeni među europskim narodima u odbijanju pridruživanja zapadnim sankcijama protiv Rusije, te u dosljednom iskazivanju otvorene podrške specijalnoj vojnoj operaciji Rusije u Ukrajini. Kao rezultat toga, vlada u Beogradu je pod stalnim, sve većim pritiskom glavnih zapadnih prijestolnica, kao i EU i NATO-a, da promijeni svoju politiku i pridruži se kolektivnom ekonomskom samoubojstvu Zapada.

Budući da se Beograd pokazao za Zapad kao tvrd orah koji treba diplomatski slomiti kada je riječ o suprotstavljanju Rusiji, nije nimalo nevjerojatno zamisliti da bi Zapad na kosovske Albance mogao gledati kao na korisno oruđe za dodatno zavrtanje vijaka oko Beograda. Na isti ciničan način na koji se nesretni Ukrajinci koriste za pritisak i slabljenje Rusije.

Nadolazeći dani i tjedni sigurno će nam puno reći. Privremena jednomjesečna odgoda koju su donjele kosovske vlasti oko zabrane srpskih registarskih tablica i osobnih dokumenata do 1. rujna, može se činiti ohrabrujućom. No, uvijek treba imati na umu da Zapad ima sve potrebne alate da pritisne Prištinu da ispuni Briselski sporazum i općenito, da se samo loše ponaša. Kosovo u potpunosti ovisi o stalnom protoku zapadnih financijskih infuzija i sigurnosnoj potpori NATO-a.


Komentar: Vezano uz tvrdnju iz članka da "Kosovo u potpunosti ovisi o stalnom protoku zapadnih financijskih infuzija i sigurnosnoj potpori NATO-a", "slučajno" je baš ovoga tjedna, delegacija iz Kosova posjetila SAD gdje su se sastali s Blinkenom i potpisali "sporazum između Kosova i Sjedinjenih Američkih Država koje predstavlja Korporacija milenijumskih izazova (MCC), u iznosu od 236,7 miliona dolara", navodno za investicije u "energetski sektor" na Kosovu.



Srbijanski predsjednik javno je poručio da Srbija nije zainteresirana za obnovu sukoba, ali da neće dopustiti da kosovski sigurnosni aparat šteti i zlostavlja srpski narod. Ako glavne zapadne sile ne obuzdaju Kurtija i, umjesto da ga pritisnu da ispuni prethodno potpisane sporazume, dopuste mu silu i njegove najavljene jednostrane poteze u rujnu, ili čak i ranije, to može značiti barem par stvari:
  1. da je Zapad iskoristio prijetnju novim nasiljem na Kosovu da izvuče još neke ustupke od Beograda, možda iza scene, vezano za formiranje nove srpske vlade, ili
  2. da uznemirene političke elite Zapada žele i, možda, očajnički trebaju izbijanje još jednog sukoba u Europi. Ili možda čak oboje.
Jedina stvar koju je, nažalost, teško zamisliti jest ta da SAD i EU uistinu poduzimaju nešto kako bi suštinski pridonijeli mirnom rješavanju ove krize.