Josep Borrell

Josep Borrell
Europska unija nalazi se pred sve opasnijim izazovima i problemima sistemskog karaktera. Medicinskim rječnikom kazano, akutne krize unutar EU prijete prerastanjem u kronične. To je, umnogome, posljedica eksplozivnog vojnog sukoba u Ukrajini, koji joj, nedvojbeno, predstavlja istinsku sigurnosnu ugrozu (po tom pitanju EU nije u mogućnosti donositi samostalne odluke i time utjecati na njegovo rješavanje, već ih donosi NATO savez tj. Washington sukladno svojim interesima) i koji je samo dodatno dinamizirao već postojeće unutarnje dubioze.

Ruska vojna intervencija u Ukrajini i propast posljedičnog sankcijskog "blitz-kriega" obili su se o glavu najviše samoj EU, bacili je u duboku energetsku krizu, vrlo vjerojatno i u ekonomsku i socijalnu, kao i migrantsku zbog globalne prehrambene krize koja će sigurno ubrzati migracijske procese prema Europi, a time i produbili brojna politička proturječja oko modaliteta njihovog rješavanja. Iskakanja izvan okvira zacrtanih politika Bruxellesa i sve češća soliranja država članica u tom smislu, o tome jasno svjedoče (više o tome kasnije u tekstu).

Prošli je tjedan, velikim dijelom i zbog spomenutih kriznih elemenata pala i talijanska vlada na čelu s Mariom Draghijem - glavnom uzdanicom Bruxellesa ne samo po pitanju politike EU prema Rimu. Draghi je, naime, u mnogomu bio i predvodnik tj. inicijator brojnih proturuskih sankcija koje je uveo Bruxelles. Da je to tako svjedoči i 27. srpnja objavljeni intervjuu visokog predstavnika EU za vanjsku politiku i sigurnost Josepa Borrella za radio postaju Cadena SER, kada je, između ostalog, kazao i slijedeće:

"Moram imati određenu sposobnost samokontrole kada je riječ o unutarnjoj politici zemalja (EU). Vidim to s logičnom zabrinutošću jer je Draghi zastupao poziciju... s vrlo snažnom predanošću pomoći Ukrajini i kritiziranju Rusije. Čujem da se neki od kandidata koji će isticati svoju kandidaturu na predstojećim izborima (za talijanskog premijera, op.ZM) ne drže baš tog stava."

Osobno se ne slažem s Borrellovim riječima jer, prema mojim saznanjima, na izvanrednim izborima trebala bi, prema svim predviđanjima, pobijediti desnica, a stranke Lega i Forza Italija Mattea Salvinia i Silvia Berlusconija (iako, nedvojbeno, imaju puno "mekši" stav prema Rusiji i Putinu), namjeravaju za premijerku nominirati 45-godišnju Giorgiu Meloni, čelnicu stranke Fratelli d' Italia koja trenutačno ima rejting od oko 22 posto. Njihova koalicija navodno može računati na 45 posto glasova birača. Sama Meloni već naglašava kako će nastaviti prijateljsku politiku Italije prema Ukrajini i da ne želi da Rim bude prepreka politici Bruxellesa. Dakle, Borrell vjerojatno "puše na hladno" iz preventivnih razloga.

Oportunizam EU pokazao se pogrešnim

Međutim, Putinov "rekviem" unipolarnom svijetu, u koji se EU namjeravala oportunistički uklopiti i ostvariti dugoročne benefite bespogovornim slijeđenjem američke vanjske politike (što je sad krajnje upitno), nije i jedini uzrok sadašnjih nedaća Bruxellesa i ključnih europskih prijestolnica. Moglo bi se reći - on ih je samo ogolio, izdigao na površinu tj. učinio svima vidljivim.

Naime, Europska unija već dugo prolazi i kroz krizu identiteta koja je posljedica kako različitih nacionalnih interesa samih članica, tako i pitanja ideološkog karaktera odnosno tzv. zajedničkih vrijednosti koje je Bruxelles autoritativnim metodama (oko njih on ne priznaje mogućnost kompromisa) nametnuo svim zemljama kao obvezujuće (poput gender ideologije, prava vezana uz LGBT i druge manjinske zajednice i sl.). Neke od njih tim se novim ideologiziranim vrijednostima potpuno otvoreno protive na najvišim političkim razinama (Poljska, Mađarska), dok je u nekim prisutna poslušnost političkih elita Bruxelesu, ali i vidljiva jasna, blago rečeno, distanciranost većine građana od takvih vrijednosti koje to za njih nisu i nikada neće biti.

Drugim riječima, ideologizacija politike, ili politička ideologija - nedvojbeno slabi unutarnju koheziju EU, čega su briselske političke elite sigurno svjesne (jer je to nemoguće ne uvidjeti) ali očito moraju slijediti, od nekih puno jačih silnica dobivene naloge djelovanja baš u tom smjeru i na taj način.

Jalovo međusobno dizanje morala

Sve to skupa utječe na probleme EU oko stvaranja finalne slike o sebi, kojom bi se, onda, Unija i konačno predstavila svijetu i po njoj bila prepoznatljiva (i privlačna, što je primarno) te se pozicionirala na globalnoj razini kao važni i nezaobilazni geopolitički čimbenik.

Zbog svega toga, svi mi se ovi učestali sastanci i summiti različite prirode - na kojima posljednjih mjeseci sudjeluju predstavnici EU i zemalja članica, njihova zajednička fotografiranja uz namještene osmjehe, uz obveznu ideologiziranu i ispraznu retoriku o nikad viđenom "bratstvu i jedinstvu" a koja ne rješava baš nikakve a kamoli ključne probleme - čine isključivo kao pokušaj podizanja duha jednih drugima kako ne bi pali u apatiju pod teretom nagomilanih teškoća za koje je nemoguće pronaći recept ako se ne vodi samostalna politika. Politika, koja prije svega polazi od svojih nacionalnih interesa. Ali koji su to, zapravo, kada je društvo tako šaroliko - glavno je pitanje.

Je li plinski rat u EU spriječen ili samo odgođen?

Europska komisija je 20. srpnja predložila novu, navodno spasonosnu uredbu o zajedničkim mjerama za smanjenje potrošnje plina, koja uključuje uvođenje obveznog smanjenja potrošnje tog energenta za sve države članice u iznosu od 15 posto od 1. kolovoza 2022. do 31. ožujka 2023. To odgovara 45 milijardi kubičnih metara plina. Traži se i energetska solidarnost među državama tj. pomoć onih koji imaju više onima kojima plina nedostaje (nešto slično kako je bilo u ex SFRJ kada su bogatije republike - Slovenija i Hrvatska, "dragovoljno" morale uplaćivati sredstva u savezni fond za nerazvijene republike i AP Kosovo).

Ova uredba izazvala je snažno protivljenje mnogih članica. Na taj problem, koji je prijetio energetskim raskolom, prošli je tjedan upozorio i ugledni španjolski medij El Pais, sigurno ne slučajno. Naime i Španjolska se, poput drugih članica s južnog krila Unije - Portugala, Italije, Malte, Grčke i Cipra, ali i Poljske i Mađarske, jasno usprotivila ovakvom prijedlogu predsjednice EK Ursule von der Leyen. Tim je zemljama neprihvatljiva "uravnilovka" tj. izjednačavanje svih članica po pitanju redukcija opskrbe plinom. One svoj plin, poput Mađarske, ne žele dijeliti s ostalim zemljama EU u sklopu tzv. energetske solidarnosti, a ako to budu i činile, za to će od Bruxellesa tražiti kompenzacije.

Mađarska više nije omrznuti "usamljeni jahač" u EU

Ali ne ide sve glatko i i bit će sigurno nužni novi kompromisi. Pri tom Mađarska više nikako nije "usamljeni" i "omrznuti "jahač" po pitanju suprotstavljanja rizičnoj i nepromišljenoj briselskoj energetskoj politici. Mađarski ministar vanjskih poslova Peter Szijarto prošli je tjedan izjavio kako je plan EK o smanjenju potrošnje plina praktički nerealan, jer nema konkretnosti. Zapitao se kako će se provesti plan da npr. industrija ili kućanstva smanje potrošnju plina za 15%? Tko to može odrediti i nadzirati kada i kako će se netko grijati, kad će paliti i gasiti svjetla...?

Kritizirao je prijedlog EK i ustvrdio kako je on i u suprotnosti s izjavama zapadnoeuropskih političara da njihove zemlje više ne ovise o ruskim energetskim resursima.

Szijarto je kazao i slijedeće:
"Vjerujem da će Europska komisija vjerojatnije tražiti nove izvore plina, sklapati nove ugovore, ... ovdje se opet postavlja pitanje da postoje sankcije čija će se učinkovitost jednog dana, prije ili kasnije, morati razmotriti. I rekao bih, u svakom slučaju, činjenica da izvanredno stanje u energetici nije u zemlji protiv koje smo uveli sankcije (Rusiji), nego u našoj zemlji koja je te sankcije uvela, tjera na razmišljanje. ..."
Naime, Mađarska je nedavno uvela izvanredno stanje u svom energetskom sektoru. On uključuje 7 mjera: povećanje proizvodnje plina u zemlji s 1,5 na 2 milijarde kubika, potragu za dodatnih 700 milijuna kubika plina, punjenje skladišta, zabrana izvoza energenata i ogrjevnog drva, povećanje proizvodnje ugljena, ubrzanje ponovnog pokretanja termoelektrane Matra, produljenje vijeka trajanja nuklearne elektrane Paks, i rezanje programa povlaštenih komunalnih računa.

Prošli tjedan je poljska ministrica klime i ekologije Anna Moskwa kazala kako Poljska ne pristaje na dijeljenje plina s drugim zemljama EU-a.
"... Naša (poljska) skladišta su, kao što znate, već sada puna. Imamo sigurne opskrbe. Sve potrebe su zadovoljene, za razliku od u 11 zemalja Europske unije, koje su već danas uvele ograničenja", kazala je ministrica, dodavši kako Poljska ne treba uvoditi nikakva ograničenja.

"Ono što je Europska komisija predložila je novi mehanizam plinske solidarnosti. Ono što je neprihvatljivo u prijedlozima Europske komisije jest pokušaj nametanja obveznih mehanizama smanjenja (potrošnje plina)", istaknula je Moskwa.
Ona smatra kako države ne bi trebale pristati na takav potez, jer nitko ne zna kakva će biti zima koja dolazi. U sadašnjoj se situaciji može razgovarati samo o dobrovoljnim mehanizmima ili mehanizmima financijskih kompenzacija, kazala je, između ostalog, poljska ministrica.

Zbog svega toga jednostavno se moralo doći do kompromisa tj. prerastanja uredbe EK iz početno planiranog okvira obveznog u okvir dragovoljnog. Naravno, opet sa samo jednim ciljem: pokazati jedinstvo i slogu unutar EU. Naime, neprijatelj nikad ne spava i sve dobro vidi, pa iskazano nejedinstvo nikako ne bi bilo dobro - očito je ključni moto Bruxellesa ne samo po ovom pitanju.

Ali ako je dogovor EU o smanjenju uporabe plina i energetskoj solidarnosti od obveznog prebačen u sferu dragovoljnog, postavlja se pitanje, koja je onda, uopće, i njegova svrha? Jer jasno je kako će sve vlade država članica EU najprije željeti osigurati što stabilnije energetsko stanje za svoje zemlje, a tek onda priskočiti u pomoć drugima - naravno, ako to uopće bude moguće.

Zašto bi, uostalom, i bilo drukčije? Budimpešta je, npr, godinama vodila brigu o svojoj energetskoj strategiji, između ostalog (i prije svega) kroz uporne ali i uspješne pregovore s Moskvom o dugoročnoj nabavi ruskog plina do 2035. g. Iako je Mađarska bila krajnje čvrsta u zaštiti svojih interesa, odnosno tvrd, a ne poslušni pregovarač s Rusima, ta se politika nikada nije sviđala Bruxellesu jer ju je smatrao štetnom po interese EU - opet prije svega po njezino jedinstvo. Međutim, što znači isprazna politička retorika ako nisi u stanju osigurati strateške potrebe za svije građane, što je i primarni cilj vlada?

Fijasko energetske politike EU

Bruxelles je doživio energetski fijasko sa svojom strateškom orijentacijom usmjerenom na zamjenu fosilnih goriva onim "zelenim" (tzv. zelena tranzicija tj. prijelaz na obnovljive izvore energije), a bez da je prethodno ukalkulirao sve rizike takve politike poput cijena zelenih tehnologija odnosno skupoću tako dobivenih energenata, ovisnost o klimatskim hirovima (nedostatak vjetra, sunca, vode...), a prije svega geopolitičke rizike koji su itekako bili vidljivi, još puno prije ruske vojne intervencije u Ukrajini 24. veljače.

Dovoljno je podsjetiti kako je cijena plina na europskim tržištima počela dramatično rasti još u ljeto prošle godine, kada nitko nije niti sanjao o ukrajinskom ratu i njegovim posljedicama. Njihov je rast bila direktna posljedica strateških odluka Bruxellesa, koji je, osim spomenute energetske tranzicije, godinama uvjeravao članice Unije u nužnost otkazivanja sklapanja novih dugoročnih plinskih ugovora s Rusijom i forsirao prijelaz na spot plinsko tržište, stavljajući time ovaj strateški energent u okvire tržišne utakmice privatnih kompanija i brojnih sumnjivih igrača koji su spekulativnim metodama zarađivali goleme novce i neposredno poticali rast cijena plina u EU. Osim toga Bruxelles je javno naglašavao kako je i prirodni plin štetan energent kojeg će se do sredine stoljeća svi morati odreći, i time dodatno negativno utjecao na odluke država članica da se i dalje aktivnije bave razvojem svog plinskog energetskog sektora, u korist skupih zelenih tehnologija i isto takvih projekata.

Dakle, energetsku sigurnost, kao dio trolista nužnog za geopolitičku samobitnost (uz obranu i ekonomiju), Bruxelles je izbio iz ruku država i predao ih u ruke privatnih kompanija - što je definitivno "grijeh struktura". Zašto je to učinio sigurno će se jednom proučavati unutar povijesnih i politoloških instituta diljem svijeta.

Bruxelles "pere ruke" i svoju golotinju pokriva ruskim "smokvinim listom"

Ali Bruxelles ne priznaje rado svoje grijehe iako za njih svi znaju. O njima otvoreno već dugo pišu i utjecajni američki mediji poput Bloomberga ili britanskog The Economista. Bruxelles dobro zna kako bi u slučaju priznanja svojih pogrešaka i propusta trebao prihvatiti i političku odgovornost tj. da bi počele padati i "krupne glave".

Zato, radije, svu krivnju za nastalu energetsku (i svaku drugu) krizu pokriva "smokvinim listom" i sa sebe je prebacuje na za to idealnu platformu - politički i medijski sotoniziranu Rusiju, što je bio slučaj i prije njene vojne avanture u Ukrajini. Time, ne samo što ne može riješiti uzroke nagomilanih problema, već ih i dodatno produbljuje.

Bruxelles će zato rado reći kako je zbog ruske agresije (a ne svoje volje) bio primoran postupno odustati od ruskih energenata - najprije ugljena, pa smanjenja potrošnje plina zbog smanjenih ruskih isporuka, pa odustajanja od ruske nafte do kraja ove godine (preciznije, one koja se uvozi tankerima ali ne i one koja ide naftovodima) i td., i td. Ali neće reći što je alternativa koja će problem riješiti.
LNG tanker

LNG tanker
Zbog toga je, navodno, zajedno s Berlinom odlučio reći ne i već izgrađenom plinovodu Sjeverni tok 2 i time se, u ime svojih načela (pobogu, tko se to još od ozbiljnih država u svijetu u ime načela odriče svoje energetske sigurnosti a ekonomiju dovodi na rub propasti pretvarajući svoj srednji sloj stanovništva u siromahe koji panično gledaju hoće li na policama supermarketa pronaći ono što im treba i po kojoj cijeni) odrekao dodatnih 55 milijardi m3 ruskog plina koji mu stoji nadohvat ruke i koji bi, zapravo, odmah riješio sve energetske, a time i mnoge druge probleme čitave EU.

Toga su sada najviše svjesni u Njemačkoj, jednoj od energetskom krizom najpogođenijih zemalja Unije. Ali njena državna politika paralizirana je ovisnošću u koju se dovela nova vlada u Berlinu u odnosu na američku politiku i ne može učiniti ama baš ništa.

O tome sada otvoreno govore, više-manje, samo tamošnji pojedini oporbeni političari, ali i biznismeni, koji upozoravaju na krajnje ozbiljne posljedice po njemačku industriju i ekonomiju. Da o stradavanju ljudi koji će se suočiti (i već se suočavaju) s nestašicama energije, nužnom štednjom na grijanju, pranju, vožnji, i višestruko većim računima za komunalne naknade i ne govorimo. A gdje su još i posve izvjesni gubici radnih mjesta tj. povećanje nezaposlenosti?

To su, kako je prošli tjedan napisao njemački Die Welt, kumulativni problemi za koje Njemačka nema pravog recepta. Individualno su za Njemačku rješivi (ako je, primjerice, u pitanju samo inflacija, ili samo energetska kriza i sl.) jer za to postoje već uhodani mehanizmi. Ali kada se pojavljuju skupno, kao što je to sada slučaj, i imaju efekt više gruda snijega koje se kotrljaju s vrha planine - postajući opasna lavina tj. teško rješiva enigma koja će sigurno imati velike posljedice - ne samo po Njemačku.

Schroeder u Moskvi moli plin za Njemačku

Na što se srozala sadašnja njemačka politika svjedoči i činjenica da je bivši njemački kancelar Gerhard Schroeder stigao u Moskvu kako bi pregovarao o opskrbi Njemačke energijom. To je objavila osobno njegova supruga za njemački medij Der Spiegel. Time je demantirala tvrdnju njemačke televizije NTV da je Schroeder u Rusiji na odmoru.

U Moskvu je stigao preko Bakua, u nedjelju, 24.7, a otputovat će u utorak, navodi Der Spiegel, dodajući kako Schroeder razgovara o opskrbi preko plinovoda Sjeverni tok (1), ali nije jasno s kim. (Sada je već poznato, razgovarao je s ruskim vođom Vladimirom Putinom i o hipotetskom pokretanju "baniranog" plinovoda Sjeverni tok 2, koji bi automatski riješio sve njemačke energetske probleme, a i ne samo njemačke - i od čega, naravno, neće biti ništa).

Ovaj je potez u svojoj biti bijedan (ne zbog Schroedera, koji je samo podmetnuo leđa za pomoć svojoj zemlji s obzirom na osobne poslovne veze s Moskvom koje je do jučer imao upravo u sferi plinskog biznisa i koje su mnogi kritizirali) s pozicije vlade u Berlinu, jer jasno ukazuje kako sadašnji kancelar Scholz nema ni političke snage ni volje sam razgovarati s Putinom o tom ključnom njemačkom problemu za kojeg nema brzog lijeka.

Ali za razliku od Scholza, američki predsjednik Joe Biden nedavno je odlučio ignorirati sve po sebe mučne i snažne kritike koje su se na njega sručile sa svih strana unutar SAD-a nakon najave njegovog posjeta Saudijskoj Arabiji, gdje je morao pružiti ruku i prijestolonasljedniku Muhamedu bin-Salmanu usprkos činjenici da ga je još donedavno nazivao gotovo pa ubojicom saudijskog disidenta Jamala Kashoggija u saudijskom konzulatu u Istanbulu u listopadu 2018.

Mogao je i Biden u Džedu (Jeddah) sigurno poslati nekog svog niže pozicioniranog suradnika ili davno "ocvalog" političara, ali je dobro znao kako samo autoritet državnika može pregovorima dati onu ozbiljnu dimenziju, nužnu za eventualno osiguranje željenih ciljeva (iako niti to ne jamči uspjeh u današnjem svijetu, što se na kraju i pokazalo kroz krajnje "mršave" rezultate njegovih razgovora sa saudijskim državnim vrhom).

Naravno, ne smijemo isključiti da je Scholz osobno poslao Schroedera Putinu u sklopu njemačko-ruske tajne diplomacije koja itekako može djelovati. To je tako od pamtivijeka između svih sukobljenih zemalja, jer kako bi se drukčije, u uvjetima paralize službene diplomacije rješavali ključni problemi ako se već ne želi ratovati (kada pobjednik određuje pravila), a ovdje to nitko ne želi.

Orbanov poučak

Ali zato je u Moskvu, bez ikakve zadrške i problema, posve javno, prošli tjedan (kao "svetogrđe" iz perspektive Bruxellesa) stigao spomenuti mađarski šef diplomacije Peter Szijarto. Tamo se sastao s ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejem Lavrovom i s njim dogovorio realizaciju upravo jedne od gore spomenutih 7 točaka iz mađarskog paketa za izvanredno stanje u energetici: kupnju dodatnih oko 700 milijuna kubika ruskog plina!

Dakle, Orban i njegovi mogu, a Scholz i njegovi ne, pa zato, k Putinu, valjda i mora ići bivši kancelar u misiju spašavanja, ako se uopće nešto još spasiti i može.

Mudri bi narod rekao: "Ima Orban m...a!" Ali za donošenje i provedbu strateških odluka u svijetu u kakvom živimo treba ih imati svaki državnik ukoliko želi osigurati mir, stabilnost i razvojni prosperitet svojoj zemlji. Sve ostalo, poput političkih igrokaza, isprazne retorike i sveprisutne ideologije je potpuno nebitno.

Prije ili kasnije, onima koji se njima služe, životna stvarnost pošalje račun na naplatu. Ali tada je obično već prekasno - i za njih, i za zemlje i narode koje predvode.