Imran Khan
Imran Khan, bivši premijer Pakistana
Imran Khan, bivša zvijezda kriketa koji je otišao u politiku i postao premijer Pakistana, svrgnut je podmićivanjem i prijetnjama političarima iz njegove koalicije da se okrenu protiv njega. Khan je razvio dobre odnose s Kinom i Rusijom i bio je protiv dopuštanja američkoj vojsci da koristi Pakistan kao bazu za napade na Afganistan.

Ispostavilo se da nova pakistanska vlada pod Shehbazom Sharifom slijedi suprotnu politiku. Ali sve su nepopularniji. Imran Khan iskoristio je svoju popularnost da digne javnu galamu protiv vladajuće elite te vojnih i pravosudnih snaga koje stoje iza nje. On i njegova stranka "PTI" imaju dobre izglede za pobjedu na sljedećim izborima.

Stoga je izvještavanje američkih medija o Khanu nedosljedno. Iako ga pokušavaju prikazati u negativnom svjetlu, ne mogu jednostavno izostaviti činjenice koje mu govore u prilog. Citiranje stranačkog stručnjaka je jedan od njihovih alata kojim rješavaju taj problem.

Nedavni članak iz New York Timesa demonstrira ovu tehniku.

Pakistanski Imran Khan sada je meta snaga kojima je nekoć upravljao
Stari saveznici poput vojske okrenuli su se protiv njega, ali apel bivšeg premijera na ulicama je samo ojačao, stvarajući opasan obračun.

Uvod:
Saveznici bivšeg premijera Imrana Khana su uhićeni. Mediji i javne osobe za koje se smatralo da su mu naklonjeni su zastrašeni ili ušutkani. Optužen je prema pakistanskom protuterorističkom aktu i suočava se s izgledom da bude uhićen.

Tjednima je Pakistan zahvaćen političkim obračunom između vladajućeg establišmenta i gospodina Khana, bivše zvijezde kriketa koji je postao populistički političar koji je ove godine smijenjen s mjesta premijera.
Lokalni stručnjak je citiran u sedmom paragrafu članka NYT-a:
"Bivši premijer optužen je da je prijetio vladinim dužnosnicima - to su ozbiljne optužbe koje sukob između njega i savezne vlade dovode do vrhunca", rekao je Zahid Hussain, politički analitičar iz Islamabada i kolumnist časopisa Dawn, vodećih dnevnih državnih nnovina. "Bilo koji potez da se on uhiti može zapaliti ionako nestabilnu političku situaciju."
Khan je optužen za "prijetnje vladinim dužnosnicima" i to su "ozbiljne optužbe", tvrdi lokalni analitičar.

No, nekoliko odlomaka kasnije doznajemo da nije bilo nikakvih prijetnji nego samo najava redovnog sudskog postupka:
U odjeku tog političkog scenarija, u nedjelju je g. Khan optužen prema pakistanskom antiterorističkom zakonu nakon što je održao govor pred tisućama pristaša u glavnom gradu Islamabadu, u kojem je zaprijetio pravnim postupkom protiv viših policijskih časnika i suca umiješanog u nedavno uhićenje jednog od njegovih glavnih pomoćnika.
Najava utemeljene tužbe protiv nekih dužnosnika svakako nije teroristički čin. Nije u skladu s "prijetnjom vladinim službenicima" ili "ozbiljnom optužbom" protiv Khana. To je jednostavno ostvarivanje prava svake osobe prema zakonu.

Još jedan slučaj korištenja 'stručnjaka' za pristrasno i usmjereno izvještavanje slijedi u trinaestom paragrafu:
"Ono po čemu se ovaj trenutak razlikuje od prethodnih trenutaka je količina čiste ulične moći koju Khan ima", rekla je Madiha Afzal, suradnica na Institutu Brookings. "A ulična moć čini razliku u Pakistanu čak i kada se ne pretvara u izborne glasove."
"Čak i kada se ne pretvara u izborne glasove" navodi čitatelja da pretpostavi da Khan nema podršku u glasačkoj kutiji gdje se ona računa.

Međutim, stvar je suprotna. Šest odlomaka o činjenicama se šuljaju i razotkrivaju Brookingsovog 'stručnjaka':
U posljednja dva mjeseca g. Khan je uspio pretvoriti svoju široku podršku u izbornu snagu. Njegova stranka, Pakistan Tehreek-e-Insaf, ostvarila je velike pobjede na lokalnim izborima u Punjabu - pokrajini koja je često služila kao predvodnik nacionalne politike - i u lučkom gradu Karachiju.
Čovjek se zapita, zašto se autori NYT-a trude citirati dva 'stručnjaka' kada su obojica očito u krivu i proturječe činjenicama niže u tekstu? Zašto se tim lažnim mišljenjima daje istaknutije mjesto od povijesnih zapisa?

Stječe se dojam da je originalno izvješće u članku napisano činjenično. Ali uređivački proces u Timesu je tada inzistirao na dodavanju glasova 'stručnjaka' kako bi se dobila željena pristrasnost. Preferirano stavljanje tih glasova iznad činjenica dovest će nemarljive čitatelje u zabludu s rezultirajućim zanesenjem.

Ova tehnika je samo jedna od nekoliko manipulacija niske razine koje se koriste u 'izvještavanju' od strane Timesa i drugih medija. Ubacivanje komentara u izvješćivanje o činjenicama otkriva percepciju koju mediji namjeravaju nametnuti svojim čitateljima.