plinske cijevi

Napisao F. William Engdahl. Izvorno objavljeno na GlobalResearch

Dana 22. kolovoza, tržišna cijena prirodnog plina kojom se trguje na burzi u njemačkom plinskom čvorištu THE (Trading Hub Europe) bila je
više od 1000% viša nego prije godinu dana. Većini građana Scholzov režim govori da je razlog Putin i ruski rat u Ukrajini. Istina je sasvim drugačija. Političari EU-e i glavni financijski interesi koriste Rusiju da pokriju ono što je Made in Germany i energetska kriza u Bruxellesu. Posljedice nisu slučajne.

To nije zato što su političari poput Scholza ili njemačkog ministra Zelene ekonomije Roberta Habecka, niti potpredsjednika Evropske komisije za Zelenu energiju Fransa Timmermansa, glupi ili neupućeni. Korumpirani i nepošteni, možda da. Točno znaju što rade. Čitaju scenarij. Sve je to dio plana EU-e za deindustrijalizaciju jedne od energetski najučinkovitijih industrijskih koncentracija na planetu. Ovo je Zelena agenda UN-a 2030. inače poznata kao Veliko resetiranje Klausa Schwaba.

Deregulirano tržište plina u EU

Ono što Europska komisija i vladini ministri u Njemačkoj i diljem EU-e pomno skrivaju je transformacija koju su napravili u načinu na koji se danas određuje cijena prirodnog plina. Već gotovo dva desetljeća je Europska komisija, uz potporu mega banaka poput JP MorganChase ili velikih špekulativnih hedge fondova, počela postavljati temelje za ono što je danas potpuna deregulacija tržišta prirodnog plina. Promovirana je kao "liberalizacija" tržišta prirodnog plina Europske unije. Sada omogućuje neregulirano trgovanje na slobodnom tržištu u stvarnom vremenu radi utvrđivanja cijena umjesto dugoročnih ugovora.

Početkom otprilike 2010., EU je počela gurati radikalne promjene pravila za određivanje cijene prirodnog plina. Prije tog trenutka većina cijena plina bila je utvrđena u fiksnim dugoročnim ugovorima za isporuku plinovodom. Najveći dobavljač, ruski Gazprom, opskrbljivao je plinom EU, posebice Njemačku, u dugoročnim ugovorima vezanim uz cijenu nafte. Sve do posljednjih nekoliko godina, gotovo da se plin nije uvozio LNG brodovima. S promjenom američkih zakona, kako bi se omogućio izvoz LNG-a iz goleme proizvodnje plina iz škriljevca u 2016., američki proizvođači plina započeli su veliku ekspanziju izgradnje terminala za izvoz LNG-a. Izgradnja terminala u prosjeku traje od 3 do 5 godina. U isto vrijeme Poljska, Nizozemska i druge zemlje EU počele su graditi terminale za uvoz LNG-a za primanje LNG-a iz inozemstva.

Izašavši iz Drugog svjetskog rata kao vodeći svjetski dobavljač nafte, anglo-američki naftni divovi, tada zvani Sedam sestara (eng. Seven Sisters), stvorili su globalni monopol nad cijenama nafte. Kao što je Henry Kissinger primijetio tijekom naftnih šokova 1970-ih,
"Kontrolirajte naftu i kontrolirat ćete cijele nacije."
Od 1980-ih, banke s Wall Streeta, predvođene Goldman Sachsom, stvorile su novo tržište "papirnate nafte", odnosno trgovine budućim naftnim barelima i derivatima. Stvorio je ogroman kasino spekulativne dobiti koji je kontrolirala šačica divovskih banaka u New Yorku i Londonu.

Ti isti moćni financijski interesi već godinama rade na stvaranju sličnog globaliziranog tržišta "papirnatog plina" u budućnosti koje bi mogli kontrolirati. Komisija EU-a i njihova agenda Green Deal [Zelenog dogovora, op.prev.] za "dekarbonizaciju" gospodarstva do 2050., eliminiranje goriva iz nafte, plina i ugljena, pružili su idealnu zamku koja je dovela do eksplozivnog skoka cijena plina u EU od 2021. Kako bi stvorili to "jedinstveno" tržište kontrole, globalistički interesi lobirali su EU da nametne drakonske i de facto nezakonite promjene pravila Gazpromu, kako bi prisilili ruskog vlasnika raznih mreža distribucijskih plinovoda u EU da ih otvori konkurentskom plinu.

Velike banke i energetski interesi koji kontroliraju politiku EU-a u Bruxellesu stvorili su novi neovisni sustav cijena, paralelan s dugoročnim i stabilnim cijenama ruskog plinovoda koje nisu kontrolirali.

Do 2019., serija birokratskih energetskih direktiva briselske EU komisije omogućila je potpuno deregulirano trgovanje plinom da de facto odredi cijene prirodnog plina u EU, unatoč činjenici da je Rusija i dalje daleko najveći izvor uvoza plina. Uspostavljen je niz virtualnih trgovačkih "hubova" [središta, op.prev.] za trgovanje terminskim ugovorima za plin u nekoliko zemalja EU. Do 2020., nizozemski TTF (Title Transfer Facility) bio je dominantno trgovačko središte za EU plin, takozvano EU plinsko mjerilo. Naime, TTF je virtualna platforma za trgovanje budućim ugovorima o plinu između banaka i drugih financijskih ulagača, "Over-The-Counter" [OTC (over-the-counter) tržište je decentralizirano tržište na kojem sudionici međusobno trguju izravno, bez nadzora burze; op.prev.]. To znači da je de facto neregulirana, izvan svake regulirane razmjene. Ovo je ključno za razumijevanje igre koja se danas vodi u EU.

U 2021., samo 20% ukupnog uvoza prirodnog plina u EU bio je LNG plin, čije su cijene uvelike određene terminskim trgovinama u središtu TTF, de facto plinska referentna vrijednost EU-a, u vlasništvu nizozemske vlade, iste vlade koja uništava svoje farme zbog lažnih tvrdnji o onečišćenju dušikom. Najveći udio u uvozu europskog plina došao je od ruskog Gazproma koji je opskrbljivao više od 40% uvoza u EU 2021. Taj je plin bio dobiven putem dugoročnih ugovora o plinovodima, čija je cijena bila znatno niža od današnje špekulirane cijene TTF-a. U 2021., države EU-e platile su procijenjeni trošak kazne za oko 30 milijardi dolara više za prirodni plin u 2021. nego da su ostale pri Gazpromovoj indeksaciji cijena nafte. Bankama se to svidjelo. Američkoj industriji i potrošačima ne. Samo uništavanjem ruskog tržišta plina u EU, financijski interesi i zagovornici Green Deala mogu uspostaviti kontrolu nad LNG tržištem.

Zatvaranje EU plinovoda

Uz punu potporu EU-e novom veleprodajnom tržištu plina, Bruxelles, Njemačka i NATO počeli su sustavno zatvarati stabilne, dugoročne plinovode za EU.

Nakon što je u kolovozu 2021. prekinuo diplomatske veze s Marokom zbog spornih teritorija, Alžir je najavio da će plinovod Magreb-Europa (MGE), koji je pokrenut 1996., prestati s radom 31. listopada 2021., kada je relevantni sporazum istekao.

U rujnu 2021., Gazprom je dovršio svoj više milijardi dolara vrijedan podmorski plinovod Sjeverni tok 2 od Rusije preko Baltičkog mora do sjeverne Njemačke. To bi udvostručilo kapacitet Sjevernog toka 1 na 110 milijardi kubičnih metara godišnje, što bi omogućilo Gazpromu da bude neovisan o ometanju isporuke plina putem svog plinovoda Soyuz koji prolazi kroz Ukrajinu. Komisija EU-e, uz podršku Bidenove administracije, blokirala je otvaranje plinovoda birokratskom sabotažom, a konačno je njemački kancelar Scholz 22. veljače uveo sankcije plinovodu zbog ruskog priznanja Narodne Republike Donjeck i Narodne Republike Lugansk. Uz sve veću plinsku krizu od tada, njemačka vlada odbila je otvoriti Sjeverni tok 2 unatoč činjenici da je završen.

Zatim je 12. svibnja 2022., iako su Gazpromove isporuke plinovodom Soyuz kroz Ukrajinu bile neprekinute tijekom gotovo tri mjeseca sukoba unatoč ruskim vojnim operacijama u Ukrajini, režim Zelenskog u Kijevu pod kontrolom NATO-a zatvorio veliki ruski plinovod kroz Lugansk, koji je dovodio ruski plin i u njegovu Ukrajinu i u države EU-e, najavljujući da će ostati zatvoren sve dok Kijev ne dobije punu kontrolu nad svojim plinovodnim sustavom koji prolazi kroz dvije republike Donbasa. Ta dionica ukrajinskog Sojuza smanjila je jednu trećinu plina preko Sojuza u EU. To sigurno nije pomoglo gospodarstvu EU-e u vrijeme kada je Kijev molio za više oružja od tih istih zemalja NATO-a. Soyuz je otvoren 1980. u vrijeme Sovjetskog Saveza dovodeći plin iz plinskog polja Orenburg.

Slijedio je ruski plinovod Jamal kroz Bjelorusiju i kroz Poljsku do Njemačke. U prosincu 2021., dva mjeseca prije sukoba u Ukrajini, poljska vlada zatvorila je poljski dio plinovoda čime je Gazprom prekinuo isporuku plina po niskim cijenama Njemačkoj, kao i Poljskoj. Umjesto toga, poljske plinske kompanije kupovale su ruski plin iz skladišta njemačkih plinskih kompanija, preko poljsko-njemačke dionice plinovoda Jamal, po višoj cijeni u obrnutom toku. Njemačke plinske tvrtke dobivale su svoj ruski plin putem dugoročnih ugovora po vrlo niskoj ugovorenoj cijeni i preprodavale ga Poljskoj uz veliku zaradu. Ministar Zelene ekonomije Habeck i kancelar Scholz te njemački mediji namjerno su umanjili značaj ove ludosti, iako je to dovelo do još veće cijene plina i pogoršalo njemačku plinsku krizu. Poljska vlada odbila je obnoviti ugovor o plinu s Rusijom i umjesto toga kupuje plin na slobodnom tržištu po znatno višim cijenama. Kao rezultat toga, ruski plin više ne teče u Njemačku preko Jamala.

Na kraju je prekinuta i isporuka plina podmorskim plinovodom Sjeverni tok 1 zbog potrebnog popravka plinske turbine koju je proizveo Siemens. Turbina je poslana u poseban Siemensov pogon u Kanadi, gdje ju je proturuski Trudeauov režim držao mjesecima prije nego ju je konačno pustio na zahtjev njemačke vlade. Ipak, namjerno su odbili odobriti isporuku njegovom ruskom vlasniku, već su ju isporučili Siemensu u Njemačkoj, gdje sada stoji, budući da njemačka i kanadska vlada odbijaju odobriti pravno obvezujuće izuzeće od sankcija za prijenos u Rusiju. Na taj način, Gazpromov plin kroz Sjeverni tok 1 također je dramatično smanjen na 20% od normalnog.

U siječnju 2020., Gazprom je počeo slati plin iz svog plinovoda Turski tok (eng. TurkStream) kroz Tursku i nadalje u Bugarsku i Mađarsku. U ožujku 2022., Bugarska je jednostrano, uz potporu NATO-a, prekinula opskrbu plinom iz Turskog toka. Mađarski Viktor Orban, nasuprot tome, osigurao je nastavak plina iz Turskog toka s Rusijom. Kao rezultat toga, danas Mađarska nema energetsku krizu i uvozi ruski plin iz plinovoda po ugovorenim vrlo niskim fiksnim cijenama.

Sustavnim sankcioniranjem ili zatvaranjem isporuke plina iz dugoročnih, niskobudžetnih plinovoda u EU, plinski špekulanti putem nizozemskog TTP-a uspjeli su iskoristiti svaki problem ili energetski šok u svijetu, bilo rekordnu sušu u Kini ili sukob u Ukrajini, za ograničenja izvoza u SAD-u, za nadmetanje veleprodajnih cijena plina EU-i preko svih granica. Od sredine kolovoza, terminska cijena na TTP-u bila je 1.000% viša nego prije godinu dana i svakodnevno raste.

Njemačko ludilo s najvišom cijenom

Namjerna sabotaža cijene energije i struje postaje još apsurdnija. Dana 28. kolovoza, njemački ministar financija Christian Lindner, jedini član vlade iz Liberalne stranke (FDP), otkrio je da prema nejasnim uvjetima složenih mjera za reformu tržišta električne energije EU-a, proizvođači električne energije iz sunca ili vjetra automatski dobivaju istu cijenu za svoju "obnovljivu" električnu energiju, koju prodaju elektroprivredama, po najvećoj cijeni, npr. prirodnog plina!

Lindner je pozvao na "hitnu" promjenu njemačkog zakona o energetici kako bi se razdvojila različita tržišta. Fanatični ministar Zelene ekonomije Robert Habeck odmah je odgovorio: " Naporno radimo na pronalaženju novog tržišnog modela", ali upozoravajući da vlada mora paziti da ne intervenira previše: "Potrebna su nam funkcionalna tržišta i, u isto vrijeme, moramo postaviti prava pravila kako se pozicije na tržištu ne bi zlorabile."

Habeck zapravo čini sve što je u njegovoj moći da izgradi Zelenu agendu i eliminira plin, naftu i nuklearnu energiju, jedine trenutno pouzdane izvore energije. Odbija razmatrati ponovno otvaranje tri nuklearne elektrane zatvorene prije godinu dana ili ponovno razmotriti zatvaranje preostale tri u prosincu. Dok je u intervjuu za Bloomberg izjavio da "neću ideološki pristupiti ovom pitanju", u sljedećem je dahu izjavio: "Nuklearna energija nije rješenje, ona je problem." Habeck, kao i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen, opetovano su izjavili da su veća ulaganja u nepouzdane vjetroelektrane i solarnu energiju odgovor na krizu cijena plina koju su njihove politike namjerno stvorile. U svakom pogledu, samoubilačka energetska kriza koja je u tijeku u Europi "napravljena je u Njemačkoj" (eng. "Made in Germany,"), a ne u Rusiji.
F. William Engdahl konzultant je za strateški rizik i predavač, diplomirao je politiku na Sveučilištu Princeton i autor je bestselera o nafti i geopolitici. Znanstveni je suradnik Centra za istraživanje globalizacije (CRG).