sebični
Mrav je mudro stvorenje za sebe sama, ali je štetočina u voćnjaku ili u vrtu. I zaista, ljudi koji su veliki samoljubivci nanose štetu državi. Razlikuj ljubav prema sebi od ljubavi prema društvu; i budi tako iskren prema sebi da ne budeš ne­iskren prema drugima, naročito ne prema svom kralju i domovini. Jadno je čovjekovo djelovanje ako je njegovo središte on sam...

Ocjenjivanje svega prema sebi opravdanije je kad je u pitanju vladar; jer vladar ne ovisi sam o sebi zato što njegovo dobro i zlo ovise o zajedničkom dobru. Ali veliko je zlo kad vladarev sluga ili građanin u državi postupa tako. Jer kakvi god poslovi prolazili kroz ruke takvog čovjeka, on će ih uvijek savinuti prema vlastitim ciljevima koji se često ne podudaraju s namjerama njegova gospodara ili države. Zato neka vladar ili država biraju službenike koji nemaju takvu karakternu crtu, osim ako ih ne kane uzeti samo kao pomoćnike koji nemaju samostalne ovlasti.

Ono što stvar čini još pogubnijom je gubitak svake mjere. Već je dovoljno nelogičnosti u tome što se korist sluge pretpostavlja gospodarevoj, no krajnost je još i veća kada slugina sitna korist ide nauštrb gospodareve krupne dobiti. A takav je slučaj kada su nedostojni časnici, blagajnici, poslanici, vojni zapovjednici i druge nepoštene i ­podmitljive sluge koji okreću stvari u svoju korist te svojim sitnim sebičnim ciljevima i željama upropaštavaju krupne i značajne poslove svojih gospodara. Uglavnom, korist koju takve sluge vide najčešće je razmjerna njihovu imetku, ali šteta koju su tom koristi nanijeli svome gospodaru razmjerna je njegovu položaju.

Uistinu, takva je priroda većine silnih samoljubivaca da su kadri zapaliti i tuđu kuću samo da bi sebi ispekli jaja. Ipak, takvi ljudi često uživaju povjerenje svojih gospodara zato što oni proučavaju upravo kako će im ugoditi, a za sebe izvući korist, a da to postignu, zapostavit će dobro svojih gospodara.

Sebična mudrost izopačena je u mnogim svojim vidovima. To je mudrost štakora koji će sigurno napustiti kuću nešto prije nego što se sruši. To je mudrost lisice koja izgoni jazavca iz jazbine koju je on sam iskopao i načinio za sebe. To je mudrost krokodila koji roni suze kad hoće proždrijeti. Ali ono što posebno valja uočiti je to da su oni koji su (kao što Ciceron veli o Pompeju) sui amantes, sine rivali (samoljubivci, bez premca) često nesretni. I dok su cijelog svog vijeka sve žrtvovali sebi, naposljetku postaju i sami žrtve nestalnosti sreće, čija su krila mislili da su podrezali svojom sebičnom dovitljivošću.

Autor: Francis Bacon
Priredila: Dijana Kotarac