Transhumanism
Svjedoci smo rađanja nove vjere. To nije teistička religija. Doista, za razliku od kršćanstva, judaizma i islama, ona zamjenjuje osobni odnos s transcendentnim Bogom u kontekstu skupine vjernika gorljivim i radikalno individualističkim prihvaćanjem gole materijalističke osobne rekreacije.

Štoviše, za razliku od ortodoksne kršćanske, judaističke i islamske sigurnosti da su ljudska bića sastavljena i od materijalnog tijela i od nematerijalne duše - i da su oboje važni - pristaše nove vjere shvaćaju da imamo tijelo, ali ono što je stvarno važno jest um, koji se u konačnici može svesti na puke kemijske i električne izmjene. Doista, suprotno kršćanskom gledištu o postojećem nebu ili, recimo, budističkom poimanju svijeta kao iluzije, nova vjera inzistira na tome da je fizičko sve što je bilo, jest ili će ikada biti.

Takvo razmišljanje vodi u nihilizam. Tu nova religija ostavlja iza sebe materijalističke filozofije iz prošlosti, nudeći sljedbenicima nadu. Tamo gdje tradicionalni teizam obećava osobno spasenje, nova vjera nudi izglede za spas putem radikalnog produljenja života postignutog tehnološkim primjenama - postmoderni obrat, ako hoćete, obećanja vjere o vječnom životu. Ova nova religija poznata je kao "transhumanizam", i u modi je među novim bogatašima iz Silicijske doline, sveučilišnim filozofima te među bioetičarima i futurolozima koji traže udobnost i dobrobiti vjere bez popratnih odgovornosti slijeđenja dogme, traženja oprosta ili okajanja za grijeh - stran koncept transhumanistima. Uistinu, transhumanizam je religija za naše postmoderno vrijeme.

Transhumanizam daje dva ključna obećanja. Prvo, ljudi će uskoro steći povećane sposobnosti, ne kroz duboku molitvu, meditaciju ili osobnu disciplinu, već samo uzimanjem tableta, inženjeringom naše DNK ili na drugi način iskorištavanjem medicinske znanosti i tehnologije da nadiđu normalna fizička ograničenja. Što je još uvjerljivije, transhumanizam obećava da će sljedbenici uskoro doživjeti, ako ne vječni život, onda barem neograničeno postojanje - na ovom svijetu, ne na onom - kroz čuda primijenjene znanosti.

Ovdje transhumanizam postaje istinski eshatološki. Transhumanistički proroci predviđaju nadolazeći neo-spasenički događaj poznat kao "Singularnost" - točka u ljudskoj povijesti kada krešendo znanstvenog napretka postaje nezaustavljiv, omogućujući transhumanistima da se ponovno stvore na vlastitu sliku. Želite li imati vid sokola? Uredite nekoliko gena. Želite podići svoj IQ? Probajte moždani implantat. Želite li izgledati poput morža? Pa zašto ne? Različite stvari za različite ljude, zar ne?

Što je najvažnije, u svijetu nakon singularnosti, sama smrt će biti poražena. Možda ćemo opetovano obnavljati svoja tijela kloniranim zamjenama organa ili ćemo naše glave kriogeno zamrznuti kako bismo omogućili eventualno kirurško spajanje na drugo tijelo. Međutim, najveća nada transhumanista je zauvijek spasiti svoje umove (opet, za razliku od duša) osobnim učitavanjem u računalne programe. Da, transhumanisti očekuju da će u konačnici živjeti beskrajno u kibernetičkom prostoru, stvarajući vlastite virtualne stvarnosti ili možda spajajući svoje svijesti sa svijestima drugih kako bi iskusili višestruko postojanje.

Transhumanisti su odbacivali svaku sugestiju da je njihov pokret oblik ili zamjena za religiju. No posljednjih je godina to poricanje sve više nestalo. Na primjer, Yuval Harari, povjesničar i transhumanist s Hebrejskog sveučilišta u Jeruzalemu, rekao je za The Telegraph: "Mislim da je vjerojatno da će se u sljedećih 200 godina Homo sapiens unaprijediti u neku ideju božanskog bića, bilo putem biološke manipulacije ili genetskim inženjeringom stvaranjem kiborga, dijelom organskih, dijelom neorganskih."

Prema Harariju, ljudski izumi religije i novca omogućili su nam da pokorimo Zemlju. Ali s tradicionalnom religijom koja jenjava na Zapadu - i tko to može poreći? - vjeruje da su nam potrebne nove "fikcije" koje će nas povezati. Tu na scenu dolazi transhumanizam:
Religija je najvažniji izum ljudi. Sve dok su ljudi vjerovali da se sve više oslanjaju na te bogove, moglo se njima kontrolirati. S religijom je to lako razumjeti. Ne možete uvjeriti čimpanzu da vam da bananu uz obećanje da će dobiti još 20 banana u raju čimpanza. Neće uspjeti. Ali ljudi hoće.

Ali ono što vidimo u posljednjih nekoliko stoljeća jest da ljudi postaju moćniji i više im ne treba pomoć bogova. Sada kažemo: "Ne treba nam Bog, samo tehnologija."
Ha! Stari stereotip bradatog kršćanskog fanatika u ogrtaču i sandalama s natpisom "Kraj je blizu!" je zamijenjen zagovornicima transhumanizma poput autora Raya Kurzweila (iz Googlea) čiji je bestseler transhumanistički manifest naslovljen The Singularity is Near (hrv. Singularnost je blizu).

Ne mogu završiti ovaj esej a da ne naglasim apsolutno ključnu razliku koja se mora povući između transhumanizma i ortodoksnih vjera, posebice kršćanstva. Najviši ideal kršćanstva je ljubav. Sveti Ivan Evanđelist je napisao: "Bog je ljubav". Krist je zapovjedio kršćanima da "ljube jedni druge kao što sam ja ljubio vas". Stoga vjernici razumiju da kršćanski život zahtijeva odijevanje siromaha, posjećivanje bolesnih i zatvorenika, itd. Jer, kao što je Isus učio u prispodobi o ovcama i jarcima, kada to činimo "najmanjima od ovih, vi ste to učinili meni."

Nasuprot tome, najveća vrlina transhumanizma je inteligencija, zbog čega je povećanje kapaciteta ljudskog mozga drugo najpoželjnije poboljšanje pokreta nakon pobjede nad smrću. Tako je New Scientist izvijestio o transhumanističkom poduzetniku Bryanu Johnsonu kako je uložio 100 milijuna dolara za razvoj implantata za povećanje inteligencije. "Došao sam do inteligencije", citirala je priča Johnsona, jer "mislim da je to najdragocjeniji i najmoćniji resurs koji postoji."

U cijeloj transhumanističkoj literaturi koju sam čitao, vidio sam malo interesa za povećanje ljudske sposobnosti da voli, osim najtjelesnijeg razumijevanja tog izraza. Možda je to zato što čak i grubi materijalisti razumiju da ljubav nadilazi aktivirajuće neurone, približavajući nas onoliko koliko smo sposobni da izrazimo božansko. Doista, nije slučajnost da nam je drevni teist dao naš najdublji opis ljubavi:
Kad bih sve ljudske i anđeoske jezike govorio, a ljubavi ne bih imao, bio bih poput mjedi što ječi ili cimbala što zveči.
Kad bih imao dar prorokovanja, kad bih razumio sva otajstva i imao sve znanje te takvu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao, bio bih - ništa.
Kad bih siromasima razdao sav svoj imetak, kad bih i tijelo svoje predao da se sažeže, a ljubavi ne bih imao - ništa mi koristilo ne bi.

Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva; ona ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se.
Nije nepristojna, ne traži svoje pravo, nije razdražljiva, ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi, nego istini.
Sve izdržava, nikad ne gubi vjeru, uvijek se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad neće uminuti.
Ni u jednom transhumanističkom manifestu nećete pronaći ništa tako duboko, smisleno i da, inteligentno kao govor o ljubavi svetog Pavla. Uistinu, čak i ako se u konačnici rekonstruiramo u post-čovječanstvo, sve dok i ako eksponencijalno ne proširimo svoju sposobnost ljubavi - što je duhovna disciplina, a ne mehanički pothvat - nikada nećemo postati stvorenja kakva čeznemo biti.
Nagrađivani autor Wesley J. Smith viši je suradnik u Centru za ljudsku iznimnost Discovery Instituta i autor knjige The War on Humans (hrv. Rat protiv ljudi).