slika
Lično sam izveštavao iz velikog broja ratova i nikada nisam video ovolikiku količinu slepe propagande kakvu vidimo danas. Sve je urgentnije da na Zapadu dođe do pobune

Tokom 1970-tih slučajno sam se sreo sa jednom od vodećih Hitlerovih propagandista, Leni Rifenštal, čiji su epski filmovi naciste glorifikovali do neba. Desilo se da smo istovremeno odseli u istom kampu u Keniji, gde je došla da obavi ranije ugovoreno fotografisanje, nakon što je uspela da izbegne sudbinu ostalih Firerovih prijatelja.

Tad mi je rekla da se "patriotske poruke" njenih filmova nisu zasnivale na "naređenjima odozgo," već na onom što je nazvala "potčinjavanju sklonoj ispraznosti" (submissive void) nemačke javnosti. "A da li je ista takva bila i liberalna, obrazovana buržoazija?" Pitao sam je. "Da, da, oni naročito!" odgovorila je.

O tome razmišljam i danas dok posmatram kako propaganda proždire zapadna društva.

Mi se, naravno, prilično razlikujemo od Nemačke iz 1930-ih. Živimo u dobro informisanim društvima. Mi smo globalisti. Nikad nismo imali ovoliko svesti o svemu i svačemu, ni više dodira jedni sa drugima, ni više i boljih kontakata.

A da li je baš tako? Ili mi samo živimo u svetu medija u kojem je ispiranje mozga podmuklo i nezaustavljivo, a percepcije nam bivaju filtrirane u zavisnosti od potreba i laži državnih i korporativnih moćnika?

SAD dominiraju svetom zapadnih medija. Sem jedne, svih deset najmoćnijih medijskih kompaniju imaju bazu u Severnoj Americi. Internet i društveni mediji - Gugl, Tviter, Fejsbuk - svi su pod većinskim američkim vlasništvom i kontrolom.

Hladnokrvna manipulacija

Za mog života Sjedinjene Države Amerike svrgnule su ili pokušale da svrgnu više od 50 stranih vlada, većinom demokratskih. Mešale su se u demokratske izbore u 30 zemalja. Bombardovale su narode u 30 zemalja, a većina njih je bila siromašna i nesposobna da se odbrani. Pokušale su da ubiju vođe 50 zemalja. Sa ciljem da ih suzbiju, borile su se sa oslobodilačkim pokretima u 20 zemalja.

O obuhvatu i veličini tih krvoprolića uglavnom se malo pisalo, pa su većinom ostala nepoznata i nepriznata; a oni koji su za njih odgovorni nastavljaju da dominiraju u angloameričkom političkom životu. U godinama koje su prethodile njegovoj smrti 2008, dramski pisac Harold Pinter održao je dva sjajna govora kojima je ovu tišinu uspeo da načne.
"Spoljnu politiku SAD," rekao je, "možete najbolje ovako opisati: poljubi me u dupe, ili ću te šutnuti u glavu. To je baš tako, baš toliko jednostavno i brutalno. Ono što je najinteresantnije jeste da je to i neverovatno uspešno. U njemu su sadržani svi elementi dezinformacije, korišćenje retorike, jezičko izvrtanje koje zna da bude izuzetno ubedljivo, ali je sve to jedna obična gomila laži. To je izvanredno uspešna propaganda. Oni imaju novac, u njihovim je rukama tehnologija, oni imaju sve načine da se iz toga izvuku neokrnjeni, i na kraju se uvek i izvuku."
Kad je primao Nobelovu nagradu za književnost, Pinter je rekao i ovo:
"Zločini Sjedinjenih Američkih Država oduvek su sistematični, stalni, siloviti, bez trunke pokajanja, a opet izuzetno mali broj ljudi o njima uopšte nešto izgovori. Za nešto takvo Americi se mora odati priznanje. Uspešno su širom sveta izvršili sasvim hladnokrvnu manipulaciju svoje moći, sve pod maskom sile univerzalnog dobra. Upravo je u tome srž njihovog briljantnog, čak visprenog i izuzetno uspešnog postupka hipnoze".
Pinter mi je bio prijatelj i možda poslednji od velikih političkih mudraca - to jest, pre no što smo, usled starosti, ostali bez političara uvek suprotstavljenih vlasti. Posle sam ga pitao da li je i on pod "hipnozom" podrazumevao "potčinjavanju sklonu ispraznost" kako ju je Leni Rifenštal opisala.

"To je to isto," odgovorio je.
"A to znači da su nam mozgovi toliko temeljito isprani da smo programirani da gutamo gomile njihovih laži. I ako nismo u stanju da prepoznamo propagandu, nije nam teško da je prihvatimo kao normalnost i na kraju u nju i sami poverujemo. Baš to je ta "potčinjavanju sklona ispraznost".
Rat kao nužnost

U našem sistemu korporativne demokratije rat predstavlja ekonomsku nužnost, savršen sistem javnih subvencija i privatnog profita: socijalizam za bogate, a kapitalizam za siromašne. Dan posle 11. septembra berzanske cene deonica ratne industrije skočile su do neba. Predstojalo nam je novo krvoproliće, a to je veoma dobro za biznis.

Danas najprofitabilniji ratovi imaju i lično ime, kao brend. Zovu ih "večni ratovi" (forever wars): Avganistan, Palestina, Irak, Libija, Jemen, a sad i Ukrajina. Svaki od njih zasnovan je na gomili laži.

Od njih je Irak najpoznatiji zbog oružja za masovno uništavanje kojeg tamo na kraju nije ni bilo. Natovsko uništavanje Libije 2011. je opravdavano masakrom u Bengaziju kojeg takođe nije bilo. Avganistan je zgodno proglašen za rat iz osvete zbog 11. septembra, a sa čim narod Avganistana nije imao nikakve veze.

Danas nam vesti o Avganistanu govore o tome koliko su Talibani zli - a ne o tome kako je Džo Bajden ukrao sedam milijardi dolara njihovih bankarskih rezervi što je dovelo do opšte patnje za obične stanovnike te zemlje. Nedavno je vašingtonski Nacionalni javni radio (National Public Radio) 30 minuta svog programa posvetio Avganistanu - a svega 30 sekundi od toga se odnosilo na gladovanje tamošnjih ljudi.

U Madridu na samitu NATO-a, usvojen je strateški dokument kojim se evropski kontinent militarizuje, a eskalira mogućnost rata s Rusijom i Kinom. Taj dokument predlaže "vođenje rata u više oblasti protiv nuklearno naoružanog ravnopravnog takmaca". Drugim rečima, nuklearni rat.

Još kažu: "Proširivanje NATO predstavlja istorijski uspeh". Čitam i ne verujem sopstvenim očima. Mera tog "istorijskog uspeha" je i ovaj rat u Ukrajini, o kom su vesti većinom ne vesti, nego obična jednostrana litanija šovinizma, izvrtanja, izostavljanja. Lično sam izveštavao iz velikog broja ratova i nikada do sad nisam video ovoliko slepo ispisane propagande.

Ovog februara je Rusija ušla u Ukrajinu kao odgovor na skoro osam godina ubijanja i zločinačkog rušenja u ruskojezičnom regionu Donbasa s ukrajinske strane granice. SAD su 2014. sponzorisale državni udar u Kijevu kojim je u Ukrajini zbačen demokratski izabran Rusima naklonjen predsednik, da bi na njegovo mesto bio postavljen naslednik za koga su SAD jasno rekle da je njihov čovek.

U godinama potom su američki "odbrambeni" projektili razmeštani po Istočnoj Evropi, u Poljskoj, Sloveniji, Češkoj Republici, skoro sasvim izvesno usmereni prema Rusiji, a sve je to propraćeno gomilom lažnih uveravanja, koja sežu sve do ličnih "obećanja" Džejmsa Bejkera Gorbačovu u februaru 1990. da se Nato neće širiti na istok dalje od Nemačke.

Ukrajina je sada razbojište. Nato je efektivno već stigao do samog graničnog pojasa kroz koji su Hitlerove armije jurišale počev od 1941, ostavljajući za sobom preko 23 miliona mrtvih u Sovjetskom Savezu.

Poslednja slamka

Prošlog decembra je Rusija predložila sveobuhvatan bezbednosni plan za Evropu. Taj plan su zapadni mediji odbacili, ismejavali ga ili ga marginalizovali. Ma ko uopšte da čita njihove korak-po-korak predloge? Dana 24. februara je ukrajinski predsednik Volodimir Zelenski zapretio da će, ukoliko Amerika Ukrajinu ne naoruža i ne odbrani, razviti sopstveno nuklearno oružje. I to je bila ona poslednja kap koja je prelila čašu.

Istog dana smo čuli: Rusija je izvršila invaziju - javljali su Zapadni mediji, ničim izazvan čin urođenog beščašća (congenital infamy). Istorija, laži, mirovni predlozi, svečano obećan sporazum o Donbasu iz Minska, ništa od toga više nije vredelo i nije se više uzimalo u obzir.

Ministar odbrane SAD (US Defence Secretary), general Lojd Ostin (Lloyd Austin), doleteo je 25. aprila u Kijev da potvrdi da je cilj Amerike da uništi Rusku Federaciju - on je doduše upotrebio izraz "da je oslabi". Amerika je tako dobila rat koji joj je bio potreban, rat koji vodi potrošni posrednik i pion, od Amerikanaca finansiran i naoružan.

Skoro pa ništa od svega toga nije bilo zapadnoj javnosti objašnjeno na valjan i razumljiv način. Ruska invazija na Ukrajinu je nemilosrdna i ne može se ničim opravdati. Invazija na suverenu državu je zločin. I nema tu nikakvog "ali", sem jedne stvari.

Kada je aktuelni rat u Ukrajini počeo i ko je njega uopšte započeo? Po Ujedinjenim nacijama od 2014. do tekuće godine je oko 14.000 ljudi ubijeno rukama režima iz Kijeva u građanskom ratu vođenom protiv pobunjenog Donbasa. Mnoge od tih napada izvršili su neonacisti. Pogledajte na televiziji ITV izveštaj iz maja 2014. koji je napravio veteran reporter Džejms Mejts (James Mates), koji je sa civilima preživeo bombardovanje grada Mariupolja od strane ukrajinskog (neonacističkog) bataljona "Azov".

Istog meseca je nekoliko desetina ruskojezičnih državljana Ukrajine živo spaljeno ili se od dima ugušilo u zgradi sindikata u Odesi koju su fašistički huligani, sledbenici nacističkog kolaboranta i antisemitskog fanatika Stepana Bandere najpre opkolili, a potom i zapalili. Njujork tajms je za te huligane javio da su u pitanju "nacionalisti".
"Istorijska misija našeg naroda u ovom kritičnom trenutku," rekao je Andrej Bilecki, osnivač i vođa Bataljona Azov, "jeste da predvodimo bele rase sveta u konačnom krstaškom pohodu za opstanak, a protiv Semita pod vođstvom Untermenschen (podljudi - prim.prev)."
Od februara meseca je kampanja samozvanih (self-appointed) "novinara posmatrača" (koje pretežno finansiraju Amerikanci i Britanci sa vezama u njihovim vladama) pokušavala da podrži apsurdnu tvrdnju da u Ukrajini neonacista jednostavno nema.

Retuširanje Kine

Retuširanje (airbrushing), termin koji se ranije koristio uz objašnjenja za Staljinove čistke, sada je postao glavno oruđe u rukama novinara medija glavnog toka. Unutar samo jedne decenije "dobra" Kina je retuširanjem zamenjena "zlom" Kinom: od svetske radionice pretvorili su je u izdanak novog Satane.

Najveći deo te propagande je poreklom iz SAD, a prenose ga razni posrednici i "trustovi mozgova" (think-tanks), kakvi su na primer ozloglašeni Australijski institut za stratešku politiku (Australian Strategic Policy Institute), glas industrije naoružanja, i revnosni novinari poput Pitera Harčera (Peter Hartcher) iz Sidni morning heralda (Sydney Morning Herald), koji je sve one koji šire kineski uticaj nazvao "pacovima, muvama, komarcima i vrapcima," pa onda naložio da sve te "štetočine" (pests) treba odmah da budu "istrebljene".

Vesti koje se na Zapadu objavljuju o Kini skoro sve su jedino o opasnosti koja vreba iz Pekinga. Retuširano je svih onih 400 američkih vojnih baza kojima je veći deo Kine opkoljen, oružana ogrlica koja se proteže od Australije preko Pacifika i jugoistočne Azije, Japana i Koreje. Na japanskom ostrvu Okinava i korejskom ostrvu Đejđu (Jeju) postavljeni su i napunjeni topovi usmereni pravo na industrijsko srce Kine. Jedan zvaničnik Pentagona je to opisao kao "omču oko grla".

O Palestini se na pogrešan način izveštava otkada znam za sebe. Za Bi-Bi-Si tamo postoji samo "konflikt" između "dva narativa." Nigde se ne spominje da je to najdugotrajnija, najbrutalnija, najprotivzakonitija vojna okupacija modernog doba.

Ratom pogođeni stanovnici Jemena skoro da i ne postoje. Za medije oni kao da uopšte i nisu ljudi. I dok ih Saudijci zasipaju američkim kasetnim bombama i dok britanski savetnici sa saudijskim oficirima određuju nove ciljeve bombardera, smrt od gladi preti za više od pola miliona dece.

Duga predistorija

Pranje mozga izostavljanjem (informacija) ima dugu predistoriju. Reporterima nije bilo dozvoljeno da izveštavaju o klanicama Prvog svetskog rata, a neki od njih su za poslušnost posle bili nagrađeni plemićkom titulom, o čemu su priznanje zapisali u svojim memoarima. Tako se 1917. urednik lista Mančester gardijan, Čarls Prestvič Skot, poverio tadašnjem premijeru Lojdu Džordžu ovom izjavom (koju je ovaj posle prisvojio):
"Kad bi ljudi stvarno znali [pravu istinu], rat bi sutra bio zaustavljen, ali je ne znaju i ne smeju ni da je znaju."
Nepristajanje da sagledaju ljude i događaje onako kako ih ljudi u drugim zemljama doživljavaju jeste za Zapad tipičan medijski virus, podjednako onesposobljavajući kao kovid. To je kao da mi svet gledamo kroz jednosmerno ogledalo iza kojeg smo "mi" ti koji su moralni i dobronamerni, dok svi "oni drugi" to nisu. A to i jeste temeljno imperijalni način gledanja na stvari.

U Kini i Rusiji je istorija i dan-danas prisutna, a kod nas nju takvu kakva jeste retko kada objašnjavaju, a još je ređe i razumeju. Za nas je Vladimir Putin Adolf Hitler. Si Đinping je Fu Manču. Sa njihovim epskim postignućima, poput iskorenjivanja siromaštva u Kini, jedva da smo i ovlaš upoznati. Zar to nije i bedno i perverzno s naše strane?

Kada nameravamo da sebi dopustimo da i njih razumemo? Obučavanje novinara kao za serijsku industrijsku proizvodnju nije odgovor na taj problem. A nisu to ni čarobni digitalni alati, koji su samo sredstvo, a ne i krajnji cilj, onako kako to nisu ni pisaće mašine za samo jedan prst, ili mašine za linotip.

Tokom nekoliko poslednjih godina su neki od najboljih novinara u medijima glavnog toka lagano "pušteni niz vodu." Izraz koji se za to koristi je da su "izbačeni kroz prozor", mada priznajem da lepše zvuči da su bili "defenestrirani" (defenestrated). Prostori koji su ranije bili otvoreni za nesputane slobodnjake među njima, za novinare koji se nisu libili da krenu uz dlaku, za one koji su govorili istinu, sada su zatvoreni.

Primer Džulijana Asanža je najpotresniji. Dok su Džulijan i njegov Vikiliks za Gardijan osvajali i čitaoce i nagrade, Njujork tajms i druge samozadovoljne "novine od značaja" (self-important 'papers of record') nisu prestajale da ih hvale.

Kada je duboka država (dark state) počela da protestuje i zahteva da njegovi hard-drajvovi budu uništeni, a sam Džulijan kao ličnost "ubijen," postao je državni neprijatelj broj 1. Predsednik Bajden ga je svojevremeno nazvao "haj-tek teroristom". Hilari Klinton se zapitala "Zašto ga ne bismo jednostavno "dronovali?"

Usledila je kampanja zlostavljanja i klevetanja Džulijana Asanža - specijalni izvestilac UN za mučenje je to nazvao "mobingom" - koja je liberalnu štampu spustila na nezabeleženo nizak nivo. Mi dobro znamo ko su oni. Ja ih smatram kolaborantima, jednako kao što su to bili i višijevski novinari.

Kada će pravo novinarstvo da se konačno uspravi? Inspirativni "samizdati" već uveliko postoje na internetu: Consortium News koji je osnovao veliki reporter, Robert Peri, Grayzone Maksa Blumentala, Mint Press News, Media Lens, Declassified UK, Alborada, Electronic Intifada, WSWS, ZNet, ICH, Counter Punch, Independent Australia. Za sve to zaslužni su Kris Hedžis, Patrik Lorens, Džonatan Kuk, Dajana Džonston, Kejtlin Džonston i mnogi drugi koje molim da mi oproste što ih ovde nisam pomenuo.

A kada će i pisci da ustanu, kao što su ustali protiv uspona fašizma tokom 1930-tih? Kada će i filmski radnici da se usprave, kao što su se uspravili protiv Hladnog rata krajem 1940-tih? Kada će se satiričari dići, kao što već jesu čitavu generaciju ranije?

Posle 82 godine života u iluziji o samopravednosti, što predstavlja službenu verziju poslednjeg svetskog rata, zar nije došlo vreme da oni koji bi trebalo da čuvaju istinu o njemu proglase nezavisnost i dešifruju svu ovu propagandu? Sve je urgentnije da se to dogodi.

Članak je uređena verzija govora održanog na Svetskom festivalu u Trondhajmu, Norveška, 6. septembra 2022

Prevod Stevan Babić/Stanje stvari
Izvor John Pilger.com