new map russia ukraine referendum
Četiri regije Ukrajine glasale su za pridruživanje Ruskoj Federaciji krajem rujna 2022
Moskva preokreće scenarij bloka prelaskom na apsorbiranje kijevskih izgubljenih zemalja, prebacujući tako borbu na vlastiti teren

Ulijevanjem desetaka milijardi dolara vrijedne vojne pomoći Ukrajini, NATO je proizveo dinamiku koja "mijenja igru", osmišljenu da baci Rusiju van ravnoteže. Provodeći referendume u Hersonu, Zaporožju, Donjecku i Lugansku, Rusija je potpuno promijenila igru.

Stari Grci su govorili o lemi, kao o logičnoj premisi, o stvari koja se podrazumijeva. Ona je u suprotnosti s dilemom, ili "dvostrukom premisom", gdje bi se iznio "ili/ili" prijedlog [neizbježan izbor ili isključiva podjela između samo dvije alternative, op.prev.]. Rimljani su produžili ovu ideju, pozivajući se na "dvostruku premisu" kao argumentum cornutum,"rogati argument", jer bi odgovorom na jedan argument pojedinac bio "nabijen na kolac" logikom drugog. To su drevni korijeni modernog idioma, "na rogovima dileme".

To je krajnji cilj manevarskog ratovanja, kao na primjer: postaviti svoje snage na takav način da neprijatelju ne predstavljate nikakvu dobru opciju - kad bi reagirali na jednu hitnu prijetnju, našli bi se nadvladani drugom.

Ruska vojna operacija koja je u tijeku u Ukrajini već više od sedam mjeseci, pružila je obilje primjera da su se vojne snage obiju strana suočile sa situacijom koja ih je natjerala da promijene svoj preferirani pravac djelovanja; ruska "diverzija" protiv Kijeva na početku specijalne vojne operacije spriječila je Ukrajince da ojačaju svoje snage u istočnoj Ukrajini, a nedavno završena ukrajinska protuofenziva u Harkovu natjerala je Ruse na brzo povlačenje sa značajnog dijela prethodno okupiranog ukrajinskog teritorija.

Oba citirana primjera predstavila su jednu stranu s lemom ili jednim problemom koji je trebalo riješiti. Ali nijedna nije bila u stanju staviti svog protivnika "na rogove dileme", iznudivši odgovor koji bi rezultirao nabijanjem na kolac bez obzira na odabranu opciju. Razlog za to je jednostavan - vrlo rijetko će kompetentni vojni zapovjednici dopustiti da se suoče s vojnim problemom za koji nema održivog odgovora. Rat je, čini se, težak posao, a dileme ne padaju sa drveća.

Ili padaju? Otkako je Boris Johnston odletio u Kijev u travnju kako bi uvjerio ukrajinskog predsjednika Vladimira Zelenskog da se povuče iz mirovnih pregovora koji su tada bili u tijeku s Rusijom u turskom gradu Istanbulu, NATO je krenuo s programom osmišljenim da Ukrajini osigura desetke milijardi dolara u vojsci i financijsku pomoć, uključujući prijenos modernog teškog naoružanja i korištenje objekata na tlu Zapada gdje bi se deseci tisuća ukrajinskih vojnika mogli obučavati i organizirati bez straha od ruske intervencije.

Svrha iza NATO-vog ubacivanja oružja u Ukrajinu bila je jasna - dati Ukrajini moć da ne samo produži sukob, već i da poduzme ofenzivne vojne operacije osmišljene da istjeraju Rusiju s onoga što Kijev i njegovi pokrovitelji smatraju okupiranim ukrajinskim teritorijem, uključujući Donbas i Krim. Protuofenziva u Harkovu početkom rujna naglasila je ozbiljne posljedice NATO-ovih akcija - iako je, s obzirom na goleme gubitke života i materijala koje su pretrpjele ukrajinske snage u napadu, pobjedu u Harkovu učinilo pirovom po prirodi, bila je to ukrajinska pobjeda i ona koja je natjerala Ruse na povlačenje.

Transformirajući ukrajinsku vojsku u vojsku NATO-a koja je bila sastavljena od ukrajinaca, blok predvođen SAD-om je zapravo promijenio prirodu igre iz jednostavne "specijalne vojne operacije" Rusija-protiv Ukrajine u "Rusija-protiv-kolektivnog Zapada" gdje su vojni resursi koje je Moskva prvobitno dodijelila borbi sada bili nedostatni za zadatak.

Prednost, Ukrajina/NATO.

Međutim, Rusija nije igrala po NATO-voj igri i ostala neaktivna. Odgovarajući na novu stvarnost na terenu u Ukrajini, ruski predsjednik Vladimir Putin je odlučio ne samo povećati ulog u ovoj novoj igri povećanja vojne moći koju pokreće NATO, već je potpuno promijenio igru. Ne samo da je naredio djelomičnu mobilizaciju otprilike 300.000 ruskih rezervista kako bi se pojačale trupe koje su trenutno angažirane u specijalnoj vojnoj operaciji, Putin je također odobrio referendume na četiri teritorija na kojima se ruske snage trenutačno bore - Herson i Zaporožje (bivše okupirane ukrajinske regije) i Donjeck i Lugansk (bivše regije Ukrajine, de facto neovisne od 2014.). Ovi referendumi su građanima ova četiri teritorija postavili jedno jednostavno pitanje: želite li postati dio Rusije?

Nakon pet dana glasovanja rezultati sa sva četiri teritorija bili su jasni - uvjerljivom većinom, sudionici referenduma su prihvatili prijedlog. Ubrzo nakon toga su pripojeni Ruskoj Federaciji. Ono što je nekada bila Ukrajina, sada je postala Majka Rusija.

Rusija nije samo promijenila pravila igre - promijenila je i samu igru. Umjesto da se ukrajinske snage bore protiv ruskih snaga na teritoriju Ukrajine, svaka buduća borba koju bi Ukrajina vodila protiv ruskih snaga predstavljala bi napad na samu rusku domovinu.

Gdje ovo ostavlja NATO? Vodstvo bloka je od prvog dana jasno dalo do znanja da ne traži izravnu konfrontaciju s Rusijom. Iako su njezini članovi uložili desetke milijardi dolara materijala u Ukrajinu kako bi pomogli rekonstruirati njezinu vojsku i pružili kritičnu logističku, obavještajnu i komunikacijsku potporu Ukrajini, opetovano i ustrajno izjavljuje da nema želju voditi rat s Rusija izravno i jasno je dala do znanja da bi radije da Ukrajinci služe kao de facto zastupnik NATO-a u pružanju otpora Moskvi.

NATO je uložio "sve", i ekonomski i politički, kada je u pitanju potpora Ukrajini, do te mjere da neke od njegovih članica, nakon što su svoje vlastite vojne strukture lišile opreme i materijala, nemaju više što dati. Unatoč tome, europske političke i gospodarske elite nastavljaju artikulirati svoju snažnu potporu Ukrajini u budućnosti.

Međutim, ta se potpora temeljila na temeljnoj pretpostavci da se NATO neće izravno uključiti u sukob s Moskvom, pružajući Ukrajini ovu golemu razinu potpore. Ali Rusija je, preobrazivši bojno polje iz onog koje se vodi na ukrajinskom tlu u ono gdje sada brani vlastitu zemlju, preokrenula scenarij.

NATO, koji se previše posvetio Ukrajini, sada se našao "pred rogovima dileme" - ako nastavi pružati golemu materijalnu i financijsku potporu Ukrajini, oni će zapravo postati izravna strana u sukobu, nešto što nitko u bloku ne želi. Međutim, ako odustane od potpore Ukrajini, razni zapadni politički čelnici i institucije, koji su potporu Kijevu učinili svetom obvezom, smatrat će da su pogazili riječ.

Tek treba vidjeti kako će NATO nastaviti dalje, ali naznake su da to neće biti na način da se i dalje udvostručuje podrška Ukrajini bez obzira na sve. Mlaki govor glavnog tajnika Stoltenberga u kojem osuđuje Rusiju, ali ne pokazuje entuzijazam za "ubrzanu prijavu" Zelenskog za članstvo, ukazuje na manje odlučnu prirodu njegove potpore Kijevu.

NATO će sada shvatiti da je njegova uloga umanjena posljedicama ruske mobilizacije i referenduma. Nakon mnogo godina, kada povijest sukoba konačno bude ispisana, odluka predsjednika Putina da istovremeno mobilizira ruske pričuve i da pripoji teritorije južne i istočne Ukrajine Ruskoj Federaciji, služit će kao jedan od najvažnijih primjera moderne povijesti o tome kako staviti protivnika "na rogove dileme". Učinkovito kastriranje NATO-a ovom akcijom, najvjerojatnije će se smatrati prekretnicom u sukobu, onom koja je zapečatila sudbinu Ukrajine pred neizbježnom ruskom pobjedom.
Scott Ritter je bivši obavještajni časnik američkih marinaca i autor knjige Razoružanje u vrijeme perestrojke: Kontrola naoružanja i kraj Sovjetskog Saveza. Služio je u Sovjetskom Savezu kao inspektor za provedbu INF sporazuma, u stožeru generala Schwarzkopfa tijekom Zaljevskog rata, a od 1991. do 1998. kao inspektor UN-a za oružje.