mali princ
"Evo moje tajne. Sasvim je jednostavna: čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo."
Gledanje filma utemeljenog na klasiku Antoinea de Saint-Exuperyja podsjetilo me na to koliko je Mali princ bio važan u mom životu. Koliko li sam samo puta čitao tu knjigu djeci prije spavanja i objašnjavao kako je promijenila moje mišljenje o takozvanim dječjim knjigama. Saint-Exupery koristi sjećanje na djetinjstvo kako bi pokazao da smo svi na neki način još mala djeca.
Svi su odrasli jednom bili djeca, samo se malobrojni toga sjećaju.
To nije nostalgično nastojanje ili želja za povratkom u prošlost, nego prihvaćanje svega što izgrađuje odraslo ljudsko biće. Ne smijemo zaboraviti da smo mi posebna bića, sačinjena od mašte, pamćenja i teško dostignutih vrlina. Prošlost je dio nas. Ako su pjesnici, kako kaže Shelley, zakonodavci čovječanstva, oni svoju odgovornost jednim dijelom pokazuju odvlačeći nas u svijet u kojem bitno nije samo ono vidljivo, nego nevidljivo. Mali princ, kao i sve sjajne knjige, ispunjava tu ulogu podsjećajući nas na to tko smo i što nas čini toliko posebnima.

Čini se da Saint-Exupery pripovijeda autobiografski kada piše:
Živio sam među odraslima. Vidio sam ih osobno, izbliza. I to nije mnogo poboljšalo moje mišljenje o njima.
Odrasli se ne razočaravaju samo zato što su narasli, zaposlili se i preuzeli na sebe razne odgovornosti, nego zato što su za mnoge od nas te stvari poprimile neproporcionalnu važnost. Zaboravili smo gledati svijet onakvim kakav jest i zaslijepljeni smo vanjštinom. Gledamo na ljude kao na podatke, smatramo obrazovanje funkcionalnim, odijevanje praktičnim, knjige nepotrebnim luksuzom, a religiju izjednačavamo s moralnošću. Uvelike precjenjujemo ono što možemo doživjeti osjetilima. Ako to znači biti odraslim, nije ni čudo da Saint-Exupery ne odobrava takav način života. Slični smo onome računovođi kojega on opisuje. Provodimo dane pregledavajući knjige, prebrojavajući sve i utvrđujući svoj posjed, a ne vidimo da živimo u divljem, zvijezdama ispunjenom svemiru usred kojega na jednom planetu živi jedna jedinstvena ruža i traži ljubav.

Za Saint-Exuperyja ruža predstavlja ljubav, način na koji pripitomljujemo druge i dopuštamo sebi da nas netko pripitomi. Ta nevidljiva vrlina čini jednu ružu jedinstvenom. Nije do cvijeta samog, postoje ogromna polja ruža tamo negdje. Ruža je naizgled kao i bilo koja druga. Kako je onda drugačija? Drugačija je zbog nevidljive veze ljubavi.
"Ljudi su zaboravili tu istinu", reče lisica. "Ali ti ne bi trebao zaboraviti. Ti si zauvijek odgovoran za ono što si pripitomio. Ti si odgovoran za svoju ružu."
Kako bismo istinski voljeli, trebamo opet postati djeca i ponovo naučiti cijelim srcem vjerovati i dati sve onome koga volimo. To nije puko vraćanje u djetinjstvo jer ljubav sa sobom nosi odgovornost. Opet, ne radi se o sentimentalnosti. Ljubav je opasna:
Sjetio sam se lisice. Ako čovjek dopusti da ga pripitome, može se dogoditi da zaplače.
Ako nam je stalo do drugih, žrtvujemo se za njihovo dobro, čak i kada to znači da nas ponekad povrijede. No, vrijedi rizika jer je jedina alternativa, kao što papa Ivan Pavao II. stalno iznova ponavlja, iskorištavanje druge osobe kao objekta. Ako se ne usudimo ljubiti, u potpunosti propuštamo svrhu svoga postojanja. Ruže su lijepe, ali poprilično česte. Možemo ih fotografirati i poći dalje, no skriveno značenje razotkriva se tek kada zastanemo i promatramo. Svaka ruža je jedinstvena kroz požrtvovnu ljubav koju prima. Takvo značenje prelijeva se na čitav svijet. Ako vidimo srcem, čarolija će uslijediti u svemu na što nailazimo.
Hrpa kamenja prestaje biti hrpa kamenja onog trenutka kad čovjek počne razmišljati o njoj noseći u sebi sliku katedrale.
Mi oblikujemo i uređujemo sve stvoreno: hrpa kamenja postaje lijepa, crtež šešira otkriva zmiju koja je progutala slona, a najsurovije klime otkrivaju svoju skrivenu slavu. Pustinja je smrtonosna, negostoljubiva i pusta, ali čak i ona krije tajnu:
"Ono što pustinju čini lijepom", reče mali princ, "je saznanje da se negdje u njoj skriva izvor..."
U priči, kao i u životu, Saint-Exupery je pilot. Prvi put sreće Malog princa nakon što mu se avion sruši u pustinji. On zna da će, ne mogne li brzo popraviti svoj avion, umrijeti. Kao što bi i svaki drugi odrastao čovjek činio, usredotočuje se na popravak motora, a ovaj čudni putnik koji se pojavljuje niotkud i ne dijeli njegovu zabrinutost zbog njihove nadolazeće smrti, pomalo ga iritira. Mali princ priča o tome kako želi imati ovcu i o ugaslim vulkanima na njegovu planetu i o posebnoj ruži zaštićenoj staklom koju je ostavio tamo. Kako može biti tako bezbrižan, izgubljen u pustinji bez hrane i vode?

Mali princ zna tajnu. Tamo negdje usred sunčanog krajolika nalazi se izvor. U njemu je voda koju trebaju. Za malog princa pustinja nije ono što oko vidi, surova realnost preživljavanja. On ne gleda u neumorno ekvatorsko sunce i u beskrajno prostranstvo oko sebe - on vidi skriveni izvor. Pustinja je lijepa jer negdje među nakupinama pijeska krije izvor koji pruža život i ljubav umornim i nasukanim putnicima.

Za naš zemaljski život često se koristi metafora pustinje koju treba prijeći. Naše ljudsko iskustvo često uključuje borbu za preživljavanje, grijeh, zbunjenost i čežnju za nebeskim domom. No, kada nas Gospodin nađe i pristupi nam, čini se sličnim Malom princu. Njegove ideje nisu iste kao naše. Ne pomaže nam popraviti srušeni avion i pobjeći. Umjesto toga, on s nama živi, umire i kroz svoje uskrsnuće nas spašava. On je izvor u pustinji. Tajna je u promatranju prožetosti ove stvarnosti drugom, savršenom stvarnosti. Ovo je pustinja, ali je lijepa, kao što je lijepa svaka osoba i stvar pod suncem. Negdje tamo skriveno je vrelo života koje čini sve stvari novima.
"Ljudi su zaboravili ovu istinu", reče lisica. "Ali ti ne smiješ zaboraviti."
________________

Izvor: Crisis Magazine
Prijevod: Ivana Sušac