Ouija board
© Jon Santa Cruz/Rex FeaturesOve ploče su ubrzale komunikaciju sa duhovima
Ploča duhova ili takozvana, vidži ploča, glavno je pomagalo za komunikaciju sa duhovima. Učesnici seanse postavljaju pitanja, a duh odgovara i pločica se miče po tabil i pokazuje slova od kojih se može sastaviti odgovor. Do sada je ova vrsta seansi više puta i naučno osporena, ali određeni psihološki faktori utiču na to da još uvek ima onih koji veruju da su stupili u kontakt sa nekim ko je prešao na "drugu stranu".

Iako postoje više od 100 godina, ploče duhova još poznata kao vidža ploče i ploče pričanja (drvena ploča prekrivena slovima abecede, brojevima od 0 do 9 i rečima "da", "ne" i "zbogom") i dalje su popularna praksa.

Da bi radile, svi učesnici seanse treba da stave ruke na drveni pokazivač u obliku srca sa otvorom na srednini (ili planketu) i zamole sve prisutne "duhove" da odgovore na njihova pitanja pomerajući pločicu po tabli kako bi saznali odgovor.

Dok neki to vide kao bezazlenu igru, drugi se kunu u sposobnost okupljenih da komuniciraju sa onima koji su prešli na "drugu stranu". Ali i pored toga što nauka kaže da duhovi ne stoje iza misterioznih pokreta učesnika, objašnjenje kako cela stvar funkcioniše nije tako jednostavno kao što bi se očekivalo, napominje dr Megan Kini, profesorka psihologije u svom tekstu koje prenosi portal Konverzejšn.

Istorija vidži ploče je duga i prilično bogata. Može se prvo delimično pratiti do sestara Foks, popularnih medija iz 19. veka koje su bile pioniri pokreta spiritualizma. Jedna od njihovih najčešće korišćenih metoda za komunikaciju sa takozvanim duhovima uključivala je izgovaranje abecede naglas i slušanje kuckanja kao odgovora. To im je omogućilo da izgovaraju reči i poruke, navodno primljenih od mrtvih.

Ovaj metod je zaokupio maštu javnosti, ali je brzo je postao jako frustrirajući. Ljudi su želeli da budu u mogućnosti da komuniciraju sa duhovima istom brzinom kao sa ljudima zahvaljujući novim tehnologijama, kao što je bio telegraf, na primer. Zato, kada su se pojavile ove ploče 1890. godine, istog trenutka su postale pravi hit.

Ali uprkos svojoj ranoj popularnosti, vidži ploče su pale u nemilost početkom 20. veka. Ovo je uglavnom bilo zbog toga što su mnogi poznati mediji koji su koristili ovaj uređaj bili javno razotkriveni. Čak je i Društvo za parapsihološka istraživanja prestalo da istražuje komunikaciju sa duhovima, i okrenulo se drugim paranormalnim pojavama kao što su ekstra-senzorna percepcija (sposobnost slanja i primanja informacija snagom uma) i ukletim kućama. Međutim, interesovanje za spiritualizam i ploče duhova, brzo je oživelo posle Drugog svetskog rata - i traje do danas.

Kako rade ploče duhova

Ali da li vidži ploče rade? Zavisi koga pitate. Za one koji veruju u sposobnost komunikacije sa duhovima, odgovor bi bio da. Ali s obzirom da ne postoje ubedljivi dokazi da duhovi postoje, odgovor skeptika i naučnika bio bi čvrsto ne.

Pa ipak, često čujemo priče od takozvanih "nevernika" koji kažu da su osetili kako se pločica pomera preko daske, izgovarajući reči i govoreći im stvari koje niko drugi za stolom ne bi mogao da zna. Dakle, ako to nisu sablasne poruke sa druge strane, šta je to?

Ideomotorni efekat


Jedan od mogućih odgovora je ideomotorni efekat. Termin je složenica od reči ideo (misao) i motor (mišićna aktivnost), što sugeriše da naši pokreti mogu biti vođeni našim mislima. Ideomotorni efekat se odnosi na pokrete koje ljudi čine, a kojih nisu svesni - i nazivaju se podsvesnim pokretom. Dakle, kada koristi vidži ploču, na primer, osoba može podsvesno da pomeri pokazivač, navodeći reči koje samo ona može da zna.

Svi prisutni takođe doprinose sopstvenim podsvesnim kretanjem, što takođe može objasniti zašto se čini da se planketa kreće nezavisno od njihove volje. Ovaj efekat može objasniti i niz drugih paranormalnih pojava - uključujući automatsko pisanje i radiesteziju (vrsta pseudonauke koja koristi grančicu u obliku slova Y ili metalne šipke da pronađe lokaciju zakopanih predmeta, kao što su voda ili ulje).

Lažni osećaj delovanja

Drugo objašnjenje, koje je takođe povezano sa ideomotornim efektom, povezano je sa našim osećajem delovanja. Osećaj delovanja se odnosi na našu subjektivnu sposobnost da kontrolišemo radnje koje će uticati na spoljašnje događaje. Na primer, ako odlučite da podignete sto, to će dovesti do njegovog pomeranja.

Eksperimenti sa vidži pločama su pokazali da se našim osećajem za delovanje može manipulisati, što nas navodi na pomisao da nevidljiva treća strana pomera pločicu. Smatra se da je to zbog problema sa kojima se naš mozak suočava u vezi sa predviđanjem posledica ishoda.

Kada se naša predviđanja poklapaju sa ishodom (na primer, podignete sto i sto se pomeri), osećamo da smo odgovorni za akciju. Ali ako smatramo da se stvarni ishod ne poklapa sa onim kako smo očekivali da će stvari ispasti, onda se naš osećaj delovanja smanjuje - i moguće je da, u kontekstu seanse, možemo umesto toga pripisati ovaj pokret nekom eksternom izvoru.

Emocionalna zaraza

Treći faktor koji treba uzeti u obzir je emocionalna zaraza. Znamo da šokantni, veoma emotivni događaji mogu dovesti do toga da svedoci u blizini budu "zaraženi" istim emocijama. Smatralo se da je ovaj efekat bio preovlađujući faktor tokom srednjovekovnih suđenja vešticama u Salemu i Evropi.

Dakle, kada koristite vidži ploču sa drugim osobama, visok nivo uzbuđenja okruženja može nam olakšati da počnemo da saosećamo sa ljudima oko nas. U nekim slučajevima kao da njihov strah i anksioznost prelazi na nas, zbog čega će nam se najverovatnije učiniti da se planketa pokreće sama, nezavisno od naše volje.

Kada se saberu ova tri faktora - ideomotorni efekat, lažni osećaj delovanja i emocionalna zaraza - nije neobično što postoje ljudi koji veruju da duhovi pokreću pokazivač. Međutim, s obzirom na to koliko je teško u laboratoriji ponoviti okruženje i atmosferu u kojoj ljudi koriste ploče duhova, ne može se sa potpunom sigurnošću reći da samo ovi faktori objašnjavaju šta se zapravo dešava kada stavimo prste na ploču i pozovemo duhove da sa nama podele svoje znanje.