imran khan
Imran Khan na jednom od svojih skupova
Koji god od ova tri načina djelovanja odabrali, ne može se poreći da je strateška inercija odlučna protiv elitnih ešalona establišmenta, koji su već izgubili svoj hibridni rat/rat pete generacije (5GW) protiv pakistanskog naroda. Mogu se ili prepustiti toku konačno dopuštajući masama da demokratski odaberu svog vođu, ili privremeno odgoditi ovu neizbježnost tako što će nastaviti kovati urotu protiv njih ili čak doslovno riskirati građanski sukob izravnim napadom na njih.
Državno sponzorirane prijetnje

Bivši pakistanski premijer Imran Khan, koji je svrgnut postmodernim državnim udarom koji su organizirale SAD početkom proljeća, kao kaznom za njegovu neovisnu vanjsku politiku, u četvrtak je za dlaku preživio pokušaj atentata. Predvodio je svoj obećani Dugi marš od Lahorea do Islamabada zajedno s tisućama svojih pristaša kako bi zahtijevao slobodne i poštene izbore što je prije moguće. Prije nego što je bivši premijer krenuo na put, ministar unutarnjih poslova Rana Sanaullah zaprijetio mu je da će ga "objesiti naglavačke".

Klevetanje bivšeg premijera

Stoga nije ni čudo da je najpopularnija politička figura u Pakistanu, čija je stranka nastavila pobijeđivati na svim međuizborima na kojima su sudjelovali od travnja, okrivila Sanaullaha, premijera Shehbaza Sharifa i načelnika ISI-jeve protuobavještajne službe, general-bojnika Faisala Naseera za pokušaj ubojstva. Prvi je svoje namjere već telegrafirao u prethodnom primjeru kao i u ostalima, drugi ima očigledan udio u zaustavljanju svog protivnika, a treći je očito dobio naredbu da izvrši ovo prljavo djelo.

Promatrači izvana mogli bi se zapitati zašto bi šef državne protuobavještajne službe bio za to zadužen, ali to zapravo ima smisla iz perspektive iz koje establišment - ​​što je pakistanski jezik za moćne vojno-obavještajne službe ove države - gleda na bivšeg premijera. Oružani narativ informacijskog rata kojim su njegovi elitni ešaloni potaknuli svoje medije i političke opunomoćenike da uvjere javnost u proteklih pola godine jest da je on "terorist".

Uostalom, Imran Khan je smiješno optužen prema državnom "Zakonu o borbi protiv terorizma" nakon što je najavio svoju namjeru podizanja sudskih postupaka protiv onih dužnosnika za koje je tvrdio da su zlostavljali jednog od njegovih glavnih pomoćnika u pritvoru. Elitni ešaloni establišmenta pokušali su bivšeg premijera predstaviti kao takozvanog "antidržavnog ekstremista" koji navodno kuje urotu za "poticanje pobune" i "kleveće" državne institucije. Ove su laži izmišljene samo zato što on aktivno nastoji poništiti proljetnu promjenu režima.

Od lažnih vijesti do neuspjelog atentata

Da budemo potpuno jasni, Imran Khan to planira učiniti isključivo mirnim i političkim sredstvima povezanim s ustavnim procesima njegove zemlje, a ne nasiljem, terorizmom ili dezinformacijama. Sve što on i deseci milijuna njegovih patriotskih pristaša zahtijevaju su slobodni i pošteni izbori što je prije moguće kako bi sam pakistanski narod mogao izravno odlučiti o onome za koga on želi da ih vodi. Ovaj plemeniti cilj savršeno je u skladu s najčišćim demokratskim načelima, ali upravo zato je on "prijetnja".

Oni domaći kolaboracionisti koji su se dogovarali sa SAD-om kako bi svrgnuli bivšeg premijera dobro znaju koliko je nepopularan njihov postmoderni državni udar, zbog čega su morali pribjegavati sve despotskijim, diktatorskim i u konačnici distopijskim sredstvima kako bi se uhvatili za vlast. Hitni slobodni i pošteni izbori bi poništili promjenu režima protiv Imrana Khana, nakon čega bi zavjerenici vjerojatno ostali bez posla u najboljem slučaju ili bi bili kazneno gonjeni u najgorem slučaju, ako prvo ne pobjegnu u inozemstvo.

Nakon što su izgubili potpunu kontrolu nad društveno-političkom (mekom sigurnosti) dinamikom zemlje kao rezultat postmodernog puča koji su pomogli izvesti i svega što se nakon toga dogodilo, elitni ešaloni establišmenta su se uspaničili i tako odlučili eliminirati Imrana Khana. Vjerojatno su mogli pokušati sklopiti s njim nekakav dogovor kako bi amnestijom osigurali prijevremenu mirovinu u zamjenu za održavanje slobodnih i poštenih izbora što je prije moguće, ali su se vjerojatno bojali reakcije SAD-a.

Motivi za izvanredno stanje

Ne treba zaboraviti da su oni koji su bili odgovorni za ovu promjenu režima, što uključuje elitne ešalone establišmenta koji su neslavno ostali "neutralni" i time to "pasivno omogućili", politički (i moguće ekonomski) dužnici SAD-u. Ispunjavanje zahtjeva bivšeg premijera bez prethodnog odobrenja SAD-a (koje je u teoriji moglo biti odobreno ako su odlučili smanjiti svoje gubitke prijevremenim izborima umjesto riskiranja destabilizacije Pakistana) moglo bi biti vrlo opasno.

To nije opravdanje za njihov pokušaj atentata na njega, već jednostavno objašnjenje njihovog vjerojatnog načina razmišljanja. U svakom slučaju, donesena je odluka da se Imran Khan eliminira nakon što započne svoj obećani Dugi marš jer su elitni ešaloni establišmenta očekivali da će jedini drugi način da se to zaustavi biti naredba upotrebe smrtonosne sile protiv tih tisuća mirnih prosvjednika nakon što oni uđu u glavni grad. Posljedično krvoproliće potaknulo bi izvanredno stanje i dovelo do međunarodne izolacije.

Naravno, očiti izlaz bi jednostavno bio da njihovi politički opunomoćenici organiziraju slobodne i poštene izbore što je prije moguće kao najodgovorniji ventil pritiska, ali to nikada nije ozbiljno razmatrano iz ranije navedenih razloga. Idući dalje, elitni ešaloni establišmenta su očekivali da će bivši premijer biti uspješno ubijen, nakon čega bi se njegove pristaše očekivano pobunili i tako stvorili izgovor za uvođenje izvanrednog stanja bez međunarodne izolacije.

Drugim riječima, već je donesena odluka da se službeno ponovno uspostavi vojna uprava nad Pakistanom kako bi se spriječilo održavanje slobodnih i poštenih izbora što je prije moguće, iako su elitni ešaloni establišmenta prvo trebali smisliti takozvani "javno prihvatljiv" izgovor. U odsustvu toga, a posebno u slučaju da je Dugi marš stigao do glavnog grada i time rezultirao naredbom upotrebe smrtonosne sile protiv mirnih prosvjednika, došlo bi do međunarodne izolacije, a možda čak i do sankcija.

Tri najvjerojatnija scenarija

"Rješenje" je bilo organizirati atentat na bivšeg premijera, okriviti "vuka samotnjaka", uvesti izvanredno stanje kao odgovor na njegove pristaše koji bi se predvidljivo pobunili nakon toga, a zatim možda čak i njegovu stranku staviti izvan zakona na lažnoj osnovi da su oni navodno "protudržavni ekstremisti". Ova je zavjera propala pukom srećom, što sada elitni ešalon establišmenta stavlja u dilemu jer su izgubili svoju jedinu priliku za stvaranje izgovora za uvođenje izvanrednog stanja bez međunarodnih posljedica.

Njihova prljava igra je razotkrivena i cijeli svijet sada sumnja da se nešto gadno sprema jer je slijed događaja koji su svi očekivali da bi se dogodio u slučaju uspjeha ovog atentata očit svim objektivnim promatračima. Budući da je Imran Khan preživio i obećao da će se njegov Dugi marš u Islamabad nastaviti bez obzira na sve, elitni ešaloni establišmenta sada su prisiljeni na zugzwang, koji se odnosi na situaciju u šahu gdje su svi mogući potezi nepovoljni.

Oni mogu ili konačno učiniti politički ispravnu stvar tako što će svojim opunomoćenicima organizirati slobodne i poštene izbore što je prije moguće (iako nauštrb vlastitih interesa kao što je prethodno objašnjeno); pokušajte smisliti još jedan jasno izmišljeni izgovor za uvođenje izvanrednog stanja (iako ovaj put vjerojatno s međunarodnim posljedicama, budući da su sada svi svjesni njihovih namjera); ili se samo izravno "odmetnuti" korištenjem smrtonosne sile protiv mirnih prosvjednika nakon da ih više nije briga što će se dogoditi.

Elitni ešaloni establišmenta su već izgubili (čak i ako to još ne znaju)

Koji god od ova tri načina djelovanja odabrali, ne može se poreći da je strateška inercija odlučno protiv elitnih ešalona establišmenta, koji su već izgubili svoj hibridni rat/rat pete generacije (5GW) protiv pakistanskog naroda. Mogu se ili prepustiti toku konačno dopuštajući masama da demokratski odaberu svog vođu, ili privremeno odgoditi ovu neizbježnost tako što će nastaviti kovati urotu protiv njih ili čak doslovno riskirati građanski sukob izravnim napadom na njih.

U svakom slučaju, elitni ešaloni establišmenta izgubili su sav legitimitet nakon njihove neuspješne zavjere za ubojstvo Imrana Khana. Bitka za srca i umove je završila nakon što su je odlučno dobili bivši premijer i njegovi pristaše, koji su svojim mirnim političkim prosvjedima stjerali u kut svoje institucionalne protivnike koje podupire inozemstvo i time izazvali njihovu pretjeranu reakciju praktički objavljujući rat nad više od 220 milijuna ljudi koje bi trebalo da predstavljaju.

Najbolji scenarij je da oni među elitnim ešalonima establišmenta koji su odgovorni za ovu nečuvenu povredu povjerenja naroda, koja je nedvojbeno prešla crvenu liniju potonjeg, prihvate svoj poraz dopuštajući demokraciji da prevlada bez nastavka pokušaja da je uzaludno opasno opstruiraju. Nijedan iskreno domoljubni član establišmenta ne bi riskirao baciti Pakistan u kaos nastavljajući kovati urotu protiv njegovih ljudi, a kamoli da bi ozbiljno dopustio vođenje rata protiv njih.

Zaključna razmišljanja

Pakistan je doslovce u jeku mirne političke revolucije koju vode lokalni patrioti koji žele osloboditi svoju voljenu zemlju od stranog jarma koji joj je nametnut nakon postmodernog puča koji su dirigirali SAD. Oni elitni članovi establišmenta koji su odgovorni za tu promjenu režima i za sve što je uslijedilo nakon toga (posebno za pokušaj atentata na Imrana Khana) moraju učiniti pravu stvar kako bi spasili istu zemlju kojoj su posvetili svoje živote.