Dogovor oko toga što ćemo smatrati stvarnim, a što fikcijom ili iluzijom, osnovno je polazište i razdjelnica slike svijeta. Pristavši u 18. i 19. stoljeću na to da će se stvarnim smatrati samo ono što pet osjetila može prepoznati, znanstvena je elita utrla put neograničenoj dominaciji osjetilnog. Tim je slijedom ujedno otvorena golema mogućnost manipulacije čežnjama, žudnjama i strahovima suvremenog čovjeka i dan je poticaj uobičajenim pratiteljima kultura u dekadenciji: ateizmu, materijalizmu i hedonizmu.Danas živimo u svijetu višestruko podijeljenom u sveopćoj borbi za moć, gdje ono animalno i instinktivno1 prečesto prevladava nad humanim. Humane vrijednosti, one koje razlikuju čovjeka od ostalih bića na Zemlji, a koje se kroz kulturu manifestiraju kao kreativno izražavanje i čuvanje vrijednosti, pravednosti, ljepote i plemenitosti, danas su sve više marginalizirane.
Zaborav temeljnih životnih vrijednosti i zamagljivanje prirodnih zakona čine čovjeka neodgovornim za vlastiti život, a nedostatak poštovanja prema tim vrijednostima najbolji je put u animalno. Ovo zanemarivanje polako dovodi čovjeka do neravnoteže, osobnih poremećaja i depresija... i približava ga samom pragu samouništenja.
Temeljne nagone za održanjem života, natjecanjem i razmnožavanjem, duboko upisane u genetsku strukturu čovjeka, dijelimo sa životinjama. Međutim, čovjek prije svega mora razvijati humanu dimenziju svoga bića kroz brigu za vlastitu dušu. Tako čovjek održava humanu kondiciju pred stalnim pritiskom nagona koji ga svojom tromošću vuku u animalno. Ako se ta budnost i pažnja prema duhovnom zapostave ili izgube iz civilizacije, tada ona tone u barbarstvo bez obzira na sav razvoj tehnologije.
Tradicionalna slika svijeta nas uči da smo u dugotrajnoj evoluciji razvijali aspekte minerala, biljaka i životinja, što nam je omogućavalo opstanak i razvoj. No, kao ljudska bića u evoluciji vrste sudjelujemo razvijanjem humaniteta, što je po prirodi čovjeka moguće samo svjesnim održavanjem pravilnog odnosa između humanog i animalnog, i to tako da prevladava ono humano. Taj je odnos u tradicionalnoj predaji predstavljen kao odnos jahača i konja, u kojem jahač predstavlja humani dio čovjeka, a konj njegov animalni dio.
Birajući ono čemu ćemo pokloniti pažnju, pridati značaj i svjesno ulagati napor, izgrađujemo sebe, a time i svijet oko sebe, što je naša temeljna dužnost i odgovornost. Hoćemo li slijepo popuštati nagonima ili ipak težiti ljudskom dostojanstvu, naše je hamletovsko pitanje.
IZMEĐU ISTINE I LAŽI
Promotrimo li pažljivije događaje koji obilježavaju naše doba, možemo vidjeti kako su u središtu medijske pozornosti nesreće, fanatizam, mržnja i strah, a ono dobro, humano i kulturno potisnuto je na sam rub društvene svijesti i savjesti. Manipuliranje masama dovedeno je do savršenstva kroz manipuliranje znanjem i informacijama, upravo poticanjem instinktivnog ponašanja te stvaranjem umjetnih potrošačkih potreba i navika. Sve to zamagljuje kriterije, zbunjuje običnog čovjeka i omogućava suvremenu oligarhiju, tj. vladavinu bogate elite koja kolonizira cijeli planet. Budući da manjini osiguravaju privilegije, danas se kolektivne žudnje i strah obilato zloupotrebljavaju.
O tome kakav je današnji svijet još razgovjetnije govori statistika 20. stoljeća. Tako primjerice 8 od 10 vodećih znanstvenika nobelovaca radi za vojsku; manje od 1% stanovništva zemlje upravlja s više od 80% resursa; 200 milijuna ljudi je moderno roblje, bez ikakvih ljudskih i radnih prava; porezi su takvi da dvije trećine zarade ide državi, što je više nego ikada u poznatoj povijesti. 168 milijuna ljudi pobijeno je od strane vlastitih vlada, 40 milijuna ljudi poginulo je u ratnim sukobima 20. st., dok 2 milijarde živi na rubu egzistencije i pothranjenosti... 21. stoljeće ozbiljno se trudi da nadmaši te tragične podatke.
Čovjek se nužno mora zapitati što mu je činiti u tom i takvom svijetu: kako živjeti s time i biti čovjek? Pridružiti se grabežljivcima slijedeći zakon jačeg, vratiti se u čopor ili izabrati prividno teži i mukotrpniji put - biti čovjek na skroman, prirodan i dostojanstven način? Iskustvo naših prethodnika nas uči da je moguće živjeti u najnepovoljnijim okolnostima i biti čovjek, a tradicionalna slika svijeta prenosi modele i arhetipove prema kojima je ovo posljednje moguće i kako je to zapravo jedini put za čovjeka.
Bolje od jadikovanja i bolje od povlačenja jest uvidjeti pokretače te neprirodne slike svijeta te, shvativši da se njihova zlokobna sjena nadvija nad svakog čovjeka, uložiti napor za otkrivanje uzroka i uklanjanje njihovih posljedica. Jer, utapanje u masi i skidanje tereta individualne odgovornosti daje nam prividan oslobađajući osjećaj, ali je istovremeno i najčešći izvor stalno prisutnog iracionalnog nezadovoljstva koje rađa nasilje i glavni je izvor patnje i bijede suvremenog svijeta na svim razinama.
Hoće li naš svijet ostati pusta i prazna dolina suza i što ćemo ostaviti budućim naraštajima prvenstveno ovisi o nama, a ne o bilo čemu ili o bilo kome drugome. Odgovornost za vlastiti život i vlastito djelovanje jest nešto što kad-tad moramo prihvatiti da bismo izašli iz začaranog kruga boli i patnje, uspravili se i prohodali kao Čovjek...
Sveti tekstovi svih civilizacija i svi veliki filozofi govore da je napredak moguć jedino ako čovjek počne mijenjati sebe, svoje ponašanje pa tako i svoj karakter. Put evolucije čovjeka podrazumijeva življenje vrlina kroz davanje značaja onome što je temeljno ljudsko, onome što nas povezuje s božanskim u nama - s našom besmrtnom dušom.
PUT HUMANITETA
U drevnoj Mahabharati Krišna podučava svog učenika Arjunu o suštinskoj razlici između uma i razuma (a koje mi danas uglavnom poistovjećujemo) zasnovanoj na tome da je razum stalno pod uplivom osjeta i nagona koji ga podbadaju, dok um gospodari nagonima, jer je iznad njih.
Ta prividno mala razlika između uma i razuma, kojoj suvremenost ne pridaje gotovo nikakav značaj, odjekuje kroz kulturne tradicije staroga svijeta u mitovima i zaboravljenim učenjima. U njima otkrivamo tragove univerzalne mudrosti koja nam prenosi tajnu o našem postanku, smislu i svrsi postojanja. Uči nas, dakle, humanitetu koji je uvijek vezan uz prihvaćanje odgovornosti za vlastiti život i djelovanju u nastojanju da se bude čovjek kroz stalno usavršavanje. U protivnom smo samo stranci u prolazu, pojedinci bačeni u besmislen i beznačajan svijet, osuđeni na slobodu, kako su to stanje u crnim bojama opisali egzistencijalisti nakon Drugog svjetskog rata.
Put humaniteta put je borbenosti i pobjede nad samim sobom, uspostave samokontrole koja je oduvijek smatrana izrazom plemenite uljuđenosti. Kao što kultivirane biljke treba paziti, zalijevati i voljeti, a korov raste sam po sebi, tako je i s dvije strane ljudske prirode. Nagoni razvijani tijekom beskrajne evolucije jači su i lukaviji u borbi za svoje interese. To je onaj egoizam i borba za opstanak pod svaku cijenu. Naša nejaka svijest, prometejski dar bogova, opstaje ako se oko nje skrbimo i trudimo, te učimo koristiti tu potencijalnu snagu.
Klement Aleksandrijski, kršćanski filozof iz III. stoljeća, o tome kaže:
"Spoznaja čovjeka je znanje o onome što jesmo i što smo postali, odakle smo došli i kamo ćemo stići, prema čemu težimo i što je naše spasenje, iskupljenje, što je naše rođenje i naša obnova."Filozofija kao način života je znanje koje pomaže čovjeku shvatiti korijene, uzroke i posljedice ropstva nagonima i kao što kaže spomenuti kršćanski mistik:
"Ozbiljna predanost idealima humaniteta i življenje u skladu s vrijednostima koje prepoznajemo, put je oslobođenja čovjeka od vanjskih i nutarnjih okova i dobar i provjeren način kako možemo promijeniti svijet... prvenstveno i istovremeno radeći na promjeni sebe."_____________________
1 B. Klaić: lat. instinguere - podbadati, poticati. Djelovanje izvršeno iz nesvjesne pobude, bez razmišljanja, obično bez svijesti o uzroku i cilju postupaka i načinu ostvarenja.
Komentari čitatelja
na naše novosti