secret files bosnian war nato
© The Grayzone
SILAZNI KRAK TRAJEKTORIJE. NEMAMO APSOLUTNO NIKAKAV DOKAZ DA SE OVAJ BOMBAŠKI SCENARIJ DOGODIO, ALI JE VJEROJATNO I BILO BI JASNO DA JE BIO MUSLIMANSKI ORKESTRIRANI INCIDENT. ZNAMO DA SU MUSLIMANSKE SNAGE IZVAN SARAJEVA U PROŠLOSTI POSTAVLJALE FUNKCIONALNE EKSPLOZIVE NA SVOJIM POLOŽAJIMA, A ONDA IH DETONIRALI POD POGLEDOM MEDIJA, TVRDEĆI DA SU BILO SRPSKO BOMBARDIRANJE. OVO JE ONDA KORIŠTENO KAO IZLIKA ZA MUSLIMANSKI "PROTUUDAR" I NAPADE NA SRBE.
Mnoštvo obavještajnih datoteka koje su poslali kanadski mirovnjaci razotkrivaju CIA-ine crne operacije, ilegalne isporuke oružja, uvezene džihadističke borce, potencijalne lažne zastave i inscenirane zločine.

Uvriježeni mit o ratu u Bosni i Hercegovini je da su srpski separatisti, potaknuti i vođeni od strane Slobodana Miloševića i njegovih pomagača u Beogradu, nastojali nasilno zauzeti hrvatski i bošnjački teritorij u službi stvaranja iredentističke "Velike Srbije". Na svakom su koraku čistili autohtone muslimane u dogovorenom, namjernom genocidu, dok su odbijali sudjelovati u konstruktivnim mirovnim pregovorima.

Ovu su priču agresivno ponavljali glavni mediji u to vrijeme i dodatno je legitimizirana od strane Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (eng. International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia - ICTY) koji je osnovao UN nakon završetka sukoba. Otada je to postalo aksiomatično i neupitno u zapadnoj svijesti, namećući osjećaj da se pregovori uvijek svode na popuštanje, mentalitet koji je omogućio ratnim jastrebovima NATO-a da opravdaju višestruke vojne intervencije tijekom sljedećih godina.

Međutim, ogromna zbirka obavještajnih brzojava koje su kanadske mirovne trupe u Bosni poslale Glavnom stožeru nacionalne obrane Ottawe, a koje je prvi objavio Canada Declassified početkom 2022., razotkrivaju ovaj narativ kao ciničnu farsu.

Dokumenti nude neusporediv pogled iz prve ruke na rat kako se razvijao u stvarnom vremenu, s izgledima da će mir brzo degradirati u mučno krvoproliće koje je na kraju uzrokovalo bolnu smrt multivjerske, multietničke Jugoslavije.

Kanadski vojnici bili su dio širih Zaštitnih snaga UN-a (eng. UN Protection Force - UNPROFOR) poslanih u bivšu Jugoslaviju 1992., u uzaludnoj nadi da napetosti neće eskalirati do sveopćeg rata i da bi sve strane mogle postići prijateljsko rješenje. Ostali su do gorkog kraja, davno nakon točke kada se njihova misija svela na jadan, po život opasan, neuspjeh.

Sve sumornija analiza stvarnosti na terenu od strane mirovnih snaga pruža iskrenu perspektivu ratne povijesti koja je uglavnom bila skrivena od javnosti. To je priča o CIA-inim crnim operacijama, doslovno eksplozivnim provokacijama, ilegalnim isporukama oružja, uvezenim džihadističkim borcima, potencijalnim lažnim zastavama i insceniranim zločinima.

Ovdje pročitajte kompletne brzojave kanadskog UNPROFOR-a. Ovdje pogledajte ključne izvatke datoteka spomenutih u ovom članku.

"Vanjsko miješanje u mirovni proces"

Malo je poznata, ali otvoreno priznata činjenica da su SAD postavile temelje za rat u Bosni, sabotirajući mirovni sporazum koji je Europska zajednica ispregovarala početkom 1992. Pod njihovim okriljem, zemlja bi bila konfederacija, podijeljena u tri poluautonomne regije duž etničkih linija. Iako daleko od savršenog, svaka je strana općenito dobila ono što je željela - posebice samoupravu - i u najmanju ruku uživala u ishodu koji je bolji od sveopćeg sukoba.

Warren Zimmerman
© PBS
Bivši američki veleposlanik u Bosni Warren Zimmerman, 1999.
Međutim, 28. ožujka 1992., američki veleposlanik u Jugoslaviji Warren Zimmerman sastao se s bosanskim predsjednikom Alijom Izetbegovićem, bošnjačkim muslimanom, kako bi navodno ponudio Washingtonovo priznanje zemlje kao neovisne države. Nadalje je obećao bezuvjetnu potporu u neizbježnom narednom ratu, ako se odbije prijedlog Zajednice. Nekoliko sati kasnije, Izetbegović je krenuo na ratnu scenu, a borbe su izbile gotovo odmah.

Prihvaćeno mišljenje je da su Amerikanci bili zabrinuti da bi vodeća uloga Bruxellesa u pregovorima oslabila međunarodni prestiž Washingtona i pomogla u nastajanju buduće Europske unije kao neovisnog bloka moći nakon pada komunizma.

Alija Izetbegovic, independent Bosnia’s first president

Alija Izetbegović, prvi predsjednik nezavisne Bosne i Hercegovine
Dok su dužnosnici SAD-a bez sumnje izražavali takvu zabrinutost, brzojavi UNPROFOR-a razotkrivaju mnogo mračniji plan na djelu. Washington je želio da se Jugoslavija pretvori u ruševine i planirao je nasilno natjerati Srbe da se pokore tako da produže rat što je duže moguće. Za SAD su Srbi bili etnička skupina koja je bila najodlučnija očuvati postojanje problematične neovisne republike.

Washingtonova apsolutistička pomoć Bošnjacima je vrlo djelotvorno služila tim ciljevima. U to vrijeme, u glavnim medijima na Zapadu je bilo uvjerenje, a tako je i danas, da je srpska nepopustljivost u pregovorima blokirala put do mira u Bosni. Ipak, brzojavi UNPROFOR-a opetovano pokazuju da to nije bilo tako.

U brzojavima od srpnja do rujna 1993. godine, u vrijeme prekida vatre i ponovnog pokušaja sporazumne podjele zemlje, kanadske mirovne snage uvijek iznova pripisuju tvrdoglav karakter Bošnjacima, a ne Srbima. Kao što jedan reprezentativni izvadak navodi, "nepremostivi" cilj "zadovoljavanja muslimanskih zahtjeva bit će glavna prepreka u svim mirovnim pregovorima".

Različiti odlomci se također odnose na to kako "vanjsko uplitanje u mirovni proces" "nije pomoglo situaciji" i "mir se ne može" postići "ako vanjske strane nastave poticati muslimane da budu zahtjevni i nefleksibilni u pregovorima".

Pod "vanjskom" pomoći UNPROFOR je naravno mislio na Washington. Njegova bezuvjetna potpora Bošnjacima motivirala ih je da "[pregovaraju] kao da su dobili rat", koji su do tada "gubili".

"Poticanje Izetbegovića da izdrži pred daljnjim ustupcima" i "jasna želja SAD-a da ukine embargo na naoružanje Muslimanima i bombardira Srbe ozbiljne su prepreke okončanju borbi u bivšoj Jugoslaviji", zapisali su mirovnjaci 7. rujna 1993.

Sutradan su izvijestili stožer da su se "Srbi najviše pridržavali uvjeta prekida vatre". U međuvremenu, Izetbegović je svoju pregovaračku poziciju temeljio na "uvriježenoj slici bosanskih Srba kao loših momaka". Potvrđivanje ove iluzije imalo je popratnu korist - naime, ubrzavanje NATO-ovih zračnih napada na srpska područja. Ovo nije promaklo mirovnim snagama:

"Neće biti ozbiljnih pregovora u Ženevi sve dok Izetbegović vjeruje da će se protiv Srba izvoditi zračni napadi. ​​Ti će zračni napadi uvelike ojačati njegovu poziciju i vjerojatno ga učiniti manje kooperativnim u pregovorima."

Istovremeno, muslimanski borci "nisu davali šansu mirovnim pregovorima, ponašali su se nesmotreno i bez kontrole", i bili su vrlo voljni i sposobni pomoći u Izetbegovićevom cilju. Tijekom posljednjih mjeseci 1993. godine lansirali su nebrojene raširene rakete na srpski teritorij diljem Bosne.

U prosincu, kada su srpske snage pokrenule vlastiti "veliki napad", u brzojavu iz tog mjeseca ustvrdilo se da je od ranog ljeta "većina srpskih aktivnosti bila obrambena ili kao odgovor na muslimanske provokacije".

UNPROFOR-ov brzojav od 13. rujna navodi da se u Sarajevu "muslimanske snage nastavljaju infiltrirati u područje planine Igman i svakodnevno granatirati položaje VBS [Vojske bosanskih Srba] oko grada", a "procijenjeni cilj" je "povećati simpatije Zapada izazivanjem incidenta i okrivljujući Srbe".

Dva dana kasnije, "provokacije" Vojske bosanskih Srba (VBS) su nastavljene, iako se "VBS navodno suzdržavao". Ovo područje je neko vrijeme nakon toga ostalo ključna bošnjačka meta. Svezak od srpnja do rujna završava zlokobnom porukom:

"VBS okupacija planine Igman ne utječe negativno na situaciju u Sarajevu. To je jednostavno izgovor za Izetbegovića da odugovlači pregovore. Njegove vlastite trupe bile su najgori prekršitelji [naglasak dodan] sporazuma o prekidu vatre [30. srpnja]."

Dolaze Mudžahedini: "Muslimanima nije ispod časti da pucaju na svoje ljude ili na područja UN-a"

Tijekom cijelog sukoba, bosanski mudžahedini su neprestano radili na eskalaciji nasilja. Muslimani iz cijelog svijeta nahrupili su u zemlju početkom druge polovice 1992. godine, vodeći džihad protiv Hrvata i Srba. Mnogi su već stekli iskustvo na afganistanskom bojištu tijekom 1980-ih i ranih 90-ih nakon što su stigli iz CIA-nih i MI6-ovih infiltriranih fundamentalističkih skupina u Britaniji i SAD-u. Za njih je Jugoslavija bila sljedeći regrutni teren.

Mudžahedini su često stizali na "crnim letovima", zajedno s beskonačnim protokom oružja, kršeći embargo UN-a. Ovo je započelo kao zajednička operacija Irana i Turske, uz financijsku potporu Saudijske Arabije, iako su SAD preuzele kontrolu kako se količina oružja povećavala, dovozeći smrtonosni teret do zračne luke u Tuzli koristeći flotu zrakoplova C-130 Hercules.

Procjene o broju bosanskih mudžahedina uvelike variraju, ali njihov ključni doprinos građanskom ratu čini se jasnim. Američki pregovarač za Balkan Richard Holbrooke izjavio je 2001. da Bošnjaci bez njihove pomoći "ne bi preživjeli", a njihovu ulogu u sukobu nazvao je "paktom s vragom" od kojeg se Sarajevo tek treba oporaviti.

U brzojavima UNPROFOR-a se nikada eksplicitno ne spominju mudžahedinski borci, pa tako ni Bošnjaci - koristi se općeniti izraz "muslimani". Ipak, mnogo je neposrednih referenci na ove prve.

Obavještajno izvješće iz zime 1993. primijetilo je da su "slabi i decentralizirani sustavi zapovijedanja i kontrole" triju suprotstavljenih strana proizveli "rasprostranjeno širenje oružja i postojanje raznih službenih i neslužbenih paravojnih skupina, koje često imaju pojedinačne i lokalne ciljeve." Među tim "neslužbenim" skupinama bili su, naravno, i mudžahedini.

Još jasnije, u prosincu te godine, mirovne snage su zabilježile kako je David Owen, bivši britanski političar koji je služio kao glavni pregovarač Europske zajednice u bivšoj Jugoslaviji, "bio osuđen na smrt jer je odgovoran za smrt 130.000 Muslimana u Bosni", a njegovu kaznu je "donio 'Časni sud muslimana'". Smatralo se da je "45 ljudi bilo raspoređeno po cijeloj Europi da izvrše kaznu."

declassfied cables bosnian war canadian peacekeepers

BRITANSKO VELEPOSLANSTVO U ZAGREBU TVRDI DA JE EC POSREDNIK LORD OWEN OSUĐEN NA SMRT ZATO ŠTO JE ODGOVORAN ZA SMRT 130.000 MUSLIMANA U BOSNI. KAZNU JE 7. PROSINCA DONIO "MUSLIMANSKI SUD ČASTI". TVRDILO SE DA JE 45 LJUDI BILO POSTAVLJENO PO CIJELOJ EUROPI DA IZVRŠE KAZNU
Owen sigurno nije bio odgovoran za smrt 130.000 Muslimana, a ni blizu toliko Bošnjaka, Hrvata i Srba ukupno nije ubijeno tijekom rata. Niti su Bošnjaci bili vjerski ekstremisti s mrežom operativaca diljem kontinenta, koji su bili u pripravnosti da provode fetve koje je donio "Sud časti".

Nakon ovog incidenta, koji do sada nikada nije bio javno objavljen, pojavili su se izvještaji da su "muslimani" pripremali provokacije pod lažnom zastavom. U siječnju 1994., jedan je brzojav primijetio:

"Muslimani nisu iznad toga da pucaju na svoje ljude ili područja UN-a, a zatim tvrde da su Srbi krivci kako bi pridobili daljnje suosjećanje Zapada. Muslimani često postavljaju svoje topništvo izuzetno blizu zgrada UN-a i osjetljivih područja poput bolnica u nadi da će srpska protubombarderska vatra pogoditi ova mjesta pod budnim okom međunarodnih medija."

declassfied cables bosnian war canadian peacekeeperss

6. (S/REL NATO) PRIJETNJA SNAGAMA UN-a. MUSLIMANIMA NIJE ISPOD ČASTI DA PUCAJU NA VLASTITI NAROD ILI PODRUČJA UN-a, A ONDA TVRDITI DA SU SRBI KRIVCI KAKO BI DOBILI DALJNJE SIMPATIJE ZAPADA. MUSLIMANI ČESTO SMJEŠTAJU SVOJE TOPNIŠTVO IZUZETNO BLIZU ZGRADA UN-a I OSJETLJIVIH PODRUČJA KAO ŠTO SU BOLNICE U NADI DA ĆE SRPSKA PROTUBOMBARDERSKA VATRA POGODITI OVA MJESTA POD POGLEDOM PROMATRAČA

STRANICA 6 RCCPJCR3001 T A J N A MOŽE PROGLEDATI SAMO MEĐUNARODNI MEDIJI.

SRPSKA VATRA TAKOĐER POGOĐA PODRUČJA UN-A POVREMENO, ALI JE PUNO MANJE VJEROJATNO DA ĆE TO BITI ORKESTRIRAN NAPOR SUPROTNO ODLUCI NA NISKOJ RAZINI S NJIHOVE STRANE. U NEKIM SLUČAJEVIMA, ANGAŽMANI UN-A IZRAVNOM VATROM OD STRANE BILO KOJE FRAKCIJE SU...
Drugi brzojav bilježi kako su "muslimanske trupe maskirane u snage UN-a" uočene kako nose UNPROFOR-ove plave kacige i "kombinaciju norveške i britanske borbene odjeće", vozeći vozila obojena u bijelo i označena UN-om. Generalni direktor mirovnih snaga bojao se da bi, ako takvo popuštanje postane "široko rasprostranjeno" ili "iskorišteno za infiltraciju hrvatskih linija", to bi "uvelike povećalo izglede da legitimne snage UN-a budu na meti Hrvata".

"Možda je to upravo ono što Muslimani namjeravaju, možda da izazovu daljnji pritisak za zračne napade na Hrvate", dodaje se u brzojavu.

Tog istog mjeseca, u brzojavima UNPROFOR-a se nagađalo da će "muslimani" gađati sarajevsku zračnu luku, odredište za humanitarnu pomoć Bošnjacima, napadom pod lažnom zastavom. S obzirom da bi "Srbi bili očiti krivci" u takvom scenariju, "Muslimani bi stekli veliku propagandnu vrijednost od takvih srpskih aktivnosti", te je "zato bilo vrlo primamljivo Muslimanima da izvrše granatiranje i okrive Srbe."

declassfied cables bosnian war canadian peacekeepers

PROŠLOG MJESECA DVA PUTA BIO JE POGOĐEN IZRAVNOM VATROM, ZBOG ČEGA JE U OBA NAVRATA PRIVREMENO ZATVARANJE OBJEKTA. NIJE JASNO KOJA JE FRAKCIJA ODGOVORNA, IAKO JE AKCIJA U OBA SLUČAJA VJEROJATNO NAMJERNO UZNEMIRIVANJE UN-a. SVE FRAKCIJE VIDE HUMANITARNU POMOĆ KAO VOJNO ZNAČAJNU AKTIVNOST JER SE HRANA I GORIVO PREUSMJERAVAJU RAZNIM VOJNIM SNAGAMA. TAKO BI U VRIJEME POJAČANIH BORBI U SARAJEVU SRBI BILI OČITI KRIVCI U POKUŠAJU PREKIDA BORBENOG OPSKRBA MUSLIMANA. UPRAVO IZ OVOG RAZLOGA, MEĐUTIM, MORAMO ZAPAMTITI DA BI MUSLIMANI OD TAKVE SRPSKE AKTIVNOSTI DOBILI VELIKU PROPAGANDNU VRIJEDNOST. TAKO JE ZA MUSLIMANE VRLO PRIMAMLJIVO DA VODE GRANATIRANJE I OKRIVLJUJU SRBE.
Posrednički ratovi SAD-a, nekad i sad

U ovoj pozadini, brzojavi vezani uz masakr na Markalama poprimaju posebno upečatljiv karakter. Dana 5. veljače 1994., eksplozija je zahvatila civilnu tržnicu, prouzročivši 68 smrtnih slučajeva i 144 žrtve.

Odgovornost za napad - i način na koji je izvršen - od tada se žestoko osporava, a odvojene službene istrage dale su neuvjerljive rezultate. UN u to vrijeme nije bio u mogućnosti to pripisati nekoj od strana, iako su trupe UNPROFOR-a od tada svjedočile kako sumnjaju da je bošnjačka strana možda odgovorna.

Prema njima, brzojavi iz tog vremena odnose se na "uznemirujuće aspekte" događaja, uključujući novinare koji su "tako brzo upućeni na mjesto događaja" i "vrlo vidljivu prisutnost muslimanske vojske u tom području".

"Znamo da su Muslimani u prošlosti pucali na vlastite civile i na aerodrom kako bi pridobili medijsku pozornost", zaključio je jedan. Kasniji memorandum primjećuje: "Muslimanske snage izvan Sarajeva su u prošlosti postavljale jake eksplozive na svoje vlastite položaje i zatim ih detonirale pred očima medija, tvrdeći da je riječ o srpskom bombardiranju. To je zatim iskorišteno kao izgovor za muslimansku 'protuvatru' i napade na Srbe".

declassified cables bosnian war canadian peacekeepers

DOBRA SREĆA S VJEROJATNOM POGREŠKOM ZA DOMET, VRIJEME LETA I MOGUĆNOST POGODKA U ZGRADU KRAJ TRŽNICE NA SILAZNOM KRAKU PUTANJE. NEMAMO APSOLUTNO NIKAKAV DOKAZ DA SE OVAJ BOMBAŠKI SCENARIJ DOGODIO, ALI JE VJEROJATNO I BILO BI JASNO DA JE BIO MUSLIMANSKI ORKESTRIRANI INCIDENT. ZNAMO DA SU MUSLIMANSKE SNAGE IZVAN SARAJEVA U PROŠLOSTI POSTAVLJALE FUNKCIONALNE EKSPLOZIVE NA SVOJIM POLOŽAJIMA, A ONDA IH DETONIRALI POD POGLEDOM MEDIJA, TVRDEĆI DA SU BILI SRPSKO BOMBARDIRANJE. OVO JE ONDA KORIŠTENO KAO PRETEKST ZA MUSLIMANSKI "PROTUUDAR" I NAPAD NA SRBE.

11. (S/REL NATO) UZNEMIRUJUĆI ASPEKTI INCIDENTA OD 05. VELJAČE SU DA SU TISKANI TAKO BRZO UPUĆENI NA MJESTO DOGAĐAJA I DA JE BILA VRLO VIDLJIVA PRISUTNOST MUSLIMANSKE VOJSKE NA TOME PODRUČJU. OVO UKAZUJE NA VRLO BRZO UTVRĐIVANJE ŠTO SE DOGODILO OD STRANE MUSLIMANSKE VLASTI. UPRKOS TOME, MUSLIMANSKI RADIO JE IZDAO OČITO LAŽAN IZVJEŠTAJ O TOME ŠTO SE DOGAĐALO 90-ak MINUTA...
Unatoč tome, u svojoj presudi srpskom generalu Stanislavu Galiću iz 2003. za njegovu ulogu u opsadi Sarajeva, ICTY je zaključio da su srpske snage namjerno počinile masakr, a žalbeni postupak je uložio prigovor na tu presudu.

Autori ovog članka ne daju nikakav sud o tome što se dogodilo ili nije dogodilo na Markalama tog kobnog dana. Međutim, magla koja je okruživala taj događaj nagovijestila je ključne događaje koji su opravdavali eskalacije u svakom narednom zapadnom posredničkom ratu, od Iraka preko Libije do Sirije i Ukrajine.

Od početka posredničkog rata u Ukrajini ovog 24. veljače, namjerni ratni zločini, stvarni incidenti pogrešno postavljeni kao ratni zločini i potencijalno namješteni događaji gotovo su svakodnevna pojava, zajedno s popratnim salvama tužbi i protutužbi o krivnji. U nekim slučajevima, dužnosnici s jedne strane čak su prešli sa slavljenja i pripisivanja zasluga za napad do okrivljavanja druge strane u roku od nekoliko dana, ili jednostavno sati. Supstanca i spin postali su neodvojivi, ako ne i simbiotski.

U godinama koje dolaze, tko je što komu učinio i kada, moglo bi, u maniri ICTY-ja, postati stvari o kojima se odlučuje na međunarodnim sudovima. Već postoje potezi za uspostavu sličnog tijela nakon završetka rata u Ukrajini.

Parlamentarci u Nizozemskoj zahtijevali su da se Vladimiru Putinu sudi u Haagu. Francusko ministarstvo vanjskih poslova pozvalo je na osnivanje posebnog suda. Nevladina organizacija Truth Hounds sa sjedištem u Kijevu svaki dan prikuplja dokaze o navodnim ruskim zločinima diljem zemlje, u službi takvog suda.

Nema sumnje da su i snage Kijeva i Moskve počinile zločine i ubile civile u ovom sukobu, kao što je neosporno da su sve tri strane u bosanskom ratu bile krive za gnusna djela i masakre nevinih i/ili bespomoćnih ljudi. Razumno je pretpostaviti da će divljaštvo postati sve nemilosrdnije kako se rat u Ukrajini bude razvijao, na isti način kao i raspad Jugoslavije.

Koliko dugo će borbe trajati nije sigurno, iako su dužnosnici EU-a i NATO-a prognozirali da bi mogle potrajati i nekoliko godina, a zapadne sile očito namjeravaju zadržati posrednički rat aktivnim što je duže moguće. Washington Post je 11. listopada izvijestio da su SAD privatno priznale da Kijev nije sposoban "izravno dobiti rat", ali su također "odbacile ideju da natjeraju ili čak pogurnu Ukrajinu za pregovarački stol".

Time se ističe još jedan mit koji je nastao kao posljedica jugoslavenskih ratova i koji traje do danas. Rašireno je mišljenje da su pregovori i pokušaji da se osigura mirno rješenje samo ohrabrili srpske "agresore".

Ovaj opasni mit služio je kao opravdanje za sve vrste destruktivnih zapadnih intervencija. Građani tih zemalja do danas žive s posljedicama tih postupaka, često kao migranti nakon što su pobjegli iz gradova i mjesta spaljenih u ratovima zbog promjene režima.

Još jedno otrovno naslijeđe balkanskih ratova također traje: zabrinutost zapadnjaka za ljudski život ovisi o tome na čijoj su strani njihove vlade u datom sukobu. Kao što pokazuju brzojavi kanadskog UNPROFOR-a, SAD i njegovi saveznici su kultivirali podršku svojih ratova prikrivajući stvarnost koju su čak i njihove vlastite vojske dokumentirale u kliničkim detaljima.
Kit Klarenberg je istraživački novinar koji istražuje ulogu obavještajnih službi u oblikovanju politike i percepcija.

Tom Secker je novinar, autor i podcaster, koji se specijalizirao za utjecaj sigurnosnih i obavještajnih službi i Pentagona na Hollywood. Osnivač je stranice Spy Culture.