Autor Michael Warren Davis ističe da povijest i statistike (i zapadne i ruske) odražavaju volju naroda Krima i Donbasa da budu dijelom Ruske Federacije
Sevastopolj
© Ministarstvo kulture Rusije/preko Globallookpress.com
Sevastopolj
Od kako su se prošle jeseni ljudi regija Zaporožje i Herson, kao i Narodne Republike Donjeck i Lugansk, na referendumima velikom većinom odlučili na pripajanje Ruskoj Federaciji, Ukrajina, kao i njeni zapadni saveznici, tvrdili su da opredjeljenje stanovnika tih teritorija nikad neće smatrati legitimnim.

Štoviše, neki zapadni mediji navode da SAD svojim isporukama oružja vrijednim milijarde dolara pokušava pomoći Kijevu da zauzme ne samo te teritorije, već i Krim - koji se na isti korak odlučio još 2014. godine.

Međutim, ako Ukrajina ikada zauzme Krim, Donjeck ili Lugansk, učinit će to kao osvajač, a ne kao osloboditelj, piše Michael Warren Davis u autorskom tekstu za "American Conservative".

Davno prije početka ruske vojne operacije prošle veljače, za čiji je cilj ruski predsjednik Vladimir Putin naveo "zaštitu ljudi koji su osam godina bili izloženi maltretiranju i genocidu kijevskog režima", bilo je jasno da ljudi Krima se velikom većinom žele da se pridruže Rusiji, piše Davis.

I ruska i zapadna statistika ukazuju na isto

Službeni referendum 1994. godine pokazao je da gotovo 80 posto Krimljana želi veću regionalnu autonomiju. Iste godine Jurij Meškov, čija se kampanja temeljila na jedinstvu s Rusijom, izabran je za predsjednika Krima sa 72 posto glasova.

Autor ističe da je vlada u Kijevu na referendum odgovorila ne davanjem veće autonomije Krimu, već ukidanjem krimskog ustava i oduzimanjem prijašnjih sloboda. Ukrajina je smijenila i predsjednika Krima, uhitila Meškova i protjerala ga u Rusiju.

Ako ništa drugo, ukrajinski pritisak na Krim samo je povećao želju za pridruživanjem Rusiji, kaže autor, ističući da je na referendumu 2014. 96 posto stanovništva Krima podržalo ujedinjenje s Ruskom Federacijom.

Čak je i istraživanje javnog mnijenja američke agencije za ispitivanje javnog mnijenja "Galup" iduće godine pokazalo da više od 80 posto Krimljana smatra rezultate referenduma valjanima.
"Opet: velika većina Krimaljana želi biti dio Rusije", naglašava Davis.
Isto se može vidjeti u slučaju Donjecka i Luganska.

Autor podsjeća da je 2019. godine prozapadni ukrajinski list "Kiev Post" proveo istraživanje koje je pokazalo da samo pet posto stanovnika dviju republika koje su 2014. proglasile neovisnost želi da Kijev ponovno okupira te regije, ali i da preko 60 posto stanovništva čak i prije četiri godine bilo za priključenje Ruskoj Federaciji.

"Zašto bismo ih zaustavili?"

Autor ukazuje da su stanovnici "Krima i Donbasa" etnički Rusi. "Govore ruski. Većina njih su ruski pravoslavni kršćani. Povijesno gledano, te regije su pripadale Ruskom Carstvu. Njegovi sinovi borili su se u ruskoj vojsci. Bili su lojalni ruskom caru. Sada bi radije ponovno bili dio Rusije. je li stvarno toliko iznenađujuće?"
Dolazeći do sržnog pitanja, Dejvis piše: "Što je još bitnije, zašto bismo ih zaustavili?"
Budimpeštanski memorandum iz 1994. navodi da ta područja pripadaju Ukrajini.
"Ali što je s njihovim pravom na samoodređenje", pita se autor. "Zar građani Krima i Donbasa nemaju pravo glasa?"
Davis ističe da bi jednako apsurdno bilo pokrenuti "svjetski rat" u hipotetskom slučaju pružanja potpore Meksiku koji bi želio pripojiti Teksas koji se, iako je u prošlosti kratko vrijeme pripadao toj državi, sastoji od generacije Amerikanaca koji se tako deklariraju i koji bi se velikom većinom usprotivili tom potezu.

Što bi SAD trebao učiniti?

"Rezimirajmo. Gotovo deset godina Ukrajina se bori da suzbije te narodne pobune na Krimu i u Donbasu. Što bi SAD trebale učiniti", pita se autor.

Realist bi tvrdio da ne treba ništa raditi, da je to istočnoeuropsko pitanje koje se ne tiče SAD-a, navodi i dodaje da bi "idealist tvrdio da treba podržati pravo Rusije na Krim i Donbas. Ljudi u tim regijama žele biti Rusi. Oni su Rusi, u svakom smislu osim nacionalnosti. Kijev ih ne bi trebao prisiljavati da ostanu pod njegovom jurisdikcijom."

Shodno tome, drugo ključno pitanje koje autor postavlja tiče se razloga Vašingtona za miješanje u konflikt.
"Sjedinjene Države jednostavno žele da sputaju Rusiju", navodi on.
"Ukrajinski tretman Krima i Donbasa je pogrešan. Kao i ruska invazija na Ukrajinu. Sjedinjene Države bi stoga trebale inzistirati na tome da Kijev dopusti Krimu, Lugansku i Donjecku da sami određuju svoju sudbinu — dok inzistira da Rusija dopusti Ukrajini da učini isto. U protivnom , nikada se ne možemo nadati da ćemo biti bilo što drugo osim manjeg od dva zla", zaključuje.