Compass
© Photo by Denise Jans on Unsplash
Svakog trenutka smo izloženi raznim utjecajima koji dolaze ili iznutra ili iz naše okoline. Postoje različiti načini na koje možemo odgovoriti na njih, od ignoriranja, prihvaćanja ili odbijanja. Neki nam mogu biti od koristi, a drugi nas mogu navesti na krivi put i možemo izgubiti godine života prihvaćajući lažna uvjerenja, stavove i mišljenja. Neki na prvi pogled djeluju korisno, ali lako se može dogoditi da na kraju shvatimo da smo bili u krivu i da smo zapravo zaglavili u dvorani sa zrcalima gdje izgleda kao da se pomičemo naprijed ali zapravo se radi o iluziji i samo hodamo naokolo. Određeni utjecaju su posebno pogubni, mainstream mediji, "woke" ideologija, znanstveni materijalizam; da nabrojim samo nekoliko.

Kako bi razdvojili korisne od loših, potrebna nam je svjesnost i pozornost, a to možemo smatrati razvijanjem sposobnosti razlučivanja što nam u konačnici omogućuje da napravimo izbor.
"Apsolutno nepomiješana pozornost je molitva. Kad god istinski obratimo pozornost, uništavamo neko zlo u sebi".

— Simone Weil
Ako uzememo u obzir naše stanje izloženosti raznim utjecajima, nije začuđujuće da su mislioci oduvijek davali važnost kontemplaciji, samoći i povlačenju iz aktivnog života, barem na određeni period. Ako samo okruženi štetnim utjecajima, to je teško prepoznati ako se neuspijemo odmaknuti i sagledati situaciju u kojoj se nalazimo sa drugog i po mogućnosti uzvišenijeg gledišta.

Postoje razni načini na koje možemo razviti našu pozornost, od meditacije do obraćanja pozornosti na naše unutarnje stanje, misli i osjećaje tijekom dana. Jedna jednostavna metoda je da primijetimo što trenutno prevladava u našem iskustvu i onda to imenujemo bez da se time dalje zabavljamo. Ako misli prevladavaju, kažemo sami sebi "razmišljanje", ako je to nešto što se tiče sluha, kažemo sami sebi "sluh", isto tako za vid, emocije i slično.

Razvijanje pozornosti nam može otvoriti vrata da prepoznamo vlastitu savjest a ovdje nam od pomoći može biti par definicija. Engleskih književnik Samuel Johnson je u svom rječniku dao sljedeću definiciju savjesti: znanje ili sposobnost prema kojoj sudimo o vlastitoj dobroti ili pokvarenosti. Sv. Pavao je tu riječ koristio za "svjedoka" unutar osobe koji istražuje, ispituje i donosi presudu o postupcima. Najbolja "definicija" je zapravo naše vlastito iskustvo. Možemo poraditi na tome da otkrijemo što savjest predstavlja u našem neposrednom iskustvu i pokušati doći do srži toga.

U modernom dobu ne pridajemo važnost savjesti kao unutarnjem resursu i kompasu jer mislimo da su to religijske predrasude. Sada smo navodno mnogo pametniji i ne primjećujemo što smo izgubili. Ne smatramo da je naša vlastita savjest utjecaj koji vrijedi saslušati i u procesu dalje razviti i oblikovati. Ne savjetujemo se sa savješću kako bi doznali kojem putem da krenemo ili što da radimo. Veću važnost pridajemo vlastiti nagonima ili jednostavno pratimo trendove. Vjerujemo u ono što drugi vjeruju i radimo ono što drugi rade, što se danas svodi na shopping ili Netflix. Kao što je Thoreau rekao: "Siguran sam da postoji veća briga, obično, imati pomodnu, ili barem čistu i nezakrpanu odjeću, negoli čistu savjest".

Ali ispitivanje savjesti je zapravo jako bitno, i s razlogom su je mnogi isticali kroz stoljeća. Pronalazimo je kod Sokrata i kod helenističkih filozofa, nalazimo je naravno u kršćanstvu. Bliže našem vremenu, G. I. Gurdjieff je također istaknuo koliko je bitna, zajedno sa ostalim vježbama kojima je poučavao, kao što su "pamćenje sebe" i opuštanje.
"Moram iskusiti grižnju savjesti zbog onoga što je bilo pogrešno jučer," čuli smo Gurdjieffa kako govori, "i ostati pri tom materijalu. Samo tamo ću pronaći snagu potrebnu da postupim drugačije".

[...]

"...svjesni napor, namjerna patnja, borba protiv vlastitog negativnog načela, kroz prakse grižnje savjesti, opuštanja i "sjećanja".

Gurdjieff Reconsidered, Roger Lipsey
Za razliku od moderne psihologije, vidimo da Gurdjieff ne promovira to da pokušavamo misliti pozitivno o sebi, nego smatra takozvana "negativna" iskustva nečim što služi našem razvoju i kao poticaj za promjenu, što pronalazimo i kod poljskog psihologa Kazimierza Dabrowskog u njegovom radu o oblikovanju osobnosti.

Ispitivanje savjesti je nešto što iziskuje trud i vježbanje i ne događa se samo od sebe. Obavlja se po mogućnosti svakoga dana. Stoički filozof Seneka daje jednostavnu vježbu ispitivanja savjesti koju svi možemo primjeniti ako to želimo. On govori o propitivanju duše tako da na kraju dana sami sebi postavimo sljedeća pitanja: "Koje si svoje zlo danas izliječila? Kojoj si se mani suprotstavila? U kojem si dijelu bolja?".

No čak i to zahtijeva opreznost jer lako možemo sami sebe zavarati kako bi racionalizirali nešto za čime žudimo. Razlučiti istinski glas savjesti od naših vlastitih želja je trajni proces. Od pomoći može biti to da se potrudimo biti što iskreniji te da imamo cilj prema kojem se krećemo. Kroz pokušaje, pogreške i padove, i ako imamo cilj i ako smo iskreni, to može ograničiti samozavaravanje. Ispitivanje savjesti može biti lijek protiv taštine i samoljublja, može nas podići izvan sebičnih prohtjeva i pomoći nam da se ne hvatamo za svakakve ideologije i uvjerenja. Možda kroz taj proces stignemo negdje gdje nismo očekivali da ćemo stići.
"Javlja se istog trenutka kad se probudimo. Sve naše želje i nade jure prema nama, poput divljih zvijeri. Prvo što tada moramo učiniti, jest da ih odgurnemo od sebe i poslušamo onaj drugi glas, koji drukčije gleda na život i čini da u nama prostruji mirniji, jači i prostraniji život. U tome trebamo nastojati čitav dan. Trebamo se uklanjati prirodnoj usplahirenosti, nespokojstvu i zlovolji, uklanjati se s vjetrometine vlastite naravi".

C. S. Lewis