Jacob Siegel: Vodič kroz borbu "protiv dezinformacija", najveću prijevaru stoljeća

Narod
Pon, 17 Tra 2023 16:20 UTC

Jacob Siegel

prev. napomena: rat protiv lažnih vijesti, lažne vijesti o Trumpovoj zavjeri s Rusima, dezinformacije o koronavirusu koje su širili državni vrhovi, farmaceutska industrija i medicinski djelatnici, fijasko američkog rata u Afganistanu i državni udar u Ukrajini 2014., umjetna inteligencija i zloupotreba akademskog sustava, nevladinih organizacija, medija i vladinih agencija u svrhu provođenja državnog udara sprječavanjem Trumpa u osvajanju drugog mandata i sprječavanjem da 70 milijuna Trumpovih glasača više ikada na vlast dovede svog favorita - sve navedeno ima zajedničku poveznicu s alatima za borbu protiv dezinformacija - u stvari ključnim alatom za hibridno ratovanje u 21. stoljeću.

U nastavku slijedi cca. 11800 riječi velikog prijevoda vodiča o opsegu sustava informacijske kontrole kojeg je Demokratska stranka upogonila protiv američkih građana, ali i svjetskog stanovništva i to prenamjenivši smrtnonosne mehanizme za borbu protiv terorizma u mehanizme za borbu protiv dezinformacija. Vodič je napisao Jacob Siegel za Tabletmag.

Godine 1950. senator Joseph McCarthy tvrdio je da ima dokaz o komunističkom špijunskom lancu koji djeluje unutar vlade. Preko noći su eksplozivne optužbe eksplodirale u nacionalnom tisku, ali detalji su se mijenjali. U početku je McCarthy rekao da ima popis s imenima 205 komunista u State Departmentu; sljedeći dan ga je revidirao na 57. Budući da je popis držao u tajnosti, nedosljednosti nisu bile bitne. Poanta je bila snaga optužbe, koja je McCarthyjevo ime učinila sinonimom za politiku tog doba.

Više od pola stoljeća makartizam je stajao kao odlučujuće poglavlje u svjetonazoru američkih liberala: upozorenje o opasnoj privlačnosti crnih lista, lova na vještice i demagoga.

Sve do 2017., odnosno kada je još jedan popis navodnih ruskih agenata uzburkao američki tisak i političku klasu. Nova tvrtka pod nazivom Hamilton 68 tvrdila je da je otkrila stotine računa povezanih s Rusijom koji su se infiltrirali na Twitter kako bi posijali kaos i pomogli Donaldu Trumpu da pobijedi na izborima. Rusija je optužena za hakiranje platformi društvenih medija, novih centara moći, i njihovo korištenje za tajno usmjeravanje događaja unutar Sjedinjenih Država.

Ništa od toga nije bila istina. Nakon što je pregledao tajni popis Hamiltona 68, službenik za sigurnost Twittera, Yoel Roth, privatno je priznao da njegova tvrtka dopušta da se "stvarne ljude" "jednostrano označava kao ruske marionete bez dokaza".

Epizoda Hamilton 68 odigrala se gotovo kao remake afere McCarthy, s jednom važnom razlikom: McCarthy se suočio s otporom vodećih novinara, kao i američkih obavještajnih agencija i svojih kolega članova Kongresa. U naše vrijeme te iste skupine su se postrojile da podrže nove tajne popise i napadaju svakoga tko ih dovodi u pitanje.

Kada se ranije ove godine pojavio dokaz da je Hamilton 68 prijevara na visokoj razini protiv američkog naroda, naišao je na veliki zid šutnje u nacionalnom tisku. Nezainteresiranost je bila toliko duboka da je upućivala na stvar principa, a ne na pogodnost za stjegonoše američkog liberalizma koji su izgubili vjeru u obećanje slobode i prigrlili novi ideal.

U svojim posljednjim danima na dužnosti predsjednik Barack Obama donio je odluku da zemlju postavi na novi kurs. Dana 23. prosinca 2016. potpisao je Zakon o suzbijanju inozemne propagande i dezinformacija, koji je koristio jezik obrane domovine za pokretanje otvorenog, ofenzivnog informacijskog rata.

Nešto u prijetećoj aveti Donalda Trumpa i populističkih pokreta iz 2016. ponovno je probudilo uspavana čudovišta na Zapadu. O dezinformacijama, napola zaboravljenom reliktu Hladnog rata, počelo se govoriti kao o hitnoj, egzistencijalnoj prijetnji. Rečeno je da je Rusija iskoristila ranjivosti otvorenog interneta kako bi zaobišla američku stratešku obranu infiltracijom u telefone i prijenosna računala privatnih građana. Cilj Kremlja bio je kolonizirati umove svojih meta, taktiku koju stručnjaci za cyber ratovanje nazivaju "kognitivnim hakiranjem".

Pobijediti ovu avet tretirano je kao pitanje nacionalnog opstanka. "SAD gubi u ratovanju utjecajem", upozorio je članak iz prosinca 2016. u časopisu obrambene industrije, Defense One. U članku su citirana dva vladina insajdera koji tvrde da zakoni napisani za zaštitu američkih građana od državnog špijuniranja ugrožavaju nacionalnu sigurnost. Prema Randu Waltzmanu, bivšem voditelju programa u Agenciji za napredna obrambena istraživanja, američki protivnici uživali su "značajnu prednost" kao rezultat "pravnih i organizacijskih ograničenja kojima smo mi podložni, a oni nisu".

To je ponovio i Michael Lumpkin, koji je bio na čelu Centra za globalni angažman (GEC) State Departmenta, agencije koju je Obama odredio za vođenje američke kampanje protiv dezinformacija. Lumpkin je izdvojio Zakon o privatnosti iz 1974., zakon nakon Watergatea koji štiti građane SAD-a od prikupljanja njihovih podataka od strane vlade, kao zastario.

"Zakon iz 1974. stvoren je kako bi se osiguralo da ne prikupljamo podatke o građanima SAD-a. Pa,... po definiciji World Wide Web je širom svijeta. Ne postoji putovnica koja ide uz to. Ako se radi o državljaninu Tunisa u Sjedinjenim Američkim Državama ili državljaninu SAD-a u Tunisu, nemam mogućnost to razlučiti... Da imam više mogućnosti za rad s tim [podacima koji otkrivaju identitet] i da imam pristup... mogao bih više ciljati, točnije, kako bih bio siguran da mogu poslati pravu poruku pravoj publici u pravo vrijeme."

Poruka američkog obrambenog establišmenta bila je jasna: da bi pobijedila u informacijskom ratu - egzistencijalnom sukobu koji se odvija u beskrajnim dimenzijama cyber prostora - vlada se morala osloboditi zastarjelih pravnih razlika između stranih terorista i američkih građana.

Od 2016. savezna vlada potrošila je milijarde dolara na pretvaranje protudezinformacijskog kompleksa u jednu od najmoćnijih sila u modernom svijetu: golemog levijatana s pipcima koji sežu i u javni i u privatni sektor, a koje vlada koristi za usmjeravanje "cijelog društva", napor koji ima za cilj preuzeti potpunu kontrolu nad internetom i postići ništa manje od iskorjenjivanja ljudske pogreške.

Prvi korak u nacionalnoj mobilizaciji za poraz dezinformacija spojio je američku infrastrukturu nacionalne sigurnosti s platformama društvenih medija na kojima se vodio rat. Vladina vodeća agencija za protudezinformiranje, GEC, izjavila je da njezina misija uključuje "traženje i angažiranje najboljih talenata u tehnološkom sektoru". U tu svrhu, vlada je počela postavljati tehničke rukovoditelje kao de facto ratne komesare za informiranje.

U tvrtkama poput Facebooka, Twittera, Googlea i Amazona, više razine upravljanja uvijek su uključivale veterane nacionalno sigurnosnog establishmenta. Ali s novim savezom između nacionalne sigurnosti SAD-a i društvenih medija, bivše sablasti i bivši dužnosnici obavještajnih agencija izrasli su u dominantan blok unutar tih tvrtki; ono što je bila ljestvica karijere kojom su ljudi napredovali od svog iskustva u vladi kako bi došli do poslova u privatnom tehnološkom sektoru pretvorilo se u urobor (op. prev. antički simbol vječnosti koji prikazuje zmiju koja grize vlastiti rep) koji je to dvoje oblikovao u jedno. Uz fuziju D.C.-a i Silicijske doline, federalne birokracije mogle su se osloniti na neformalne društvene veze kako bi progurale svoj plan unutar tehnoloških kompanija.

U jesen 2017. FBI je pokrenuo svoju Radnu skupinu za strani utjecaj s izričitom svrhom praćenja društvenih medija kako bi se označili računi koji pokušavaju "diskreditirati pojedince i institucije SAD-a". Ministarstvo domovinske sigurnosti preuzelo je sličnu ulogu.

Otprilike u isto vrijeme, Hamilton 68 je eksplodirao. Javno, algoritmi Twittera pretvorili su "kontrolnu ploču" za razotkrivanje ruskog utjecaja u veliku medijsku vijest. Iza kulisa, čelnici Twittera brzo su shvatili da se radi o prijevari. Kada je Twitter izvršio obrnuti inženjering tajnog popisa, otkrio je, prema novinaru Mattu Taibbiju, da

"umjesto da prati kako je Rusija utjecala na američke stavove, Hamilton 68 je jednostavno prikupio pregršt uglavnom stvarnih, uglavnom američkih računa i opisao njihove organske razgovore kao ruske spletkarenje." Ovo otkriće potaknulo je Twitterova voditelja povjerenja i sigurnosti, Yoela Rotha, da u e-poruci iz listopada 2017. predloži da tvrtka poduzme mjere kako bi razotkrila prijevaru i "nazvala ovo sranjem".

Na kraju ni Roth ni itko drugi nije rekao ni riječi. Umjesto toga, dopustili su snabdijevaču sranja industrijske razine - staromodnog izraza za dezinformacije - da nastavi svoj sadržaj ubacivati ​​izravno u tok vijesti.

Nije bilo dovoljno da se nekoliko moćnih agencija bori protiv dezinformacija. Strategija nacionalne mobilizacije pozivala je na pristup "ne samo cijele vlade, već i cijelog društva", prema dokumentu koji je objavio GEC 2018. "Kako bi se suprotstavili propagandi i dezinformacijama", izjavila je agencija, "zahtijevat će povećanje stručnosti iz svih vladinih, tehnoloških i marketinških sektora, akademske zajednice i nevladinih organizacija."

Tako je "rat protiv dezinformacija" koji je stvorila vlada postao veliki moralni križarski rat svog vremena. Službenici CIA-e u Langleyu došli su podijeliti cilj s modernim mladim novinarima u Brooklynu, progresivnim neprofitnim organizacijama u D.C.-u, think tankovima koje financira George Soros u Pragu, konzultantima za rasnu jednakost, konzultantima za privatni kapital, zaposlenicima tehnoloških kompanija u Silicijskoj dolini, istraživačima s Ivy League fakulteta i propalim britanskim kraljevima. Republikanci koji nikada nisu bili Trumpovi udružili su snage s Nacionalnim odborom Demokratske stranke, koji je dezinformacije na internetu proglasio "problemom cijelog društva koji zahtijeva reakciju cijelog društva".

Čak su se i oštri kritičari ovog fenomena - uključujući Taibbija i Jeffa Gertha iz Columbia Journalism Reviewa, koji je nedavno objavio analizu uloge medija u promicanju lažnih tvrdnji o tajnom dogovoru Trumpa i Rusije - usredotočili na neuspjehe medija, okvir koji uglavnom dijele konzervativne publikacije, koji tretiraju dezinformacije kao pitanje stranačke cenzure. No, iako nema sumnje da su se mediji potpuno osramotili, oni su također "crni Pedro" - daleko najslabiji igrač u kompleksu protiv dezinformacija. Američki tisak, nekoć čuvar demokracije, bio je izdubljen do te mjere da su ga američke sigurnosne agencije i stranački operativci mogli nositi poput lutke.

Bilo bi lijepo ono što se dogodilo nazvati tragedijom, ali publika treba naučiti nešto iz tragedije. Kao nacija, Amerika ne samo da ništa nije naučila, već je namjerno spriječena da išta nauči dok je bila prisiljena juriti za sjenama. To nije zato što su Amerikanci glupi; to je zato što ono što se dogodilo nije tragedija nego nešto bliže zločinu. Dezinformacija je i naziv zločina i sredstvo za njegovo prikrivanje; oružje koje služi i kao maska.

Zločin je sam informacijski rat koji je pokrenut pod lažnim izgovorima i po svojoj naravi ruši bitne granice između javnog i privatnog te između stranog i domaćeg, o čemu ovise mir i demokracija. Pobrkavši politiku domaćih populista protiv establishmenta s ratnim djelima stranih neprijatelja, opravdala je okretanje ratnog oružja protiv američkih građana. Javne arene u kojima se odvija društveni i politički život pretvorio je u zamke nadzora i mete za masovne psihološke operacije. Zločin je rutinsko kršenje prava Amerikanaca od strane neizabranih dužnosnika koji potajno kontroliraju što pojedinci mogu misliti i govoriti.

Ono što sada vidimo, u otkrićima koja razotkrivaju unutarnje funkcioniranje režima državno-korporacijske cenzure, samo je kraj početka. Sjedinjene Države su još uvijek u najranijim fazama masovne mobilizacije koja ima za cilj upregnuti svaki sektor društva pod jedinstvenu tehnokratsku vladavinu. Mobilizacija, koja je započela kao odgovor na navodno hitnu prijetnju ruskog uplitanja, sada se razvija u režim potpune kontrole informacija koji je sebi pripisao misiju iskorjenjivanja apstraktnih opasnosti kao što su pogreške, nepravda i šteta - cilj vrijedan samo vođa koji vjeruju da su nepogrešivi, ili superzlikovaca iz stripova.

Prva faza informacijskog rata obilježena je izrazito ljudskim iskazivanjem nesposobnosti i zastrašivanjem grubom silom. Ali sljedeća faza, koja je već u tijeku, provodi se kroz skalabilne procese umjetne inteligencije i algoritamsku pretcenzuru koji su nevidljivo kodirani u infrastrukturu interneta, gdje mogu promijeniti percepcije milijardi ljudi.

U Americi se oblikuje nešto monstruozno. Formalno, pokazuje sinergiju državne i korporativne moći u službi plemenskog žara koji je obilježje fašizma. Ipak, svatko tko provodi vrijeme u Americi, a nije fanatik ispranog mozga, može reći da to nije fašistička zemlja. Ono što nastaje je novi oblik vlasti i društvene organizacije koji se razlikuje od liberalne demokracije iz sredine dvadesetog stoljeća onoliko koliko se rana američka republika razlikovala od britanskog monarhizma iz kojeg je izrasla i koji je na kraju potisnut. Državu organiziranu na principu da postoji kako bi štitila suverena prava pojedinaca, zamjenjuje digitalni levijatan koji upravlja moći kroz neprozirne algoritme i manipulaciju digitalnih rojeva. Nalikuje kineskom sustavu društvenog kredita i jednostranačke državne kontrole, a opet, također, izostaje izrazito američki i providonosni karakter sustava kontrole. U vremenu koje izgubimo pokušavajući to imenovati, sama stvar bi mogla nestati natrag u birokratske sjene, prikrivajući svaki trag automatiziranim brisanjem iz strogo tajnih podatkovnih centara Amazon Web Servicea, "pouzdanog oblaka za vladu".

U tehničkom ili strukturnom smislu, cilj režima cenzure nije cenzurirati ili ugnjetavati, već vladati. Zato vlasti nikada ne mogu biti označene kao krive za dezinformacije. Ni kada su lagali o prijenosnim računalima Huntera Bidena, ni kada su tvrdili da je curenje iz laboratorija rasistička zavjera, ni kada su rekli da cjepiva zaustavljaju prijenos novog koronavirusa. Dezinformacija je, sada i zauvijek, ono što oni kažu da jest. To nije znak da se koncept zlorabi ili kvari; to je precizno funkcioniranje totalitarnog sustava.

Ako se temeljna filozofija rata protiv dezinformacija može izraziti jednom tvrdnjom, to je sljedeća: Ne može vam se vjerovati na vlastiti um. Ono što slijedi je pokušaj da se vidi kako se ta filozofija manifestirala u stvarnosti. Pristup temi dezinformacija iz 13 kutova - poput "Trinaest načina gledanja na crnu pticu", pjesme Wallacea Stevensa iz 1917. - s ciljem da kombinacija ovih djelomičnih pogleda pruži koristan dojam o pravom obliku i konačnom dizajnu dezinformacija .

SADRŽAJ

I. Rusofobija se vraća, neočekivano: podrijetlo suvremenih "dezinformacija"
II. Trumpov izbor: "Facebook je kriv"
III. Zašto su nam potrebni svi ti podaci o ljudima?
IV. Internet: od dragog do demona
V. Russiagate! Russiagate! Russiagate!
VI. Zašto "Rat protiv terorizma" nakon 11. rujna nikada nije završio
VII. Uspon "domaćih ekstremista"
VIII. NGO Borg
IX. COVID 19
X. Hunterova prijenosna računala: iznimka od pravila
XI. Nova jednostranačka država
XII. Kraj cenzure
XIII. Nakon Demokracije

Dodatak: Dezinformacijski rječnik

Imate li insajderske informacije o kompleksu protiv dezinformacija? Pošaljite e-poruku na [e-mail] ili ga kontaktirajte na Twitteru @jacob__siegel.

I. Rusofobija se vraća, neočekivano: podrijetlo suvremenih "dezinformacija"

Temelji aktualnog informacijskog rata postavljeni su kao odgovor na slijed događaja koji su se dogodili 2014. Prvo je Rusija pokušala suzbiti Euromaidan kojeg je podržavao SAD u Ukrajini; nekoliko mjeseci kasnije Rusija je napala Krim; a nekoliko mjeseci nakon toga Islamska država je zauzela grad Mosul u sjevernom Iraku i proglasila ga glavnim gradom novog kalifata. U tri odvojena sukoba, neprijateljska ili suparnička sila Sjedinjenih Država uspješno je koristila ne samo vojnu moć, već i kampanje za razmjenu poruka na društvenim mrežama osmišljene da zbune i demoraliziraju svoje neprijatelje - kombinacija poznata kao "hibridno ratovanje".

Ovi su sukobi uvjerili službenike sigurnosti SAD-a i NATO-a da je moć društvenih medija da oblikuju percepciju javnosti evoluirala do točke u kojoj može odlučiti o ishodu modernih ratova - ishodima koji bi mogli biti suprotni onima koje su Sjedinjene Države željele. Zaključili su da država mora nabaviti sredstva za preuzimanje kontrole nad digitalnim komunikacijama kako bi mogli prikazati stvarnost onakvom kakvom žele da bude i spriječiti da stvarnost postane bilo što drugo.

Tehnički, hibridno ratovanje odnosi se na pristup koji kombinira vojna i nevojna sredstva - otvorene i tajne operacije pomiješane s kibernetičkim ratovanjem i operacijama utjecaja - kako bi se zbunila i oslabila meta, a pritom se izbjegao izravan konvencionalni rat u punoj mjeri. U praksi je notorno nejasan. "Pojam sada pokriva svaku vrstu uočljive ruske aktivnosti, od propagande do konvencionalnog ratovanja, i većinu onoga što postoji između", napisao je ruski analitičar Michael Kofman u ožujku 2016.

Tijekom prošlog desetljeća, Rusija je doista opetovano koristila taktike povezane s hibridnim ratovanjem, uključujući ciljanje zapadne publike slanjem poruka na kanalima kao što su RT i Sputnik News te cyber operacijama kao što je korištenje "trol" računa. Ali to nije bila novost ni 2014. godine, a bilo je to nešto u čemu su se angažirale i Sjedinjene Države, ali i svaka druga velika sila. Još 2011. godine Sjedinjene su Države gradile vlastite "vojske trolova" na internetu razvijajući softver za "tajno manipuliranje stranicama društvenih medija korištenjem lažnih online likova za utjecaj na internetske razgovore i širenje proameričke propagande".

"Ako dovoljno dugo mučite hibridno ratovanje, ono će vam reći sve", upozorio je Kofman, što se upravo počelo događati nekoliko mjeseci kasnije kada su Trumpovi kritičari popularizirali ideju da je skrivena ruska ruka lutkar političkih zbivanja unutar Sjedinjenih Država.

Vodeći glas koji je promovirao tu tvrdnju bio je bivši službenik FBI-a i analitičar za borbu protiv terorizma po imenu Clint Watts. U članku iz kolovoza 2016., "Kako Rusija dominira vašim Twitter feedom za promicanje laži (i Trumpa, također)", Watts i njegov koautor, Andrew Weisburd, opisali su kako je Rusija oživjela svoje "aktivne mjere" iz doba hladnog rata. kampanju, koristeći propagandu i dezinformacije kako bi utjecali na stranu publiku. Kao rezultat toga, prema članku, Trumpovi glasači i ruski propagandisti promovirali su iste priče na društvenim mrežama koje su imale za cilj učiniti da Amerika izgleda slabo i nesposobno. Autori su iznijeli izvanrednu tvrdnju da "stapanje ruskih prijateljskih računa i pro-trumpista traje već neko vrijeme."

Ako je to istina, to znači da bi svatko tko izražava podršku Donaldu Trumpu mogao biti agent ruske vlade, bez obzira na to namjerava li osoba igrati tu ulogu ili ne. To je značilo da ljudi koje su zvali "Trumpkinsi", koji su činili pola zemlje, napadaju Ameriku iznutra. To je značilo da je politika sada rat, kao što je to slučaj u mnogim dijelovima svijeta, a deseci milijuna Amerikanaca su neprijatelji.

Watts se proslavio kao protuteroristički analitičar proučavajući strategije društvenih medija koje koristi ISIS, ali s ovakvim je člancima postao medijski glavni stručnjak za ruske trolove i kampanje dezinformiranja Kremlja. Čini se da je imao i moćne zagovornike.

U svojoj knjizi The Assault on Intelligence, umirovljeni šef CIA-e Michael Hayden nazvao je Wattsa "jedinim čovjekom, koji je više nego itko drugi pokušavao zazvoniti na uzbunu više od dvije godine prije izbora 2016."

Hayden je u svojoj knjizi pripisao Wattsu zasluge za podučavanje o moći društvenih medija:

"Watts mi je ukazao na to da Twitter čini laži uvjerljivijima kroz puko ponavljanje i glasnoću. Označio je to nekom vrstom 'kompjutorske propagande'. Twitter zauzvrat pokreće mainstream medije."

Lažna priča koju je algoritamski pojačao Twitter i proširili mediji — nije slučajnost da ovo savršeno opisuje "sranje" koje se širi Twitterom o operacijama ruskog utjecaja: 2017. godine Watts je bio taj koji je došao na ideju za kontrolnu ploču Hamiltona 68 i pomogao u pokretanju inicijative.

II. Trumpov izbor: "Facebook je kriv"

Nitko nije mislio da je Trump normalan političar. Budući da je bio čudovište, Trump je užasnuo milijune Amerikanaca koji su osjetili osobnu izdaju u mogućnosti da zauzme istu dužnost koju su obnašali George Washington i Abe Lincoln. Trump je također ugrozio poslovne interese najmoćnijih sektora društva. Upravo je potonji prekršaj, a ne njegov navodni rasizam ili flagrantna nepredsjedništvost, poslao vladajuću klasu u stanje apopleksije.

S obzirom na njegovu usredotočenost na dužnosti, na smanjenje stope poreza na dobit, lako je zaboraviti da su republikanski dužnosnici i stranačka donatorska klasa Trumpa vidjeli kao opasnog radikala koji prijeti njihovim poslovnim vezama s Kinom, njihovom pristupu jeftinoj uvezenoj radnoj snazi ​​i unosnom poslovanju stalnog rata. No, doista, tako su ga vidjeli, što se odražava u reakciji bez presedana na Trumpovu kandidaturu koju je zabilježio The Wall Street Journal u rujnu 2016.:

"Nijedan izvršni direktor 100 najvećih kompanija u zemlji nije donirao predsjedničku kampanju republikanca Donalda Trumpa do kolovoza , što je oštar obrat u odnosu na 2012., kada je gotovo trećina izvršnih direktora Fortune 100 kompanija podržala kandidata GOP-a Mitta Romneya."

Taj fenomen nije bio svojstven samo Trumpu. Bernieja Sandersa, ljevičarskog populističkog kandidata 2016., vladajuća je klasa također smatrala opasnom prijetnjom. Ali dok su demokrati uspješno sabotirali Sandersa, Trump je uspio proći kraj stranačkih stražaara, što je značilo da se s njim moraju obračunati drugim sredstvima.

Dva dana nakon što je Trump preuzeo dužnost, nasmiješeni senator Chuck Schumer rekao je MSNBC-jevoj Rachel Maddow da je "stvarno glupo" od novog predsjednika što se našao na lošoj strani sigurnosnih agencija koje su trebale raditi za njega:

"Da vam kažem , ako se suprotstavite obavještajnoj zajednici, oni od nedjelje imaju šest načina da vam uzvrate."

Trump je koristio stranice poput Twittera kako bi zaobišao elitu svoje stranke i izravno se povezao sa svojim pristašama. Stoga, kako bi osakatile novog predsjednika i osigurale da nitko poput njega više nikada ne može doći na vlast, obavještajne su agencije morale slomiti neovisnost platformi društvenih medija. Zgodno, ista lekcija koju su mnogi obavještajni i obrambeni dužnosnici izvukli iz ISIS-ovih i ruskih kampanja 2014. - naime, da su društveni mediji bili previše moćni da bi bili ostavljeni izvan državne kontrole - primjenjivala se samo na domaću politiku, što je značilo da bi agencije sada imale pomoć političara koji bi mogli imati koristi od tog napora.

Hillary Clinton je odmah nakon izbora počela kriviti Facebook za svoj gubitak. Sve do ove točke, Facebook i Twitter pokušavali su ostati iznad političkih sukoba, bojeći se da će ugroziti potencijalni profit otuđenjem od bilo koje strane. Ali sada se dogodila duboka promjena, budući da se operacija iza Clintonove kampanje preorijentirala ne samo na reformu platformi društvenih medija, već i na njihovo osvajanje.

Lekcija koju su izvukli iz Trumpove pobjede bila je da su Facebook i Twitter - više od Michigana i Floride - bili kritična bojna polja na kojima su se politička natjecanja dobivala ili gubila. "Mnogi od nas počinju govoriti o tome kakav je to veliki problem", rekao je Clintoničin glavni digitalni strateg Teddy Goff za Politico tjedan nakon izbora, misleći na navodnu ulogu Facebooka u poticanju ruskih dezinformacija koje su pomogle Trumpu. "I iz kampanje i iz administracije, i samo neka vrsta šire Obamine orbite... ovo je jedna od stvari koje bismo željeli poduzeti nakon izbora", rekao je Goff.

Tisak je tu poruku toliko često ponavljao da je političkoj strategiji dao privid objektivne valjanosti:

"Donald Trump je pobijedio zbog Facebooka"; New York Magazine, 9. studenog 2016.

"Kaže se da Facebook, na nišanu nakon izbora, dovodi u pitanje svoj utjecaj"; The New York Times, 12. studenog 2016.

"Ruski propagandni napori pomogli su širenju 'lažnih vijesti' tijekom izbora, kažu stručnjaci"; The Washington Post, 24. studenog 2016.

"Dezinformacije, a ne lažne vijesti, dovele su do izbora Trumpa i ne prestaju"; The Intercept, 6. prosinca 2016.

I dalje su se pojavili bezbrojni članci koji su dominirali ciklusom vijesti sljedeće dvije godine.

Isprva je izvršni direktor Facebooka Mark Zuckerberg odbacio optužbe da su lažne vijesti objavljene na njegovoj platformi utjecale na ishod izbora kao "prilično lude". Ali Zuckerberg se suočio s intenzivnom kampanjom pritiska u kojoj ga je svaki sektor američke vladajuće klase, uključujući njegove vlastite zaposlenike, okrivljavao za postavljanje Putinovog agenta u Bijelu kuću, učinkovito ga optužujući za veleizdaju. Kap koja je prelila čašu došla je nekoliko tjedana nakon izbora kada je sam Obama "javno osudio širenje lažnih vijesti na Facebooku". Dva dana kasnije, Zuckerberg je odustao: "Facebook najavljuje novi pritisak protiv lažnih vijesti nakon Obaminih komentara."

Lažna, ali temeljna tvrdnja da je Rusija hakirala izbore 2016. pružila je opravdanje - baš kao i tvrdnje o oružju za masovno uništenje koje je pokrenulo rat u Iraku - da Ameriku gurne u ratno izvanredno stanje. Uz obustavu normalnih pravila ustavne demokracije, grupa stranačkih operativaca i sigurnosnih dužnosnika instalirala je golemu, uglavnom nevidljivu novu arhitekturu društvene kontrole na pozadini najvećih internetskih platformi.

Iako nikada nije izdana javna zapovijed, američka vlada počela je provoditi vanredno stanje na internetu.

III. Zašto su nam potrebni svi ti podaci o ljudima?

Američka doktrina protupobunjeničkog (COIN) ratovanja slavno poziva na "osvajanje srca i umova". Ideja je da pobjeda protiv pobunjeničkih skupina ovisi o dobivanju podrške lokalnog stanovništva, što se ne može postići samo grubom silom. U mjestima kao što su Vijetnam i Irak, potpora je osigurana kombinacijom izgradnje nacije i privlačnosti lokalnom stanovništvu pružajući im dobra za koja se pretpostavljalo da ih cijene: novac i radna mjesta, na primjer, ili stabilnost.

Budući da se kulturne vrijednosti razlikuju i ono što cijeni afganistanski seljanin može se švedskom računovođi činiti bezvrijednim, uspješni protupobunjenici moraju naučiti što pokreće domorodačko stanovništvo. Da biste osvojili um, prvo morate ući u njega kako biste razumjeli njegove želje i strahove. Kada to ne uspije, postoji drugi pristup u modernom vojnom arsenalu koji će zauzeti njegovo mjesto: protuterorizam. Gdje protupobunjeničke snage pokušavaju pridobiti lokalnu potporu, protuterorističke snage pokušavaju uloviti i ubiti određene neprijatelje.

Unatoč očitoj napetosti u njihovim suprotnim pristupima, te dvije strategije često su korištene u tandemu. Obje se oslanjaju na opsežne nadzorne mreže za prikupljanje obavještajnih podataka o svojim metama, bilo da se radi o otkrivanju mjesta kopanja bunara ili lociranju terorista kako bi ih se ubilo. No protupobunjenik posebno zamišlja da će, ako može naučiti dovoljno o populaciji, biti moguće reinženjerirati njezino društvo. Dobivanje odgovora samo je stvar korištenja pravih resursa: kombinacija alata za nadzor i društvenih znanstvenih metoda, čiji se zajednički rezultat unosi u svemoćne centralizirane baze podataka za koje se vjeruje da sadrže cjelokupnost rata.

Primijetio sam, razmišljajući o svojim iskustvima obavještajnog časnika američke vojske u Afganistanu, kako se činilo da "alati za analizu podataka na dohvat ruke bilo koga s pristupom operativnom centru ili prostoriji za situacije obećavaju neizbježnu konvergenciju karte i teritorija", ali na kraju su postali zamka jer je "američke sile mogle mjeriti tisuće različitih stvari koje nismo mogli razumjeti." Pokušali smo taj manjak pokriti prikupljanjem još više podataka. Kad bismo samo mogli prikupiti dovoljno informacija i uskladiti ih s ispravnim algoritmima, vjerovali smo da bi baza podataka proricala budućnost.

Ne samo da je taj okvir temelj moderne američke protupobunjeničke doktrine, već je bio i dio izvornog poticaja za izgradnju interneta. Pentagon je 1969. godine izgradio proto-internet poznat kao ARPANET jer mu je bila potrebna decentralizirana komunikacijska infrastruktura koja bi mogla preživjeti nuklearni rat - ali to nije bio jedini cilj. Internet je, piše Yasha Levine u svojoj povijesti te teme, Dolina nadzora, također bio "pokušaj izgradnje računalnih sustava koji bi mogli prikupljati i dijeliti obavještajne podatke, promatrati svijet u stvarnom vremenu, te proučavati i analizirati ljude i političke pokrete s krajnjim uspjehom. cilj predviđanja i sprječavanja društvenih preokreta. Neki su čak sanjali o stvaranju svojevrsnog radara za rano upozoravanje za ljudska društva: umreženog računalnog sustava koji bi pratio društvene i političke prijetnje i presretao ih na isti način na koji je tradicionalni radar radio za neprijateljske zrakoplove."

U danima internetske "agende slobode", popularna mitologija Silicijske doline prikazivala ju je kao laboratorij nakaza, samopokretača, slobodnih mislilaca i libertarijanskih petljara koji su samo željeli napraviti cool stvari bez da ih vlada usporava. Alternativna povijest, opisana u Levineovoj knjizi, naglašava da je internet "uvijek imao dvostruku namjenu ukorijenjenu u prikupljanju obavještajnih podataka i ratu". Ima istine u obje verzije, ali nakon 2001. razlika je nestala.

Kao što Shoshana Zuboff piše u Dobu nadzornog kapitalizma, na početku rata protiv terorizma

"izborna bliskost između javnih obavještajnih agencija i novonastalog nadzornog kapitalista Googlea procvjetala je u žaru izvanrednog stanja i proizvela jedinstvenu povijesnu deformaciju: iznimnost nadzora."

U Afganistanu je vojska morala angažirati skupe bespilotne letjelice i "ljudske terenske timove" s avanturističkim akademicima koji su ispitivali lokalno stanovništvo i izvlačili njihove relevantne sociološke podatke. Ali s Amerikancima koji provode sate dnevno dobrovoljno unoseći svaku svoju misao izravno u podatkovne monopole povezane s obrambenim sektorom, mora da se činilo trivijalno lakim za svakoga tko ima kontrolu nad bazama podataka da manipulira osjećajima stanovništva kod kuće.

Prije više od deset godina, Pentagon je počeo financirati razvoj niza alata za otkrivanje i suzbijanje terorističkih poruka na društvenim mrežama. Neki su bili dio šire inicijative "memetičkog ratovanja" unutar vojske koja je uključivala prijedloge da se memeovi naoružaju kako bi se "porazila neprijateljska ideologija i pridobile mase neodlučnih neboraca". No većina programa, pokrenutih kao odgovor na uspon ISIS-a i vještu upotrebu društvenih medija od strane džihadističke skupine, usredotočila se na povećanje automatiziranih sredstava za otkrivanje i cenzuriranje terorističkih poruka na internetu. Ti su napori kulminirali u siječnju 2016. s najavom State Departmenta da će otvoriti spomenuti Global Engagement Center, na čelu s Michaelom Lumpkinom. Samo nekoliko mjeseci kasnije, predsjednik Obama postavio je GEC za novi rat protiv dezinformacija. Istog dana kada je GEC najavljen, Obama i "razni visokorangirani članovi establišmenta nacionalne sigurnosti sastali su se s predstavnicima Facebooka, Twittera, YouTubea i drugih internetskih moćnika kako bi razgovarali o tome kako se Sjedinjene Države mogu boriti protiv poruka ISIS-a putem društvenih medija ."

Nakon populističkih preokreta 2016., vodeće osobe u američkoj vladajućoj stranci iskoristile su povratnu spregu nadzora i kontrole usavršenu kroz rat protiv terorizma kao metodu za održavanje moći unutar Sjedinjenih Država. Oružje stvoreno za borbu protiv ISIS-a i al-Qaide okrenuto je protiv Amerikanaca koji su gajili pogrešne misli o predsjedniku ili booster cjepivima ili rodnim zamjenicama ili ratu u Ukrajini.

Bivši dužnosnik State Departmenta Mike Benz, koji sada vodi organizaciju pod nazivom Foundation for Freedom Online koja se predstavlja kao pas čuvar digitalne slobode govora, opisuje kako tvrtka pod nazivom Graphika, koja je "u biti konzorcij za cenzuru koju financira Ministarstvo obrane SAD-a" koji je stvoren za borbu protiv terorista, prenamijenjen za cenzuru političkog govora u Americi. Tvrtka, je

"isprva financirana kako bi pomogla u djelotvornom protupobunjeničkom radu društvenih medija u zonama sukoba za američku vojsku", zatim je "preraspoređena unutar zemlje i na cenzuru Covida i na političku cenzuru", rekao je Benz u intervjuu. "Graphika je postavljena za praćenje diskursa društvenih medija o Covidu i podrijetlu Covida, zavjerama o Covidu ili vrstama Covid problema.

Borba protiv ISIS-a pretvorila se u borbu protiv Trumpa i "ruskog dogovora", koji se pretvorio u borbu protiv dezinformacija. Ali to su bile samo promjene brendiranja; temeljna tehnološka infrastruktura i filozofija vladajuće klase, koja je prisvajala pravo preuređivanja svijeta na temelju religioznog osjećaja stručnosti, ostala je nepromijenjena. Ljudsko umijeće politike, koje bi zahtijevalo stvarne pregovore i kompromis s Trumpovim pristašama, napušteno je u korist lažne znanosti društvenog inženjeringa odozgo prema dolje koja je imala za cilj proizvesti potpuno upravljano društvo.

Za američku vladajuću klasu, COIN je zamijenio politiku kao ispravno sredstvo suočavanja s domorocima.

IV. Internet: od dragog do demona

Jednom davno, internet je trebao spasiti svijet. Prvi dot-com bum u 1990-ima popularizirao je ideju interneta kao tehnologije za maksimiziranje ljudskog potencijala i širenje demokracije. "Okvir za globalnu elektroničku trgovinu" Clintonove administracije iz 1997. iznio je viziju: "Internet je medij koji ima ogroman potencijal za promicanje individualne slobode i osnaživanja pojedinca" i "[s]toga, gdje je to moguće, pojedinca treba ostaviti u kontroli načina na koji on ili ona koristi ovaj medij." Pametni ljudi na Zapadu ismijavali su naivna nastojanja u drugim dijelovima svijeta da kontroliraju protok informacija. Godine 2000. predsjednik Clinton se rugao da je kinesko slamanje interneta "kao pokušaj pribijanja želea uza zid". Pompa se nastavila kroz Bushovu administraciju, kada su internetske tvrtke smatrane ključnim partnerima u državnom programu masovnog nadzora i njegovom planu za uvođenje demokracije na Bliski istok.

No pompa je stvarno porasla kad je predsjednik Obama izabran kroz kampanju vođenu "velikim podacima" koja je prioritet dala dosezanju društvenih medija. Čini se da postoji istinska filozofska usklađenost između Obaminog političkog stila kao predsjednika "nade" i "promjene" čije je vodeće načelo u vanjskoj politici bilo "ne radi gluposti" i tvrtke za pretraživanje interneta čiji je izvorni moto bio "ne čini zlo ." Postojale su i duboke osobne veze koje su povezivale dvije sile, s 252 slučaja tijekom Obaminog predsjedničkog mandata da su ljudi prelazili s posla u Bijeloj kući na posao u Googleu. Od 2009. do 2015. zaposlenici Bijele kuće i Googlea sastajali su se u prosjeku više od jednom tjedno.

Kao Obamina državna tajnica, Hillary Clinton predvodila je vladinu agendu za "slobodu interneta", čiji je cilj bio "promicanje internetske komunikacije kao alata za otvaranje zatvorenih društava". U govoru iz 2010. Clinton je upozorila na širenje digitalne cenzure u autoritarnim režimima: "Nova informacijska zavjesa spušta se u većem dijelu svijeta", rekla je. "I izvan ove podjele, viralni videozapisi i postovi na blogovima postaju samizdati našeg vremena."

Velika je ironija da su isti ljudi koji su prije deset godina predvodili program slobode za druge zemlje od tada gurali Sjedinjene Države da implementirju jedan od najvećih i najmoćnijih strojeva za cenzuru koji postoji pod krinkom borbe protiv dezinformacija.

Ili možda ironija nije prava riječ za ocrtavanje razlike između slobodoljubive Clintonove od prije deset godina i današnjeg aktivista za cenzuru, ali ona dopire do onoga što se čini kao potpuni zaokret koji je napravila klasa ljudi koji bili javne stjegonoše za radikalno različite ideje prije jedva 10 godina. Ti su ljudi — političari, prije svega — vidjeli (i predstavili) internetsku slobodu kao pozitivnu silu za čovječanstvo kada ih je osnažila i služila njihovim interesima, ali kao nešto demonsko kada je srušila te hijerarhije moći i koristila njihovim protivnicima. Evo kako premostiti jaz između Hillary Clinton iz 2013. i Clinton iz 2023.: Obje vide internet kao neizmjerno moćan alat za pokretanje političkih procesa i učinak na promjenu režima.

Zbog toga je, u svijetu Clintona i Obame, uspon Donalda Trumpa izgledao kao duboka izdaja - jer, kako su oni to vidjeli, Silicijska dolina ga je mogla zaustaviti, ali nije. Kao voditelji vladine internetske politike, pomogli su tehnološkim tvrtkama da izgrade svoje bogatstvo na masovnom nadzoru i evangelizirali su internet kao svjetionik slobode i napretka, dok su zatvarali oči pred njihovim flagrantnim kršenjima antimonopolskih statuta. Zauzvrat, tehnološke tvrtke učinile su nezamislivo - ne zato što su dopustile Rusiji da "hakira izbore", što je bila očajnička optužba izbačena da prikrije zadah neuspjeha, već zato što su odbile intervenirati kako bi spriječile Donalda Trumpa da pobijedi .

U svojoj knjizi Who Owns the Future?, tehnološki pionir Jaron Lanier piše:

"Primarni posao digitalnog umrežavanja postao je stvaranje ultra-tajnih mega-dosjea o tome što drugi rade i korištenje tih informacija za koncentraciju novca i moći."

Budući da digitalna gospodarstva proizvode sve veću koncentraciju podataka i snage, dogodilo se neizbježno: tehnološke tvrtke postale su previše moćne.

Što su čelnici vladajuće stranke mogli učiniti? Imali su dvije mogućnosti. Mogli bi upotrijebiti vladinu regulatornu moć za protunapad: razbiti monopol podataka i restrukturirati društveni ugovor koji jamči internet tako da pojedinci zadrže vlasništvo nad svojim podacima umjesto da im se otimaju svaki put kad kliknu na javna dobra. Ili bi mogli sačuvati moć tehnoloških kompanija dok ih prisiljavaju da odbace pretvaranje neutralnosti i umjesto toga stanu iza vladajuće stranke - što je primamljiva perspektiva, s obzirom na to što bi mogli učiniti sa svom tom moći.

Izabrali su opciju B.

Proglašavanje platformi krivima za izbor Trumpa - kandidata koji je jednako mrzak visokoobrazovanim elitama u Silicijskoj dolini kao što je bio visokoobrazovanim elitama u New Yorku i D.C.-u - stvorilo je toljagu koju su mediji i politička klasa koristili da tuku tehnološke tvrtke, kako bi postale moćnije i poslušnije.

V. Russiagate! Russiagate! Russiagate!

Ako netko zamisli da se američka vladajuća klasa suočila s problemom - činilo se da Donald Trump prijeti njihovom institucionalnom opstanku - onda istraga o Rusiji nije samo pružila sredstva za ujedinjenje različitih ogranaka te klase, u vladi i izvan nje, protiv zajedničkog neprijatelja. Također im je dao ultimativni oblik utjecaja na najmoćniji nesvrstani sektor društva: tehnološku industriju. Koordinacija potrebna za izvođenje ruskog tajnog dogovora bila je sredstvo, spajajući (1) političke ciljeve Demokratske stranke, (2) institucionalni program obavještajnih i sigurnosnih agencija i (3) narativnu snagu i moralni žar medija s (4) arhitekturom nadzora tehnoloških tvrtki.

Tajni nalog FISA-e koji je američkim sigurnosnim agencijama omogućio da počnu špijunirati Trumpovu kampanju temeljio se na dosjeu Steele, stranačkom poslu plaćenom od strane tima Hillary Clinton koji se sastojao od dokazano lažnih izvješća u kojima se tvrdilo suradnja Donalda Trumpa i ruske vlade. Iako je bio snažno kratkoročno oružje protiv Trumpa, dosje je također bio očito sranje, što je sugeriralo da bi na kraju mogao postati problem.

Dezinformacije su riješile taj problem stavljajući nuklearno oružje u arsenal otpora protiv Trumpa. U početku su dezinformacije bile samo jedna od nekoliko tema koje su dolazile iz anti-Trumpovog tabora. Pobijedile su nad ostalima jer su bile sposobne objasniti sve i svašta, ali su istovremeno ostale toliko dvosmislene da se nisu mogle opovrgnuti. Obrambeno, pružile su sredstvo za napad i diskreditaciju svakoga tko je doveo u pitanje dosje ili širu tvrdnju da je Trump bio u dosluhu s Rusijom.

Svi stari McCarthyjevi trikovi ponovno su bili novi. The Washington Post agresivno je razglasio tvrdnju da su dezinformacije preokrenule izbore 2016., križarski rat koji je započeo nekoliko dana nakon Trumpove pobjede, člankom "Ruski propagandni napori pomogli su širenju 'lažnih vijesti' tijekom izbora, kažu stručnjaci." (Glavni stručnjak citiran u članku: Clint Watts.)

Neprestani tok curenja informacija od obavještajnih dužnosnika do izvjestitelja o nacionalnoj sigurnosti već je uspostavio lažnu priču da postoje vjerodostojni dokazi o tajnom dogovoru između Trumpove kampanje i Kremlja. Kad je Trump pobijedio usprkos tim izvješćima, viši dužnosnici odgovorni za njihovo širenje, ponajprije šef CIA-e John Brennan, udvostručili su svoje tvrdnje. Dva tjedna prije nego što je Trump preuzeo dužnost, Obamina administracija objavila je deklasificiranu verziju procjene obavještajne zajednice, poznatu kao ICA, o "ruskim aktivnostima i namjerama na nedavnim izborima", u kojoj se tvrdi da su "Putin i ruska vlada razvili jasnu sklonost prema novoizabranom predsjedniku Trumpu."

ICA je predstavljena kao objektivan, nepolitički konsenzus koji su postigle brojne obavještajne agencije. U časopisu Columbia Journalism Review, Jeff Gerth piše da je procjena dobila "masovnu i uglavnom nekritičku pokrivenost" u tisku. Ali, zapravo, ICA je bila upravo suprotno: selektivno složen politički dokument koji je namjerno izostavio suprotne dokaze kako bi stvorio dojam da priča o tajnom dogovoru nije široko osporavana glasina, već objektivna činjenica.

Povjerljivo izvješće Obavještajnog odbora Predstavničkog doma o stvaranju ICA-e detaljno je opisalo koliko je neobična i otvorena politička. "Nije bilo 17 agencija, a nije bilo čak ni desetak analitičara iz tri agencije koji su napisali procjenu", rekao je novinaru Paulu Sperryju viši dužnosnik obavještajne službe koji je pročitao nacrt izvješća Doma.

"Napisalo ga je samo pet službenika CIA-e, a Brennan je ručno odabrao svih pet. A glavni pisac je bio Brennanov dobar prijatelj."

Od Obame izabran, Brennan je prekinuo s presedanom miješajući se u politiku dok je bio direktor CIA-e. To je postavilo pozornicu za njegovu post-vladinu karijeru analitičara MSNBC-a i figure "otpora" koji je dospio na naslovnice optužujući Trumpa za izdaju.

Mike Pompeo, koji je naslijedio Brennana u CIA-i, rekao je da je kao direktor agencije saznao da su "visoki analitičari koji su gotovo cijelu karijeru radili na Rusiji postali promatrači" kada je ICA nastajala. Prema Sperryju, Brennan je "isključio proturječne dokaze o Putinovim motivima iz izvješća, unatoč prigovorima nekih obavještajnih analitičara koji su tvrdili da je Putin računao na pobjedu Clinton na izborima i da je Trumpa promatrao kao 'divlju kartu'" (Brennan je također bio taj koji je nadglasao protivljenja drugih agencija da se Steeleov dosje uključi u službenu procjenu.)

Unatoč svojim nepravilnostima, ICA je djelovala kako je planirano: Trump je započeo svoje predsjedništvo pod oblakom sumnje koju nikada nije uspio odagnati. Kao što je Schumer obećao, obavještajni službenici nisu gubili vrijeme na osvetu.

I ne samo na osvetu, već i planiranje akcije. Tvrdnja da je Rusija hakirala izbore 2016. omogućila je federalnim agencijama da provedu novu javno-privatnu mašineriju cenzure pod izlikom osiguranja "integriteta izbora". Ljudi koji su izrazili istinita i ustavom zaštićena mišljenja o izborima 2016. (i kasnije o pitanjima kao što su COVID-19 i povlačenje SAD-a iz Afganistana) označeni su neamerikancima, rasistima, zavjerenicima i marionetama Vladimira Putina i sustavno uklanjani iz digitalne javnosti kako bi spriječili širenje dezinformacija svojim idejama.

Prema krajnje konzervativnoj procjeni temeljenoj na javnom izvješćivanju, od Trumpova izbora bilo je nekoliko desetaka milijuna takvih slučajeva cenzure.

A evo vrhunca ovog konkretnog zapisa: 6. siječnja 2017. — istog dana kada je Brennanovo izvješće ICA-e dalo institucionalnu potporu lažnoj tvrdnji da je Putin pomogao Trumpu — Jeh Johnson, odlazeći tajnik Ministarstva domovinske sigurnosti kojeg je imenovao Obama, objavio je da je, kao odgovor na rusko uplitanje u izbore, označio izborne sustave SAD-a kao "kritičnu nacionalnu infrastrukturu". Tim je potezom imovina 8.000 izbornih jedinica diljem zemlje stavljena pod kontrolu DHS-a. Bio je to državni udar koji je Johnson pokušavao izvesti od ljeta 2016., ali su ga, kako je objasnio u kasnijem govoru, blokirali lokalni dionici koji su mu rekli "da je održavanje izbora u ovoj zemlji suverena i isključiva odgovornost država, i nisu željeli federalno uplitanje, savezno preuzimanje ili federalno reguliranje tog procesa." Tako je Johnson našao zaobilazno rješenje jednostranom požurnom mjerom u svojim posljednjim danima na dužnosti.

Komentar: DHS je Ministarstvo domovinske sigurnosti SAD-a

Sada je jasno zašto je Johnson bio u takvoj žurbi: u roku od nekoliko godina, sve tvrdnje koje su se koristile za opravdavanje izvanredne federalne zapljene izbornog sustava u zemlji pale bi u vodu. U srpnju 2019. Muellerovo izvješće zaključilo je da Donald Trump nije bio u dosluhu s ruskom vladom - isti zaključak do kojeg je došlo u izvješću glavnog inspektora o podrijetlu istrage Trump-Rusija, objavljenom kasnije te godine. Napokon, 9. siječnja 2023. The Washington Post je tiho objavio dodatak u svom biltenu o kibernetičkoj sigurnosti o studiji Centra za društvene medije i politiku Sveučilišta New York. Zaključak je: "Ruski trolovi na Twitteru imali su mali utjecaj na birače 2016."

Ali do tada to nije bilo važno. U posljednja dva tjedna Obamine administracije, novi aparat za borbu protiv dezinformacija postigao je jednu od svojih najznačajnijih pobjeda: moć da izravno nadzire savezne izbore koji će imati duboke posljedice za natjecanje između Trumpa i Joea Bidena 2020.

VI. Zašto "Rat protiv terorizma" nakon 11. rujna nikada nije završio

Clint Watts, koji je predvodio inicijativu Hamilton 68, i Michael Hayden, bivši general zračnih snaga, šef CIA-e i direktor NSA-e koji je zagovarao Wattsa, obojica su veterani protuterorističkog establišmenta SAD-a. Hayden je jedan od najviših obavještajnih časnika koje su Sjedinjene Države ikada proizvele i bio je glavni arhitekt sustava masovnog nadzora nakon 11. rujna. Doista, zapanjujući postotak ključnih figura u kompleksu za borbu protiv dezinformacija urezao je svoje zube u svjetovima borbe protiv terorizma i pobunjenika.

Michael Lumpkin, koji je vodio GEC, agenciju State Departmenta koja je služila kao prvo zapovjedno središte u ratu protiv dezinformacija, bivši je mornarički SEAL-ovac s protuterorističkim iskustvom. Sam GEC izrastao je iz Centra za strateške protuterorističke komunikacije prije nego što je prenamijenjen za borbu protiv dezinformacija.

Twitter je imao priliku zaustaviti prijevaru o Hamiltonu 68 prije nego što je izmakla kontroli, ali je odlučio ne djelvoati. Zašto? Odgovor se može vidjeti u e-porukama koje je poslala izvršna direktorica Twittera po imenu Emily Horne, koja je savjetovala da se ne proziva prijevara. Twitter je pokazao da je Alliance for Securing Democracy, neoliberalni think tank iza inicijative Hamilton 68, kriv upravo za ono što je iznio protiv drugih: širenje dezinformacija koje su rasplamsale domaće političke podjele i potkopale legitimitet demokratskih institucija. Ali to je trebalo odvagnuti s drugim čimbenicima, predložila je Horne, kao što je potreba da se ostane na dobroj strani moćne organizacije. "Moramo biti oprezni u tome koliko se javno protivimo ASD-u", napisala je u veljači 2018.

ASD je bio sretan što ima nekoga poput Hornea na Twitteru. Pa opet, možda to nije bila sreća. Horne je prethodno radila u State Departmentu, baveći se portfeljem "digitalnih medija i think tankova". Prema njezinom LinkedInu, ona je "blisko surađivala s vanjskopolitičkim izvjestiteljima koji su pokrivali [ISIS] ... i izvršavala komunikacijske planove koji se odnose na aktivnosti Koalicije za borbu protiv (ISIS-a)". Drugim riječima, imala je iskustvo u protuterorističkim operacijama sličnim Wattsovim, ali s većim naglaskom na spinanje tiska i organizacija civilnog društva. Odatle je postala direktorica za strateške komunikacije Obaminog Vijeća za nacionalnu sigurnost, a otišla je kako bi se pridružila Twitteru u lipnju 2017. Izoštrite fokus na tu vremensku crtu i evo što ona pokazuje: Horne se pridružila Twitteru mjesec dana prije pokretanja ASD-a, upravo u vrijeme za zagovaranje zaštite skupine kojom upravljaju moćnici koji su držali ključeve njezine profesionalne budućnosti.

Nije slučajnost da je rat protiv dezinformacija započeo upravo u trenutku kada se činilo da se Globalni rat protiv terorizma (GWOT) konačno bliži kraju. Tijekom dva desetljeća GWOT je ispunio upozorenja predsjednika Dwighta Eisenhowera o usponu vojno-industrijskog kompleksa s "neopravdanim utjecajem".

Komentar: Dwight Eisenhower je tada rekao:

"Sve do posljednjih svjetskih ratova SAD nije imao vlastitu vojnu industriju. Američki proizvođači plugova mogli su po potrebi proizvesti i mačeve. No nismo više mogli riskirati improvizacije takvih razmjera u sustavu naše nacionalne obrane. Došli smo u situaciju da moramo izgraditi trajnu industriju za proizvodnju oružja, ogromnu industriju. Danas više od tri milijuna muškaraca i žena radi u obrambenom sektoru. Godišnje za vojne potrebe trošimo više od ukupne neto zarade svih američkih korporacija zajedno. Nastalo je nešto novo u američkoj stvarnosti, ogroman vojni establišment i ta divovska industrija naoružanja. Utjecaj toga na ekonomskoj, političkoj, pa čak i duhovnoj razini osjeća se u svakom gradu, svakom zakonodavnom tijelu i u svakom uredu naše federalne vlasti. Shvaćamo imperativ i potrebu za razvojem vojne industrije i vojne moći. No ne smijemo si dopustiti da ne shvatimo i ogromne implikacije toga. U svim tijelima vlasti moramo biti na oprezu i oduprijeti se neovlaštenom preuzimanju utjecaja tog vojnoindustrijskog kompleksa, činio on to svjesno ili ne. Potencijal za dolazak na političku scenu neobuzdane moći postoji i uvijek će postojati. No ne smijemo nikako dopustiti da ta nova kombinacija ugrozi naše slobode i naše demokratske procese".

Razvio se u samointeresnu, samoopravdavajuću industriju koja je zapošljavala tisuće ljudi u vladi i izvan nje koji su radili bez jasnog nadzora ili strateške korisnosti. Možda je bilo moguće da američki sigurnosni establišment proglasi pobjedu i pređe sa stalne ratne osnove na mirnodopsku poziciju, ali kao što mi je objasnio jedan bivši službenik za nacionalnu sigurnost Bijele kuće, to je bilo malo vjerojatno.

"Ako radite u borbi protiv terorizma," rekao je bivši dužnosnik, "nema poticaja da ikada kažete da pobjeđujete, razbijate im dupe, a oni su hrpa gubitnika. Sve je u reklamiranju prijetnje."

Opisao je "ogromne poticaje za napuhavanje prijetnje" koji su internalizirani u kulturi obrambenog establishmenta SAD-a i "takve su prirode da ne zahtijevaju da netko bude posebno škrt ili intelektualno nepošten".

"Ova ogromna mašinerija izgrađena je oko rata protiv terorizma", rekao je dužnosnik. "Ogromna infrastruktura koja uključuje obavještajni svijet, sve elemente Ministarstva obrane, uključujući borbena zapovjedništva, CIA-u i FBI i sve druge agencije. A tu su i svi privatni izvođači i potražnja u think tankovima. Mislim, u igri su milijarde i milijarde dolara."

Besprijekoran prijelaz s rata protiv terorizma na rat protiv dezinformacija bio je stoga, u velikoj mjeri, jednostavno stvar profesionalnog samoodržanja. Ali to nije bilo dovoljno za održavanje prethodnog sustava; da bi preživio, morao je stalno podizati razinu prijetnje.

U mjesecima nakon napada 11. rujna 2001. George W. Bush obećao je isušiti močvare radikalizma na Bliskom istoku. Samo ako učini regiju sigurnom za demokraciju, rekao je Bush, može osigurati da ona prestane proizvoditi nasilne džihadiste poput Osame bin Ladena.

Danas, da bi Amerika bila sigurna, više nije dovoljno izvršiti invaziju na Bliski istok i donijeti njegovim građanima demokraciju. Prema Bidenovoj Bijeloj kući i vojsci stručnjaka za dezinformacije, prijetnja sada dolazi iznutra. Mrežu desničarskih domaćih ekstremista, QAnon fanatika i bijelih nacionalista podržava daleko veća populacija od oko 70 milijuna Trumpovih birača čije političke simpatije predstavljaju petu kolonu unutar Sjedinjenih Država. Ali kako su se ti ljudi radikalizirali da prihvate ogorčeni i destruktivni bijeli džihad trumpističke ideologije? Putem interneta, naravno, gdje su tehnološke tvrtke, odbijajući "učiniti više" u borbi protiv pošasti govora mržnje i lažnih vijesti, dopustile da otrovne dezinformacije otruju umove korisnika.

Nakon 11. rujna prijetnja od terorizma korištena je za opravdavanje mjera poput Patriot Acta koji je suspendirao ustavna prava i stavio milijune Amerikanaca pod sjenu masovnog nadzora. Ta je politika nekoć bila kontroverzna, ali je postala prihvaćena kao prirodni prerogativ državne moći. Kao što je primijetio novinar Glenn Greenwald,

"direktiva 's nama-ili-s-teroristima' Georgea W. Busha izazvala je priličnu količinu bijesa u to vrijeme, ali je sada prevladavajući mentalitet unutar američkog liberalizma i šire Demokratske stranke."

Rat protiv terorizma bio je tužan neuspjeh koji je završio povratkom talibana na vlast u Afganistanu. Također je postao duboko nepopularan u javnosti. Zašto bi onda Amerikanci odlučili ovlastiti vođe i mudrace tog rata da budu upravitelji još opsežnijeg rata protiv dezinformacija? Moguće je usuditi se nagađati: nisu ih izabrali Amerikanci. Više se ne pretpostavlja da Amerikanci imaju pravo birati vlastite vođe ili dovoditi u pitanje odluke donesene u ime nacionalne sigurnosti. Svatko tko kaže drugačije može biti označen domaćim ekstremistom.

VII. Uspon "domaćih ekstremista"

Nekoliko tjedana nakon što su Trumpove pristaše izazvale nerede na američkom Capitolu 6. siječnja 2021., bivši direktor CIA-inog protuterorističkog centra Robert Grenier napisao je članak za The New York Times zagovarajući da Sjedinjene Države provedu "sveobuhvatni protupobunjenički program" protiv svojih vlastitih građana.

Protupobunjeništvo, kao što bi Grenier znao, nije ograničena, kirurška operacija, već široki napor koji se provodi u cijelom društvu koji neizbježno uključuje kolateralno uništenje. Ciljanje samo na najnasilnije ekstremiste koji su napali službenike za provođenje zakona na Capitolu ne bi bilo dovoljno za poraz pobune. Pobjeda bi zahtijevala osvajanje srca i umova domorodaca - u ovom slučaju, kršćanskih mrtvozornika i ruralnih populista radikaliziranih zbog njihovih pritužbi da prihvate Bin Ladenov kult MAGA-e. Srećom po vladu, postoji kadar stručnjaka koji je na raspolaganju za rješavanje ovog teškog problema: ljudi poput Greniera, koji sada radi kao konzultant u protuterorističkoj industriji privatnog sektora, gdje je zaposlen otkako je napustio CIA-u.

Naravno, u Americi ima nasilnih ekstremista, kao što ih je uvijek bilo. Međutim, ako ništa drugo, problem je sada manji nego što je bio 1960-ih i 1970-ih, kada je političko nasilje bilo češće. Pretjerane tvrdnje o novoj vrsti domaćeg ekstremizma koji je toliko opasan da se ne može riješiti kroz postojeće zakone, uključujući domaće zakone o terorizmu, same su po sebi proizvod informacijskog rata pod vodstvom SAD-a, koji je izbrisao razliku između govora i djela.

"Građanski ratovi ne počinju pucnjevima. Počinju riječima", izjavio je Clint Watts 2017. kada je svjedočio pred Kongresom.

"Rat Amerike sa samom sobom je već počeo. Svi moramo djelovati sada na bojnom polju društvenih medija kako bismo ugušili informacijske pobune koje mogu brzo dovesti do nasilnih sukoba."

Watts je karijerni veteran vojne i državne službe koji, čini se, dijeli uvjerenje, uobičajeno među njegovim kolegama, da je internet, jednom kada je ušao u svoju populističku fazu i zaprijetio ukorijenjenim hijerarhijama, postao ozbiljna opasnost za civilizaciju. Ali ovo je bio zastrašujući odgovor, utemeljen na uvjerenjima koja su široko rasprostranjena i nedvojbeno iskreno podijeljena u Beltwayu, a koja je jednako iskrenu populističku reakciju koju je bivši analitičar CIA-e Martin Gurri nazvao "revoltom javnosti" zamijenila za ratni čin. Standard koji su predstavili Watts i drugi, a koji je brzo postao konsenzus elite, tvitove i memeove - primarno oružje dezinformiranja - tretira kao ratna djela.

Korištenje maglovite kategorije dezinformacija omogućilo je sigurnosnim stručnjacima da povežu rasističke memeove s masovnim pucnjavama u Pittsburghu i Buffalu i s nasilnim prosvjedima poput onoga koji se dogodio na Capitolu. Bila je to rubrika za katastrofiziranje govora i održavanje trajnog stanja straha i nužde. I dobio je punu potporu Pentagona, obavještajne zajednice i predsjednika Bidena, od kojih su svi, primjećuje Glenn Greenwald, izjavili da

"najveća prijetnja američkoj nacionalnoj sigurnosti" nisu Rusija, ISIS, Kina, Iran ili Sjeverna Koreja, već "'domaći ekstremisti' općenito — a posebno krajnje desničarske bjelačke supremacističke skupine."

Bidenova administracija stalno je širila domaće programe borbe protiv terorizma i ekstremizma. U veljači 2021. dužnosnici DHS-a objavili su da su dobili dodatna sredstva za jačanje napora cijelog odjela u "sprečavanju domaćeg terorizma", uključujući inicijativu za suzbijanje širenja dezinformacija na internetu, koja koristi pristup koji je naizgled posuđen iz sovjetskog priručnika, pod nazivom "cijepljenje prema stavu."

VIII. NGO Borg

U studenom 2018. Shorenstein centar za medijsku politiku i javnu politiku škole Harvard Kennedy objavio je studiju pod naslovom "Borba protiv dezinformacija u SAD-u: analiza krajolika". Opseg rada je sveobuhvatan, ali su njegovi autori posebno usredotočeni na središnje mjesto filantropski financiranih neprofitnih organizacija i njihov odnos s medijima. Shorensteinov centar ključno je čvorište u kompleksu koji dokument opisuje, dajući zapažanjima autora iznutrašnju perspektivu.

"U ovoj analizi krajolika postalo je očito da brojni ključni zagovornici koji se zalažu za spas novinarstva nisu korporacije ili platforme ili američka vlada, već prije zaklade i filantropi koji se boje gubitka slobodnog tiska i temelja zdravog društva. ... S obzirom da nitko od autoritativnih igrača — vlada i platforme koje guraju sadržaj — nije dovoljno brzo riješio problem, odgovornost je pala na zajednički napor redakcija, sveučilišta i zaklada da označe što je autentično, a što nije."

Kako bi spasili novinarstvo, kako bi spasili samu demokraciju, Amerikanci bi trebali računati na zaklade i filantrope - ljude poput osnivača eBaya Pierrea Omidyara, Georgea Sorosa iz Zaklade otvorenog društva i internetskog poduzetnika i donatora sredstava Demokratske stranke Reida Hoffmana. Drugim riječima, od Amerikanaca se tražilo da se oslone na privatne milijardere koji su upumpavali milijarde dolara u građanske organizacije — preko kojih bi utjecali na američki politički proces.

Nema razloga dovoditi u pitanje motivaciju zaposlenika u tim nevladinim organizacijama, od kojih je većina bez sumnje bila savršeno iskrena u uvjerenju da njihov rad obnavlja "temelj zdravog društva". No, o prirodi tog posla mogu se dati određena zapažanja. Prvo, stavio ih je u poziciju ispod milijardera filantropa, ali iznad stotina milijuna Amerikanaca koje će voditi i poučavati kao novo informacijsko svećenstvo odvajajući istinu od laži, kao žito od kukolja. Drugo, ovaj mandat i enormna financijska sredstva iza njega otvorili su tisuće novih radnih mjesta za informacijske regulatore u trenutku kada je tradicionalno novinarstvo bilo u kolapsu. Treće, prve dvije točke postavljaju neposredni osobni interes osoblja NGO-ova savršeno u skladu s imperativima američke vladajuće stranke i sigurnosne države. Zapravo, koncept preuzet iz svijeta špijunaže i ratovanja - dezinformacija - usađen je u akademske i neprofitne prostore, gdje je prerastao u pseudoznanost koja je korištena kao instrument stranačkog ratovanja.

Praktično preko noći, nacionalna mobilizacija "cijelog društva" za poraz dezinformacija koju je pokrenuo Obama dovela je do stvaranja i dobivanja vjerodajnica cijele nove klase stručnjaka i regulatora.

Moderna industrija "provjere činjenica", na primjer, koja oponaša dobro utemeljeno znanstveno područje, u stvarnosti je goli stranački kadar službenika za usklađenost za Demokratsku stranku. Njegovu vodeću organizaciju, Međunarodnu mrežu za provjeru činjenica, osnovao je 2015. Institut Poynter, središnje središte kompleksa za borbu protiv dezinformacija.

Kamo god sada pogledate, postoje stručnjaci za dezinformacije. Nalaze se u svim većim medijskim publikacijama, u svakoj grani vlasti i u akademskim odjelima, istiskuju jedni druge u kabelskim programima vijesti i, naravno, zapošljavaju nevladine organizacije. Ima dovoljno novca koji dolazi od mobilizacije za borbu protiv dezinformacija kako za financiranje novih organizacija, tako i za uvjeravanje etabliranih poput Lige protiv klevete da ponavljaju nove slogane i uključe se u akciju.

Kako to da je toliko ljudi moglo odjednom postati stručnjaci u polju — "dezinformacije " — koje niti 1 od 10.000 njih nije mogao definirati 2014.? Jer stručnost u dezinformacijama uključuje ideološku orijentaciju, a ne tehničko znanje. Za dokaz, ne tražite dalje od niza koji su iscrtali princ Harry i Meghan Markle, koji su od neuspješnih voditelja podcasta postali članovi Komisije za informacijski poremećaj Instituta Aspen. Takve su inicijative cvjetale u godinama nakon Trumpa i Brexita.

Ali to je otišlo i dalje od slavnih osoba. Prema bivšem dužnosniku State Departmenta Mikeu Benzu,

"Kako bi se stvorio konsenzus 'cijelog društva' o cenzuri političkih mišljenja na internetu koja su 'bacila sumnju' uoči izbora 2020., DHS je organizirao 'dezinformacijske' konferencije kako bi okupio tehnološke tvrtke, grupe civilnog društva i novinske medije kako bi svi izgradili konsenzus - uz poticaj DHS-a (što je značajno: mnogi partneri primaju državna sredstva putem bespovratnih sredstava ili ugovora, ili se boje vladinih regulatornih ili osvetničkih prijetnji) - o širenju politike cenzure društvenih medija."

Dopis DHS-a, koji je prvi objavio novinar Lee Fang, opisuje komentar službenika DHS-a "tijekom interne rasprave o strategiji, da bi agencija trebala koristiti neprofitne organizacije trećih strana kao "kuću za razmjenu informacija kako bi se izbjegla pojava vladine propagande".

Nije neobično da vladina agencija želi raditi s privatnim korporacijama i grupama civilnog društva, ali u ovom slučaju rezultat je bio razbijanje neovisnosti organizacija koje su trebale kritički istraživati ​​vladine napore. Institucije koje tvrde da djeluju kao psi čuvari vladine moći iznajmile su se kao sredstva za proizvodnju konsenzusa.

Možda nije slučajnost da područja koja su bila najagresivnija u navijanju za rat protiv dezinformacija i pozivanju na veću cenzuru - protuterorizam, novinarstvo, epidemiologija - dijele javni rekord spektakularnog neuspjeha posljednjih godina. Novi informacijski regulatori nisu uspjeli pridobiti skeptike prema cjepivu, uvjeriti MAGA fanove da su izbori 2020. bili legitimni ili spriječiti javnost da se raspituje o podrijetlu pandemije COVID-19, kao što su očajnički pokušavali učiniti.

Ali uspjeli su potaknuti divlje unosan napor cijelog društva, osiguravajući tisuće novih karijera i obnovljeni mandat na nebu institucionalistima koji su u populizmu vidjeli kraj civilizacije.

IX. COVID 19

Do 2020. godine stroj za borbu protiv dezinformacija izrastao je u jednu od najmoćnijih sila u američkom društvu. Zatim je pandemija COVID-19 ulila gorivo za avion u njegov motor. Uz borbu protiv stranih prijetnji i odvraćanje domaćih ekstremista, cenzuriranje "smrtonosnih dezinformacija" postalo je hitna potreba. Uzmimo samo jedan primjer, Googleova cenzura, koja se odnosila na njegove podružnice kao što je YouTube, zahtijevala je "uklanjanje informacija koje su problematične" i "svega što bi bilo u suprotnosti s preporukama Svjetske zdravstvene organizacije" — kategorija koja se u različitim točkama stalno razvija narativ bi uključivao nošenje maski, provedbu zabrane putovanja, tvrdnju da je virus vrlo zarazan i sugeriranje da je možda došao iz laboratorija.

Predsjednik Biden javno je optužio društvene mreže da "ubijaju ljude" jer ne cenzuriraju dovoljno dezinformacija o cjepivima. Koristeći svoje nove ovlasti i izravne kanale unutar tehnoloških kompanija, Bijela kuća počela je slati popise ljudi za koje je htjela da budu zabranjeni, poput novinara Alexa Berensona. Berenson je izbačen s Twittera nakon što je tvitao da mRNA cjepiva ne "zaustavljaju infekciju". Ili prijenos."

Kako se pokazalo, to je bila istinita izjava. Zdravstvene vlasti u to su vrijeme bile ili pogrešno informirane ili su lagale o sposobnosti cjepiva da spriječe širenje virusa. Zapravo, unatoč tvrdnjama zdravstvenih vlasti i političkih dužnosnika, ljudi zaduženi za cjepivo znali su to cijelo vrijeme. U zapisniku sa sastanka u prosincu 2020., savjetnik Uprave za hranu i lijekove dr. Patrick Moore izjavio je:

"Pfizer nije iznio dokaze u svojim današnjim podacima da cjepivo ima bilo kakav učinak na prijenos ili širenje virusa, što je temeljna osnova za imunitet krda."

Načelno distopijski, odgovor na pandemiju bio je i totalitaran u praksi. U Sjedinjenim Državama, DHS je 2021. proizveo video u kojem potiče "djecu da prijave svoje članove obitelji Facebooku zbog 'dezinformacija' ako osporavaju narative američke vlade o Covid-19."

"Zbog pandemije i dezinformacija o izborima, postoji sve veći broj onih koje stručnjaci za ekstremizam nazivaju 'ranjivim pojedincima' koji bi mogli biti radikalizirani," upozorila je Elizabeth Neumann, bivša pomoćnica tajnika za domovinsku sigurnost za protuterorizam i smanjenje prijetnji, na obljetnica nereda na Capitolu.

Klaus Schwab, voditelj Svjetskog ekonomskog foruma i capo di tutti capi globalne stručne klase, vidio je pandemiju kao priliku za provedbu "Velikog resetiranja" koje bi moglo unaprijediti izazivanje planetarne kontrole informacija: "Ograničavanje pandemije koronavirusa iziskivat će globalnu mrežu nadzora sposobnu identificirati nove epidemije čim se pojave."

X. Hunterova prijenosna računala: iznimka od pravila

Laptopi su stvarni. FBI to zna od 2019., kada ih je prvi put preuzeo u posjed. Kada je New York Post pokušao izvijestiti o njima, deseci najviših dužnosnika nacionalne sigurnosti u Sjedinjenim Državama lagali su javnosti, tvrdeći da su prijenosna računala vjerojatno dio ruske zavjere za "dezinformiranje". Twitter, Facebook i Google, djelujući kao potpuno integrirani ogranci državne sigurnosne infrastrukture, provodili su vladine naloge cenzure temeljene na toj laži. Tisak je progutao laž i pozdravio cenzuru.

Priča o prijenosnim računalima uokvirena je kao mnoge stvari, ali najosnovnija istina o tome je da je to bila uspješna kulminacija dugogodišnjeg nastojanja da se stvori regulatorna birokracija u sjeni izgrađena posebno kako bi se spriječilo ponavljanje Trumpove pobjede iz 2016. godine.

Možda je nemoguće točno znati kakav je učinak zabrana izvještavanja o prijenosnim računalima Huntera Bidena imala na izbore 2020., ali priča je očito viđena kao dovoljno prijeteća da opravda otvoreni autoritarni napad na neovisnost tiska. Šteta temeljnom društvenom tkivu zemlje, u kojoj su paranoja i zavjera normalizirane, je nesaglediva. Još u veljači, zastupnica Alexandria Ocasio-Cortez nazvala je skandal "napola lažnom pričom o laptopu" i "sramotom", mjesecima nakon što su čak i Bidenovi bili prisiljeni priznati da je priča autentična.

Iako je prijenosno računalo najpoznatiji slučaj intervencije vladajuće stranke u utrci Trump-Biden, njegova drskost bila je iznimka. Velika većina miješanja u izbore bila je nevidljiva javnosti i odvijala se kroz mehanizme cenzure pod okriljem "integriteta izbora". Pravni okvir za to uspostavljen je nedugo nakon što je Trump preuzeo dužnost, kada je šef DHS-a u odlasku Jeh Johnson donio pravilo 11-og sata - uz žestoke prigovore lokalnih dionika - proglašavajući izborne sustave kritičnom nacionalnom infrastrukturom, čime ih je postavio pod nadzorom agencije. Mnogi su promatrači očekivali da će Johnsonov nasljednik, John Kelly kojeg je imenovao Trump, ukinuti taj akt, ali zanimljivo je da je ostao na mjestu.

Godine 2018. Kongres je stvorio novu agenciju unutar DHS-a pod nazivom Agencija za kibernetičku sigurnost i sigurnost infrastrukture (CISA) koja je imala zadatak braniti američku infrastrukturu - sada uključujući izborne sustave - od stranih napada. Godine 2019. DHS je dodao još jednu agenciju, Ogranak za strani utjecaj i uplitanje, koji je bio usmjeren na suzbijanje stranih dezinformacija. Kao smišljeno, dvije su se uloge spojile. Kaže se da rusko hakiranje i drugi zloćudni napadi stranim informacijama prijete izborima u SAD-u. Ali, naravno, nitko od dužnosnika zaduženih za te odjele nije mogao sa sigurnošću reći je li određena tvrdnja strana dezinformacija, jednostavno pogrešna ili jednostavno nezgodna.

Nina Jankowicz, izabrana da vodi kratkotrajni DHS-ov Odbor za upravljanje dezinformacijama, žalila se na problem u svojoj knjizi Kako izgubiti informacijski rat: Rusija, lažne vijesti i budućnost sukoba. "Ono što čini ovaj informacijski rat tako teškim za pobjedu," napisala je, "nisu samo online alati koji pojačavaju i ciljaju njegove poruke ili protivnika koji ih šalje; činjenica je da te poruke često nesvjesno dostavljaju ne trolovi ili botovi, već autentični lokalni glasovi."

Široka širina svojstvena konceptu dezinformacija omogućila je tvrdnju da je za sprječavanje izborne sabotaže potrebna cenzura političkih stavova Amerikanaca, kako se u javnosti ne bi podijelila ideja koju su izvorno podmetnuli strani agenti.

U siječnju 2021. CISA je "transferirala svoju Radnu skupinu za suzbijanje stranog utjecaja kako bi promicala veću fleksibilnost kako bi se usredotočila na opći MDM [ur. napomena: akronim za dezinformacije, dezinformacije i zloćudne informacije]," prema izvješću Ureda glavnog inspektora DHS-a iz kolovoza 2022. Nakon što je nestalo pretvaranje o borbi protiv strane prijetnje, ono što je preostalo bila je temeljna misija nametanja narativnog monopola nad istinom.

Novu radnu skupinu usredotočenu na domaću politiku činilo je 15 zaposlenika posvećenih pronalaženju "svih vrsta dezinformacija" — ali posebno onih koje se odnose na "izbore i kritičnu infrastrukturu" — i "odgovaranju na aktualne događaje", što je eufemizam za promicanje službenog niza pitanja koja izazivaju podjele, kao što je bio slučaj s "COVID-19 dezinformacijskim alatom" izdanim za "podizanje svijesti u vezi s pandemijom".

Držana u tajnosti od javnosti, promjena je "ucrtana u DHS-ovim prijenosima uživo i internim dokumentima", prema Mikeu Benzu.

"Kolektivno opravdanje insajdera DHS-a, bez ikakvog govora o revolucionarnim implikacijama prebacivanja, bilo je da su 'domaće dezinformacije' sada veća 'cyber prijetnja izborima' od neistina koje proizlaze iz stranog uplitanja."

Tek tako, bez ikakvih javnih objava ili crnih helikoptera koji su letjeli u formaciji da navijeste promjenu, Amerika je dobila svoje ministarstvo istine.

Zajedno su upravljali industrijskim strojem za cenzuru u kojem su vlada i nevladine organizacije slale mape tehnološkim tvrtkama koje su označavale nepoželjan sadržaj za koji su željele da se izbriše. Ta je struktura omogućila DHS-u da svoj rad povjeri Projektu za izborni integritet (EIP), konzorciju četiri skupine: Stanford Internet Observatory; privatna tvrtka za borbu protiv dezinformacija Graphika (koja je prije bila zaposlena u Ministarstvu obrane protiv skupina poput ISIS-a u ratu protiv terorizma); Centar za informiranu javnost Sveučilišta Washington; i Digitalni forenzički istraživački laboratorij Atlantic Councila.

Osnovan 2020. u partnerstvu s DHS-om, EIP je služio kao vladin "zamjenik domaćeg označavača dezinformacija", prema kongresnom svjedočenju novinara Michaela Shellenbergera, koji napominje da EIP tvrdi da je klasificirao više od 20 milijuna jedinstvenih "incidenata dezinformacija" između 8., 15., i 12. prosinca 2020. Kao što je objasnio čelnik EIP-a Alex Stamos, ovo je bilo rješenje za problem da vladi "nedostaje ni financijskih sredstava ni zakonskih ovlaštenja."

Gledajući podatke o cenzuri koje su DHS-ovi partneri prijavili za izborni ciklus 2020. u svojim internim revizijama, Foundation for Freedom Online sažeo je opseg kampanje cenzure u sedam točaka:

- 2 milijuna tweetova označenih kao "dezinformacija" na Twitteru;
- 859 milijuna tweetova prikupljenih u bazama podataka za analizu "dezinformacija";
- 120 analitičara prati "dezinformacije" društvenih medija u smjenama do 20 sati;
- 15 tehnoloških platformi koje se prate zbog "dezinformacija", često u stvarnom vremenu;
- <1 sat prosječnog vremena odgovora između državnih partnera i tehnoloških platformi;
- Deseci "narativa dezinformacija" usmjerenih na gušenje na cijeloj platformi; i
- Stotine milijuna pojedinačnih objava na Facebooku, YouTube videozapisa, TikTokova i tweetova pogođenih promjenama pravila o "dezinformacijama" Uvjetima o korištenju usluge, nastojanje koje su partneri DHS-a otvoreno planirali i hvalili se da tehnološke tvrtke nikad ne bi uspjele bez inzistiranja partnera DHS-a i "velikog regulativnog pritiska" vlade.

XI. Nova jednostranačka država

U veljači 2021., dugi članak u časopisu Time novinarke Molly Ball slavio je "kampanju u sjeni koja je spasila izbore 2020." Bidenova pobjeda, napisala je Ball, bila je rezultat "zavjere koja se odvijala iza kulisa" koja je spojila "ogromnu, međustranačku kampanju za zaštitu izbora" u "izvanrednom pokušaju u sjeni". Među mnogim postignućima herojskih zavjerenika, primjećuje Ball, oni su "uspješno izvršili pritisak na tvrtke društvenih medija da zauzmu oštriji stav protiv dezinformacija i koristili su se strategijama vođenim podacima za borbu protiv virusnih mrlja". Nevjerojatan je to članak, poput zapisa iz krimi-podsjetnika koji je nekako upao na društvene stranice, hvalospjev spasiteljima demokracije koji potanko opisuje kako su je raskomadali. (prev. napomena: ovaj članak je Narod.hr preveo te ga je, ironično, Faktograf cenzurirao zbog naslova koji je navodno bio poluinformacija, odnosno dezinformacija).

Duboka država odnosi se na moć koju imaju neizabrani vladini dužnosnici i njihovi paravladini dodaci koji imaju administrativnu moć nadjačati službene, zakonske procedure vlade. No, vladajuća klasa opisuje društvenu skupinu čiji su članovi povezani nečim dubljim od institucionalnog položaja: njihovim zajedničkim vrijednostima i instinktima. Iako se pojam često koristi slobodno i ponekad kao pejorativna, a ne opisna oznaka, zapravo se američka vladajuća klasa može jednostavno i izravno definirati.

Dva kriterija definiraju pripadnost vladajućoj klasi. Prvo, kao što je napisao Michael Lind, sastoji se od ljudi koji pripadaju "homogenoj nacionalnoj oligarhiji, s istim naglaskom, manirima, vrijednostima i obrazovanjem od Bostona do Austina i San Francisca do New Yorka i Atlante." Amerika je uvijek imala regionalne elite; ono što je jedinstveno u sadašnjosti je konsolidacija jedne, nacionalne vladajuće klase.

Drugo, biti član vladajuće klase znači vjerovati da se samo drugim članovima vaše klase može dopustiti da vode državu. Drugim riječima, članovi vladajuće klase odbijaju se pokoriti autoritetu bilo koga izvan grupe, koga diskvalificiraju od podobnosti time što ih na neki način smatraju nelegitimnima.

Suočena s vanjskom prijetnjom u obliku trumpizma, prirodna kohezija i samoorganizirajuća dinamika društvene klase ojačane su novim strukturama koordinacije odozgo prema dolje koje su bile cilj i rezultat Obamine nacionalne mobilizacije. Uoči izbora 2020., prema izvješću Lee Fanga i Kena Klippensteina za The Intercept, "tehnološke tvrtke uključujući Twitter, Facebook, Reddit, Discord, Wikipedia, Microsoft, LinkedIn i Verizon Media sastajale su se na mjesečnoj bazi s FBI-a, CISA-e i drugih predstavnika vlade... kako bi razgovarali o tome kako će se tvrtke nositi s dezinformacijama tijekom izbora." (prev. napomena: i ovaj je članak Narod.hr preveo)

Povjesničar Angelo Codevilla, koji je popularizirao koncept američke "vladajuće klase" u eseju iz 2010., a zatim postao njegov primarni kroničar, vidio je novu, nacionalnu aristokraciju kao izdanak neprozirne moći koju su stekle američke sigurnosne agencije.

"Dvostranačka vladajuća klasa koja je izrasla u Hladnom ratu, koja je zamišljala i koja se uspjela smatrati ovlaštenom putem stručnosti da vodi američki posao rata i mira, zaštitila je svoj status od javnosti od koje se nastavila udaljavati prevođenjem zdraorazumskog posla rata i mira u privatni, pseudotehnički jezik neprobojan za neupućene", napisao je u svojoj knjizi iz 2014., Uspostaviti i održati mir među nama i sa svim narodima.

U što vjeruju članovi vladajuće klase? Oni vjeruju, tvrdim, "u informacijska i upravljačka rješenja za egzistencijalne probleme" i u "svoju vlastitu providonosnu sudbinu i sudbinu ljudi poput njih da vladaju, bez obzira na njihove neuspjehe." Kao klasa, njihov najviši princip je da oni sami mogu imati moć. Kad bi bilo koja druga grupa vladala, sav napredak i nada bili bi izgubljeni, a mračne sile fašizma i barbarstva bi istog trenutka ponovno zahvatile Zemlju. Dok je tehnički oporbenoj stranci još uvijek dopušteno postojanje u Sjedinjenim Državama, posljednji put kad je pokušala vladati nacionalnom mjerom, bila je podvrgnuta višegodišnjem državnom udaru. Zapravo, svako osporavanje autoriteta vladajuće stranke, koja zastupa interese vladajuće klase, prikazuje se kao egzistencijalna prijetnja civilizaciji.

Zadivljujuće izravnu artikulaciju ovog gledišta nedavno je pružio poznati ateist Sam Harris. Tijekom 2010-ih, Harrisov racionalizam na višoj razini, učinio ga je zvijezdom na YouTubeu, gdje su tisuće videozapisa prikazivale kako "razvaljuje" vjerske protivnike u raspravama. Onda je stigao Trump. Harris je, kao i toliki drugi koji su u bivšem predsjedniku vidjeli prijetnju svemu što je dobro u svijetu, napustio svoje načelno opredjeljenje za istinu i postao branitelj propagande.

U prošlogodišnjem pojavljivanju u podcastu, Harris je priznao politički motiviranu cenzuru izvještavanja o prijenosnim računalima Huntera Bidena i priznao "ljevičarsku zavjeru da se uskrati predsjedništvo Donaldu Trumpu". Ali, ponavljajući stavove Ball, on je ovo proglasio dobrom stvari.

"Nije me briga što je u laptopu Huntera Bidena. ... Hunter Biden je mogao imati leševe djece u svom podrumu, a ja ne bih mario," rekao je Harris svojim intervjuerima. Mogao je previdjeti ubijenu djecu jer je još veća opasnost vrebala u mogućnosti ponovnog izbora Trumpa, kojeg je Harris usporedio s "asteroidom koji juri prema Zemlji".

S asteroidom koji juri prema Zemlji, čak bi i najprincipijelniji racionalisti mogli tražiti sigurnost umjesto istine. Ali asteroid već godinama svaki tjedan pada prema Zemlji. Uzorak u ovim slučajevima je da vladajuća klasa opravdava uzimanje slobode zakonom kako bi spasila planet, ali na kraju prekrši Ustav kako bi sakrila istinu i zaštitila se.

XII. Kraj cenzure

Pogledi javnosti u rane faze transformacije Amerike iz demokracije u digitalnog levijatana rezultat su tužbi i FOIA-a - informacija koje su morale biti izvučene iz sigurnosne države - i jednog sretnog slučaja. Da Elon Musk nije odlučio kupiti Twitter, mnogi ključni detalji iz povijesti američke politike u Trumpovoj eri ostali bi tajni, možda i zauvijek.

Ali sustav koji se odražava u tim otkrićima možda je na izlasku. Već je moguće vidjeti kako se vrsta masovne cenzure koju prakticira EIP, a koja zahtijeva znatan ljudski rad i za sobom ostavlja mnoštvo dokaza, može zamijeniti programima umjetne inteligencije koji koriste informacije o metama prikupljene u dosjeima za nadzor ponašanja kako bi upravljali svojim percepcijama. Konačni cilj bio bi ponovno kalibrirati iskustva ljudi na internetu kroz suptilne manipulacije onim što vide u svojim rezultatima pretraživanja i iz svojih izvora. Cilj takvog scenarija mogao bi biti spriječiti proizvodnju materijala vrijednog cenzure.

Zapravo, to zvuči prilično slično onome što Google već radi u Njemačkoj, gdje je kompanija nedavno predstavila novu kampanju za proširenje svoje inicijative za "prebunking" "kojemu je cilj učiniti ljude otpornijima na korozivne učinke online dezinformacija", prema Associated Pressu. Objava je pomno uslijedila nakon pojavljivanja osnivača Microsofta Billa Gatesa u njemačkom podcastu, tijekom kojeg je pozvao na korištenje umjetne inteligencije u borbi protiv "teorija zavjere" i "političke polarizacije". Meta ima svoj program za prebunking. U izjavi za web stranicu Just The News, Mike Benz nazvao je prebunking "oblikom narativne cenzure integrirane u algoritme društvenih medija kako bi se spriječilo građane da formiraju određene društvene i političke sustave uvjerenja" i usporedio ga s "predviđanjem zločina" prikazanim u distopijskom znanstveno-fantastičnom filmu Minority Report.

U međuvremenu, vojska razvija tehnologiju umjetne inteligencije s oružjem kako bi dominirala informacijskim prostorom. Prema USASpending.gov, službenoj vladinoj web stranici, dva najveća ugovora povezana s dezinformacijama došla su od Ministarstva obrane za financiranje tehnologija za automatsko otkrivanje i obranu od velikih napada dezinformacijama. Prvi, za 11,9 milijuna dolara, dodijeljen je u lipnju 2020. tvrtki PAR Government Systems Corporation, obrambenom izvođaču u sjevernom dijelu države New York. Drugi, izdan u srpnju 2020. za 10,9 milijuna dolara, otišao je tvrtki pod nazivom SRI International.

SRI International je izvorno bio povezan sa Sveučilištem Stanford prije nego što se odvojio 1970-ih, što je relevantan detalj s obzirom na to da je Stanford Internet Observatory, institucija koja je još uvijek izravno povezana sa školom, vodio EIP 2020., koji je mogao biti najveći događaj masovne cenzure u svjetskoj povijesti — svojevrsni završetak zapisa o cenzuri prije umjetne inteligencije.

Tu je i rad koji se odvija u Nacionalnoj zakladi za znanost, vladinoj agenciji koja financira istraživanja na sveučilištima i privatnim institucijama. NSF ima vlastiti program pod nazivom Convergence Accelerator Track F, koji pomaže u inkubaciji desetak automatiziranih tehnologija za otkrivanje dezinformacija koje su eksplicitno osmišljene za praćenje pitanja poput "oklijevanja cijepljenja i izbornog skepticizma".

"Jedan od najuznemirujućih aspekata" programa, prema Benzu, "je koliko su slični vojnim alatima za cenzuru i nadzor društvenih medija koje je razvio Pentagon za protupobunjeničke i protuterorističke kontekste u inozemstvu."

U ožujku je glavna službenica za informiranje NSF-a, Dorothy Aronson, objavila da agencija "izrađuje skup slučajeva korištenja" kako bi istražila kako bi mogla upotrijebiti ChatGPT, jezični model umjetne inteligencije sposoban za razumnu simulaciju ljudskog govora, za daljnju automatizaciju proizvodnju i širenje državne propagande.

Prve velike bitke informacijskog rata su završene. Vodila ih je klasa novinara, umirovljenih generala, špijuna, šefova Demokratske stranke, stranačkih aparatčika i stručnjaka za protuterorizam protiv ostatka američkog naroda koji se odbijao pokoriti njihovoj vlasti.

Buduće bitke koje se vode pomoću AI tehnologija bit će teže vidjeti.

XIII. Nakon Demokracije

Manje od tri tjedna prije predsjedničkih izbora 2020., The New York Times objavio je važan članak pod naslovom "Prvi amandman u doba dezinformacija". Autorica eseja, spisateljica Timesa i diplomirana pravnica s Yalea, Emily Bazelon, ustvrdila je da su Sjedinjene Države "usred informacijske krize uzrokovane širenjem virusnih dezinformacija" koju uspoređuje s "katastrofalnim" učincima u kontekstu koronavirusa. Ona citira knjigu filozofa s Yalea Jasona Stanleya i lingvista Davida Beavera: "Sloboda govora prijeti demokraciji onoliko koliko joj omogućuje procvat."

Dakle, problem dezinformacija je i problem same demokracije - točnije, da je ima previše. Kako bi spasili liberalnu demokraciju, stručnjaci su propisali dva ključna koraka: Amerika mora postati manje slobodna i manje demokratska. Ova nužna evolucija značit će isključivanje glasova određenih buntovnika u online gomili koji su izgubili privilegiju slobodnog govora. Bit će potrebno slijediti mudrost stručnjaka za dezinformacije i prerasti našu uskogrudnu privrženost Povelji o pravima. Ovo gledište može biti neugodno ljudima koji su još uvijek privrženi američkom nasljeđu slobode i samouprave, ali ono je postalo službena politika vladajuće stranke u zemlji i velikog dijela američke inteligencije.

Bivši Clintonov ministar rada Robert Reich reagirao je na vijest da Elon Musk kupuje Twitter izjavom da je očuvanje slobode govora na internetu

"Muskov san. I Trumpov. I Putinov. I san svakog diktatora, moćnika, demagoga i modernog razbojnika na Zemlji. Za nas ostale, to bi bila nova vrča noćna mora." Prema Reichu, cenzura je "nužna za zaštitu američke demokracije".

Vladajućoj klasi koja se već umorila od zahtjeva demokracije da sloboda bude dodijeljena njenim podanicima, dezinformacije su pružile regulatorni okvir koji je zamijenio Ustav SAD-a. Ciljajući na nemoguće, eliminaciju svih pogrešaka i odstupanja od stranačke ortodoksije, vladajuća klasa osigurava da će uvijek moći ukazati na prijeteću prijetnju od strane ekstremista - prijetnju koja opravdava vlastiti željezni stisak moći.

Pjesma sirene poziva one među nama živima u zoru digitalnog doba da se pokorimo autoritetu strojeva koji obećavaju optimizirati naše živote i učiniti nas sigurnijima. Suočeni s apokaliptičnom prijetnjom "infodemije", dovedeni smo do uvjerenja da nas samo superinteligentni algoritmi mogu zaštititi od razorno neljudskih razmjera digitalnog informacijskog napada. Stare ljudske vještine razgovora, neslaganja i ironije, o kojima ovisi demokracija i još mnogo toga, podvrgnute su iscrpljujućoj mašineriji vojnog nadzora - nadzora kojem ništa ne može odoljeti i kojemu je cilj učiniti da se bojimo svoje sposobnosti razuma, zaključuje Jacob Siegel za Tabletmag.

Ako radite na polju "poluinformacija" ili "dezinformacija" za vladu ili u privatnom sektoru i zainteresirani ste za raspravu o svojim iskustvima, možete mi se sigurno obratiti na [e-mail] ili na Twitteru @jacob__siegel. Tajnost izvora je zajamčena.

Jacob Siegel je viši urednik News and The Scroll, dnevnog poslijepodnevnog sažetka vijesti za Tablet.