Triumph of Dionysus and the Seasons
© http://nnmportfolio.comRimski sarkofag koji prikazuje trijumf Dioniza i godišnja doba
Prije nego što prijeđem na Homera i Hesioda, a zatim na filozofe, uključit ću nekoliko zanimljivih pojedinaca, sličnih Orfeju, koji se ne mogu datirati zbog mitoloških dodataka koje ih okružuju. Zaista nema puno informacija pa će kratki unosi sa Wikipedije biti dovoljni.

Melampus[1]
Legendarni prorok i iscjelitelj, podrijetlom iz Pilosa, koji je vladao u Argosu. Prema Herodotu, uveo je štovanje Dioniza, tvrdio je da njegove moći vidovnjaka potjeću od Egipćana[2] i da može razumjeti jezik životinja. Brojna pseudepigrafska djela proricanja su kružila u klasično i helenističko doba pod imenom Melampusa. Prema Herodotu i Pauzaniji (vi.17.6), temeljem Hesiodova autoriteta, njegov je otac bio Amitaon, čije ime implicira "neizrecivo" ili "neizrecivo veliko";[3] stoga su Melampus i njegovi nasljednici bili Amitaoni iz "kuće Amitaona".

U Homerovoj Odiseji [4] digresija koja se tiče loze Teoklimena, "proroka, proizašlog iz Melampusove loze vidioca",[5] skicira epsku pripovijest o Melampusu tako kratko da su njezini detalji morali biti poznati Homerovoj publici. Uz kratke naznake aludira se na slijed epizoda u kojima razaznajemo sukob u Pilosu između Melampusa i Neleja, koji uzurpira Melampusovu "veliku visoku kuću", tjerajući ga u herojsko progonstvo. Melampus provodi godinu dana kao sluga u Filakovoj kući, "sve za Nelejevu kćer Peru". Na njegovom kraju, Melampusa posjećuje "luda čarolija bijesa, ubojiti duh, bačen na njegov um. Ali prorok je djelovao slobodan od smrti" i napokon je uspio odvesti Filakovu stoku natrag u Pilos, gdje se osvetio Neleju i dao bratu Biasu Peru za ženu. Ali Melampova vlastita sudbina ležala je u Argu, gdje je živio i vladao, oženio se i imao dugu lozu, što je također ukratko skicirano u Homerovom ekskursu.

Djelo koje se u antici pripisuje Hesiodu (Melampodija) postoji u tako fragmentarnim citatima i slučajnim primjedbama da je njegova rekonstrukcija, prema Walteru Burkertu,[6] " vrlo nejasna". (Wikipedia)
Opet, o Orfeju nema mnogo činjenične prirode, iako postoji mnogo nagađanja o orfizmu. Dakle, ponovno s Wikipedije:

Orfej
Orpheus and Eurydice painting
Orfej i Euridika
Aristotel je vjerovao da Orfej nikada nije postojao. Ali za sve druge antičke pisce on je bio stvarna osoba, iako je živio u davnoj antici. Većina ih je vjerovala da je živio nekoliko generacija prije Homera. Ne spominju ga ni Homer ni Hesiod.

Orfej je u grčkoj mitologiji bio trački bard, legendarni glazbenik i prorok. Bio je i poznati pjesnik i, prema legendi, putovao je s Jazonom i Argonautima u potrazi za zlatnim runom, i čak se spustio u podzemni svijet Hada, kako bi povratio svoju izgubljenu ženu Euridiku.

Za Grke je Orfej bio utemeljitelj i prorok takozvanih "orfičkih" misterija. Pripisuje mu se skladba Orfičkih himni i Orfičke Argonautike. Svetišta koja su sadržavala navodne Orfejeve relikvije smatrana su proročištima. (Wikipedia)
Calliope Orpheus  Alexander August Hirsch
© Alexander August Hirsch, 1865.Orfej poučava Kaliopu
Pogledajte Radcliffe G. Edmonds II "Redefining Ancient Orphism", Cambridge University Press, Cambridge, UK, (2013.) za bolju ideju o tome što je bio orfizam, iako još uvijek nećete dobiti nikakve stvarne povijesne podatke o životu Orfeja.

Da je živio prije Homera i Hesioda, pomislili biste da bi ga oni spominjali s obzirom na to koliko je inače bio poznat. Naravno, autori djela Homera i Hesioda možda jednostavno nisu bili svjesni onoga o čemu se govorilo i dijelilo među Grcima u užoj Grčkoj; to jest, možda su pisali negdje drugdje. No, budući da Homer spominje Melampusa za kojeg se kaže da je uveo štovanje Dioniza, možda je Orfej jednostavno Melampus pod drugim imenom?

Evo još jedan sličan Orfeju:

Musej (Musaeus
) iz Atene
Legendarni polihistor, filozof, povjesničar, prorok, vidioc, svećenik, pjesnik i glazbenik, za kojeg se kaže da je utemeljitelj svećeničke poezije u Atici. S njegovim su imenom povezani mistični i proročki stihovi te običaji Atike, osobito Eleuzine. Gottfried Kinkel mu također pripisuje Titanomahija i Teogonija. Skladao je posvetne i čistilne hvalospjeve, te prozne rasprave i proročke odgovore.

Godine 450. p.n.e., dramatičar Euripid u svojoj drami Rhesus ovako ga opisuje: "Musej također, tvoj sveti građanin, od svih je ljudi najnapredniji u nauci." Godine 380. pr. n. e., Platon u svom Ionu kaže da su pjesnici nadahnuti Orfejem i Musejem, ali oni veći su nadahnuti Homerom. U Protagori Platon kaže da je Musej bio hijerofant i prorok. U Apologiji Sokrat kaže: "Što čovjek ne bi dao kad bi mogao razgovarati s Orfejem i Musejem i Hesiodom i Homerom? Ne, ako je to istina, pusti me da umirem uvijek iznova." Prema Diodoru Sikulskom, Musej je bio Orfejev sin, prema Tacijanu bio je Orfejev učenik, ali prema Diogenu Laerciju bio je Eumolpov sin. (Eumolp je bio legendarni kralj Trakije, navodno sin Posejdona i Hione. Alternativno, bio je sin Apolona i nimfe Astikome. Bio je jedan od prvih Demetrinih svećenika i jedan od utemeljitelja Eleuzinskih misterija. Prema Filohoru, Eumolp je bio Musejev otac od strane lunarne božice Selene.

Aleksandar Polihistor, Klement Aleksandrijski i Euzebije kažu da je Musej bio Orfejev učitelj. Aristotel ga citira u VIII knjizi svoje Politike: "Pjesma je smrtnicima najslađa od svih stvari." Prema Diogenu Laërtiju, umro je i pokopan u Faleru, s epitafom: "Musej, drag svom gospodaru Eumolpu, leži ovdje pokopan u falerskom tlu." Prema Pauzaniji, pokopan je na brdu Sjedištu muza, jugozapadno od Akropole, gdje se nalazio kip posvećen Sirijcu. Iz ovih i drugih razloga, Artapan iz Aleksandrije, Aleksandar Polihistor, Numenije iz Apameje i Euzebije poistovjećuju Museja s Mojsijem, židovskim zakonodavcem. Musej je izdvojen u 6. knjizi Eneide, kao netko kome se duše iz Elysiuma posebno dive. (Wikipedia)
Dakle, Musej je bio "Orfejev sin", ili "Orfejev učenik" ili "Orfejev učitelj". Njegov navodni otac, Eumolpus, izgleda dosta poput Melampusa - mislim, čak bi se i imena lako zamjenila.

U svakom slučaju, navela sam Melampusa, Orfeja i Museja, jer su oni definitivno bili dio intelektualnog okruženja u kojem je nastala grčka filozofija. Čini se da su njih troje nevjerojatno slični zbog čega se čovjek zapita jesu li svi bili ista osoba poznata pod različitim imenima u različitim regijama?


Putujuća predstava spasilačke bratske ljubavi


Ako mislite da su putujući propovjednici ponovnog otkrivanja Božje riječi, evanđelisti u šatorima ili sastanci za iscjeljivanje vjerom kršćanski fenomen, razmislite ponovno: takve aktivnosti imaju svoje korijene u drevnim orijentalizirajućim utjecajima na Grčku, tvrdi Walter Burkert. Bili su, čini se, sasvim posebna vrsta putujućih vještih zanatlija, čiji značaj i utjecaj nam sugerira ozbiljnost sredine u kojoj su se takvi mogli razvijati i napredovati. Homer je vidioce i liječnike spomenuo kao "migrantske obrtnike", pojedince koje su zajednice željele privući i zadržati, jer se čini da su te dvije aktivnosti bile usko povezane. Činjenica da se na te osobe gledalo kao na stručnjake određenog zanata - dijelom nasljednog, dijelom stečenog učenjem i inicijacijom, otkriva važno mjesto koje su religiozne terapije za pojedince, skupine, gradove i nacije imale.

Dervenski papirus, napisan oko 340. godine p.n.e. od strane kruga filozofa, koji je uključivao i nesretnu Anaksagoru koju ćemo uskoro upoznati, opisuje pojedince koji su se specijalizirali za inicijacije kao "Onaj koji čini sveto svojim zanatom". Strabon se, također, poziva na "dionzijačke i orfičke zanate". Čak je i Hipokrat, koji se jako trudio razlikovati medicinu kao znanost od psihološke katarze, priznao da su se migrirani vidovnjaci i iscjelitelji predstavljali kao nositelji posebnih znanja.

Čini se da su u tim vremenima, kao i danas, karizmatični stručnjaci onozemaljskih interakcija mogli postati naširoko tražene ličnosti. Zapravo, čini se da su oni predstavljali tadašnju intelektualnu elitu. Dobivamo naznaku toga u odnosu koji je čak i Heraklit imao prema Pitagori, koji je zasigurno bio upravo takav tehničar. Njihov poseban status dao im je mogućnost da slobodno prelaze granice i na taj način prenose kulturno znanje s jednog mjesta na drugo. U prepisci iz Amarne iz vremena Ehnatona, kraljevi Ugarita i Hatija tražili su od Egipćana liječnike i vidioce. (Očito još nisu bili svjesni činjenice da je i sam Egipat zapao u strašne nevolje i čini se da se nitko od njegovih vidovnjaka stručnjaka nije uspio suprotstaviti štetnim učincima režima posljednjih članova 18. dinastije.)

Godine 670. p.n.e., kaže se da je Taletas iz Gortyna (Kreta), karizmatični glazbenik, spasio Spartu od kuge.[7] Čini se da bi prisutnost epidemije mogla privući vidioce migrante kao i liječnike. Prije njega postojao je legendarni Karmanor, svećenik koji je pročistio Apolona nakon što je bog ubio delfijskog zmaja. Karmanora je kasnije Zeus ubio munjom. Walter Burkert primjećuje da se čini da njegovo ime nije grčko.[8]

Imajte na umu sve ovo gore navedeno kada konačno dođemo do Epimenida.

Sada ću se okrenuti Homeru i Hesiodu koji opisuju i definiraju kojim će se idejama filozofi uskoro baviti. Imajte na umu ono što sam prije napisala, da svijet koji Homer i Hesiod opisuju nije svijet Grka kakve mi poznajemo i razumijemo.


Homer i Hesiod


Otkriće mikenske civilizacije u 19. stoljeću od strane arheologa amatera Heinricha Schliemanna, a potom i otkriće minojske civilizacije od strane Sir Arthura Evansa početkom 20. stoljeća, pružilo je čvrste dokaze za mnoge mitološke detalje o bogovima i herojima Homera i Hesioda. Nažalost, dokazi su prije svega monumentalni, a ne pisani, budući da se ondje pronađeno starogrčko linearno B pismo uglavnom koristilo za bilježenje praktičnih briga svakodnevnog života, poput inventara robe. Osim toga, postoje vizualni prikazi koji nisu poznati ni u jednom književnom izvoru, tako da je očito mnogo toga izgubljeno između kolapsa i ponovnog pojavljivanja ljudskih društava.

Arheologija otkriva da su raniji stanovnici Balkanskog poluotoka bili poljoprivredni doseljenici koji su izgleda prakticirali oblik animizma koji je pridavao duh svakom aspektu prirode. U vrijeme kolapsa, s kasnijom pojavom novih ljudi, vjerojatno potaknutih sveopćim nemirima ili političkom nestabilnošću, pojavio se novi panteon bogova, vjerojatno odražavajući iskustva sjevernih naroda. Bili su to bogovi nasilja, osvajanja, sile i uništenja, očiti dokazi iskušenja i nevolja koje su podnijeli sjeverni narodi Europe i središnje Azije u vrijeme kolapsa i uništenja brončanog doba.

Najraniji književni ostaci koje imamo o temeljima zapadne civilizacije su Homerova dva epska spjeva, Ilijada i Odiseja (obično datirani u 8. stoljeće p.n.e. barem u usmenom obliku). Hesiod je mogući gotovo suvremenik Homera (750.-650. p.n.e.) i daje nam Postanak bogova u svojoj Teogoniji. Hesiodovi Poslovi i dani poučna je pjesma o poljodjelskom životu i nudi savjete o tome kako preživjeti u svijetu koji su bogovi učinili opasnim. U ovom posljednjem djelu, Hesiod koristi shemu od četiri doba čovjeka: zlatno, srebrno, brončano i željezno, jasno izlaganje ponavljajućih kataklizmičkih razaranja. Ta su doba zasebne "kreacije", odnosno vremenska razdoblja vladavine bogova, koja označavaju postupni raspad Divovskog kometa i katastrofa koje su donijeli njegovi razni "potomci". Zlatno doba pripadalo je vladavini Krona; kasnijim razdobljima dominirao je Zeus. Hesiod je ovo posljednje razdoblje smatrao najgorim s obzirom da je bilo preplavljeno zlom. Prisutnost zla objašnjavao je mitom o Pandori, kada su sve najgore ljudske osobnosti, osim nade, prosute iz njezine prevrnute posude. On također piše na način koji nas podsjeća na mogućnost genetske mutacije uzrokovane kometima, kao što smo ranije obradili, i razdoblja potpunog užasa u kojima su kanibalizam i žrtvovanje ljudi bili neobuzdani postupci osmišljeni od strane patoloških devijanata koji su preuzeli kontrolu, uz podršku prestravljenih autoritarnih sljedbenika.
Svi koji su proizašli iz Geje i Urana, najstrašnije djece, od početka su bili omraženi od njihovog vlastitog oca i čim bi bilo koji od njih nastao, on ih je sve sakrio i nije ih pustio na svjetlo, u unutrašnjosti Geje; a Uran se radovao zbog zlodjela. A ona, čudesna Geja, stenjala je očajno jer je bila potisnuta; i smislila je lukavu, zlu spletku... poslala ga je [Krona] u zasjedu, stavila mu u ruke srp s nazubljenim zubima i naložila mu cijelu prijevaru. Veliki Uran je došao noseći sa sobom Noć, i preko Geje se, žudeći za ljubavlju, protegnuo i raširio se po njoj; a on, njegov sin, s mjesta zasjede ispruži lijevu ruku, a desnom zgrabi čudovišni srp, dugačak i nazubljen, i hitro odsječe genitalije svoga dragog oca i baci ih iza sebe da budu odneseni...[9]
Zanimljive slike: tama na zemlji razbijena "nakaznim srpom" koji odsijeca "spolne organe" koji su "odbačeni prema nazad" i odnešeni. Zvuči dosta poput raspadanja kometa vjerojatno nakon sudara s drugim kometnim tijelom, a fragmenti se udaljavaju u repu.

Dijelovi Hesiodovog izvještaja otkrivaju paralelizam s huritskim izvještajem o slijedu najstarijih bogova sačuvanim na hetitskoj Kumarbi-ploči koja datira, u svom postojećem obliku, otprilike na početak grčkog mračnog doba. U hetitskoj verziji, prvi kralj na nebu je Alalu, kojeg je otjerao Anu, a zatim je Anua svrgnuo Kumarbijev otac. Dok Anu pokušava pobjeći u nebo, Kumarbi mu odgrize i proguta genitalije. Nakon što mu je rečeno da je oplođen bogom Oluje i s još dva "užasna boga", on to ispljune, ali bilo je prekasno: trudan je! On na kraju rađa ekvivalenta Zeusa, koji svrgava Kumarbija i postaje kralj neba. Međutim, grčka verzija uključuje elemente koji nisu mezopotamski. Druga mogućnost koju vidimo u odsijecanju genitalija, fizička interakcija s komponentama plazme, je pražnjenje kometa i time otapanje njegovog repa. Ono što je evidentno u gornjem izvještaju jest da se veći dio ove aktivnosti dogodio na dnevnom svjetlu i donio duboku tamu na Zemlju.

Hesiodova Teogonija nije samo najpotpuniji sačuvani prikaz bogova, već i najpotpuniji sačuvani prikaz arhaične bardske funkcije, s dugim preliminarnim zazivanjem Muza. Teogonija je postala tema mnogih pjesama, uključujući one koje se pripisuju Orfeju, Museju, Epimenidu, Abarisu i drugim legendarnim vidiocima, a koje su nam sada izgubljene. Čini se da su to bili pisani dodaci ritualnim pročišćenjima i misterioznim obredima osmišljenima da umilostive bogove, od kojih su neki morali uključivati ​​žrtve, ali ne nužno svi. Očito su mnoge skupine na mnogim mjestima očajnički pokušavale pronaći pravu formulu koja bi kaos i razaranje privela kraju. Zapravo, može se reći da se Hesiodovo djelo ne bavi samo "genealoškim" odnosima između bogova (roditeljski komet i njegovo tekuće raspadanje), nego također služi da pokaže kako je, konačno, nešto funkcioniralo i Zeus je postao krajnji autoritet i uspostavio poredak "porazivši" (uništenje udarom?) Titane. Zeus baca gromove na njih i...
Cijela je zemlja proključala, i potoci Okeana, i nepožnjeveno more; i njih, od zemlje rođene Titane, okruži topla eksplozija, i plamen neugasivi dopre do gornjeg neba, a streloviti sjaj groma i munje zaslijepio je oči čak i jakih ljudi. Čudesno sagorijevanje zahvatilo je Kaos; i bilo je isto gledati očima ili čuti buku ušima kao da su se zemlja i prostrano nebo spojili; jer bi se upravo tako digla velika buka...[10]
Herojsko doba predstavljeno u Ilijadi i Odiseji bilo je zabavnije od božanskog fokusa Teogonije i stoga je poznatije. Homerove su priče očito smještene u svijet koji je bio pod stalnom prijetnjom bombardiranja i odnosi između bogova i ljudi bili su prilično jasno definirani, iako su kasniji tumači te stvari potpuno pogrešno pročitali i pogrešno protumačili. Čini se da Homer predstavlja jasnu formulu kako biti u ispravnim odnosima s bogovima, a glavni fokus je bila Teoksenija[11] i gostoprimstvo. Trebalo se ponašati pristojno, čak i prema nepoznatim osobama i strancima, jer oni bi mogli biti prerušeni bogovi, a loše gostoprimstvo moglo bi doslovno spustiti nebesku vatru na glavu. Jedan od Zeusovih atributa bio je "Xenios" odnosno stranac. Ovo se odnosi na zla čovječanstva koje je osudio Hesiod.

Teoksenija je mogla pokazati karakter čovjeka i tako odrediti hoće li on biti pošteđen od uništenja ili ne. Dobar će čovjek dobro postupati sa starima i poniznima; loš čovjek će zlostavljati bespomoćne i ponižene. U Odiseji je ova poanta posve jasna kada Odisej preuzima ulogu boga, a priča se uglavnom odnosi na različite oblike gostoprimstva koji su Odiseju iskazani i zatim, konačno, kako je Odisej, u ulozi boga, donio apsolutno i potpuno uništenje proscima koji su zlorabili njegovo gostoprimstvo. Ovo gledište je mnogo zanimljivije nego što bi se moglo pretpostaviti jer se čini da su sve veća ekonomska razlika, napuštenost i zlostavljanje siromašnih itd., među primarnim karakteristikama društva na rubu kolapsa; a takav kolaps može u konačnici uključiti kozmičku katastrofu.

Kako je vrijeme prolazilo, a stvari su se na nebu počele stišavati, te su priče dovele do kultova heroja koji su bili isključivo ljudi, iako su bili povezani s bogovima ili kao potomci ili bliski srodnici. Nakon što je prošlo još malo više vremena, čini se da su ta djela smatrana nevjerojatno ludim pričama rođenim iz primitivne mašte, a kasnija djela na te teme postala su manje narativna, a više aluzivna vizija, što je dovelo do vizije svijeta koju su predstavili filozofi koji su se kasnije pojavili. Svakako, možda je bilo herojskih pojedinaca u to vrijeme; kao što sam već spomenula, takva vremena potiću i najbolje i najgore u ljudskim bićima. Ali svođenje stvarne, kozmičke aktivnosti na razinu pretjeranih ljudskih djela predstavljalo je zataškavanje, bilo to namjerno ili ne.

I tako, nalazimo skupinu ljudi - očito manjinu - u području najudaljenijeg opsega drevnog Hetitskog carstva, kako izranjaju iz tame, gradeći društva i pokušavajući izvući red iz kaosa. Čitali su mitove i poznavali priče svojih neposrednih predaka, ali nisu vidjeli ništa što se događa na nebu, ili u svijetu općenito, što bi objasnilo te stvari, pa su pretpostavili da se jezik koji opisuje djela bogova zaista odnosi na sile prirode koje su bile pogrešno shvaćene. Nisu imali preciznu znanstvenu terminologiju kao mi danas, i u početku nisu bili posebno znanstveni, pa su koristili jedini jezik kojim su to morali učiniti: jezik mita. Bili su zabrinuti za ranu povijest Zemlje, za njezino stvaranje, strukturu, kako je funkcionirala i, naravno, mjestom čovjeka u njoj.

Nebo se vidjelo kao čvrsta polutka, slična zdjeli. Bila je čvrsta i svijetla, čak metalik. Prekrivala je ravnu zemlju i donji dio prostora između zemlje i neba, do i uključujući oblake, sadržavala je maglu (aer); izvan toga, od oblaka do zvjezdanog neba, bio je eter, "sjajni gornji zrak" koji je, zanimljivo, često zamišljan kao vatren. U Ilijadi, Homer piše, u očitim slikama kometa, "jelka je sezala kroz aer do etera".[12] Ispod površine zemlje, njegova se masa nastavljala daleko prema dolje, s korijenima u Tartaru.[13]
Ili zgrabivši ga, bacit ću ga u magloviti Tartar, vrlo daleko, gdje je najdublji zaljev ispod zemlje; tamo su željezna vrata i mjedeni prag, koliko je nebo udaljeno od zemlje ispod Hada.[14]

Oko njega [Tartara] se proteže mjedena ograda, a noć se u trostrukom nizu prostire oko njega poput ovratnog obruča, a gore su korijenje zemlje i nepožnjeveno more.[15]
Dakle, vidimo nešto poput velike kugle koja okružuje Zemlju, iako dio koji okružuje svijet ispod ravne površine, obuhvaća veliku masu Zemljinih temelja, kao i podzemni svijet, koji je ili mjed ili željezo. Neki su smatrali da se temelji Zemlje nastavljaju unedogled, ali to je bila kasnija Ksenofanova ideja.

Oko rubova ravne Zemlje tekla je golema rijeka Okean. Međutim, u Odiseji je opisano široko vanjsko more. Dakle, ideja da je Okean rijeka slatke vode može biti mezopotamska. Okružujuća rijeka značila je da je Sunce, nakon što je završilo svoj tranzit nebom, zaplovilo u zlatnom čamcu oko Zemlje na struji Okeana i vratilo se na mjesto izlaska sljedećeg jutra. Ovo je možda proizašlo iz Egipta gdje je Sunce prikazano kako putuje od zapada prema istoku preko podzemnih voda.

Okean - zajedno s Tetisom ili samom Zemljom - bio je percipiran kao 'praotac bogova' i mjesto gdje su bogovi odlazili spavati. To jest, kometi su izašli iza horizonta i potom zašli. Očito, mogli su ići ispod horizonta do Tartara ili čak biti rođeni od Tartara.
Tamo od mutne zemlje i maglovitog Tartara i nepožnjevenog mora i zvjezdanog neba, od svih njih, nalaze se izvori u nizu i žalosne, vlažne granice koje čak i bogovi mrze; Velika je to provalija, i kad bi se čovjek jednom našao unutar vrata, ne bi došao do poda sve dok cijela godina ne bi došla do kraja. Ali strašna oluja za olujom nosila bi ga ovamo i onamo; užasan je ovaj predznak čak i za besmrtne bogove; a strašni predvorji tmurne Noći stoje prekriveni plavo-crnim oblacima.[16]

Tu su blistava vrata i nepomični mjedeni prag, učvršćen beskrajnim korijenjem, samoniklim; a ispred, daleko od svih bogova, obitavaju Titani, iza sumornog Kaosa. [17]
Vidimo da bi ovo mogao biti pokušaj da se opišu predjeli iza i ispod horizonta, za koje se kaže da su okruženi noći, a iznad nje su korijeni Zemlje i mora.

Epimenid iz Knososa

Na ovom mjestu u našem više-manje kronološkom prikazu susrećemo Epimenida koji je bio polu-mitski grčki prorok i filozof-pjesnik iz 7. ili 6. stoljeća p.n.e. Diogen Laertius nam govori da je bio pozvan u Atenu za vrijeme 46. Olimpijade (595.-592. p.n.e.) da pročisti njihov grad i time zaustavi pošast. To ga stavlja kao suvremenika Solona (oko 630. - oko 560. p.n.e.), a obojica su bili suvremenici Kira II od Perzije i Kreza od Lidije. Također nas podsjeća na Taletasa iz Gortyna (Kreta) koji je pozvan u Spartu 670. godine p.n.e., iz istog razloga, 75 godina ranije.

Epimenid je bio kretski proricatelj, a sljedeći odlomci iz Diogena ukratko govore o tome:
On [Epimenid] je bio rodom iz Knososa na Kreti, iako zbog duge kose nije izgledao kao Krećanin. Jednog dana ga je otac poslao u zemlju da traži zalutalu ovcu, a u podne je skrenuo s puta i otišao spavati u pećinu, gdje je spavao pedeset i sedam godina. Nakon toga je ustao i krenuo u potragu za ovcama, misleći da je samo kratko spavao. I kad ih nije mogao pronaći, došao je na farmu i našao sve promijenjeno i u posjedu drugog vlasnika. ... Naposljetku je pronašao svog mlađeg brata, sada starca, i od njega je saznao istinu. Tako je postao poznat u cijeloj Grčkoj, a vjerovalo se da je poseban miljenik neba.

Stoga, kad je Atenjane napala kuga, a pitijska im je svećenica naredila da očiste grad, poslali su brod ... na Kretu da zatraže pomoć od Epimenida. I on je došao na 46. Olimpijadu (595. - 592. p.n.e.), pročistio njihov grad i zaustavio pošast...

Prema nekim piscima, on je proglasio da je kuga uzrokovana onečišćenjem koje je Kilon donio u grad i pokazao je kako ju ukloniti. Kao posljedica toga, dva mladića, Kratin i Ktesibije, ubijena su i grad je izbavljen od pošasti.

Atenjani su mu dali talent u novcu i brod da ga preveze natrag na Kretu. Novac je odbio, ali je sklopio ugovor o prijateljstvu i savezu između Knososa i Atene.

Tako se vratio kući i ubrzo nakon toga je umro. Prema Flegonu u njegovom djelu O dugovječnosti, živio je stotinu pedeset i sedam godina; prema Krećanima dvjesto devedeset i devet godina. Ksenofan iz Kolofona kaže da je bio star 154 godine, prema glasinama. ...

Demetrije prenosi priču da je dobio hranu posebne vrste od nimfi i držao je u kravljem kopitu; da je uzeo male doze te hrane, koja se u potpunosti apsorbirala u njegov organizam, i nikad nije viđen da jede. ... kažu da je imao nadljudsko predviđanje... Također se navodi da je... tvrdio da je njegova duša prošla kroz mnoge inkarnacije... Lakedemonjani čuvaju njegovo tijelo u vlastitom čuvanju u poslušnosti određenom proročištu; to navodi Sosibije Lakonac.[18] (Plutarh također govori razrađeniju verziju priče u paralelnim životima.)
Važno je napomenuti da je Epimenid (zajedno s Melampom) navodno bio jedan od utemeljitelja orfizma koji je očito podučavao reinkarnaciju. Zanimljivo je da se Epimenid dva puta citira u Novom zavjetu. Navodna Epimenidova pjesma glasi ovako:
Grobnicu su ti načinili, sveti i uzvišeni,

Krećani, uvijek lažljivci, zle zvijeri, besposleni trbusi.

Ali ti nisi mrtav: ti živiš i prebivaš zauvijek,

Jer u tebi mi živimo i krećemo se i postojimo. [19]
Četvrti redak je citiran u Djelima 17:28:
Jer u Njemu živimo, krećemo se i postojimo; kao što su čak i neki od vaših pjesnika rekli, Jer i mi smo Njegovo potomstvo.
Zatim, u Titu 1:12:
Jedan od njih, njihov vlastiti prorok, rekao je, Krećani su uvijek lažljivci, štetne zvijeri, besposleni i lijeni proždrljivci.
"Laž" Krećana je ta da je Zeus bio smrtan; Epimenid je Zeusa smatrao besmrtnim.

Iz kratke biografije primjećujemo da je Epimenid za ovu pošast očito okrivio "onečišćenje koje je Kilon donio u grad i pokazao im kako da ju uklone."

Kilon je bio atenski plemić i prethodni pobjednik na Olimpijskim igrama. Navodno je kovao zavjeru sa svojim tastom, Teagenom, tiraninom Megare, da zauzmu Atenu državnim udarom 636. p.ne. ili 632. p.n.e. (što je bilo poprilično malo prije 46. Olimpijade (595.-592. p.n.e.) kada je pozvan Epimenid!). O Teagenu se ne zna mnogo osim da je postao tiranin tako što je izvršio državni udar, a Aristotel je u svojoj Retorici napisao da je Teagen prvi tražio tjelohranitelje: "onaj tko kuje tiraniju traži tjelohranitelje." Uspoređuju ga s Pizistratom,[20] "koji je, kad mu je to odobreno (tjelohranitelji), postao tiranin."[21] Ono što je zanimljivo u vezi s Teagenovom epizodom je to što Aristotel spominje da je on poklao grupu bogatih. "Oni bi to učinili jer su oni drugi imali povjerenje naroda, povjerenje temeljeno na neprijateljstvu prema bogatima."[22] Aristotel to opet uspoređuje s Pizistratovim vođenjem pobune stanovnika ravnice. Jasno je da Aristotel istupa u prilog vladavine bogate elite.

U svakom slučaju, vratimo se Kilonu: oženio je Teagenovu kćer i posavjetovao se s delfskim proročištem koje mu je reklo da zauzme Atenu tijekom Zeusove svetkovine, što je Kilon shvatio kao Olimpijske igre 640. p.n.e. No, državni udar nije uspio i Kilon se sa svojim pristašama sklonio u Atenin hram na Akropoli. Kilon i njegov brat su pobjegli, ali su njegovi sljedbenici bili stjerani u kut od strane devet atenskih arhonta. Prema Plutarhu i Tukididu,[23] arhonti su ih uvjerili da napuste hram i izađu na suđenje nakon što su dobili uvjerenje da će im životi biti pošteđeni. Atenski arhonti, predvođeni Megaklom, su ih kamenovali do smrti, što je zapravo bio "veliki grijeh" koji je Kilon nanio Ateni, a ne njegov pokušaj državnog udara!

Dakle, čini se, na temelju datuma, da je Atena mnogo patila tijekom značajnog vremenskog perioda prije nego što su pozvali Epimenida. Vidjelica je jasno dala do znanja da Megaklo i cijela njegova bogata i moćna obitelj, Alkmeonidi, moraju biti protjerani iz grada, što se i dogodilo elitama kada su stvari krenule loše za društvo. Ne samo da su cijelu obitelj protjerali iz grada, već su čak iskopali i njihove pokopane pretke i preselili ih izvan granica grada! (Kasniji Periklo i Alkibijad također su pripadali Alkmeonidima.)

Alkman

Oko 600. godine p.n.e. postojao je spartanski zborski/lirski pjesnik po imenu Alkman koji je navodno napisao teogonijsku kozmogoniju. Imamo samo komentar na papirusu iz 2. stoljeća n.e. s ograničenim ulomcima djela. To je očito zbunilo komentatora.[24] Ono što je važno kod njega jest da je u fragmentu sačuvano nekoliko neobičnih izraza: poros, kao "staze u praiskonskom moru", i tekmor, kao "znakovi smjera kroz njega", odnosno kroz zvijezde.

Čini nam se da je ovo opis fizičkog puta ili prolaza kroz nebo, opisan u terminima pozadinskih zvijezda iako još nije bilo zviježđa koje su Grci imenovali. Novi pojmovi nisu ni orijentalni ni heziodovski, pa odakle su došli? Alkmanov skladateljski dijalekt (homerski pomiješan s dorskim lakonskim narodnim jezikom) i mnoge reference na lidijsku i azijsku kulturu upućuju na njegovo podrijetlo. Aristotel je rekao da je taj Alkman došao u Spartu kao rob obitelji Agesida od koje je na kraju oslobođen zbog svoje velike vještine.[25] Zborski tekstovi Alkmana trebali su se izvoditi unutar društvenog, političkog i vjerskog konteksta Sparte. Švicarski učenjak Claude Calame sugerira da su to vrste drama povezanih s obredima inicijacije.[26]

Ferekid

Ferekid je, prema jednom antičkom autoritetu, bio suvremenik lidijskog kralja Alijata, otprilike 605.-560. p.n.e. Rođen je na grčkom otoku Syros,[27] a mnogi znanstvenici kažu da je bio most između antičkih mitova i predsokratske grčke filozofije. Prema Diogenu, Ferekidovo djelo preživjelo je i do njegovog vremena, 3. stoljeća n.e. Diogen recitira čudesne priče o Ferekidu, kao što je predviđanje potresa, brodoloma, ishoda bitke i tako dalje. Problematično je to što su se ista čuda pripisivala i Pitagori. Povezanosti između njih dvoje pretpostavljene su tek nakon 5. stoljeća p.n.e., vjerojatno zbog usputnog komentara koji je dao Ion s Hiosa[28] i koji je zabilježio Diogenes:
Tako se [Ferekid] isticao u muškosti i časti, a sada kada je mrtav ima divno postojanje za svoju dušu - ako je Pitagora doista bio mudar, koji je iznad svih drugih poznavao i temeljito učio mišljenja ljudi. [29]
Zbunjena povezanost između Ferekida i Pitagore sugerira da je bilo malo pouzdanih detalja o jednom od njih i da su ljudi mogli izmišljati stvari po želji. Stoga je vjerojatno najbolje biti skeptičan o toj povezanosti.

Osim Diogena, spominje se Ferekid u Sudi,[30] koji kaže:
Postoji priča da je Pitagoru podučavao on [Ferekid]; ali da on sam nije imao učitelja, već se sam obučavao nakon što je došao do tajnih knjiga Feničana.[31]
Postoji još jedna vrlo zanimljiva stvar o tome što je Diogen izvijestio o Ferekidu:
Sačuvana je knjiga čovjeka sa Sirosa ... a sačuvana je i oznaka solsticija na otoku Sirosu.
Ovo bi moglo biti povezano sa stihom iz Odiseje:
Postoji otok koji se zove Sirija - možda ste čuli za njega - iznad Ortigije, gdje su okretišta sunca.
"Okretišta sunca" bi se odnosilo na ljetni i zimski solsticij kada Sunce dosegne svoju najvišu i najnižu točku i čini se da se "okreće" unazad zbog kuta Zemljine osi vis-à-vis Sunca kroz godišnju orbitu. Kirk, Raven i Schofield dodaju u bilješku:
...jedino drugo mjesto kod Homera gdje se spominje Ortigija je Odiseja V, 123, gdje Oriona, nakon što ga je odnio Eos, ubija Artemis u Ortigiji. Implikacija je da je Ortigija bilo prebivalište Eosa, zore, pa stoga leži na istoku. ... budući da bi se solsticiji normalno promatrali pri izlasku sunca i ljeti, i tako u smjeru sjeveroistok-istok, to je ono što bi izraz mogao sugerirati. Stoga bi namjera mogla biti naznačiti opći smjer ovog vjerojatno mitskog Ortigija. U stvari, prebivalište Eosa često se zamišljalo kao Aja, koja se obično identificirala s Kolhidom; a Kolhida leži otprilike sjeveroistočno uz istok od središta jonske obale.[32]
Kirk i dr. također uključuju komentare, poznate i kao scholia, na dvostih iz Homera koje su napisali kasniji znanstvenici:
Komentar Aristarha: Kažu da tamo postoji špilja od sunca, kroz koju označavaju okretanje sunca.

Herodijan: Kao prema okretima sunca, koje je u smjeru zapada, iznad Delosa. [33]
Komentari pokazuju da se u Aleksandriji raspravljalo o (barem) dva tumačenja ovog dvostiha iz Homera. Jedno od njih sugerira da se mislilo da postoji oznaka solsticija koju je koristio Ferekid; odnosno da je vršio astronomska promatranja. Ali ono što je još zanimljivije jest to da se čini da je Homer znao za postojanje ove oznake. Čovjek se zapita je li ga Ferekid otkrio prateći Homerove tragove što dovodi do pitanja: kako je Homer znao za to? Ali naravno, cijelu ovu stvar treba uzeti s rezervom jer, prema znanstvenicima, nema drugih dokaza da je Ferekid bio praktičan znanstvenik, iako, po meni, dokazi sugeriraju da je vršio astronomska promatranja. Nadalje, činjenica da se pokazalo da su mnoge megalitske strukture sjeverne Europe dizajnirane za obilježavanje solsticija i/ili ekvinocija vrlo je intrigantna. Je li Ferekid imao sjeverni izvor za svoje informacije?

Za Ferekida se kaže da je prvi pisao o bogovima u prozi, a ne u poeziji. To jest, čini se da su pjesnička djela imala ritualne svrhe, dok je Ferekid prekinuo tu tradiciju; možda je pokušavao pisati o tim stvarima na pragmatičan način. Njegovo glavno djelo bilo je pod naslovom Heptamychos, ili "sedam svetišta" ili udubine. Neki izvori kažu da je to bio Pentemychos, što se prevodi kao "pet udubina", a kasniji Pitagorejci su navodno razvili svoj pentagram i sustav "duhovnog pročišćavanja" temeljen na "pet udubina". Neki pretpostavljaju da je Ferekid poučavao ezoteriju putem medija mitskih prikaza, tj. alegorijski. Jedan drevni komentator je napisao:
Također, Ferekid, čovjek sa Sirosa, govori o udubinama i jamama i špiljama i vratima i kapijama, i kroz njih govori u zagonetkama o postajanju i smrti duša.[34]
Pa, naravno, mogli bismo ovo protumačiti s obzirom na mnoge astronomski orijentirane megalitske strukture i zaključiti da je postojala neka metafizička ili duhovna svrha za njih, kao i veza između njih i Ferekidovih "udubina". Međutim, kao što smo vidjeli iz našeg gornjeg kratkog pregleda počevši od Homera i Hesioda, posebno rasprave o vratima i kapijama i tako dalje, ovo je nedvojbeno netočno; čini se da je Ferekid govorio o dijelovima neba baš kao što su i Homer i Hesiod.

Ferekid je opisao kozmogoniju temeljenu na tri "principa": Zas (Zeus), Ktonija (Zemlja) i Kron. Pentemychos je bio o kozmičkoj bitci koja se odvijala, s Kronom kao vođom jedne strane i Ofionejem - zmijom - kao vođom druge. Kao što znamo, ista se priča prikazuje drugdje sa Zeusom i Tifonom/Tifojem, Mardukom protiv Tiamata i drugim paralelama. Kronovo sjeme stavljeno je u "udubine", a rezultat su bili brojni drugi bogovi i njihovi potomci. Ovo je opisano u fragmentu sačuvanom u Damaskijevom O prvim načelima,[35] a gotovo potpuno istu stvar smo pročitali kod Hesioda, citiranog gore u priči o kastraciji Krona.

S razumijevanjem divovskih kometa, i da se percipiralo da redovito dolaze iz određenih područja neba, kao što je objašnjeno u znanosti koju smo pregledali, možemo bolje protumačiti "udubine" kao određena područja neba koja su kasnije definirana kao zviježđa, stvorena i nazvana u skladu s kometnom aktivnošću. Ovo se može razumjeti pregledom razvoja povijesti astroloških znakova. John H. Rogers, u Porijeklo drevnih zviježđa,[36] (u 2 dijela), objašnjava da čak ni Babilonci nisu podijelili zodijak na 12 jednakih dijelova sve do između 600. i 475. p.n.e., otprilike u vrijeme kada su uvedeni horoskopi zodijaka. 48 sazviježđa klasičnog svijeta prvi su opisali Eudoksus i Aratus, a konačan popis napravljen je tek u vrijeme Ptolomeja (90. - oko 168. n. e.). Samo je podskup klasičnih zviježđa došao iz Babilonije - zodijak i četiri povezane životinje: zmija, vrana, orao i riba.

Ideja o tome kako je nebo bilo podijeljeno u svrhu bilježenja astronomskih događaja može se steći pregledom Theatrum Cometicum Stanislausa Lubienietzkog (1623.-1675.),[37] objavljenog 1668. u Amsterdamu, koji sadrži 80 fantastičnih ilustracija koje prate više od 400 viđenja kometa. Knjiga bilježi zapažanja znanstvenika poput Athanasiusa Kirchera, Christiana Huygensa i Johannesa Heveliusa (i drugih), a svaki od njih je dao vlastite konstelacijske karte koje odražavaju različite tradicije mapiranja neba.

comet
Ploča 1 iz knjige Theatrum Cometicum Stanislausa Lubienietzkog
Ova prva slika je promatranje kometa R.P.A. Curtio. Obratite pozornost na to kako su određene zvijezde označene u tablici koju je nacrtao kako bi se njegov komet točno smjestio u odnosu na te zvijezde. Obratite pažnju na triangulaciju od Labuda i Polarne zvezde do glave kometa. Na ovoj karti također vidimo kosu liniju zodijaka koju presjeca vodoravna linija nebeskog ekvatora. (Imajte sve ovo na umu; to će u budućnosti riješiti veliku, drevnu misteriju!) Sljedeća slika je još jedan način mapiranja viđenja kometa.

Theatrum Cometicum horoscope map
Theatrum Cometicum
Ovo je više horoskopska vrsta karte koja prikazuje simbole zodijaka i označava u kojem je znaku Sunce. Mali kružić na dnu vjerojatno označava Zemlju odakle se promatra komet i primijetite kako se rep kometa mijenjao tijekom trajanje promatranja (ovo je kao graviranje prolaska vremena!) u odnosu na Sunce. Može se lako zamisliti kako su se segmenti zodijaka, prije nego što su nazvani zviježđima, mogli smatrati "špiljama" ili "udubinama", pogotovo ako je nebo bilo živo od aktivnosti kometa!

To je samo nekoliko izvadaka iz Theatrum Cometicuma koje sam odabrala kako bih istaknula kako mislim da je Ferekid ili izravno promatrao komete, ili je proučavao mitove i legende i znao o čemu se radi, te je nastojao standardizirati lokacije na nebu gdje su se zbili ti strašni događaji. Vrijedno je napomenuti da značajan broj karata kometa u Theatrum Cometicumu prikazuje komete u području neba između Bika i Škorpiona, iako duž nebeskog ekvatora, a ne uz zodijak. Nije teško zamisliti da Ferekid uključuje upravo takve karte kao ilustracije svoje ideje o "udubinama", "jamama", "vratima", "špiljama" itd.

Čini se da postoji veza između ovih recesija i Ktonije, što je još jedna od tri prve postojeće stvari. Ktonija ima veze s podrijetlom riječi "chthonic"; njezino ime znači "ispod zemlje". To se može objasniti činjenicom da se kometi pojavljuju ili prolaze ispod horizonta, pri čemu se čini da su ili rođeni od Zemlje, ili da idu "unutar zemlje" ili u ocean iz "udubina" zviježđa kao na sljedećoj slici orijentiranoj na kopno.

Ofionej i njegovo leglo zmija neko su vrijeme prikazani kako vladaju rađajućim kozmosom, prije nego što konačno padnu s vlasti zahvaljujući dolasku konjice u obliku Zeusa koji "naređuje i raspoređuje" stvari, tj. izbacuje većinu kometa van igre kao masivni udarac u kuglanju. U priči koja to opisuje, Zas izrađuje tkaninu koju ukrašava zemljom i morem i predstavlja je kao vjenčani dar Ktoniji, omotavajući je oko nje kao vjenčanu odjeću. U drugom fragmentu nije Ktonija, već krilati hrast koji je umotan u tkaninu. Krilati hrast u ovoj kozmologiji nema presedana u grčkoj tradiciji, ali, zahvaljujući Ballieju, Clubeu i Napieru, pouzdano znamo o stablima života kao komete, s njihovim pratećim ionskim repovima i drugim električnim aktivnostima, a Svjetsko stablo tipično je za sjeverne kozmogonije.

Štoviše, opazili smo nešto od ukrašene tkanine omotane oko zemlje u gornjem citatu Hesioda: "Veliki Uran je došao noseći sa sobom Noć, i nad Gejom, želeći ljubav, protegnuo se i raširio po njoj..." I, budući da tema je trenutno na stolu, ovdje bih trebala spomenuti da su mnoge od ovih seksualnih slika koje su korištene za opisivanje aktivnosti bogova kometa, kasnije korištene za opravdavanje takvih stvari kao što su incest i pederastija. Uostalom, ako to rade bogovi, zašto ne bismo i mi? To je, naravno, zbog "astralizirajućeg" utjecaja koji je doveden do krajnosti.

Nazad na priču o Ferekidu; očito su kaotične sile - ili kometi, kako ih mi poznajemo - vječne i ne mogu se uništiti, pa Zeus preuzima nebo, prostor i vrijeme, te izbacuje Ofioneja i družinu iz uređenog svijeta i zaključava ih u Tartar. Kao što je navedeno, Hesiod je opisao Tartar kao "u udubini (mychos) široke zemlje", tj. nestali su ispod horizonta.

Zeus je izradio brave na Tartaru od željeza, a Posejdon od bronce, što bi moglo značiti da su neki od fragmenata kometa došli na Zemlju, a drugi su uronili u ocean. Sudeći prema nekim drevnim fragmentima, Ofionej je bačen u Okean, ali ne i u Tartar. U jednoj verziji, Kron je taj koji naređuje potomstvu - fragmentima kometa - da odu iz kozmosa u Tartar. Ukratko, odbačeni su u svemir, tj. vjerojatno su pomaknuti u različite orbite, prolazeći iz pogleda ispod horizonta ili, što je još intrigantnije, prolazeći izvan ravnine ekliptike u druge dijelove neba. Pitanje je: postoje li oni još uvijek u tim orbitama?

Rečeno nam je da su kaotična bića stavljena u Pentemychos, i rečeno nam je da Tama ima potomka koji je bačen u dubine Tartara. Nijedan sačuvani fragment nema veze s time, ali moguće je da su zatvorska kuća u Tartaru i Pentemychos načini koji u biti upućuju na istu stvar.[38] Je li Ferekid podijelio nebo na 10 segmenata od kojih je pet uvijek bilo ispod horizonta? Primijetite da slika koju je dolje nacrtao Hevelius čini upravo to, iako je sa šest "udubina" temeljenih na zodijaku od 12 znakova i šezdesetimalnom krugu koji je kasnije dobiven od Babilonaca.

Razmjerno velik broj izvora kaže da je Ferekid prvi poučavao o vječnosti i seobi ljudskih duša, odnosno reinkarnaciji.[39] I Ciceron i Augustin su mislili da je on dao prvo učenje o "besmrtnosti duše"[40], a helenski učenjak Hermann S. Schibli piše da je Ferekid "u svoju knjigu [Pentemihos] uključio barem rudimentarni tretman besmrtnosti duše, njezina lutanja podzemnim svijetom i razloge utjelovljenja duše."[41] Stječe se dojam da je ovo "astraliziranje" ponašanja savršeno astronomskih kometa bilo podrijetlo same ideje o reinkarnaciji, izvedene iz ponovnog pojavljivanja, u redovitim intervalima, bogova kometa iz njihovih "lutanja podzemnim svijetom" iza horizonta Zemlje! A to ne znači da reinkarnacija nije ideja vrijedna istraživanja; samo ističem da postoji daleko racionalnije objašnjenje za ono o čemu je Ferekid govorio od reinkarnacije.

Konačno, materijal koji nam dolazi od Ferekida prošaran je izvornim izrazima i slikama koje mi se čine 1) da vjerojatno potječu iz sjevernih izvora i 2) kvazi-znanstvenim pokušajem prikazivanja stvarnih događaja, a ne mita. Leteći hrast sa bračnim platnom koji prekriva Zemlju jednostavno je fascinantan!

Diogen je za Ferekida rekao da je bio Pitakov učenik (640.-568. p.n.e.) koji je bio mitilenski[42] general koji je porazio Atenjane i nazvan je jednim od "Sedam mudraca".

Prema priči, kada su se Atenjani pripremali za napad, Pitakus je izazvao njihovog generala na pojedinačnu borbu kako bi odlučio rat i izbjegao besmisleno krvoproliće. Pobijedio je i bio je izabran za vladara svoga grada.

U Protagori, Platon ima svoj lik, Prodika, koji Pitaka naziva barbarinom jer je govorio eolski grčki koji potječe iz Beotije, jedne od najranije naseljenih regija Grčke, domovine Edipa, Kadma, Ogiga, legende o Potopu itd. Dakle, to bi mogao biti jedan od izvora informacija dostupnih Ferekidu. Hesiod je također rođen u Beotiji.

____________________________

[1] Naziv, ako je značajan, označava "crno stopalo".
[2] Herodot, Histories 2.49.
[3] Robert Graves, The Greek Myths 1955., s.v. "Amythaon".
[4] Odiseja, XV.223-42.
[5] Prijevod Roberta Faglesa, 1996.:326-27.
[6] Walter Burkert, Homo Necans, preveo Peter Bing, 1983.:170 bilješka 12
[7] Plutarh, Mus. 42.1146 pr.Kr.
[8] Burkert (1992.) str. 63.
[9] Hesiod, Theogony ­154.
[10] Hesiod, Theogony 695.
[11] Teoksenije, vjerovanje da stranci imaju magične moći ili da su sami božanstva. Od "theo" što znači "bog" i "xeno" što znači "vanzemaljac", "čudan", "gost".
[12] Ilijada, XIV 288.
[13] U grčkoj mitologiji Tartar je i božanstvo i mjesto u podzemlju. Heziod tvrdi da bi brončani nakovanj koji bi pao s neba padao devet dana prije nego bi stigao na zemlju. Nakovnju će trebati još devet dana da padne sa zemlje u Tartar.
[14] Ilijada VIII, 13, Zeus govori.
[15] Hesiod, Theogony 726.
[16] Hesiod, Theogony 736.
[17] Hesiod, Theogony 811.
[18] Diogen Laercije I, 109.-120.
[19] Epimenidova Cretica pronađena u sirijskom komentaru Isho'dada iz Merva iz 9. stoljeća u Djelima apostolskim, koju je otkrio, uredio i preveo (na grčki) prof. J. Rendel Harris u nizu članaka u Expositoru, listopad 1906., 305-17; travanj 1907., 332-37; travanj 1912., 348-353.
[20] Herodot izvještava da je Onomakrita, sastavljača proročišta koji je živio na Pizistratovom dvoru, Pizistrat unajmio da sastavi Musejeva proročanstva, ali da je Onomakrit ubacio vlastite krivotvorine koje su otkrivene. Kao rezultat toga, Onomakrita je protjerao iz Atene Pizistratov sin Hiparh. Nakon bijega Pizistratida u Perziju Onomakrit se s njima pomirio. Prema Herodotu, Onomakrit je svojim proročanskim odgovorima naveo Kserksa I., perzijskog kralja, da se odluči za rat s Grčkom.
[21] Aristotel, Rhetoric, 1357b.
[22] Aristotel, Politics, 1305a 22-4.
[24] Kirk, Raven & Schofield (1983,) The Presocratic Philosophers, str. 46-49.
[25] Huxley, Greek, Roman, and Byzantine Studies 15 (1974) 210-1 br. 19
[26] Calame, Djevojački zborovi u arhaičnoj Grčkoj, 2 sv. (Rim: The Athenaeum i Bizzarri), 1977.; prevedeno kao Choruss of Ancient Women in Greece: Their Morphology, Religious Roles and Social Functions (Lanham, M.D.: Rowman and Littlefield), 1996.
[27] Grčki otok u Cikladima, u Egejskom moru, smješten oko 144 km jugoistočno od Atene.
[28] Ion s Chiosa (oko 490./480. - oko 420. pr. Kr.) bio je grčki pisac, dramaturg, lirski pjesnik i filozof.
[29] Diogenes, I, 120.
[30] Ogromna bizantska enciklopedija drevnog mediteranskog svijeta iz 10. stoljeća, ranije pripisana autoru zvanom Suidas.
[31] Suda, s.v. Pherecydes.
[32] Kirk et al., str. 55.
[33] Kirk et al., str. 54.
[35] Ahbel-Rappe (2010.) Damaskijevi problemi i rješenja u vezi s prvim načelima. Damaskije je bio voditelj neoplatonističke akademije u Ateni kada je car Justinijan zauvijek zatvorio njezina vrata 529. godine. Njegovo djelo, Problemi i rješenja u vezi s prvim načelima, posljednja je sačuvana neovisna filozofska rasprava iz kasne Akademije.
[36] Rogers (1998.), Origins of the ancient constellations, Part I: The Mesopotamian Tradition i Part II: The Mediterranean Tradition.
[37] Theatrum Cometicum, Stanislaus Lubienietzki (1668.), Archive.org
[38] Kirk et al. (1983.)
[39] Schibli (1990.), Pherekydes of Syros.
[40] Encyclopedia Britannica, 9th edition, Volume 18: Pherecydes of Syros.
[41] Schibli, ibid., str. 108.
[42] Mytilene je grad na grčkom otoku Lezbosu.