Palestinski gubitak zemlje od 1947. do danas.
Politički dokument "Clean Break" zacrtao je sljedeće ciljeve: 1) Okončanje političkog utjecaja Yassera Arafata i Palestinskih vlasti, okrivljujući ih za djela palestinskog terorizma 2) Poticanje Sjedinjenih Država da zbace režim Saddama Husseina u Iraku. 3) Pokretanje rata protiv Sirije nakon svrgavanja Sadamovog režima 4) Nakon toga vojna akcija protiv Irana, Saudijske Arabije i Egipta.
"Clean Break" je također bio u izravnoj suprotnosti sa sporazumom iz Osla, koji je Netanyahu silno želio uništiti. Sporazum Oslo II potpisan je samo godinu dana prije, 28. rujna 1995. u Tabi u Egiptu.
Tijekom mirovnog procesa u Oslu, vođa Likuda Benjamin Netanyahu optužio je Rabinovu vladu da je "udaljena od židovske tradicije...i židovskih vrijednosti". Skupovi koje su organizirali Likud i druge desničarske fundamentalističke skupine prikazivali su Rabina u nacističkoj SS uniformi ili na nišanu. U srpnju 1995. Netanyahu je otišao toliko daleko da je predvodio lažnu pogrebnu povorku za Rabina, s lijesom i omčom.
Sporazum iz Osla bio je početak procesa koji je trebao dovesti do mirovnog sporazuma temeljenog na rezolucijama 242 i 338 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, te do ispunjavanja "prava palestinskog naroda na samoodređenje". Kad bi se takav mirovni sporazum sklopio, uz potporu Sjedinjenih Država, spriječio bi veliki dio kaosa koji se od tada dogodio. Međutim, središnja osoba koja je osiguravala ovaj proces, Yitzak Rabin, ubijen je samo mjesec i pol nakon potpisivanja Sporazuma Oslo II, 4. studenog 1995. Netanyahu je postao premijer Izraela sedam mjeseci kasnije. "Clean Break" je proizveden sljedeće godine.
Dana 6. studenog 2000. u izraelskom dnevniku Ha'aretz, izraelski ministar pravosuđa Yossi Beilin, koji je bio glavni pregovarač mirovnog sporazuma iz Osla, upozorio je one Izraelce koji su tvrdili da je nemoguće sklopiti mir s Palestincima:
"Cionizam je utemeljen da bi spasio Židove od progona i antisemitizma, a ne da bi im ponudio židovsku Spartu ili - ne daj Bože - novu Masadu.
Dana 5. listopada 2003., po prvi put u 30 godina, Izrael je pokrenuo bombardiranje Sirije, ciljajući navodni "palestinski teroristički kamp" unutar sirijskog teritorija. Washington je stajao po strani i nije učinio ništa da spriječi daljnju eskalaciju.
"Clean Break" službeno je pokrenut u ožujku 2003. s ratom protiv Iraka, pod izlikom "Rata protiv terorizma". Pravi plan bio je promjena režima na Bliskom istoku uz podršku Zapada što bi se uklopilo u planove Ujedinjenog Kraljevstva, SAD-a i Izraela. Međutim, stvar je puno kompliciranija jer svaki igrač ima vlastitu "ideju" o tome što je zapravo "plan". Prije nego što možemo u potpunosti cijeniti takav opseg, prvo moramo shvatiti što je bio Sykes-Picot i kako je oblikovao današnji kaos u svijetu.
Arapske noći
Prvi svjetski rat službeno je započeo 28. srpnja 1914., gotovo odmah nakon balkanskih ratova (1912.-1913.) koji su uvelike oslabili Osmansko Carstvo. Ne propuštajući priliku kad nanjuše svježu krv, Britanci su bili vrlo zainteresirani za stjecanje onoga što su smatrali strateškim teritorijima pod opravdanjem da su u ratnom razdoblju, što se jezikom geopolitike prevodi kao "pravo na pljačku svega čega se može dočepati".
Briljantnost britanskog plana da osvoji te nove teritorije nije bila u tome da se izravno bore protiv Otomanskog Carstva, već da pozivaju na unutarnju pobunu. Britanija bi te arapske teritorije poticala da se pobune za neovisnost od Osmanskog Carstva i Britanija bi ih u tome podržala. Ovi arapski teritoriji tako su bili dovedeni do uvjerenja da se bore za vlastitu slobodu dok su se, zapravo, borili za britanske i sekundarno francuske kolonijalne interese.
Kako bi svi arapski vođe pristali na ideju o pobuni protiv osmanskog sultana, trebao je postojati vođa koji je Arap, jer oni sigurno ne bi pristali na pobunu po nalogu Britanije. Lord Kitchener, sudanski mesar, trebao je biti na čelu ove operacije kao britanski ministar rata. Kitchenerov izbor za arapsko vodstvo bio je izdanak Hašemitske dinastije, Hussein ibn Ali, poznat kao šerif Meke koji je vladao regijom Hejaz pod osmanskim sultanom. Hardinge iz Ureda za Britansku Indiju nije se složio s ovim izborom i želio je Wahhabita Abdul-Aziza ibn Sauda umjesto njega, međutim, Lord Kitchener je to odbacio navodeći da su njihovi obavještajni podaci otkrili da će više Arapa slijediti Husseina.
Od Mladoturske revolucije koja je preuzela vlast nad osmanskom vladom 1908., Hussein je bio vrlo svjestan da njegova dinastija ni na koji način nije zajamčena i stoga je bio otvoren za poziv Britanije da ga okruni za kralja arapskog kraljevstva.
Kitchener je napisao jednom od Husseinovih sinova, Abdallahu, kao garanciju britanske potpore: "Ako arapska nacija pomogne Engleskoj u ovom ratu koji nam je nametnula Turska, Engleska će jamčiti da se neće dogoditi nikakva unutarnja intervencija u Arabiji i dat će Arapima svu pomoć protiv strane agresije".
Sir Henry McMahon, koji je bio britanski visoki povjerenik u Egiptu, imao je nekoliko korespondencija sa šerifom Husseinom između srpnja 1915. i ožujka 1916. kako bi uvjerio Husseina da povede pobunu za "neovisnost" arapskih država.
Međutim, u privatnom pismu indijskom potkralju Charlesu Hardingeu poslanom 4. prosinca 1915., McMahon je izrazio prilično drugačije stajalište o tome kakva će biti budućnost Arabije, suprotno onome na što je naveo šerifa Husseina da vjeruje:
"[Ne shvaćam] ideju buduće snažne ujedinjene neovisne arapske države ... preozbiljno ... uvjeti u Arabiji nisu i neće još dugo biti pogodni za tako nešto".
Takvo gledište značilo je da će Arabija biti podložna britanskom oštrom "savjetovanju" u svim svojim poslovima, tražila to ili ne.
U međuvremenu, šerif Hussein je primao depeše izdane od britanskog ureda u Kairu da će Arapi Palestine, Sirije i Mezopotamije (Iraka) dobiti neovisnost koju jamči Britanija, ako ustanu protiv Otomanskog Carstva.
Francuzi su razumljivo bili sumnjičavi prema britanskim planovima za te arapske teritorije. Francuzi su smatrali da Palestina, Libanon i Sirija suštinski pripadaju Francuskoj, na temelju francuskih osvajanja tijekom križarskih ratova i njihove "zaštite" katoličkog stanovništva u regiji. Hussein je bio nepokolebljiv da Bejrut i Alep dobiju neovisnost i potpuno je odbacio francusku prisutnost u Arabiji. Britaniji također nije odgovaralo dati Francuzima sve ustupke koje su zahtijevali kao svoja "intrinzična" kolonijalna prava.
Na scenu stupaju Sykes i Picot.
Sykes-Picot: džentlmenski bonton pri zabijanju noža u leđa
Francois Georges Picot poslan je na pregovore s Britancima 23. studenog 1915. Izabran je za ovu ulogu zbog svog političkog stajališta "sirijske stranke" u Francuskoj, koja je tvrdila da Sirija i Palestina (koju su smatrali jednom zemljom) bili francusko vlasništvo, iz povijesnih, ekonomskih i kulturnih razloga. Otprilike šest mjeseci kasnije, strogo povjerljivi uvjeti sporazuma potpisani su 16. svibnja 1916. Karta prikazuje dogovoreno 'komadanje' ovih arapskih teritorija, koji će biti novi dragulji Britanije i Francuske.
Sykes-Picot
Godine 1916. Sir Mark Sykes osnovao je Arapski biro čije će sjedište bilo u Kairu, Egipat (koji je bio pod britanskom vlašću), kao ogranak britanske obavještajne službe i pod vodstvom lorda Kitchenera. Među istaknutim članovima Arapskog biroa bio je T.E. Lawrence, poznatiji kao "Lawrence od Arabije". Sam razlog postojanja Arapskog biroa bio je uspostaviti britansku kontrolu nad Arabijom preko britanskog Egipta.
Arapska pobuna, vođena pod fasadom kralja Husseina, pokrenuta je u Hejazu početkom lipnja 1916., međutim, stotine tisuća Arapa za koje su Britanci očekivali da će napustiti osmansku vojsku i pridružiti se pobuni... nije se pojavilo. Umjesto toga, britanski zrakoplovi i brodovi su raspoređeni, zajedno s muslimanskim trupama iz britanskog Egipta i drugih mjesta u Carstvu. Kako je pobuna nastavila pokazivati svoje slabosti i nedostatak potpore od strane samih Arapa, do te mjere da je Britanija počela očajavati zbog njezina uspjeha, T.E. Lawrence (koji je bio poznat kao "čovjek sa zlatom"), organizirao je konfederaciju beduinskih plemenskih poglavica da se bore zajedno s britanskim snagama u kampanjama u Palestini i Siriji.
Godine 1917. ministar rata Lloyd George naredio je trupama iz britanskog Egipta da napadnu Palestinu, izrazivši želju generalu Allenbyju da se Jeruzalem zauzme do Božića. Uslužno, 11. prosinca 1917. Allenby je ušetao u Jeruzalem kroz Jafska vrata i proglasio opsadno stanje u gradu (vidi sliku). Allenby je objasnio Picotu da će Jeruzalem neko vrijeme ostati pod britanskom vojnom upravom.
11. prosinca 1917., general Allenby je ušetao u Jeruzalem kroz Jafska vrata i proglasio opsadno stanje u gradu koje će trajati do 15. svibnja 1948.
Nakon britanskih osvajanja Palestine i Mezopotamije, Siriju će do rujna 1918. zauzeti britanske snage, a Damask će na kraju, nakon malo prepirki, ostati pod francuskom kontrolom ili "savjetodavstvom".
Konačna nagodba za raspodjelu teritorija uspostavljena je 1920. godine Ugovorom iz Sevresa koji je određivao da Sirija i Libanon pripadnu Francuskoj, a da će Mezopotamija (Irak) i Palestina biti pod britanskom kontrolom, a Arabija (Hejaz) bi službeno bila "nezavisna", ali njome bi vladali britanski marionetski monarsi. Britaniji je također dopušten daljnji utjecaj nad Egiptom, Ciprom i obalom Perzijskog zaljeva.
Faisal, sin Husseina ibn Alija i koji je cijelo to vrijeme bio pod "skrbništvom" T.E. Lawrence je proglašen kraljem Iraka, nakon neuspjelog pokušaja da postane kralj nad Velikom Sirijom prije nego što su ga Francuzi otjerali svojom vojskom, prepoznavši da zastupa britanske interese.
Što se tiče Perzije (Irana), Britanci su uspostavili svoju kontrolu kroz zloglasni anglo-perzijski sporazum iz 1919. godine, s Ahmed Shahom.
Godine 1926. potpisan je Mosulski sporazum kojim je Irak dobio nominalnu kontrolu nad naftnom regijom, a interesi su podijeljeni između britanskih (52,5%), francuskih (21,25%) i američkih (21,25%) naftnih kompanija.
Što se tiče središnje Arabije, Hussein je 1924. godine polagao pravo na titulu kalifa, što je njegov suparnik Wahhabit Abdul-Aziz ibn Saud odbio i objavio rat, porazivši Hašemite. Hussein je abdicirao, a ibn Saud, miljenik Ureda za Britansku Indiju, proglašen je kraljem Hejaza i Najda 1926., što je dovelo do osnivanja kraljevine Saudijske Arabije.
Sudbina Palestine
Dok su Britanci Hašemitu Huseinu i njegovim sinovima obećavali arapsku vladavinu i neovisnost, Britanci su Židovima istovremeno obećavali domovinu u Palestini. U Balfour deklaraciji od 2. studenog 1917. iznešeno je sljedeće:
"Vlada Njegovog Veličanstva sklona je osnivanju nacionalnog doma za židovski narod u Palestini i dat će sve od sebe kako bi olakšala postizanje ovog cilja..."
Britanija je dobila mandat nad Palestinom od Lige naroda u srpnju 1922.
Arapski viši komitet odbio je Peelov "recept" i pobuna je ponovno izbila. Ovaj put, Britanija je odgovorila prekomjerno. Britanske oružane snage i policija ubile su otprilike 5000 Arapa. Nakon nereda, britanska mandatna vlada raspustila je Arapski viši odbor i proglasila ga ilegalnim tijelom.
Kao odgovor na pobunu, britanska vlada izdala je Bijelu knjigu 1939., u kojoj je navedeno da bi Palestina trebala biti dvonacionalna država, naseljena i Arapima i Židovima. Zbog međunarodne nepopularnosti mandata, uključujući i unutar same Britanije, to je organizirano tako da Ujedinjeni narodi preuzmu odgovornost za britansku inicijativu i donesu rezoluciju o podjeli Palestine 29. studenog 1947. Britanija će objaviti prekid svog mandata za Palestinu 15. svibnja 1948. nakon što je država Izrael proglasila svoju neovisnost 14. svibnja 1948.
Nova strategija za osiguranje čijeg kraljevstva?
Unatoč tome na što bi vas naslov natjerao da povjerujete, "Clean Break" nije ni "nova strategija" niti namijenjena "osiguranju" bilo čega. Također nije zamisao fanatičnih neokonzervativaca: Dicka Cheneya i Richarda Perlea, čak nije ni ideja ludog fundamentalista Benjamina Netanyahua, već ima vrlo jasan i dugotrajan miris Britanskog Carstva.
"Clean Break" nastavak je britanske geopolitičke igre, isto kako je koristila Francusku tijekom Sykes-Picot dana, koristi i SAD i Izrael. Uloga koju Izrael igra na Bliskom istoku ne bi mogla postojati da nije bilo više od 30 godina izravne britanske okupacije u Palestini i njihove izravne odgovornosti za izgradnju izraelsko-palestinskog sukoba, koji je postavio kurs za uništenje i beskonačni rat u ovoj regiji mnogo prije nego što je Izrael ikada postojao.
Britanija je također bila ta koja je službeno pokrenula operaciju "Clean Break" izravnim i prijevarnim poticanjem ilegalnog rata protiv Iraka, što potvrđuje Chilcotova istraga, poznata i kao Iračka istraga, objavljena 7 godina kasnije. To je učinjeno sumnjivim izvješćima britanske obavještajne službe dajući izgovor SAD-u za invaziju na Irak temeljenu na lažnim i krivotvorenim dokazima koje je pružio GCHQ, pokrećući "Rat protiv terorizma", odnosno "Clean Break" nacrt za promjenu režima na Bliskom istoku.
Komentar: Pogledajte: Deset godina kasnije, Irak u ruševinama dok novi dokazi potvrđuju da su američke vlasti koristile Odrede smrti kako bi izazvale "građanski rat"
Osim toga, također je utvrđeno da je Libijska invazija 2011. bila nezakonito potaknuta od strane Britanije. U izvješću koje je objavio britanski Odbor za vanjske poslove u rujnu 2016. zaključeno je da su "UK i Francuska u ožujku 2011. navele međunarodnu zajednicu da podrži intervenciju u Libiji kako bi se zaštitilo civile od snaga lojalnih Moameru Gadafiju". U izvješću je zaključeno da se libijska intervencija temeljila na prijevari britanske obavještajne službe, koju je britanska vlada nemarno promovirala.
Komentar: Pogledajte: Klanje u izvedbi NATO-a: James i Joanne Moriarty razotkrivaju istinu o tome što se dogodilo u Libiji
Ako ovo nije dovoljno, britanska obavještajna služba također je uhvaćena kako stoji iza orkestracije Russia-Gatea i afere Skripal.
Stoga, iako su američka i izraelska vojska obavile dobar posao u krađi šoua, i iako oni sigurno vjeruju da vode šou, stvarnost je da je trenutno doba carstva izrazito britansko i svatko tko igra u ovoj igri će u konačnici igrati za navedene interese, bili oni toga svjesni ili ne.
[Ovaj je članak izvorno objavljen 18. svibnja 2020.]
Cynthia Chung je predsjednica Rising Tide Foundation i spisateljica za Strategic Culture Foundation, razmislite o tome da podržite njezin rad putem donacije i pretplatom na njezinu substack stranicu. Ovaj je članak izvorno objavio Strategic Culture Foundation.
Komentari čitatelja
na naše novosti