Komentar: S obzirom da je američki senator Marco Rubio na svom Twitteru objavio sliku brutalnog ubojstva pokojnog libijskog vođe Muammara Gaddafija kao prijetnju Maduru, prisjetit ćemo se što se zapravo dogodilo u Libiji i što se dogodi kad psihopati na vlasti šire "slobodu i demokraciju" po svijetu.

Lost in a Roman wilderness of pain
And all the children are insane

- The End, The Doors
Slika
Podrazumijeva se da ćemo rijetko dobiti tačan prikaz stvarnosti od korporativnih medija, što je, uostalom, razlog zbog kojeg nezavisni mediji postoje. Prošle nedjelje Džo Kvin i ja razgovarali smo sa sasvim običnim parom koji ima izuzetnu priču. Privrednici Džems i Džoan Moriarti su izbjegli zarobljavanja od strane terorista Al Kaide tokom revolucije u Libiji 2011. godine. Slušajući Džemsa i Džoan kako pričaju svoju priču, bilo je nemoguće ne ostati zatečen pričom koja bi šokirala svako ljudsko biće na planeti, o problemu psihopata na vlasti.

Morijartijevi predstavljaju tri snažna motiva za uništenje Libije od strane zapadnih sila i njihovih međunarodnih finansijera:
  1. Onemogućavanje Gadafijevog plana da uspostavi zlatom podržanu valutu, koja bi na kraju postala pan-afričkom valutom i time ekonomski ujedinio afričkim zemljama i oslobodio ih zapadnog imperijalizma;
  2. Želja SAD za uspostavljanjem AFRICOM-a (vojne kontrole nad Afrikom koja bi otjerala kineske investitore);
  3. Navodna tužba vrijedna 7 triliona dolara za naknadu štete nastale raskinutim ugovorim sa evropskim zemljama tokom "kolonijalne ere", a koju je inicirao Gadafi u ime svih afričkih zemalja.
Daleko od oslobođenja libijskog naroda od diktature, NATO bombardovanje 2011. godine za cilj je imalo da održi dominaciju SAD i EU nad Afrikom.

Ali ono šta zaista upada u oči u ovom intervjuu Morijartijevih je potpuna bezobzirnost prikazana u Libiji (a i drugdje, uostalom) i od strane NATO-a od strane pobunjenika, kao i razaranja koja su sa uživanjem demonstrirali cjepajući zemlju na djelove. Ove poremećene životinje imaju pristup visoko tehnički opremljenom naoružanju i vozilima što im omogućava da "uzberu plodove uništavanja" kakvo su ranije mogli samo bogovi da izvedu. Njihov ručni rad ima psihopatski rukopis i rezultat je ogromne uništavajuće Zapadne civilizacije i objeručke prihvaćenih principa uništavanja, na slavu Zapada i libijskih pobunjenika.

Među stvarima o kojima smo raspravljali tokom intervjua bila je i pozadina priče o dolasku dva teksaška biznismena, kakvi su zaista bili Gadafi i Libija prije 2011. godine, koji su pravi motivi za "humanitarnu intervenciju" - navedeni gore, zvjerstvima i ratnim zločinicima. Morijartijevi su bili svjedoci svega toga dok su putovali po zemlji kao međunarodni posmatrači ispred komisije za utvrđivanje činjenica koju je pokrenula omladinska međunarodna organizacija i pričali su o bjekstvu nakon zarobljavanja od terorista ali i progonu i pritiscima koje i dan-danas nad njima provodi vlada SAD.

Slika
Gadafija su toliko voljeli diljem kontinenta da su ga afrički plemenski vođe proglasili "kraljem Afrike".
Jedna od najvažnijih stvari koju treba razumjeti o Libiji u 2011. godini je da Gadafi više nije bio formalni politički lider u zemlji. Od 2006. godine u suštini je bio libijski duhovni vođa, simbol, iako on nije nastavio da zastupa interese ljudi na međunarodnoj sceni. Oblik vladavine u zemlji - Libijskoj Arapskoj Džamahiriji - bio je nominalno socijalistički u smislu da je bogatstvo pravilno raspoređivano, ali to je mnogo više od toga. Gadafi je stvorio, ili je bio inspiracija za nešto najbliže "utopiji na Zemlji". Libija nije bila samo demokratska (u pozitivnom smislu te riječi) već i humana na način koji nije viđen na Zapadu dugo, dugo vremena.

Taj zamišljeni svijet o kojem ste možda samo sanjali, gdje nema dugova, nema osiguravajuća društva, nema banaka (sigurno ne Centralnih banki), u kom su potrebe svih zbrinute... pa, to je Libija prije 2011. Nesporazumi među ljudima uglavnom su rješavani bez državne intervencije. Libijska skromna vojska je bila opremljena sovjetskim oružjem iz 1980-ih, pa je tako postala laka meta za ogromnu vatrenu moć NATO-a.

Od Lokerbija i bombaškog napada u berlinskoj diskoteci zbog kojih su ga CIA i prijatelji izolovali Gadafi je postao paranoja u međunarodnoj zajednici. Nakon napada 11. septembra, on je nastojao da zakopa ratnu sjekiru sa Zapadom i obavezao Libiju da bude dio Bušovog rata protiv terorizma, pružajući bogate informacije o radikalima u svojoj zemlji i pravio je dogovore koji bi podigli višedecenijski embargo Libiji, i ne najmanje važno, tvrde Moriartijevi, davao je masovno mito zapadnim liderima, kao što su bivši francuski predsjednik Nikola Sarkozi i Barak Obama (preko jednog od njegovih stričeva). Sarkozi je ispitivan od strane policije zbog primanja 50 miliona eura od Gadafija za predsjedničku kampanju 2007.

Zapadne političke psihopate vraćaju Gadafiju ekstremnim oblikom "promjene režima" koja je rezultirala bukvalnim kasapljenjem Gadafija od strane pobunjenika koje je podržavao Zapad.

Morijartijevi opisuju kako su snage NATO-a bombardovale arhivske zgrade u zemlji, u očiglednom pokušaju da se eliminišu svi tragovi libijske historije. One su raznijele kuće, ulice, prodavnice hrane, škole, bolnice, osnovnu infrastrukturu za snabdjevanje vodom, žitna polja i mladice palmi datulja. Oni su "otvorili" zemlju za ono što je danas zaista "propala država" sa svakodnevnim nasiljem i ne jednom već dvije konkurentske vlade. Libija ima neke od najbolje očuvanih rimskih ruševina u cijelom Mediteranu. Ja ne znam da li je NATO bombardovao i njih, ali na osnovu onoga što se dešava u Siriji, to je samo pitanje vremena prije nego što budu potpuno uništene.

Slika
"Došla sam, vidjela i umrla od smijeha."
'Libijski pobunjenici' (koji danas operišu kao ISIS u Siriji i Iraku) kojima su zapadni građani oduševljeno klicali bili su mozgovi potpuno uništenih drogom. Moriartijevi nam kažu kako su čuli krike libijskog vojnika koga su uvukli u hotel u Tripoliju, odveli na sprat i tamo mučili do smrti. Džamije su pretvorene u centre za mučenje od strane islamističkih pobunjenika, gdje je silovano na hiljade ljudi, sječeni na komade, ud po ud, i silom hranjeni kako bi ostajali u životu.

Broj poginulih od bombardovanja NATO-a i njegovih ludih eskadrona smrti je, na osnovu podataka koje su Morijartijevi prikupili i prosljedili od plemenskih vođa, najmanje 600.000. Stanovništvo Libije brojilo je 6 miliona u to vrijeme. Morijartijevi kažu da je 40.000 onih koji su mučeni do smrti. Na osnovu sastanaka sa plemenskim vođama, oni su prijavili komisiji za utvrđivanje činjenica da je 100.000 ljudi ubijeno u NATO bombardovanju u prvom mjesecu. Oni tvrde da je NATO bacio više bombi na Libiju od marta do oktobra 2011. godine nego što je upotrebljeno u cijelom svijetu tokom Drugog svijetskog rata. Cifra kojom barataju za broj pobunjenika je mnogo veća nego igdje drugdje - 250.000 pobunjenika koji su svakodnevno dolazili u zemlju iz svih zemalja Bliskog Istoka i šire. Jasno je da su teroristi posebno na meti imali crne Afrikance, čiji pokolj Morijartijevi opisuju kao "crni genocid". Postoji najmanje 128 masovnih grobnica u zemlji. Još dva miliona ljudi je raseljeno, jedva preživljava u izbjegličkim kampovima na tuniškoj i egipatskoj granici.

Četvrt miliona terorista... to vam daje ideju o obimu ovih američkih proksi ratova. Nije ni čudo što se kombinovane snage Sirije, Irana, Iraka i Hezbolaha bore protiv ISIS-a u siriskoj pustinji - oni se bore protiv mnoštva imeprijalističkih pješadinaca.

Slika
Libija je u potpunosti uništena.
Zapadne sile su stavile embargo Libiji na hranu, vodu i sanitetski materijal - baš kao što je sada slučaj sa Jemenom. Hiljade naoružanih kamiona napunilo je teretom brodove u luci istovarujući hamere, SUV-ove, i tovareći nanovo kao osnovne stvari tešku artiljeriju i plaćenike. Morijartijevi opisuju dolazak helikoptera u Tripoli sa nosača aviona i nasumično pucanje po svemu i svačemu. 1.300 ljudi, uglavnom civila, ubijeno je već prvog dana osnivanja tzv. "zone zabrane letenja" od strane NATO-a.

Šestog dana ovog prevrata maskiranog u revoluciju postavljen od strane Zapada, Nacionalni Prelazni Savjet Libije osniva prvu centralnu banku ikada. Da bi Libija bila dobrodošla ponovo u međunarodnu zajednicu sva njena gotovina, dragocjeni metali i ostala sredstva - u državi i u inostranstvu - prepisana su novoj, privatnoj, Centralnoj banki Libije koju kontrolišu stranci. Morijartijevi kažu da su pristali da se izgradi trajna izraelska baza i da imaju dokumenta koja to potvrđuju.

Slika
Danas u naše ime zabijaju zastavu u novu zemlju, sutra nas mrze zbog naših sloboda.
Da ste u to vrijeme bili novinar u Libiji bili biste relativno bezbjedni ne zato što ove zvijeri poštuju novinare kao neutralne posmatrače već zato što su novinari radili za njih. Morijartijevi imaju dokaz o ubačenim novinarima i ne samo katarske Al Jazeera čije je osoblje bilo sa teroristima od prvog dana i lično pozivalo na vazdušne udare i djelovalo rame uz rame sa njima.

Morijartijevi znaju šta se desilo u napadu na "ambasadu" u Bengaziju 11. septembra 2012. Imali su prethodna saznanja o napadu, ali niko u Vašingtonu nije bio zainteresovan za ono što su čuli na terenu. Nakon toga, mještani su im rekli gdje mogu naći napadače. Još uvijek nema interesa iz Vašingtona; najava američkog Stejt Departmenta za "nagradu od 10 miliona dolara za informacije koje bi dovele do hapšenja Stivensovih ubica" je bilo čisto pozorište. Morijartijevi su nam opisali detaljno, na osnovu izjave očevidaca sa kojima su razgovarali, šta se dešavalo u rezidenciji te noći. Između ostalog, Stivens je izgleda bio ubijen i prije početka napada.

Na pitanje zašto je ambasador Kris Stivens žrtvovan, oni sumnjaju zato što je "previše znao". Stivens je nadgledao - ili je bar duboko upleten u - pošiljke oružja i terorista preko rezidencije u Bengaziju, koja je u stvari "sigurna kuća" CIA-e, u Siriju da ubrzaju proksi rat američke vlade protiv Asada koji je ozbiljno počeo rano u 2012. godini. Morijartijevi ukazuju na to da je Stivens vjerovatno pokušavao obezbjedi isporuku 20.000 prenosivih MANPAD zemlja-vazduh raketa teroristima.

Slika
Terorist u Libiji pozira s jednim od MANPADS-a kojeg mu je dao američki veleposlanik Chris Stevens.
Kada su Morijartijevi zarobljeni u Libiji,američka vlada im je u suštini rekla da "im se maknu s očiju i da ih puste na miru". Bijeg je postao moguć kada ih je ruski ambasador uputio na brod za spasavanje koji je poslala vlada Malte. Oni su uzalud pokušavali da pronađu brod, a on nikada nije pristao jer je situacija bila veoma opasna. U povratku u svoj hotel u Tripoliju satjerani su u ćošak od strane pobunjenika koji su im rekli da su njihova imena na njihovim listama. Tada shvativši da su ovi manijci pristojno plaćeni za svaku osobu koju ubiju uz bonus ako masakriraju i spale tjela mislili su da im je došao kraj. Gledali su kako zapadne TV ekipe snimaju razgovore sa stranim državljanima, a kasnije su shvatili da je to bilo dozvoljeno samo zato što su izjave ovih ljudi kasnije koristili u zapadnim medijskim izvještajima kao dokaz o "zločinima počinjenim od strane Gadafijevog režima".

Morijartijevi su konačno čudesno pobjegli iz tog pakla koji je stvorio NATO kada su platili $16,000 "pobunjenicima", od kojih se jedan sažalio na njih i odveo ih na sigurno. Kako im je neko iz američke vojne obavještajne agencije kasnije rekao, "Svi vi treba da budete zapisani u Ginisovu knjigu rekorda jer niko nikada nije pobjegao Al Kaidi živ."

Obratite pažnju, Morijartijevi su obični poslovni ljudi koji nisu imali antizapadne ili liberalne motive da dođu u Libiju. Njih je tamo poslao dobri stari američki kapitalizam.

Kada su konačno, preko Tunisa i Rima došli u SAD, Morijartijevi su ispitivani o svom povratku i u prvih godinu dana stalno su razgovarali sa raznim obavještajnim agencijama. Američki zvaničnici su htjeli svoju priču i dokaze koje su skupili za komisiju za utvrđivanje činjenica, ali Moriartijevi su shvatili da se informacije koriste za pomoć umjesto da zaustave teroriste u Libiji. Nakon što im je direktno rečeno da "šute, ili inače...", oni su izašli u javnost sa svojim informacijama. Više prijetnji smrću je uslijedilo i oni su jedva izbjegli pokušaj hapšenja za posjedovanje droge. Njih redovno maltretiraju vladini agenti i ometaju ih oko ponovnog započinjanja njihovog posla sa pročišćavanjem nafte ili dobivanja zaposlenja. Morijartijevi žive od dana do dana zahvaljujući donacijama i prodaji njihovog DVD-a, "Bjekstvo iz Al Kaide", kojeg vam ozbiljno preporučujemo da kupite.

Slika
Francuski "filozof" Bernard Henri-Levy, pozira s dva džihadista.
DVD sadrži prezentaciju/razgovor koji smo dobili od Moriartijevih, intervju koji su dali u Libiji, intervju sa američkim republikancem Dennisom Kuchinicem o američkoj intervenciji u Libiji, kao i nikada viđene snimke razaranja od strane zapadne vojske u Libiji, specijalnih snaga SAD koje tamo djeluju, kao i dvomilionske mitinge običnih Libijaca usred NATO brzog rata, kao znak podrške Gadafiju i njegovoj vladi. DVD takođe uključuje dokumentarni film u produkciji komisije za utvrđivanje činjenica na osnovama izvještaja Mortijartijevih. Moram da vas upozorim da DVD sadrži neke veoma uznemirujuće snimke ("pobunjenika" koji se smiju dok odsjecaju glave ljudima, i prisiljavanje zarobljenih vojnika libijske vojske dok su im ruke vezane i dok su na koljenima da jedu djelove svojih mrtvih drugova), ali trebalo bi da svako natjera samog sebe da to pogleda barem jednom, a imajući u vidu: "Ovo je spoljašnji izraz unutrašnje prirode ljudi koji vode moju vladu."

Kada govore sa ljudima koji su proputovali zemlju radi prikupljanja podataka, Morijartijevi pokušavaju da ih nagovore da se suprotstave lažima u zapadnim medijima o tome šta se tamo dešava, a na koje su Libijci odgovarali riječima: "Istina i naša sudbina će nas spasiti." U svojoj naivnosti, oni su vjerovali - u strahu od trenutne situacije da je dovoljno biti dobar i pristojan čovjek. Ali mislim da je jedina stvar koja bi mogla da spriječi ovo je da mi na Zapadu saznamo istinu o našim liderima psihopatama i njihovim djelima.

I tako, evo intervjua. Molim vas poslušajte, a onda dijelite...


Prijevod: BalkanBreakingNews.com