Israeli soldiers
© Abir Sultan/EFE via ZUMA Press/APA ImagesIzraelski vojnici voze duž granice s Gazom u blizini južnog grada Ofakima, 11. listopada 2023.
Sve veći broj izvješća ukazuje na to da su mnogi detalji o onome što se dogodilo 7. listopada i dalje obavijeni misterijom, uključujući i kako je ubijeno 1400 Izraelaca. Sve veći broj izvješća ukazuje da je izraelska vojska odgovorna za smrt civila i vojnika.
Napomena urednika: Autor ovog članka zatražio je da se njihovo ime ne objavljuje, bojeći se za svoju osobnu sigurnost zbog intenziviranja fašističkih progona protiv kritičkih glasova u Izraelu.
Događaji od 7. listopada obavijeni su velom tajne. Ne postavljaju se pitanja samo o kolosalnom neuspjehu izraelskog obavještajnog aparata da predvidi što se događalo u čvrsto opkoljenom pojasu ili brzom kolapsu njihove milijarde dolara vrijedne "Maginot linije", već i oko detalja o tome što se zapravo dogodilo u vojnim bazama i naseljima oko pojasa Gaze. Znamo da je, prema zajedničkim procjenama, 1.400 Izraelaca ubijeno u sljedećih nekoliko dana, ali još ne znamo detalje o tome kako.

Počinju se pojavljivati ​​neki izvještaji, uključujući dokumentaciju o ubijanju Izraelaca od strane palestinskih boraca, ali postoji sve veći broj izvještaja koji ukazuju da je izraelska vojska također odgovorna za smrt izraelskih civila i vojske 7. listopada i danima nakon toga.

Hanibalova direktiva na djelu?

U petak, 20. listopada, Haaretz je objavio poduži članak svog višeg vojnog analitičara, Amosa Harela, koji opisuje neuspjeh Izraela da se pripremi za Hamasove napade 7. listopada. On svoje čitatelje upoznaje sa "zapovjednikom divizije Gaza, brigadnim generalom Avijem Rosenfeldom", kojeg je upoznao nekoliko tjedana prije rata, i od njega je čuo da "stvari neće biti bolje, kad-tad će se pogoršati."

Zatim opisuje što se dogodilo 7. listopada:
"Ured za koordinaciju i vezu napadnut je 7. listopada zajedno sa svim predstražama duž linije divizije. Velike snage Hamasa zauzele su susjedni prijelaz Erez, koji je bio zatvoren zbog praznika Simhat Tore. Odatle, u roku od nekoliko minuta i bez otpora, napredovali su u vojnu bazu, ubijajući i otimajući vojnike Civilne uprave, iako je nekoliko njih uspjelo uzvratiti vatru prije nego što su pogođeni... Brig. general Rosenfeld ukopao se u podzemnoj ratnoj sobi divizije zajedno sa šačicom vojnika i žena, očajnički pokušavajući spasiti i organizirati napadnuti sektor. Mnogi vojnici, većina njih koji nisu pripadnici borbenog osoblja, vani su ubijeni ili ranjeni. Divizija je bila prisiljena zatražiti zračni napad na samu bazu kako bi odbila teroriste."
Ovaj suhoparni, pohvalni opis glavnog zapovjednika, koji se skrivao s nekoliko vojnika u podzemnom bunkeru i naredio zračno bombardiranje "baze" u kojoj su se njegovi vojnici borili protiv militanata Hamasa, možda ranjeni, a možda i zarobljeni, ima mnogo toga za reći o izraelskoj psihi u ovim krvavim vremenima .

Podsjeća me na događaje od 1. kolovoza 2014., tijekom najnasilnije izraelske kampanje protiv Gaze do sadašnjice. Dana 1. kolovoza došlo je do prekida vatre, ali je izraelska jedinica pokrenula provokaciju koja je završila zarobljavanjem jednog od njenih vojnika od strane palestinskih militanata. Izraelski odgovor bio je razarajući, jasno osmišljen kako bi se osiguralo da će vojnik, Hadar Goldin, biti mrtav sa što više Palestinaca. Prema istragama Amnesty Internationala i Ujedinjenih naroda, citiranim u Wikipediji, "masivno izraelsko bombardiranje ubilo je između 135 i 200 palestinskih civila, uključujući 75 djece, u tri sata nakon navodnog zarobljavanja jednog izraelskog vojnika."

Ovi događaji nisu slučajne lokalne erupcije "samsonovske" želje da umrete (ili pustite svoje vojnike da umru) sa svojim neprijateljima. To je dobro dokumentirana službena politika izraelske vojske, barem od 1986., poznata kao "Hanibalova direktiva", "Hanibalov kodeks" ili "Hanibalova doktrina".

Možda nije završila s generalom Rosenfeldom koji je naredio bombardiranje svojih vojnika. Proći će godine dok možda (ili ne) budemo imali potpunu sliku o tome što se dogodilo 7. listopada i u danima koji su uslijedili. Ali osim smrti vojnika, postoje i neki detalji u vezi s izraelskom ulogom u smrtima izraelskih civila koji se već mogu pronaći usred velikog protoka propagande oko događaja dana.

Smrti u kibucu Be'eri

Electronic Intifada objavila je dugi intervju s Yasmin Porat, opisujući kako su je palestinski militanti držali kao taoca u kibucu Be'eri. Prema njezinom iskazu, otmičari su se prema njoj i drugim taocima ponašali "humano", vjerujući da će im biti omogućeno da se sigurno povuku u Gazu zahvaljujući zaštiti izraelskih zarobljenika. Međutim, kada su izraelski vojnici stigli, "eliminirali su sve, uključujući i taoce. Bilo je vrlo, vrlo jake unakrsne vatre."


Komentar: Hamasova taokinja Yasmin Porat tvrdi da su izraelske snage u unakrsnoj vatri ubile vlastite civile


Njezino svjedočenje nadopunjuju dokazi izraelskih vojnika koji su opisali kako je izraelska vojska ispaljivala tenkovske granate na zgrade u kojima su se skrivali militanti i njihovi taoci .

Dana 11. listopada, Quique Kierszenbaum je izvjestio u The Guardianu o svom obilasku kibuca Be'eri, koji je organizirala propagandna jedinica izraelske vojske. On piše:
"Zgrada za zgradom je uništena, bilo u napadu Hamasa ili u borbama koje su uslijedile, obližnja stabla su se rasprsnula, a zidovi su pretvoreni u betonske ruševine s mjesta gdje su izraelski tenkovi raznijeli Hamasove militante gdje su se skrivali. Podovi su se srušili na podove. Krovne grede su bile zamršene i izložene poput rebara."
U drugom izvješću u Haaretzu na hebrejskom (čini se da nije dostupno na engleskom) 11. listopada, vjerojatno nakon istog vojnog PR putovanja, Nir Hasson i Eden Solomon intervjuirali su "Ereza, zamjenika zapovjednika oklopne rezervne bojne". Opisao je kako su se on i njegova tenkovska jedinica "borili unutar kibuca, od kuće do kuće, s tenkovima". "Nismo imali izbora", zaključuje.

Nedavno se Nir Hasson vratio u Be'eri i intervjuirao lokalnog stanovnika po imenu Tuval, koji je imao sreće što je bio daleko od kibuca u vrijeme napada, ali čija je partnerica ubijena. U Hassonovom članku za Haaretz od 20. listopada, on izvještava:
"Glas mu zadrhti kad se sjeti njegove partnerice koja je u to vrijeme bila opkoljena u svom kućnom skloništu. Prema njegovim riječima, tek u ponedjeljak navečer i tek nakon što su zapovjednici na terenu donijeli teške odluke — uključujući granatiranje kuća sa svim stanarima unutra kako bi eliminirali teroriste zajedno s taocima — je li IDF dovršio preuzimanje kibuca. Cijena je bila strašna: ubijeno je najmanje 112 ljudi iz Be'erija. Ostali su oteti. Jučer, 11 dana nakon masakra, u jednoj od uništenih kuća otkrivena su tijela majke i sina. Vjeruje se da još tijela još uvijek leži u ruševinama."
Ovaj je citat važan iz nekoliko razloga; jedan je zato što doprinosi shvaćenoj vremenskoj liniji događaja. Čini se da ovo svjedočanstvo pokazuje da su mnogi izraelski zarobljenici još bili živi u ponedjeljak, 9. listopada, puna dva dana nakon događaja od subote, 7. listopada. Iako bi moglo biti razumljivo da su zarobljenici ubijeni u užurbanoj unakrsnoj vatri prvog izraelskog odgovora na napad 7., čini se da ovaj izvještaj ukazuje na to da je odluka o napadu na kibuc i sve unutra donesena kao jasna vojna kalkulacija.

Jasno je da su se palestinski militanti skrivali u ovim objektima sa svojim izraelskim zarobljenicima dok su izraelski vojnici iz neposredne blizine probijali put masivnim tenkovskim granatama. Zaslužuje da se istraži tko je uzrokovao većinu smrti i razaranja koja su se dogodila. Ovo je posebno važno jer se ove smrti sada koriste da bi se opravdalo uništenje Gaze i ubijanje tisuća tamošnjih civila .

Implikacije za izraelske zarobljenike u Gazi

Sve ovo nije povijest ili jednostavno prošlost. Postoje implikacije za sljedeću fazu rata, koja bi mogla biti još krvavija. Jedan središnji element sukoba sada je sudbina više od dvije stotine izraelskih zarobljenika, vojnika i civila.

Za Palestince ovo je povijesna prilika da oslobode svoje dugogodišnje militante iz onoga što nazivaju "okupacijskim bastiljama". Iako Palestinci znaju da je oslobađanje njihove zemlje još uvijek daleki san, oslobađanje njihovih zarobljenika kroz razmjenu zarobljenika najdragocjenija je pobjeda kojoj mogu težiti. Međutim, Izrael, kao što je dokazao mnogo puta u prošlosti i kako nedavni događaji mogu pokazati, možda je spreman izložiti živote svojih vojnika i građana opasnosti radije nego svjedočiti radosti slobode koja se slavi s obje strane granice.