umjetna inteligencija
Umjetna inteligencija (UI) ili na engleskom Artificial intelligence (AI) daleko je od inteligencije. Radi se o skupu algoritama koji se ponašaju onako kako im je zacrtao programer. Programer je za taj posao plaćen od strane nekog drugog čovjeka ili korporacije. Po njihovim specifikacijama i željama.

Živo se u zadnje vrijeme raspravljalo o tome hoće li nam UI doći glave i hoće li nas UI porobiti u bližoj ili daljoj budućnosti. (Vidi film Matrix ili Terminator.)

Međutim, ono čega se u ovom trenutku itekako trebamo plašiti io čemu moramo povesti računa jeste: Hoće li i u kolikoj mjeri ta takozvana UI služiti kao alat onih koji plaćaju programiranje i implementaciju takve tehnologije u naš svakodnevni život, u našem okruženju, i na kraju krajeva u nas same. Jer, ako malo bolje popratite smjer u kojem sve to ide, zaključit ćete da se duboko zagazilo i u to područje.

Tko je zainteresiran za tematiku, može na dnevnoj bazi čitati vijesti o svim novijim i naprednijim dostignućima na tom polju. Također ste posljednjih godina mogli primijetiti totalitarne tendencije vlada diljem svijeta tijekom plandemije C-19 pri čemu je zanimljivo kako su se te i takve tendencije u većoj mjeri očitovale u bogatijim i razvijenijim nazovi demokratskim zemljama.

Koliko povjerenja imate u plemenite namjere superbogatih i supermoćnih pojedinaca (moćnijih od većine svjetskih država) koji ulažu novac u instaliranje ovih tehnologija, a koji odreda tvrde da je sve to za naše dobro?

I dok se ljudi zabavljaju tekstovima koje je po nalogu ispisala UI ili se dive umjetničkim djelima ili fotografijama koje je generirala UI, istovremeno se, bez danas to itko pitaju, donose ili mijenjaju zakoni, izdaju direktive EU, potpisuju međunarodni sporazumi između vlada i korporacija. te naddržavnih organizacija. I sve te promjene se događaju maltene nedetektirano od šire javnosti i medija.

I sve one vode sve većem stezanju digitalne omče oko naših nimalo digitalnih vratova i itekako stvarnih sloboda koje nam kroz prste, zrno po zrno, cure kao pijesak. Za to vrijeme, mediji i puk bave se invazijom opasnih stijena te se svađaju čiju stranu zauzeti u sukobu Izraelaca i Palestinaca.

Mogao bih ovdje dugo i činjenično argumentirati da se radi o umreženim i moćnim, a neizabranim ljudima sa zlim namjerama, ali smatram da gubitkom vremena jer tko na današnji dan vjeruje političarima, novinarima, bogatim filantropima i kupljenim novinarima, za takvoga je već kasno.

Zato odmah prelazim na bit: Supermoćne globalne korporacije i pojedinci uzurpirali su znanost i tehnologiju, kupili su znanstvenike te kupili ili ucijenili političare. Vlasnici su medija preko kojih nam se sve te napredne ideje i tehnologije prodaju lijepo upakirane u cijelom poboljšanju naših života dok se ne stvori radio o kukavičjem jajetu, o alatima za kontrolu koje će se upotrijebiti kada budu široko prihvaćeni.

Onda kada o tim tehnologijama postanemo toliko ovisni, kada postanemo dio našeg života, tako da nećemo moći natrag, tada će ih globalisti upotrijebiti protiv nas. Svaka kriza i svaki problem koji se pojavi poslužit će za uvođenje sve više i više tih tehnologija i svaki put će biti obrazložen na način: "to je za vaše dobro i za vašu sigurnost."

A za što bi drugo i bilo, zar ne?

Sve dok se jednoga dana, uskoro, ne probudimo u nečemu što možemo nazvati digitalnom diktaturom ili digitalnim totalitarizmom. I neka nitko ne zavara riječ "digitalno" jer to digitalno postaje sastavni dio nas samih i naših života. Neću biti nimalo manje stvarno od fizičke diktature ili totalitarizma.

Budući da se naši životi i poslovi sve više i više odvijaju u digitalnoj sferi io tome smo već poprilično postali ovisni. Čak štoviše, iz takvog zatvora i takve diktature bit će još teže pobjeći. Jer će bijeg podrazumijevati život izvan civilizacije i na rubu egzistencije.

Ne govorim o dalekoj budućnosti, govorim o bliskoj budućnosti koju ćemo doživjeti. A mi svjesno ili nesvjesno pristajemo na sve te novotarije ne razmišljajući kakve posljedice to sa sobom nosi niti u kakvom će svijetu živjeti naša djeca.

Ponovit ću ono što često volim reći: Ne postoji novi izum ni tehnologija nakon čijeg se otkrića maltene odmah nije pojavio netko dovoljno moćan, zao i spreman upotrijebiti ga za svoje ciljeve, a na štetu čovječanstva. Ma kako je to lijepo bilo upakirano.

Alat kao alat, u osnovi je neutralan, ni dobar ni zao. Onaj koji rukuje alatom odlučuje o njegovoj primjeni, dobroj ili lošoj. Baklja, barut, atom, skalpel...

Zato je itekako vrijeme da se zapitamo: Tko razvija i u rukama drži te alate, koja im je krajnja namjena i svrha i kakvi su motivi tih ljudi? Sigurno je jedino da u MS medijima nećemo dobiti odgovore na ta pitanja. Jer, isti ti ljudi vlasnici su medija preko kojih nam pričaju šarene laži o utopijskoj budućnosti koja samo što nije.

Pitanje s početka ovog teksta, pitanje ovladavanja UI nad čovječanstvom, drugorazredno je pitanje koje bi nas možda moglo čekati u daljoj budućnosti. Umjetna inteligencija zaista će biti inteligencija onoga dana kada bude sposobna samostalno misliti, donositi zaključke, odluke i imati svoje vlastite ideje, van gabarita zadanih programiranja.

A tada, bojim se i pomisliti što bi UI mogla smisliti, onoga dana kada zaista počne misliti.

Zato, pitajmo se radije: Tko u ruci drži "skalpel" i što namjerava s njim?