Psychopath
© Social Media
Alegorija je ona u kojoj škorpion ovisi o žabi za njegov prijelaz preko poplavljene rijeke, tako što se drži na žabljim leđima. Žaba ne vjeruje škorpionu; ali nevoljko pristaje. Tijekom prelaska škorpion smrtno ubode žabu koja pliva rijekom, ispod škorpiona. Oboje umiru.

To je priča iz antike s namjerom da ilustrira prirodu tragedije. Grčka tragedija je ona u kojoj kriza u srcu bilo koje 'tragedije' ne nastaje pukom nesrećom. Grčki smisao je da je tragedija mjesto gdje se nešto događa jer se mora dogoditi; zbog prirode sudionika; jer uključeni akteri to čine. I ne preostaje im ništa drugo nego da to ostvare jer takva im je priroda.

To je priča koju je pokrenuo bivši visoki izraelski diplomat, dobro upućen u američku politiku. Njegovo pričanje basne o žabi dovelo je do toga da izraelski čelnici očajnički odbijaju odgovornosti za debakl 7. listopada, s vladom koja bjesomučno pokušava preokrenuti krizu (psihološki) od krivice i katastrofe - umjesto toga predstaviti izraelskoj javnosti sliku epske prilike.

Iluzija koja se predstavlja je ona da posežući do najranije cionističke ideologije, Izrael može pretvoriti katastrofu u Gazi - kako je ministar financija Smotrich dugo tvrdio - u rješenje koje jednom zauvijek 'jednostrano rješava inherentnu kontradikciju između židovskih i palestinskih težnji - okončanjem iluzije da je moguć bilo kakav kompromis, pomirenje ili podjela.

Ovo je potencijalni ubod škorpiona: izraelska vlada se kladi na izuzetno riskantnu strategiju - novu Nakbu - koja bi mogla uvući Izrael u veliki sukob, ali time također potopiti ono što je ostalo od zapadnog prestiža.

Naravno, kako naglašava bivši izraelski diplomat, ova smicalica je u biti konstruirana oko Netanyahuove osobne ambicije - on manevrira kako bi ublažio kritike i ostao na vlasti što duže može. Što je još važnije, nada se da će mu to omogućiti da proširi krivnju, skidajući sa sebe svu odgovornost. [Još bolje], "može smjestiti Gazu u povijesni i epski kontekst kao događaj koji bi premijera mogao prikazati kao formativnog ratnog vođu veličine i slave".

Nategnuto? Ne nužno.

Netanyahu se možda politički migolji za opstanak, ali on je i pravi 'vjernik'. U svojoj knjizi, Going to the Wars [Odlazak u ratove, op.prev.], povjesničar Max Hastings piše da mu je Netanyahu 1970-ih rekao da,
"U sljedećem ratu, ako to učinimo kako treba, imat ćemo priliku izvući sve Arape... Možemo očistiti Zapadnu obalu, srediti Jeruzalem."
A što izraelska vlada misli o 'sljedećem ratu'? Misli 'Hezbolah. Kao što je jedan ministar nedavno primijetio, 'nakon Hamasa, okrenut ćemo se obračunu s Hezbolahom'.

To je upravo spoj dugotrajnog rata u Gazi (po linijama uspostavljenim 2006.), i izraelskog vodstva koje naizgled namjerava isprovocirati Hezbolah na, i gore, eskalirajuće ljestve, što uzrokuje bljeskanje crvenih svjetala unutar Bijele kuće, prema bivšem izraelskom diplomatu.

U ratu s Hezbolahom 2006. sravnjeno je cijelo urbano naseljeno predgrađe Beiruta - Dahiya. General Eizenkot (koji je zapovijedao izraelskim snagama tijekom tog rata i sada je član Netanyahuovog 'Ratnog kabineta') rekao je 2008:
"Ono što se dogodilo u četvrti Dahiya u Bejrutu 2006. dogodit će se u svakom selu iz kojeg se puca na Izrael... S našeg stajališta, to nisu civilna sela, to su vojne baze ... Ovo nije preporuka. Ovo je plan. I odobren je."
Otuda tretman Gaze.

Nije vjerojatno da izraelski ratni kabinet želi izazvati potpunu invaziju Izraela od strane Hezbolaha (što bi predstavljalo egzistencijalnu prijetnju); ali Netanyahu i kabinet bi mogli voljeti vidjeti sadašnju razmjenu vatre na sjevernoj granici kako eskalira do točke na kojoj se SAD osjećaju primoranim zadati nekoliko udaraca upozorenja na vojnu infrastrukturu Hezbolaha.

S IDF-om koji već napada civile 40 km duboko u Libanonu (automobil s bakom i njezine tri nećakinje spaljen je prošli tjedan od strane IDF projektila), američka zabrinutost zbog eskalacije je stvarna.

To je ono što brine Bijelu kuću, kaže diplomat. Iran potvrđuje da je primio ne manje od tri američke poruke u jednom danu u kojima se govori Teheranu da SAD ne želi rat s Iranom. A američki izaslanik, Amos Hochstein, obilazi Beirut inzistirajući na tome da Hezbolah ne smije eskalirati kao odgovor na izraelske prekogranične napade.
Netanyahuovo oklijevanje da iznese bilo kakvu ideju o 'danu poslije' u Gazi - i veliki i zlokobni eskalacijski događaji u Libanonu - stvaraju rascjep između američkih i izraelskih politika do te mjere da neki u Bidenovoj administraciji i Kongresu počinju misliti da Netanyahu pokušava uvući Amerikance u rat s Iranom".

"[Netanyahu] 'nije zainteresiran za drugu frontu na sjeveru s Hezbolahom", kaže bivši dužnosnik, dodajući kako oni [u Bijeloj kući] vjeruju da bi američki napad na provokacije Irana potencijalno pretvorio Netanyahuov jadni debakl u svojevrsni strateški trijumf".

"To je ista zamršena logika koja ga je vodila kada je poticao svoju srodnu dušu, tadašnjeg predsjednika Donalda Trumpa, da se jednostrano povuče iz iranskog nuklearnog sporazuma u svibnju 2018. To je također bila temeljna logika njegovog saslušanja u kongresu 2002. kojim je ohrabrio Amerikance da napadnu Irak, jer bi to "stabiliziralo regiju" i "odjeknulo" u Iranu.
Ovi strahovi idu u srž 'tragedije' koja se 'mora dogoditi' - žaba je vrlo oprezno pristala prenijeti škorpiona preko riječnog prijelaza, ali želi jamstvo da s obzirom na prirodu škorpiona, neće ubosti svoga dobročinitelja.

Bidenov tim, isto tako, ne vjeruje Netanyahuu. Ne želi 'biti uboden' uvlačenjem u rat s Iranom.

Ubod je opipljiv: Netanyahuov kabinet postupno i namjerno priprema pozornicu za zarobljavanje Bidenove administracije manevrirajući tako da Washington nema drugog izbora nego pridružiti se Izraelu ako se rat proširi.

Kao u svakoj klasičnoj tragediji, ishod dolazi zato što ga uključeni glumci čine; nemaju drugog izbora nego to ostvariti, jer takva im je priroda. "Ne samo da izraelski premijer odbacuje svaku ideju ili zahtjev koji dolazi iz Washingtona; Netanyahu izričito želi da rat u Gazi traje na neodređeno vrijeme bez ikakvih političkih posljedica", prenosi bivši dužnosnik.

Uzmite u obzir i izričito postavljanje američkih crvenih linija Jakea Sullivana: Nema ponovne okupacije Gaze; nema raseljavanja stanovništva; nema smanjivanja teritorija; nema političke nepovezanosti s vlastima Zapadne obale; nema alternativnog odlučivanja, osim palestinskog - i nema povratka na stanje stvari koje je postojalo prije.

Netanyahu jednostavno odbacuje sve ove 'linije' u jednoj rečenici: Izrael će, rekao je, nadzirati i održavati "ukupnu odgovornost za sigurnost" na neodređeno vrijeme. U jednom trenutku potkopava američku identificiranu krajnju igru, ostavljajući je da visi na hladnim vjetrovima sve manje suosjećajnih globalnih i domaćih osjećaja, a pijesak u pješčanom satu polako nestaje.

Smotrichev 'kraj igre' je očigledan: Netanyahu gradi domaću potporu javnosti prema novom tihom ultimatumu za Gazu: "emigracija ili uništenje". Ovo je prokletstvo za Bidenov tim. Desetljeća diplomacije američkog Bliskog istoka 'su otišli niz vodu'.

Washington sa sve većom nelagodom promatra 'horizontalnu vojnu eskalaciju' diljem regije i pita se hoće li Izrael preživjeti ovo stezanje obruča. Ipak, SAD ima samo ograničena sredstva i vrijeme da ograniči Izrael.

Bidenova neposredna potpora Izraelu stvara nemir kod kuće i povlači za sobom političku cijenu koja - s izvangodišnjim izborima - ima posljedice. Možda je bilo 'u Bidenovoj prirodi' da bi mogao vjerovati da može 'podnijeti zagrljaj' Izraela u skladu s interesima SAD-a. To, međutim, ne funkcionira - ostavljajući ga zaglavljenog sa škorpionom na leđima.

Neki tvrde da je rješenje jednostavno: Prijeti da će prekinuti opskrbu streljivom ili financiranje koje teče u Izrael. Zvuči jednostavno.To bi predstavljalo snažnu 'prijetnju'; ali da bi se to dogodilo, bilo bi potrebno da se Biden suoči sa svemoćnim 'lobijem' i njegovim čvrstim nadzorom nad Kongresom. A ovo nije natjecanje na kojem bi vjerojatno pobijedio. Kongres čvrsto stoji uz Izrael.

Neki sugeriraju da bi rezolucija u Vijeću sigurnosti UN-a mogla nametnuti 'zaustavljanje noćne more u Gazi'. Ali Izrael ima dugu povijest jednostavnog ignoriranja takvih rezolucija (od 1967. do 1989., Vijeće sigurnosti UN-a usvojilo je 131 rezoluciju koja se izravno bavi arapsko-izraelskim sukobom, od kojih je većina imala mali ili nikakav utjecaj). U srijedu ovog tjedna Vijeće sigurnosti UN-a odobrilo je rezoluciju koja poziva na humanitarne pauze. SAD je bio suzdržan i najvjerojatnije će rezolucija biti ignorirana.

Dakle, može li svjetski poziv na rješenje s dvije države proći bolje? Do sada nije. Da, teoretski Vijeće sigurnosti UN-a može naložiti rezoluciju, ali američki Kongres bi 'poludio' da to učini i zaprijetio bi silom svakome tko je pokuša provesti.

Međutim, otvoreno govoreći, retorika dvije države promašuje bit: nije samo islamski svijet taj koji prolazi kroz ljutitu narodnu transformaciju - također je i Izrael. Izraelci su ljuti i ostrašćeni, i velikom većinom odobravaju uništenje Gaze.

Netanyahuovo kontekstualiziranje rata u Gazi u apsolutnim manihejskim terminima - svjetlo protiv tame; civilizacija protiv barbarstva; Gaza kao sjedište zla; svi stanovnici Gaze sukrivci Hamasovog zla: Palestinci kao ne-ljudi - sve to budi izraelske emocije i sjećanja na ideologiju u stilu 1948. godine.

I to nije ograničeno na desnicu - narodni sentiment u Izraelu mijenja se od liberalno-sekularnog do biblijsko-eshatološkog.

Predsjedavajući Izvršnog odbora B'Tselema, Orly Noy, napisao je članak - Izraelska javnost je prihvatila Smotrichovu doktrinu - koji naglašava kako se internalizacija Smotricheva 'Odlučnog plana' očituje u popularnoj potpori izraelskoj politici 'emigraciji ili uništenju' Gaze:
"Prije šest godina, Bezalel Smotrich, tada mladi član Kneseta u svom prvom mandatu, objavio je svoje razmišljanje o završnici izraelsko-palestinskog sukoba ... Umjesto da održava iluziju da je politički sporazum moguć, tvrdio je, to pitanje mora se jednostrano riješiti jednom zauvijek.

[Rješenje koje je Smotrich predložio bilo je ponuditi] "3 milijuna palestinskih stanovnika imaju izbor: da se odreknu svojih nacionalnih težnji i nastave živjeti na svojoj zemlji u inferiornom statusu ili da emigriraju u inozemstvo. Ako, umjesto toga, odluče dići oružje protiv Izraela, bit će identificirani kao teroristi i izraelska vojska će krenuti s "ubijanjem onih koje treba ubiti". Upitan na jednom skupu, na kojem je vjersko-cionističkim ličnostima iznio svoj plan, misli li i na ubijanje obitelji, žena i djece, Smotrich je odgovorio: "U ratu kao u ratu"".
Orly Noy tvrdi da ovo razmišljanje nije samo ograničeno na vladu ili izraelsku desnicu - dapače, postalo je mainstream. Izraelski medijski i politički diskurs pokazuje da je veliki dio izraelske javnosti, kada je u pitanju trenutni napad IDF-a na Gazu, potpuno internalizirao logiku Smotricheva razmišljanja.
"Zapravo, izraelsko javno mnijenje u vezi s Gazom, gdje se Smotricheva vizija provodi s okrutnošću koju možda ni on nije predvidio, sada je još ekstremnije od samog teksta plana. To je zato što se Izrael u praksi uklanja s dnevnog reda prvu ponuđenu mogućnost — inferiornog, de-palestiniziranog postojanja — što je do 7. listopada bilo izbor većine Izraelaca".
Implikacija ove 'smotrichizacije' javnosti je da Izrael - kao cjelina - postaje radikalno alergičan na bilo koji oblik postojanja palestinske države. Javnost je, primjećuje ona, sada počela vidjeti odbijanje Palestinaca da se pokore moći izraelske vojske kao egzistencijalnu prijetnju samo po sebi - i dovoljan razlog za njihovo raseljavanje.