© CopyrightPrije tri tjedna, prema policiji, poljoprivrednici su s najmanje 1000 traktora prosvjedovali protiv politike EU-a u Bruxellesu.
Očaj i bijes europskih poljoprivrednika
Diljem zapadne i srednje Europe poljoprivrednici demonstriraju. Prvo u Nizozemskoj, Italiji, Švicarskoj i Rumunjskoj, sada u Španjolskoj, Francuskoj, Njemačkoj i Poljskoj. Ovaj ustanak na cijelom kontinentu protivi se Zajedničkoj poljoprivrednoj politici (ZPP) Europske unije.
Kada je 1957. godine potpisan Rimski ugovor o osnivanju Europske ekonomske zajednice, šest država članica (Belgija, Francuska, Njemačka, Italija, Luksemburg, Nizozemska i Zapadna Njemačka) prihvatile su načelo slobodnog kretanja roba. Time su zabranili svaku nacionalnu poljoprivrednu politiku.
Kako bi zajamčili prihode poljoprivrednika, uspostavili su zajedničku poljoprivrednu politiku. Ovisno o državi članici, pomoć EU-a isplaćuje se regijama koje je zatim distribuiraju poljoprivrednicima ili izravno poljoprivrednicima (kao u Francuskoj). Ovo je poznato kao "Prvi stup". Osim toga, Europska komisija postavlja proizvodne standarde kako bi poboljšala kvalitetu života ruralnog stanovništva i njihovih proizvoda. Ovo je "Drugi stup".
Prvi stup nije izdržao proširenje Europske unije i prelazak na globalnu slobodnu trgovinu (EU se pridružio WTO-u 1995.), što je dovelo do nerazmjernog povećanja subvencija Zajednice. Drugi stup smrvljen je Zelenim paktom za Europu (2019.), čiji je cilj smanjiti temperaturu Zemlje ograničavanjem emisija stakleničkih plinova.
U nedostatku globalne ZPP, nema rješenja za neuspjeh Prvog stupa: anglosaksonsko načelo globalne slobodne trgovine nekompatibilno je s načelom europske slobodne trgovine koju nadomješta europska ZPP. Zadane najniže cijene za poljoprivredne proizvode, kako su najavili različiti državni rukovoditelji, neće spasiti poljoprivrednike; naprotiv, ubit će ih, jer ćemo i dalje nastaviti primati uvozne proizvode po znatno nižim cijenama.
Što se tiče drugog stupa, on više ne slijedi politički cilj, već ideološki. Doista, tvrdnja da globalno zatopljenje nije lokalno, nego globalno, proturječi temperaturnim rekordima. Tvrdnja da globalno zatopljenje nije rezultat astronomskih čimbenika, već ljudske aktivnosti, ne podnosi znanstvenu raspravu.
Treba imati na umu da Međuvladin panel o klimatskim promjenama (IPCC) nije znanstvena akademija, već sastanak viših državnih službenika (od kojih su neki znanstvenici, ali koji još uvijek sjede kao viši državni službenici) osnovan 1988. na inicijativu Margaret Thatcher da se opravda prelazak s ugljena na naftu, a zatim na nuklearnu energiju[1]. Njegove zaključke, iako su ih odobrile vlade koje se mogu prebaciti na nuklearnu energiju, nasilno su odbacili znanstveni centri uključujući prestižnu Rusku akademiju znanosti[2]. Takozvani "znanstveni konsenzus" o toj temi ne postoji ništa više od famozne "međunarodne zajednice" koja "sankcionira" Rusiju. Usput, znanost ne radi na temelju konsenzusa, već na temelju pokušaja i pogrešaka.
Pokušaji razvoja zelenog turizma u ruralnim područjima neće spasiti poljoprivrednike. Najviše, omogućit će im iznajmljivanje soba na svojim farmama nekoliko tjedana godišnje. Problem nije promijeniti djelatnost, nego omogućiti poljoprivrednicima da žive i prehrane svoju populaciju.
Danas poljoprivrednici u zapadnoj i srednjoj Europi ovise o europskim subvencijama. Oni se ne protive Europskoj uniji koja im omogućuje opstanak, nego denunciraju njezine proturječnosti koje ih guše. Dakle, nije pitanje ukinuti ovaj ili onaj propis, nego reći kakvu Europsku uniju želimo graditi.
Sljedeći izbori za Europsku uniju održat će se u lipnju. Bit će riječ o izboru zastupnika u Europskom parlamentu, jedinih izabranih članova Unije. Što se tiče Komisije, nju se uopće ne bira, već zastupa interese sponzora Unije.
Razni europski građevinski projekti
Da bismo razumjeli ovaj čudni sustav i eventualno ga modificirali, osvrnimo se na njegovo podrijetlo: od međuratnog razdoblja (1918.-1939.) do neposredno poslijeratnog razdoblja (1945.-57.), postojalo je šest natjecateljskih projekata za uniju.
1- Prvi su promicali radikalni republikanci. Imao je za cilj ujediniti države kojima upravljaju usporedivi režimi. U to vrijeme ideja je bila ujediniti europske i latinoameričke zemlje kojima upravljaju republike.
Definicija republika i monarhija nije imala nikakve veze s izborima ili dinastičkim nasljeđem. Francuski kralj Henri IV opisao je sebe kao "republikanca" (1589-1610), utoliko što se posvetio općem dobru svojih podanika, a ne interesima svog plemstva. Naše tumačenje republika i monarhija datira još iz demokracija (vladavina naroda, od naroda, za narod). Fokusira se na pravila po kojima se postavljaju vladari, a ne na ono što rade. Stoga smatramo da je suvremeno Ujedinjeno Kraljevstvo demokratičnije od Francuske, a ignoriramo nevjerojatne privilegije koje uživa britansko plemstvo na račun svog naroda.
Argentina Hipólita Yrigoyena (tada vodeća ekonomska sila u Americi) bila bi rame uz rame u ovoj uniji s Francuskom Aristidea Brianda (čije se Carstvo protezalo preko svih kontinenata). Činjenica da te republike nisu nužno bile susjedne nikoga nije šokirala. Naprotiv, to je jamčilo da se Unija nikada neće transformirati u nadnacionalnu strukturu, već da će ostati tijelo međudržavne suradnje.
Taj je projekt propao s gospodarskom krizom 1929. i usponom fašizma koji je uslijedio.
2- Drugi je bio savez koji bi jamčio mir. Francuski ministar financija, Louis Loucheur, uvjeravao nas je da ako se Njemačka i Francuska ujedine u jedan vojno-industrijski kompleks, više neće moći međusobno ratovati[3].
Nastao je kada su Anglosaksonci nakon Drugog svjetskog rata odlučili ponovno naoružati Njemačku. Godine 1951. bivši Petainov ministar Robert Schumann stvorio je Europsku zajednicu za ugljen i čelik (EZUČ).
EZUČ je prestao 2002. godine i integriran je u Europsku uniju Ugovorom iz Nice.
3- Treći je posudio od prethodna dva. Nacrt je izradio austrougarski grof Richard de Coudenhove-Kalergi. Njegov je cilj bio ujediniti sve države kontinenta (osim Ujedinjenog Kraljevstva i SSSR-a) u "Pan-Europu". U početku bi to bila federacija usporediva sa Švicarskom, ali bi s vremenom postala nadnacionalna tvorevina po uzoru na SAD i staljinistički SSSR (koji je branio kulture etničkih manjina)[4].
Taj je projekt manje-više izveden uz potporu Sjedinjenih Država. Godine 1949. osnovano je Vijeće Europe. Pišem "više-manje" jer je Ujedinjeno Kraljevstvo jedno od osnivača, što u početku nije bilo planirano. Ovo Vijeće je izradilo Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (SCHRFF). Uspostavilo je Europski sud za ljudska prava (ECHR) koji nadzire njenu primjenu.
Međutim, od 2009. mnoge suce Suda sponzorirao je, da ne kažemo korumpirao, američki milijarder George Soros. Postupno su Konvenciju tumačili na način da mijenjaju hijerarhiju normi. Danas, primjerice, smatraju da Međunarodni ugovori o spašavanju na moru (koji predviđaju iskrcavanje brodolomaca u najbližoj luci) moraju imati prednost nad pravom migranata da podnose zahtjeve za političkim azilom u Europi.
Danas ovaj Sud sudi u odsutnosti i sustavno osuđuje Rusku Federaciju, iako je bila suspendirana iz Vijeća Europe, a zatim iz njega izašla.
4- Četvrti projekt, "Novi europski poredak", bio je onaj Trećeg Reicha od 1941. nadalje. Ideja je bila ujediniti europski kontinent podjelom stanovništva, po regijama, prema jezičnim kriterijima. Svaki regionalni jezik, poput bretonskog, imao bi svoju državu. Daleko najvažnija država bila bi ona njemačkog govornog područja (Njemačka, Austrija, Lihtenštajn, Luksemburg, njemačko govorno područje Švicarska, talijanski Tirol, čehoslovački Sudeti, slovački Karpati, rumunjski Banat itd.). Rasni kriteriji bi također odredili koja bi populacija bila "smanjena" (Židovi, Romi i Slaveni) i porobljena.
O ovom projektu pregovarali su kancelar Adolf Hitler i Duce Benito Mussolini uz posredovanje njemačkog pravnika Waltera Hallsteina. Djelomično je realiziran tijekom Drugog svjetskog rata, ali je propao s padom Trećeg Reicha.
5- Peti projekt formulirao je 1946. godine bivši britanski premijer Winston Churchill[5]. Njegov cilj je bio pomiriti francusko-njemački par i zadržati Sovjete podalje. Bilo je to u skladu s vizijom Atlantske povelje (1942.), prema kojoj su poslijeratnim svijetom zajednički upravljali Sjedinjene Države i Britansko Carstvo. Štoviše, to je bio dio njegove vizije uloge Ujedinjenog Kraljevstva, uz potporu Commonwealtha. S atlantske strane razvija povlašteni odnos sa SAD-om, a s kontinentalne strane nadzire Europu čijom se članicom ne smatra.
Winston Churchill pokrenuo je nekoliko institucija istovremeno. Naposljetku, upravo je ovaj projekt ostvaren, prvo kao Europska ekonomska zajednica (EEZ) 1957., zatim kao Europska unija (EU) 1993. Posuđuje elemente iz tri od ova ranija projekta, ali nikada iz Unije Republika.
Anglosaksonci su uvijek kontrolirali EEZ-EU preko Europske komisije. Zato se ne bira, nego imenuje. Doista, London je za svog prvog predsjednika imenovao Waltera Hallsteina, bivšeg savjetnika kancelara Adolfa Hitlera za europska pitanja. Osim toga, Komisija je u početku imala zakonodavnu vlast koju sada dijeli s Europskim parlamentom. Koristi se ovom ovlašću da predlaže standarde koje parlament ili odobrava ili odbija. Suprotno uvriježenom mišljenju, NATO se ne bavi samo obranom, već i organizacijom društava. Uredi NATO-a, izvorno smješteni u Luksemburgu, a sada u susjedstvu Komisije u Bruxellesu, prosljeđuju svoje dosjee, od širine cesta (za prolazak oklopnih vozila) do sastava čokolade (za nadopunu vojničkih obroka).
6- Šesti projekt razvio je francuski predsjednik Charles De Gaulle kao odgovor na britanski projekt. Namjeravao je izgraditi ne federalnu, već konfederalnu instituciju: "Europu naroda". Osporavao je Rimski ugovor, ali ga je prihvatio. 1963. i 1967. zabranio je Ujedinjenom Kraljevstvu pridruživanje. Precizirao je da bi svako proširenje bilo od Bresta do Vladivostoka, dakle bez Ujedinjenog Kraljevstva, ali sa Sovjetskim Savezom. Iznad svega, lavovski se borio da osigura da se o pitanjima koja utječu na nacionalnu sigurnost može odlučivati samo jednoglasno.
Njegov vid je nestao s njim. Britanci su se pridružili EEZ-u 1973., da bi napustili 2020. Rusija nikada nije zamoljena da se pridruži, a danas EU gomila "sankcije" protiv nje. Konačno, predstojeća reforma Ugovora predviđa glasovanje kvalificiranom većinom o pitanjima koja utječu na nacionalnu sigurnost.
A gdje su poljoprivrednici u svemu tome?
S obzirom na prethodnu analizu Zajedničke poljoprivredne politike, u strukturama EU ne postoji ništa što bi nagovještavalo trenutnu krizu. Uzrok je neizgovorena britanska ideologija EU.
Ulaskom u WTO, Europska unija je, a da to nije rekla, napustila europsku slobodnu trgovinu za globalnu slobodnu trgovinu. Pritom je, u skladu sa svojom DNK, slijedila cilj Winstona Churchilla. Pomoć Europske unije nikada neće moći kompenzirati inozemnu konkurenciju koja poštuje druga pravila. Malo po malo, idemo prema globalnoj specijalizaciji rada. Europski poljoprivrednici imat će sve ograničeniju ulogu, sve do dana kada se međunarodna trgovina prekine i Europljani moraju obnoviti svoju poljoprivredu ili gladovati.
Slično tome, Zeleni pakt za Europu predsjednice Komisije Ursule von der Leyen nije odgovor na klimatske promjene, već na ideologiju izgrađenu oko njih. Time se EU obvezuje na program Margaret Thatcher. Njegova ambicija više nije proizvoditi s jakom industrijom i poljoprivredom, već s financijskim uslugama. U Ujedinjenom Kraljevstvu ova je politika rezultirala prosperitetom malenog londonskog Cityja i gospodarskim kolapsom Greater Manchestera.
Da bismo spasili europske poljoprivrednike, nije dovoljno suprotstaviti se nadnacionalnoj evoluciji EU-a; moramo je prije svega osloboditi njene ideologije. Ova ideologija nije utvrđena Ugovorima, već je plod njezine povijesti.
Komentar: Thierry Meyssan u ovom članku posvećuje mnogo nužnog vremena proučavanju povijesti Europske unije kako bi razumio sadašnjost, kao što je Putin posvetio puno vremena povijesti na svom sastanku s Tuckerom Carlsonom. Sadašnji problemi nisu nastali niotkuda, već se mogu razumjeti samo gledajući povijest iz koje možemo učiti.
Pogledajte također: