zelensky poke bear russia ukraine political cartoon
© David Parkins/The Globe and Mail/2014
Tijekom prošle godine SAD i zemlje NATO-a nisu poduzele nikakav napor da uvjere ukrajinskog predsjednika Volodomira Zelenskog da započne razgovore s Putinom, unatoč: smrti više od pola milijuna Ukrajinaca; uništenju velikog dijela ukrajinskog gospodarstva, financija, fizičke infrastrukture, ljudskog kapitala, civilnog društva; i nesposobnosti Zapada da održi financijsku i vojnu potporu čak i kada Ukrajina gubi rat kada je navedena potpora bila na vrhuncu. Čini se da je ratna strategija Zapada sada produljenje 'dugog rata' u nadi da će rat početi utjecati na Rusiju i Putinov položaj u njoj ili da će Putinovo zdravlje oslabiti i njegov sustav biti destabiliziran. Sve ovo i još mnogo toga što je dolje napisano izaziva sumnju da je Zapad namjerno, možda čak i 'podsvjesno' - akcijama malih političkih pobjeda dobivenih kako bi se 'suočilo s Putinom' s konkurentskim elementima unutar sebe, posebice unutar Washingtona - uvukao Rusiju u NATO-Rusija ukrajinski rat. Osim pozadinskog uzroka i glavnog pokretača ove odluke - širenja NATO-a - i neposrednijih katalizatora Putinove odluke sredinom ili krajem veljače 2022., koje je napore, od bilo kojih, Zapad poduzeo možda namjerno da potakne ovu odluku?

Ako pogledamo tijek događaja obrnutim kronološkim redom, čini mi se još očiglednijim da je Zapad želio ovaj rat i dapače u njega namjerno uvukao Rusiju sa strategijom korištenja rata za slabljenje ekonomske i političke stabilnosti Rusije. Strateški cilj je jačanje američke hegemonije i maksimiziranje moći postizanjem dva dugotrajna, međusobno povezana podcilja: (1) širenje NATO-a i (2) uklanjanje s vlasti ruskog predsjednika Vladimira Putina. Idemo obrnutim inženjeringom sagledati tijek događaja.

Vraćajući se na početak ruske 'specijalne vojne operacije' (SVO), normalna diplomatska praksa trebala je potaknuti Zapad da razmotri, a potom i istraži mogućnost da se Putin bio upuštao u prisilnu diplomaciju u posljednjim mjesecima prije i u prvim mjesecima nakon pokretanja SVO u Ukrajinu.
Pogledajte:
Drugog dana SVO rusko izaslanstvo stiglo je u Gomel u Bjelorusiji kako bi ugostilo ukrajinsko izaslanstvo na pregovorima, ali ono nikada nije stiglo. Nakon što su se Ukrajinci uključili u Gomelski proces u ožujku 2022. — koji se ubrzo preselio u Istanbul u Turskoj pod okriljem turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, Zapad je u početku bio hladan prema rusko-ukrajinskim pregovorima, ignorirajući ih. Dok su se približavali uspjehu krajem ožujka, zemlje NATO-a počele su sipati oružje u Ukrajinu, a američki predsjednik Joe Biden otputovao je u Poljsku, pozivajući na uklanjanje Putina s vlasti. Zapad je potom izravno blokirao razgovore o nacrtu rusko-ukrajinskog sporazuma koji se temelji na preliminarnom sporazumu i koji su obje strane parafirale početkom travnja 2022.



Komentar: Prijevod X linka iznad:
Bivši savjetnik Zelenskog i član ukrajinske pregovaračke skupine Arestovič: "Znao sam da će za dva ili tri tjedna biti sastanak u Istanbulu, i to bi trebalo potpuno okončati rat. A onda sastanak između Zelenskog i Putina. Sve ovo je bilo odlučeno, postojao je kalendar. Iako su zapravo dva ili tri, tjedni su bili točni, znao sam točno kalendar istanbulskih sastanaka, sve se kretalo prema pomirenju".



Nakon odbijanja prijedloga sporazuma Moskve iz prosinca 2021. (vidi dolje) i tijekom predratnog razdoblja u siječnju 2022., politički čelnici Zapada i razne obavještajne agencije opetovano su upozoravali na rusku invaziju, a nisu nudili nikakvo diplomatsko rješenje. Gotovo svakodnevno su se čula upozorenja da je Putinova invazija neizbježna, ali Zapad nije poduzeo nikakav diplomatski kontakt s Moskvom, niti je poticao Kijev da to učini. Kao da se Zapad nadao isprovocirati Kijev da poduzme nešto kako bi potaknuo Putinovu invaziju. Doista, Zelenski se opetovano podsmjehivao izgledima ruske invazije, ali je u isto vrijeme izjavio da se Kijev priprema povući iz Budimpeštanskog memoranduma, sporazuma koji je osigurao odustajanje Ukrajine od sovjetskog nuklearnog oružja baziranog na njezinom teritoriju i obvezu Kijeva da neće razvijati nuklearno oružje. Otprilike u to vrijeme, sredinom ili krajem veljače, Putin je odlučio izdati nalog za pokretanje SVO.

U prosincu 2021. Rusija je Zapadu predložila razgovore o neuspjelom Minskom procesu za Ukrajinu, kao i o okvirnom nacrtu ugovora za novu europsku sigurnosnu arhitekturu. Dana 21. prosinca, Putin je na proširenom sastanku Odbora svog Ministarstva obrane rekao da je
"iznimno je alarmantno da se elementi američkog globalnog obrambenog sustava raspoređuju u blizini Rusije... Ako se ova infrastruktura nastavi razvijati, i ako se vojni sustavi SAD-a i NATO-a razmjeste u Ukrajini, njihovo vrijeme leta do Moskve bit će samo 7-10 minuta, ili čak pet minuta za hipersonične sustave".
Ruski sigurnosni prijedlozi uključivali su obvezu Rusije i SAD-a da neće raspoređivati zemaljske projektile koji su zabranjeni sada već ukinutom Sporazumom o nuklearnim snagama srednjeg dometa (INF) "izvan svojih nacionalnih teritorija, kao i u područjima svojih nacionalnih teritorija s kojih takvo oružje može napadati ciljeve na nacionalnom teritoriju druge stranke". Zapad je Putinovim prijedlozima posvetio oskudnu, ako ikakvu pozornost, a zatim ih je odmah odbio. Ovo se dogodilo u pozadini ratnih strahova koji su se čuli u zapadnim prijestolnicama, a koji su podjednako oglasili vlade i mediji šest mjeseci ranije u travnju, kada je objavljeno da je Rusija počela gomilati snage duž svoje granice s Ukrajinom. S obzirom na ovu zabrinutost, zašto ne shvatiti Putinove prijedloge ozbiljnije ili se barem pretvarati da se to čini? Logična reakcija na travanjski strah bilo bi jačanje diplomacije. Umjesto toga, Putinovi prijedlozi su praktički ignorirani; prihvaćeni su za razmatranjem i brzo odbijeni. I to je učinjeno upravo zato što su prijedlozi Moskve zahtijevali prestanak širenja NATO-a.
Arestovich
© WikipediaBivši savjetnik ukrajinskog predsjednika Aleksej Arestovič
Krajem 2022. tadašnji ukrajinski predsjednički savjetnik i neslužbeni glasnogovornik Aleksej Arestovič ustvrdio je da se Kijev u prosincu 2021. potajno kretao u zonu sukoba, 'unaprijed pozicionirajući' oko 40-60 000 vojnika. Je li to proizašlo iz savjeta Zapada i jesu li ruske obavještajne službe primijetile to raspoređivanje? Je li to bilo povezano s provokativnom izjavom Zelenskog ukrajinskim obavještajnim službama mjesec dana prije početka Putinove SVO: "Naučili smo prilično učinkovito odvraćati i suprotstavljati se vanjskoj agresiji. Uvjeren sam da je došlo vrijeme da prijeđemo na ofenzivne akcije za obranu naših nacionalnih interesa."?

Uoči rata Zapad, posebice Washington, izdavao je opetovana upozorenja da Putin planira invaziju na Ukrajinu, ali upozorenja su bila toliko histerična i pratila su zaglušujuću tišinu u američkoj diplomaciji, sugerirajući da je cilj bio isprovocirati zelenog Zelenskog na pogrešan korak kojim bi Rusija mogla opravdati invaziju. Doista, ubrzo je Zelenski surađivao, možda upadajući u zamku, najavivši da će Kijev odustati od memoranduma iz Budimpešte koji je temelj za nenuklearni status Ukrajine. Zatim u ovu zapaljivu mješavinu ubacite eksponencijalno povećanje paljbe preko kontaktne linije koju su prvo poduzele ukrajinske snage i prijetnju Zelenskog da će nastaviti s razvojem nuklearne sposobnosti.

Štoviše, sada znamo da su se od 2015. do 2022. Kijev i njegovi zapadni partneri pretvarali tijekom pregovaračkih procesa u Minsku čiji je cilj bio riješiti unutarnji pokretač rata: separatizam otcijepljenih regija Donbasa Narodne Republike Lugansk (LNR) i Narodne Republike Donjeck (DNR) koje štiti Moskva nakon što im je Kijev u travnju 2014. objavio de facto rat bez pregovora. Štoviše, niz zapadnih i ukrajinskih čelnika, uključujući bivšeg ukrajinskog predsjednika Petra Porošenka i bivšu njemačku kancelarku Angelu Merkel, priznali su da je cijeli proces Minsk 1 i 2 bio samo taktika odugovlačenja da se dobije vrijeme za izgradnju ukrajinske vojske u pripremi za vojne operacije povratka Krima i ponovnog potčinjavanja odcijepljenih republika pod okrilje Ukrajine. Na primjer, sam glavni ukrajinski pregovarač Porošenko priznao je u lipanjskom intervjuu servisu na ukrajinskom jeziku Radija Slobodna Europa i njemačkom Deutsche Welleu da je namjera sporazuma iz Minska "odgoditi rat" i "stvoriti moćne oružane snage":
"Naš je cilj bio prvo zaustaviti prijetnju ili barem odgoditi rat - osigurati osam godina za obnovu gospodarskog rasta i stvaranje moćnih oružanih snaga".
Ova prijevara posebno je snažan pokazatelj da je cilj Zapada bio rat s Rusijom, a ne mir između Rusije i Ukrajine.

Tijekom cijelog razdoblja od 2014. do 2022. SAD i NATO nisu učinili ništa kako bi unaprijedili proces iz Minska, koji je bio jedini pravi izlaz s puta koji vodi u ukrajinski rat NATO-a i Rusije. Izbor Volodomira Zelenskog za predsjednika 2019., unatoč obećanjima iz kampanje da će težiti miru, doveo je do intenziviranja integracije NATO-a i Ukrajine. U rujnu 2020. Zelenski je odobrio novu Strategiju nacionalne sigurnosti Ukrajine, koja predviđa daljnji razvoj posebnog partnerstva s NATO-om prema cilju članstva u NATO-u. Stoga su SAD i NATO počeli operativno integrirati ukrajinsku vojsku u NATO (interoperabilnost) dok su je opskrbljivali golemim razinama oružja i obukom bez presedana za državu koja nije članica NATO-a. NATO 'interoperabilnost' naziva "srcem saveza". U lipnju 2020. Ukrajina se pridružila NATO-ovom programu Enhanced Opportunities Partner kako bi joj omogućila "poboljšani pristup programima i vježbama interoperabilnosti te više razmjene informacija, uključujući naučene lekcije". Ukrajina se pridružila samo pet zemalja koje uživaju takav status, od kojih su četiri blizu Rusije: jedna od zemalja 'Pet očiju', Australija, kao i Gruzija, Švedska, Finska i - u potpori američkim operacijama koje podržavaju Izrael i diljem Bliskog istoka - Jordan.

Godine 2019. na snagu je stupio amandman na ukrajinski Ustav kojim se članstvo u NATO-u propisuje kao strateški cilj vanjske i sigurnosne politike, čime se poništava politika neutralnosti Janukovičeve vlade prije Majdana. To je uslijedilo nakon ukrajinskog zakona iz lipnja 2017. kojim se ponovno uspostavlja članstvo u NATO-u kao cilj ukrajinske vanjske i sigurnosne politike. Na samitu NATO-a u Varšavi 2016., NATO je uključio u Sveobuhvatni paket pomoći (CAP) saveza "kako bi podržao sposobnost Ukrajine da osigura vlastitu sigurnost i provedbu opsežnih reformi temeljenih na standardima NATO-a, euroatlantskim načelima i najboljoj praksi". U okviru CAP-a, NATO je "pomagao Ukrajini transformirati svoj sigurnosni i obrambeni sektor dugi niz godina, pružajući savjete na strateškoj razini putem Predstavništva NATO-a Ukrajini i praktičnu potporu kroz niz programa i inicijativa za izgradnju kapaciteta.

Kroz ove programe i prilagođene savjete, NATO je značajno ojačao kapacitet i otpornost ukrajinskog sigurnosnog i obrambenog sektora, kao i njegovu sposobnost suprotstavljanja hibridnim prijetnjama. NATO i saveznici također su pružili opsežnu potporu razvoju sposobnosti, uključujući obuku i obrazovanje te nabavu opreme". Uz CAP, 2014. godine osnovano je nekoliko zaklada "kako bi se podržao razvoj sposobnosti i održiva izgradnja kapaciteta u ključnim područjima," usredotočujući se na reorganizaciju i modernizaciju ukrajinskog zapovjedništva, kontrole, komunikacija i računalnih ili C4 sposobnosti; medicinsku rehabilitaciju za vojnike i veterane; i razvoj profesija civila u sektoru obrane i sigurnosti. Ovo je bio prvi put u povijesti NATO-a da je takav program proširen na takvu razinu integracije sa zemljom koja je već bila u ratu. I opet, NATO i njegova vodeća država članica, SAD, nisu učinili ništa da unaprijede proces iz Minska kako bi, kao što sada priznaje nekoliko čelnika država članica NATO-a, kupili vrijeme za naoružavanje Ukrajine za rat kako bi se silom povratili Krim i otcjepljene regije.

Osim obuke, razvoja i izgradnje kapaciteta u 'mekim' područjima kao što su komunikacije i logistika, prije sadašnjeg rata SAD i druge zemlje NATO-a isporučivale su nesmrtonosnu opremu u neznatnim količinama. Kao što je jedan američki dužnosnik primijetio u vezi samo s opskrbom SAD-a, prije nego što je Predsjednička ovlast za povlačenje sredstava — ovlast za crpljenje iz zaliha Ministarstva obrane za izravnu isporuku Ukrajini — dovela do toga da se u Ukrajinu godišnje šalje 100 milijuna dolara vojne opreme.

Zaključak:

Dakle, postavlja se pitanje koliko su SAD i NATO pokušali uvući, isprovocirati, potaknuti Rusiju na rat u Ukrajini ili barem učiniti Kijev tako snažno pripremljenim za rat da je to rat učinilo neizbježnim - kasna faza poslovičnog samoispunjavajućeg proročanstva o percipiranim (u ovom slučaju, bez širenja NATO-a, pogrešno percipiranim) prijetnjama. Mnogo prije puča na Majdanu, SAD i NATO bili su na putu za rat u Ukrajini šireći NATO kao što su neki u to vrijeme upozoravali. Nastavak širenja NATO-a, posebno na Ukrajinu, potaknuo bi rat NATO-a i Rusije. Tijekom povijesti nakon Hladnog rata, a posebno u razdoblju 2004.-2014., SAD i NATO su povećali potporu ukrajinskoj vojsci i integrirali je u NATO operacije na Kosovu i u Afganistanu. 'Vrhunska točka' u ovom procesu bio je summit NATO-a 2008. koji je obećao da će Ukrajina i Gruzija u budućnosti postati članice NATO-a. Od 2010. do 2014., kako stoji na web stranici NATO-a, "Ukrajina je vodila politiku nesvrstanosti, koju je prekinula kao odgovor na agresiju Rusije".

Izjava NATO-a prirodno izostavlja pobunu na Majdanu koja je svrgnula vladu koja je vodila politiku neutralnosti koja je prethodila 'ruskoj agresiji" i koju je njegovao zapadni novac i mreže u Ukrajini. U zapadnim analizama, akcije Zapada nemaju utjecaja na ruske kalkulacije o vlastitoj sigurnosti U međuvremenu, SAD i NATO nisu poduzeli nikakve korake da se suprotstave rastućem utjecaju ultranacionalizma, neofašizma i antiruskih osjećaja u Ukrajini počevši od Narančaste revolucije. U tom je razdoblju Zapad neumorno njegovao pro-NATO mreže u Ukrajini kako bi prikupio pro-NATO, pro-EU sentiment i promicao promjenu režima ili 'obojenu revoluciju' u Ukrajini tijekom Majdan 'revolucije' 2013.-2014., ali ja i drugi već smo to iscrpno istaknuli [vidi Gordon M. Hahn, Ukraine Over the Edge: Russia, the West and the 'New Cold War' (Jefferson, NC: McFarland Books, 2018.).
Pogledajte također:
Posljednja napomena. Sve je to dovelo do toga da su NATO i SAD borci u ratu protiv Rusije, koji nam prijeti svjetskim ratom i nuklearnom kataklizmom. Sumnjate da je NATO uključen? Evo kako dužnosnik NATO-a opisuje uključenost NATO-a u organiziranje duboke komunikacije i ciljanja (!) za Ukrajinu do razine prednje jedinice:
"(N)ačin na koji je ciljanje postignuto unutar Ukrajine i način na koji su podaci dostavljeni gotovo najnižoj taktičkoj jedinici tamo kako bi mogli pokrenuti zajedničku vatru je izvanredan. ... Mislim da je tempo koji je postignut kako bi se tim sposobnostima dala neka vrsta ispitivanja na terenu, gdje je sklonost riziku vrlo visoka. Mislim da mnogi saveznici zavidno gledaju koliko se brzo to može učiniti u usporedbi s tradicionalnijim procesima".
Neću vas više zadržavati.
Gordon M. Hahn, Ph.D., stručni je analitičar u Corr Analyticsu, www.canalyt.com. Web stranice: Ruska i euroazijska politika, gordonhahn.com i gordonhahn.academia.edu