Zna biti žestoko borben u debatama i uvijek odbija da mediji diktiraju okvir rasprave, što zahtijeva volju za sukobom koja je jača nego što bi mogli pomisliti. To nije vještina koju dijelim. Ali dalje od očiju javnosti George je humorističan, dobronamjeran i svjestan sebe. Cijeli svoj život je duboko uključen u politiku i čovjek duboke vjere u demokratski proces kao konačni način kojim će radnička klasa konačno preuzeti kontrolu nad sredstvima proizvodnje. On je veoma staromodan i ljubazan socijalista.
"Napad na demokraciju"
Moram priznati da nikada nisam dijelio romantičan pogled na radničku klasu i uvijek sam smatrao da će vjerojatnije slijediti doktrine Nigela Faragea nego Johna McLeana. No, George Galloway prožet je domaćom demokratsko-socijalističkom tradicijom. Potomak je čartista. Ne možete biti veći Britanac ili veći demokrat od Georgea Gallowaya.
Zato smatram da je panika oko njegova izbora u Rochdaleu i tvrdnja - ni manje ni više od strane premijera - da se radi o napadu na "britanske vrijednosti", pa i na samu demokraciju, potpuno netočna.
© Guy Smallman/Getty ImagesGeorge Galloway, novi član parlamenta Laburističke stranke, na prosvjedu protiv rata u Gazi, London, 6. ožujka 2024.
Uzrok ove političke panike je, naravno, genocid u Gazi. Ovdje je bitno povezati stvari. Živimo u društvenoj situaciji u kojoj se razlika u bogatstvu između bogatih i siromašnih povećava brže nego ikada. U vremenu u kojem generacija koja stasava po prvi put, nakon vjekova progresa, može očekivati da će imati niža životna očekivanja u pogledu zaposlenja, obrazovanja, zdravstva i stanovanja od svojih roditelja. U vremenu u kojem je kontrola ultra-bogatih nad i političkom/medijskom klasom čvršća nego ikada. U kojem se prozor Overtona sveo na pukotinu.
Narativ o antisemitizmu
Ukratko, šansa za onu vrstu demokratske pobjede za radničke ljude o kojoj sanja George Galloway postala je izjednačena s mogućnošću narodnog ustanka koji bi rezultirao da je Jeremy Corbyn postavljen na čelo laburista. Corbynove šanse uništene su potpuno lažnim antisemitističkim narativom.
Od holokausta, antisemitizam je razumljivo najjača optužba koja se može iznijeti protiv bilo koga u politici. Namjerna i proračunata kampanja da se izraz primijeni na bilo kakvu kritiku Izraela konačno je uspješno uništila Corbyna i njegove pristaše kao kratkoročnu prijetnju.
Demonizacija kritike Izraela nije bila slučajnost vladajuće klase. Bio je to najvažniji alat kojim su uspjeli ubiti najsnažniju prijetnju njihovoj političkoj hegemoniji koja se desetljećima pojavljivala u velikoj zapadnoj zemlji.
Uspjeli su jer, budimo potpuno iskreni, većina ljudi nije obraćala pozornost. Mnogi obični ljudi vidjeli su Izrael onako kako su ih učili - kao naciju žrtvu, čija kritika zaslužuje prijezir i vjerojatno je antisemitska. Iznad svega, obrana ideje Izraela se spajala s islamofobijom, koja je usko povezana s rasizmom i antiimigrantskim raspoloženjem, što ostaje vrlo jak podtekst u zapadnoj politici, posebice u Engleskoj.
Izraelski genocid u Gazi je srušio ovaj narativ. Previše ljudi je vidjelo istinu na društvenim mrežama. Uprkos svakom pokušaju dominantnih medija da sakriju, zamagle ili izokrenu - istina je sada među ljudima. Refleksno razbacivanje establišmenta optužbama za "antisemitizam" protiv svakoga ko se protivi genocidu - od Ujedinjenih nacija, Međunarodnog suda pravde i pape naniže - konačno je ubilo moć te optužbe. Kritična masa običnih ljudi je čak naučila činjenice o istoriji sporog genocida nad Palestincima u poslednjih 75 godina.
Politički establišment - koji je uspostavio potporu Izraelu kao temeljnu mjeru političke respektabilnosti koja se može tako lijepo koristiti za isključivanje radikala iz političkog diskursa - nije mogao promijeniti svoj stav i odustati od njega. Drže se Izraela, ne zato što iskreno vjeruju da je Izrael "sila dobra", ne zato što vjeruju u vjerski cionizam, čak ni zato što vjeruju da je to neophodan kolonijalni projekt na Bliskom istoku - već zato što je njihov totem desetljećima - sama značka političke poštovanosti, članska karta za politički kantri klub.
Protivljenje genocidu - ekstremizam?
Izrael je sada toksičan za javnost i cijela povijest etničkog čišćenja, masakra i dugog genocida - na čemu se temelji samo postojanje Izraela - sada je razotkrivena. Politička klasa je u panici i svuda se obračunava. Policijske ovlasti za ograničavanje slobodnog okupljanja već su znatno povećane prošle godine Zakonom o javnom redu iz 2023., prema kojem se svaki prosvjed koji je bučan ili uzrokuje neugodnosti može zabraniti. Sada imamo zahtjeve nadležnih ministara da se zabrane propalestinske demonstracije jer vrijeđaju njihov senzibilitet na način koji im je teško definirati.
Razmatra se model diktiranog organizovanja kako bi se ograničila sloboda govora i okupljanja. Razmatra se zabrana akcije Muslimanskog savjeta Britanije i akcije Palestine. Ali ne možete zabraniti ideju, a definiranje svakoga tko se s vama ne slaže kao "ekstremista" ima male šanse da prođe na sudu. Doista, svatko tko trenutno nije označen kao ekstremist trebao bi se duboko sramiti.
Koliko ja mogu vidjeti, samo aktivni podržavaoci genocida nisu u službenom pogledu "ekstremisti". Budući da sve glavne političke stranke u Velikoj Britaniji podržavaju genocid - ovo naravno ima smisla. Vrijedno je napomenuti da svi veliki napadi na slobodu u posljednjih nekoliko godina - uključujući Zakon o javnom redu, Zakon o nacionalnoj sigurnosti i (u procesu) Zakon o sigurnosti Ruande - imaju potporu Keira Starmera (šef glavne opozicione stranke u Velikoj Britaniji; prim. NS).
© Andrew Kelly/ReutersPredstavnici Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a u UN-u glasaju protiv rezolucije koju je iznijela Rusija tijekom sastanka Vijeća sigurnosti UN-a o "humanitarnom prekidu vatre u Gazi i oslobađanju svih talaca", New York, listopad 2023.
O autoru:Izvor: craigmurray.org.uk/Žurnal CG
Craig Murray je britanski pisac, novinar i aktivist za ljudska prava. Bio je veleposlanik Velike Britanije u Uzbekistanu od kolovoza 2002. do listopada 2004. i rektor Sveučilišta Dundee u razdoblju 2007.-2010.
Komentari čitatelja
na naše novosti