
Osim ako niste žrtva moralne uskogrudnosti (a čini se da danas postoji epidemija ove mane), trebalo bi vam biti očito da je Izrael pao u barbarstvo.
Zašto barbarstvo? Zato što je u Izraelu okrutno, ubilačko i inače kriminalno ponašanje postalo državna politika. Pogledajmo znakove ovog sloma:
— Uspostavljanje države aparthejda kako bi se zadovoljila rasistička ideološka doktrina.
— Počiniti "vjerojatni" genocid u Gazi.
— Izvođenje masovnih pogubljenja, između ostalog, u bolnicama u Gazi.
— Izdavanje naredbi za pucanje na nenaoružane palestinske civile.
— Mučenja i ubojstva palestinskih zatočenika.
— Izazivanje umjetne gladi u Gazi.
— Blokiranje humanitarne pomoći.
— Sustavno uništavanje većine infrastrukture potrebne za održavanje ljudskog života u Pojasu Gaze.
— Činjenje sve većeg broja pogroma nad palestinskim selima i gradovima na Zapadnoj obali.
Sve je to dokumentirano u izvješćima vjerodostojnih organizacija za ljudska prava (uključujući i izraelsku), agencija Ujedinjenih naroda, kao iu odlukama Međunarodnog suda pravde. Suočite se s tim, ovo nije pitanje mišljenja ili perspektive — bilo da se radi o predsjedniku Joeu Bidenu ili bilo kome drugome. To je stvar (često televizijskih) činjenica.
Izgovori
Izraelski Židovi, i cionisti općenito, stvarno se razbjesne kada citirate gore navedene činjenice bez pozivanja na njihove izgovore. Dakle, nabrojimo neke od njih:
- Izraelsko ponašanje u Gazi je samoobrana kao reakcija na napad Hamasa 7. listopada 2023.
Način na koji Izraelci govore o akciji 7. listopada je kao da 6. listopada nikada nije ni bilo ili, što se toga tiče, posebno u pogledu Gaze, prethodnih 17 godina, sve do 2006. godine.

U siječnju 2006. u Palestini su održani nacionalni izbori pod međunarodnim nadzorom. Zbog korupcije povezane s Fatahom, strankom koja je kontrolirala Palestinsku nacionalnu upravu (PNA), i Fatahove suradnje s izraelskom okupacijom, Hamas, Islamski pokret otpora, pobijedio je na izborima. Hamasova reputacija bila je poštenje i pouzdanost i uvijek je inzistirao na kontinuiranom otporu izraelskoj okupaciji.
Izraelska reakcija na pobjedu Hamasa bila je uhićenje članova nove vlade koja je boravila na Zapadnoj obali. Sjedinjene Države i druge europske sile zahtijevale su od Hamasa da nastavi suradnju PNA-a s Izraelom.
Hamas je odbio.
SAD, Izrael i Fatah počeli su kovati zavjeru kako poništiti izbore i uništiti Hamas. Do 2007. Izrael je u suradnji s Egiptom uspostavio blokadu Pojasa Gaze.
Blokada je bila ekvivalent procesu de-razvoja koji je osiromašio preko milijun ljudi. Povremeni oružani izraelski upadi u Pojas održavali su napetost progona. Pojas Gaze pretvoren je u "zatvor na otvorenom".
Ovoj bi se slici mogla dodati činjenica da Izrael je sabotirao sve prethodne pokušaje pregovora između Izraela i Palestinaca jer bi svako kompromisno rješenje potkopalo cionističku ideološku odlučnost da cijelu Palestinu pretvore u zemlju pod "židovskom" kontrolom.

- "Vodimo egzistencijalni rat."
Tvrdi to Yair Lapid, čelnik izraelske oporbene stranke. On ne sumnja da Hamas želi ubijati Židove zato što su Židovi. On smatra da Izraelci imaju samo još jednu opciju osim da vode rat u Gazi, a to je da dopuste da "budu ubijeni".
Lapid je uvjeren da Amerikanci koji prigovaraju kako se Izrael bori u Gazi ne razumiju složenost situacije. A to uključuje i "izdaju intelektualaca. Mislim na intelektualce Zapada, ili neke od njih."
On nas uvjerava da
"Izrael ne vrši genocid. Da se izraelska vojska ponaša časno. Izrael ne radi ništa osim što se brani u ratu koji mi nismo htjeli."I na kraju, Lapid upozorava da ako čujete bilo koju drugu verziju ove priče "nije ona prava. I ja sam bio uključen, pa znam."

Izraelski Židovi nikada nisu bili u opasnosti da budu bačeni u more. Država Izrael nikada nije bila u ozbiljnoj opasnosti da izgubi rat. Ono što je uvijek bilo dvojbeno je status Izraela kao demokratske države.
Ono što dovodi cionistički Izrael u stvarnu opasnost su rastuće međunarodne sumnje u vezi s tim — u sličnost cionističke države s državom apartheida kakva je nekada bila Južna Afrika. Takve države, nadamo se, nemaju dugoročnu budućnost u modernom svijetu.
Izraelski "samoobrambeni" rat protiv Palestinaca samo pokazuje ostatku svijeta sposobnost Izraela za barbarstvo - ponašanje koje Lapid opravdava jer su "stvari složene".
- Rat u Gazi je kao Drugi svjetski rat.
To je tvrdnja premijera Benjamina Netanyahua. Pod tim misli da se Izrael bori protiv surogat nacista i tako svodi Pojas Gaze na Dresden u veljači 1945, nije ratni zločin. Takvo klanje samo je nesretna posljedica "samoobrane".
Ova usporedba odražava činjenicu da je antisemitizam, osobito u ekstremnoj verziji holokausta, dugo definirao izraelski pogled na palestinske motive i ponašanje.
No, gledano izvana, objektivno, to graniči sa zabludom. Na primjer, palestinski napad od 7. listopada (koji bi trebao pokazati neizlječivi i ubilački antisemitizam Palestinaca) doveo je do smrti oko 1,200 Izraelaca, od kojih je veliki broj poginuo kao rezultat "prijateljske vatre" izraelskih helikoptera i tenkova.
Zaista ne znamo omjer Izraelaca ubijenih od strane invazijskih palestinskih snaga i onih koje su ubili izraelski vojnici. Kao odgovor, Izraelci su do danas ubili, na uglavnom neselektivan način, oko 35,000 Palestinaca.
Kakva god bila želja nekih Palestinaca da svijet oslobode cionista, oni nemaju kapacitet za to. S druge strane, čini se da postoji više generacija Izraelaca koji žele osloboditi svijet (ili barem svoj dio svijeta) od Palestinaca i imaju kapacitet za to.
Ono što Netanyahu karakterizira kao borbu poput Drugog svjetskog rata zapravo su Izraelci, uvjereni u vlastiti status žrtve, koji vode rat etničkog čišćenja protiv Palestinaca.
Što je na kocki?
1. U pitanju je priroda židovskog Izraela.
Ono čemu svjedočimo u smislu ponašanja Izraela u Gazi još je jedan primjer naučenog fanatizma. Ovo je vrsta indoktrinacije koja, kao napominje Thomas Suarez, omogućio je Izraelcima da vlastiti terorizam vide kao "samoobranu".
Bilo da se temelji na vjerskom mitu ili višegeneracijskom pripovijedanju koje je stvorila država, pogled među izraelskim Židovima unaprijed je određen. Taj je pogled otvorio put barbarstvu.
Dakle, što se tiče Palestinaca, razlika u političkim ciljevima Yaira Lapida, Benjamina Netanyahua, Itamara Ben-Gvira, desničarskih setera, vjerskih stranaka, itd. je jedna od nijansi — varijacija na temu u osnovi apartheida za budućnost Izraela.
Ovo nije gledište do kojeg se dolazi neovisnim zaključivanjem. To je indoktrinirano gledište koje podržava zajednica i koje se može prevladati samo nekom vrstom šok tretmana. Uspjeh pokreta BDS i optužnice Međunarodnog kaznenog suda protiv izraelskih vođa svakako bi bili koraci u pravom smjeru.
2. Odnos Izraela prema Sjedinjenim Državama također je u pitanju.
Ostavljajući po strani Donalda Trumpa, teško je zamisliti da bi budući predsjednik SAD-a zauzeo isti bezuvjetni proizraelski stav kao Joe Biden. Kocka je također bačena za Demokratsku stranku - čak i ako Biden bude ponovno izabran (i sigurno ako ne bude ponovno izabran), politički utjecaj američkog cionističkog lobija nikada više neće ostati bez otpora. Opozicija bi se trebala povećavati sve dok Izrael čini "ono što je prirodno" za državu aparthejda.
3. Priroda palestinske borbe je u pitanju.

Stoga su se kroz ovo strašno razaranje Palestinci pozicionirali za dugoročni opstanak. Zapad mora snositi veliku odgovornost za ovu visoku cijenu.
4. Priroda i karakter židovskog naroda diljem svijeta sasvim je sigurno na kocki.
Židovski narod i religija su na raskrižju. Cionizam je politička ideologija čija je logika dovela ravno do stvaranja "židovske" države aparthejda.
Kao što je slučaj s činjenicama koje su dovele do njegove prakse genocida i pogroma, status izraelskog apartheida nije stvar mišljenja ili perspektive. Opet, dokumentirana od gotovo svake vjerodostojne organizacije za ljudska prava na planetu, to je činjenica.
Ipak, cionisti uporno viču s krovova da je cionizam sinonim za židovsku religiju i židovski narod. Čini se da su uspjeli natjerati američke moćne elite da ovu masovnu poruku prihvate nuđenjem velikih svota novca političarima ili prijetnjom da će te svote uskratiti sveučilištima.
S obzirom na slogan da je "medij poruka", ovo sugerira da cionisti žele da prihvatimo ideju da je novac od mita sastavni dio njihovog judaizma (antisemitski prijedlog).
Protiv ove hereze stoje židovske organizacije koje inzistiraju na tome da cionisti to ne mogu učiniti "u moje ime". U SAD-u, a možda i u zapadnoj Europi, ovi anticionisti, koji mare za svoje etničke i vjerske vrijednosti, čine znatan pluralitet Židova.

Kao što je gore navedeno, postoji nešto užasno predvidljivo u izraelskom ponašanju u Gazi. Zapravo možete urediti ljude (bilo koje) da se tako ponašaju. Ne morate to činiti ni svjesno.
Ljudi se instinktivno dijele na grupe: obitelji, prijateljski krugovi, plemena, zajednice, države, itd. Čini se da se često javlja i poruka svake grupe da je nekako "posebna". Iskorištavanje takve poruke od strane svih vrsta političara također je povijesna konstanta.
S obzirom na ove impulse, pravi posao nije potaknuti lokalne skupine da budu neprijateljski raspoložene prema "drugima". Pravi posao je spriječiti ih u tome.
Tome se, između ostalog, trude humanitarci i drugi istinski naprednjaci. Ali nije lako. Zašto je to takva borba? Jer se čini da osjećaji sumnje i straha dolaze prirodno, genetski ili uvjetovani okolišem. Ovo je možda najbolje objašnjenje zašto se čini da borba za pravdu nikad ne prestaje.
Bez obzira na to, nevjerojatna je i uistinu prekrasna činjenica da neki ljudi prekidaju obrazac i tu su da vode ovu borbu. Prije otprilike 90 godina cilj je bio pravo Židova na život i slobodu. Danas su cilj ista prava za Palestince. Povijest se zapravo ponavlja.
O autoru:
Lawrence Davidson je profesor povijesti emeritus na Sveučilištu West Chester u Pennsylvaniji. Od 2010. godine objavljuje svoje analize o temama unutarnje i vanjske politike SAD-a, međunarodnog i humanitarnog prava te izraelske/cionističke prakse i politike.
Komentari čitatelja
na naše novosti