Komentar: Donosimo Vam ekskluzivni prijevod odličnog pregleda glavnih naznaka ako vas muči pitanje jeste li potekli iz "narcističke obitelji". Kako na početku samog članka kaže: Jednom kad ovo shvatite, mnoge stvari će vam postati jasne.
© GETTY IMAGES
Za ljude izvan vaše obitelji, vaš otac je "veći od života" socijalni magnet koji privlači sve vrste ljudi. Ili je vaša majka savršena žena koja uvijek pokušava ugoditi i sve probleme rješava vrlo lako.
No, iza zatvorenih vrata, sve maske padaju. Samo vi, njihovo dijete, znate kako je to podnositi nedostatak ramena za plakanje ili podnositi teret konstantnih, godinama neprimjerenih zahtjeva savršenosti i snage. Vama je dobro poznato kako je to kad vas odgaja roditelj narcis.
Narcisoidni poremećaj osobnosti je jedan od 10 poremećaja opisanih u knjizi „Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders“, koji je autoritativni priručnik za psihijatre. Narcisi imaju tendenciju napuhivanja vlastite vrijednosti i temelje svoj identitet na hvaljenju i odobravanju od drugih. Njihovi intimni odnosi su površni i fokusirani najčešće kako drugi razmišljaju o njima, s malo ili bez imalo empatije prema osjećaju druge osobe. Oni u potpunosti vjeruju da su bolji od drugih ljudi, no isto tako su osjetljivi na osjećaj intenzivnog srama zbog kritika koje dobivaju ili grešaka koje čine.
Istraživači procjenjuju da manje od 1% opće populacije ima znakove „potpunog“ osobnog poremećaja narcisoidnosti, no negdje od dva do 16% ljudi koji potraže terapiju imaju ovaj poremećaj. To se obično događa jer bliski ljudi iz njihovih života zahtijevaju da oni potraže pomoć ili riskiraju gubitak veza, karijere ili drugih životnih privilegija, objašnjava terapeut Wendy Behary, osnivač „The Cognitive Therapy Center“ u New Jerseyu i autor knjige „Razoružajte narcisa: preživjeti i uspjeti sa „zaljubljenim u sebe.“
No djeca narcisa su rijetko kada u poziciji zahtijevati da njihovi roditelji potraže pomoć. Zapravo, možda nikada ne shvate da su njihovi roditelji narcisi ukoliko ne potraže pomoć za vlastite probleme, kaže Behary koji je specijalizirao liječenje ljudi s NPO sindromom i onima koji su ga „preživjeli“. Dok narcisi dolaze u različitim oblicima i njihovi simptomi variraju kroz cijeli spektrum, Behary bilježi da postoje nekoliko načina iz kojih možemo zaključiti da li su neka djeca odgajana u narcisoidnim obiteljima. U točkama ispod, Behary i psiholog Craig Malkin, autor knjige „Promišljanje o narcizmu: Loš - i iznenađujuće dobar - osjećaj posebnosti“, razotkrivaju znakove roditelja narcisa i što odrasla djeca moraju učiniti kako bi prekinula lanac destruktivnih odluka.
1. Potpuni ste otirač.
Roditelj narcis će gaziti preko članova svoje obitelji kako bi ostvarili svoje želje ne mareći previše za potrebe drugih. Zbog toga, neka od djece narcisa će se stalno prekomjerno korigirati i svijati kako bi bili sigurni da ih nikada više nitko ne vidi na takav način. S druge strane, vjerojatno su odgajani cijeloga života kao da njihove potrebe nisu važne. Bilo kako bilo, rezultat je isti: Oni dopuštaju ljudima da ih gaze jer nisu u dodiru sa svojim potrebama i ne znaju kako ih izraziti.
„Oni nisu sposobni izreći: 'Ja sam vrijedan', i 'Ja imam potrebe' jer to smatraju narcisoidnošću,“ objašnjava Behary. „Netko tko se bori kako ne bi bio narcisoidan roditelj završi upravo uhvaćen u tu zamku.“
„Upoznao sam klijente čiji roditelji su učinili da se oni smatraju bolesnima, ludima ili sebičnima zbog pokazivanja osnovnih potreba“ suglasan je Malkin. „Jedan moj klijent se osjećao toliko beznačajan i uplašen kao odrasla osoba da je patio od noćnih mora te se skrivao od bilo kojeg autoriteta jer su ga isti podsjećali na oca koji ga je maltretirao."
Što možete učiniti: Naučiti što više možete o narcisoidnosti kako biste mogli identificirati disfunkcionalnu poruku s kojom ste rasli kako biste se borili protiv toga.
„Ako upoznam nekoga tko je rastao s narcisoidnim roditeljem ili ako mi se učini da bi to mogao biti taj slučaj, vrlo je važno da ih upoznam što je to doista narcisoidnost i sve njegove boje“ kaže Behary. „Mi zajednički odredimo koji tip narcisoidnosti je imao njegov roditelj i što je još važnije, moramo potražiti dio u njima koji se izgubio u međuvremenu.“
2. Bojite se da biste i vi mogli biti narcisoidni.
Ne korektiraju se prekomjerno svi oni koji imaju reakciju na viđeni narcizam. Neka djeca smatraju da je jedini način izbjegavanja ismijavanja i zlostavljanja u tome da i oni sami postanu narcisoidni, i tijekom godina, ova taktika preživljavanja postaje dio njihovog pogleda na svijet. Odrasla djeca koja usvoje ove kopirajuće mehanizme mogli bi se naći kako druge stavljaju u isti osjećaj straha - ukorijenjen u djetinjstvu - da iako ne pokazuju odmah snagu, mogli bi biti shrvani, isto kao kad su bili djeca, objašnjava Malkin. „Djeca s izuzetnom voljom, više ekstrovertirani od rođenja, ponekad sama postaju narcisoidna u igri „ako ih ne možete pobijediti, pridružite im se“.
Što možete učiniti: Potražite pomoć profesionalca koji će vam pomoći prekinuti obrasce okrutnog ponašanja, pogotovo ako već imate partnera i/ili djecu.
„Djeca narcisoidnog roditelja koje su nazivali svakakvim imenima i vrijeđali nisu bez nade, no oni bi morali zavrnuti rukave i ozbiljno poraditi na svom emotivnom stanju,“ kaže Malkin. „Oni moraju naučiti osjećati ugodne osjećaje - i izražavati - ranjive osjećaje kao što su tuga, samoća, strah i zaljubljenost, s onima koje vole.“
3. Osjećate se neumoljivo natjecateljski raspoloženi ili zamjerajući prema vašem bratu/sestri.
Narcisi imaju problema s osobnim granicama i ljude doživljavaju kao produžetak samih sebe. U obiteljima s nekoliko djece, jedan među njima bi mogao biti izabran da odražava najbolje kvalitete narcisa. Oni dobivaju najviše pozornosti, hvale i podrške, no isto tako su i pod velikim pritiskom. Drugo dijete bi moglo biti roditeljima meta optuživanja i srama, žrtveno janje koje se nikada ne može usporediti s onim što radi izabrano dijete. Također ih mogu optuživati kao razlog zašto je narcisoidni roditelj primoran da primijeni agresiju prema njima. Obje projekcije su dvije različite strane narcisoidne osobnosti, no izabrano dijete i žrtveno janje će imati dva različita djetinjstva i to bi mogao biti jaz među njima, čak i u njihovoj odrasloj dobi.
Što možete učiniti: Pokušajte doći do svog brata/sestre sa svim onim što ste naučili. Ako ste izabrano dijete, možda zamjerate svom bratu ili sestri zbog činjenice da je bio pod puno manjim pritiskom nego vi. No, ako ste vi žrtveno janje, možda zamjerate svom bratu ili sestri jer je pobrao sve nagrade i slavu ne ostavljajući vama ništa. Morate razumjeti da narcis namjerno stavlja ljude u poziciju jednih protiv drugih, kako bi to poslužilo njegovim potrebama i ta dinamika nije vaša greška.
„Izuzetno narcisoidni ljudi vole stavljati ljude na pijedestal - isto kao što ih vole izbacivati s njega,“ tvrdi Malkin. „Savršeni ljudi vas ne mogu razočarati, pa ako od ljudi pravite idole - čak i od svoje djece - ne morate nikada brinuti da će vas razočarati ili povrijediti. Stvaranje žrtvenog janjeta ostvaruje isti cilj. Nikada se ne morate brinuti da ćete očekivati previše ili da ćete biti razočarani jer nitko od nas ne očekuje nešto od ljudi koje smatramo beznačajnima.“
Postoji nada za braću i sestre koji su stavljeni u ovakvu poziciju kao djeca, kaže Behary - iako je jedina stvar koja ih ujedinjuje dijeljenje iskustva posedovanja narcisoidnog roditelja.
„Oni bi mogli završiti s osjećajem velike povezanosti,“ tvrdi Behary. „Zajednički taoci prolaze kroz različite faze mučenja, zavisno koliko je narcisoidnost prisutna u njihovom životu.“
4. Ponekad vam se čini da ste vi više partner svojim roditeljima, nego što ste njihovo dijete.
Nisu svi narcisi takvi da naređuju svojom smjelom i drskom osobnošću. Neki narcisi zahtijevaju pozornost ostalih igrajući žrtvu i opisujući svoje probleme većima nego što su tuđi. Također je moguće da kontroliraju tuđe radnje prijeteći da će si nauditi ako ishod ne ide u njihovu korist.
Ljudi s ovakvim narcisoidnim roditeljem mogu osjećati da su potrošili cijelo djetinjstvo u gašenju požara za požarom ili pokušavajući održavati mir kako nitko ne bi bio povrijeđen. Neki klijenti Beharya su rekli da se osjećaju više kao majčin suprug nego li sin, i ovaj teret znači da daju više emocionalne podrške svojem roditelju nego on njima. Ili im se činilo da je njihov život bio samo čuvanje svog oca da se ne naljuti na obitelj.
„Radi se o osjećaju drame s kojim dijete osjeća da treba upravljati,“ kaže Behary. „Kako bi u tome uspjeli, doista moraju zanemariti većinu svojih dječjih potreba.“
Što možete učiniti: Uzmite si vremena da priznate kako je malo dijete još uvijek u vama, i zapitajte se koje su njegove ili njene potrebe još uvijek prisutne. Behary zagovara moć imaginacije - koje su potpomognute, možda, sa slikama iz djetinjstva - kako bi prihvatili emocionalne potrebe koje nisu primijećene i koje još uvijek nisu ispunjene od strane vaših roditelja.
„Ona još uvijek pati i treba joj netko da brine o njoj,“ kaže Behary. „Potrebno joj je da osjeti da je u redu. Ona mora znati da ima prava kao i drugi.“
5. Vi dobivate samopoštovanje jedino iz vaših postignuća.
„Dijete narcisa nauči da jedina stvar koja je važna je ono što stvorimo u svijetu, ne samo jednostavno življenje,“ tvrdi Behary. „[Ovo] je vrlo slično načinu kako se narcis može vidjeti u svijetu, iako djeca narcisa možda nemaju isti drsku vanjštinu - oni su više samostojeći, više samosadržani.
Što možete učiniti: Pokušajte suosjećati sa svojim roditeljem, predlaže Behary. Ne morate ga sažalijevati, no može biti od pomoći da emocionalno živite njihove osjećaje i izbore, da biste shvatili njihov način razmišljanja i odlučivanja, iako se ne slažete s njima. Zbog Beharyinoga rada s narcisima, ona razumije da oni često jako pate zbog toga što im se taktika preživljavanja koju su naučili u djetinjstvu vraća kao bumerang u odrasloj dobi.
Iako neki istraživači smatraju da postoji biološki temelj zbog kojeg su neki ljudi prijemčiviji narcisoidnosti od ostalih, drugi istraživači se slažu da poremećaj osobnosti proizlazi iz složene mješavine čimbenika koji uključuju iznimno oštro kritiziranje i/ili pohvale u djetinjstvu, što uzrokuje da dijete štiti svoje nisko samopouzdanje sa strogom i „savršenom“ osobnošću. To također ostavlja dijete u poziciji da ima veliku potrebu za pohvalom, divljenjem i laskanjem kako bi se osjećalo normalno, dok ih stvara posebno osjetljivima i na najmanje kritiziranje, naglašava se u Mayo klinici.
„Stalo mi je do narcisa s kojima radim jer oni pate unutar sebe,“ kaže Behary. „Ljudi će reći, 'previše si nježna prema njima', a ja odgovaram da ih smatram odgovornim za njihovo loše ponašanje, no ne osuđujem ih jer znam kako su formirani.“ Behary naglašava da iako narcisi nisu postali takvi njihovom vlastitom greškom, ipak je isključivo njihova odgovornost da poduzmu nešto vezano uz narcizam, a ne njihova djeca.
6. Nemate nikakvog osjećaja svoga ja, svojih želja, potreba i svojih ciljeva.
Znakovita osobina narcisoidnosti je grandioznost: mišljenja ili osjećaji da je netko superiorniji od drugih, iako ne postoje postignuća koja bi to mogla potkrijepiti. Narcisoidni roditelji sebe mogu videti kao dio elite, no zbog toga što nikada nisu postigli određenu razinu uspjeha, oni traže način da žive posredno preko svoje djece, objašnjava Behary.
„Mnoga djeca narcisoidnih roditelja će reći: 'Nisam siguran kako sam završio u ovoj karijeri jer nikada nisam znao što točno želim,'“ kaže Behary. Ili: 'Uvijek sam se osjećao da izigravam refleksiju moje majke, nego li sam bio samostalna osoba.'
Što možete učiniti: Razmislite da se držite podalje ili da uopće nemate kontakt s nasilnim ili manipulativnim roditeljima. Nisu svi narcisoidni roditelji nasilni, objašnjava Malkin. No roditelji s ekstremnim oblicima narcisoidnosti mogu navesti svoju djecu da se osjećaju isprazno, i nekada je najsigurniji način za djecu da limitiraju eksponiranje ovakvim toksičnim odnosima, pogotovo ako roditelji ne misle da imaju nešto zbog čega bi se trebali ispričati.
Malkin kaže da postoje tri znaka zbog kojih bi dijete trebalo smanjiti kontakt ili ga u potpunosti ukinuti sa svojim roditeljima: Zlostavljanje, Poricanje i Psihopatija. Nitko nikada ne bi trebao trpiti emocionalno ili psihičko zlostavljanje, i ako roditelji ne mogu priznati činjenicu da problem postoji, tada je vrlo mala šansa da će se ovakvo stanje promijeniti. Psihopatija, što u ovom slučaju izgleda kao obrazac od lako izgovorenih laži i bezočne manipulacije, ukazuje da roditelji ne samo da su loši u stavljanju u tuđu kožu - već možda pate od nedostatka empatije prema drugima te im možda čak nedostaje i savjest.
„Zlostavljači su stopostotno odgovorni za svoja zlostavljanja, i samo oni to mogu zaustaviti“, zaključuje Malkin. „Dok god to ne učine, interakcija s njima neće biti sigurna.“
Komentar: Za dublje razumijevanje ove teme pročitajte: „Narcisoidna obitelj: Dijagnoza i tretman“, Stephanie Donaldson-Pressman i Robert Pressman.