© SANA
Iz te pretpostavke da je ovaj rat već otišao predaleko, i da se sada mora stati na kraj nasilju i ubijanju, vjerojatno i dolazi taj naizgled pozitivni diplomatski angažman. Dakle, to je prva predodžba, ona koja nam sugerira kao da je rješenje zaista iza ugla, kao da će Amerikanci i Rusi napokon “sjesti za stol” i radosno poručiti svijetu “riješili smo sirijsku krizu!”.
Politički proces i trajne prepreke
Nažalost, postoji i druga predodžba i izgleda kako je ona znatno bliža stvarnosti. Naime, optimizam nam mogu podići događaji kao primjerice jučerašnji sastanak u Beču gdje su nazočni bili visoki predstavnici 19 svjetskih i regionalnih sila. Naizgled su svi složni da se rat u Siriji treba zaustaviti, da bi trebalo pokrenuti političku tranziciju koja bi stala na kraj sukobima.
Na trenutak smo optimistični, ali onda slijedi gorak povratak u stvarnost. Politički proces? Zvuči dobro, ali ta ideja je zvučala jako dobro i u ljeto 2012. kada su velike sile, na čelu s Rusijom i SAD-om, također govorile o tome.
Rješavanje ove sirijske tragedije je poput pokvarene ploče, jer na svaki izjavu “želimo političko rješenje” dolazi i naglo otriježnjenje od optimizma u izjavi “ali Assad mora otići” (s jedne strane, one američke) i “o Assadu će odlučiti sirijski narod” (s one druge strane, ruske).
Ista stvar desila se i jučer u Beču. Rečeno je kako je potrebno političko rješenje, ali iz SAD-a su odmah nakon toga poručili da takvo rješenje neće biti moguće bez odlaska Assada da bi Rusi još jednom potvrdili kako se na odlasku Assada ne može inzistirati već da o tome mora odlučiti sirijski narod.
Američka izjava je jasna, no što znači ruska? Ona zapravo znači da bi, prema njima, Assad morao biti dio političkog procesa, odnosno da bi morao imati pravo biti i kandidat na predstojećim, eventualnim, izborima, pa ako sirijski narod, što god ostatak svijeta o tome mislio, ipak odluči birati njega, neka tako i bude.
Mentalni eksperiment
Za one koji smatraju da je Bashar al-Assad najveći krvolok 21. stoljeća, ruski stav je apsurdan, poremećen i zločinački. Dobro, to je jedan stav i mada je induciran uvelike ratnom medijskom propagandom, pretpostavimo na trenutak da zaista jest tako, da je Assad zapravo masovni ubojica i diktator koji je spreman ubiti milijune vlastitih ljudi samo kako bi grčevito ostao na vlasti do zadnjeg daha.
Je li tako? Ako pratimo i drugu stranu priče, ne nužno kontrapropagandu, već recimo njegove brojne intervjue, ne stiče se nužno takav dojam o njemu, no, hajmo reći da nas je ipak zavarao i da je ipak krvolok. Recimo da je svo ovo vrijeme Assad lagao, a da je jedina istina ona koja dolazi iz Saudijske Arabije gdje se glave odrubljuju gotovo istim intenzitetom kao i među redovima ISIL-a. Pokušajmo s takvim mentalnim eksperimentom pa da vidimo gdje će nas dovesti.
Sirijski narod doživio je ogromnu tragediju jer za lidera ima okrutnog diktatora kojem ljudski život ne znači ništa, a kada su se pokušali pobuniti protiv njega on ih je počeo brutalno ubijati.
No, zašto nije svrgnut kada je buknula revolucija? Tvrdi se kako on brine samo za svoju religijsku sektu, alavite i da ima potporu samo od njih dok u isto vrijeme doslovno tlači sve ostale skupine, naročito sirijske sunite.
Kako se američko-saudijske tvrdnje raspadaju
Ovdje već naš ovaj mentalni eksperiment počinje ulaziti u probleme. Ovo što se tiče brutalnog gušenja ustanika možemo razumjeti i to je vrlo vjerojatno itekako točno. Kada su u proljeće 2011. krenule anti-vladine demonstracije vlasti u Damasku sigurno nisu pozvale prosvjednike na razgovor. Ovo nije ni Švicarska, ni Austrija, pa ni Libanon - ovo je ipak Sirija. Ovo je zemlja u kojoj demokracija ne postoji, ovo je zemlja u kojoj postoji (bar do nedavno, u vrijeme prvih demonstracija svakako) samo jedna stranka i samo jedan vladar.
Režim, diktatura... To su sve termini kojima se itekako može opisati sirijska vladajuća struktura. No, kada govorimo o razlozima zašto naš mentalni eksperiment počinje ulaziti u probleme, onda su ti razlozi ovdje vezani uz pitanje sektaške podjele. Kada bi bila istina da Assad na čelu s alawitima tlači sve ostale skupine u Siriji, to ne bi dugo potrajalo, zašto? Zato što je u Siriji 2011. živjelo 23 milijuna ljudi, a od toga svega 10% su alaviti, dok sunita ima oko 75%.
To je jedno viđenje. Ono drugo viđenje je pak nešto sasvim drugačije i govori nam da je Assad sekularni lider koji se s većinski sekularnim sirijskim stanovništvom bori protiv domaćeg i uvoznog religijskog ekstremizma i terorizma.
Organizacija najstrože nadziranih demokratskih izbora u povijesti svijeta
No, ostanemo još malo pri mentalnom eksperimentu i prvom viđenju situacije. Ostanimo pri tome da Assad nije sekularni lider i da je zapravo samo tipični krvolok koji ubija vlastiti narod da bi ostao na vlasti, odnosno ostanimo pri stavu kojeg već godinama propagiraju SAD, Saudijska Arabija, Katar, Turska, Francuska i Britanija.
Kako se to odnosi na političko rješenje? Zašto sirijski narod ne bi zaista mogao sam birati? Da, neki će reći kako se Assadu ne smije dati opcija kandidature na potencijalnim budućim izborima jer bi ih on osvojio na prijevaru. To bi bili lažni izbori, poput onih u Sjevernoj Koreji.
To je teško izvedivo? To je skupo? Nipošto! Nekoliko dana američkih i ruskih zračnih napada vjerojatno je daleko skuplje.
Dobro, sada se to kao ne može izvesti jer još uvijek postoji ISIL - jasno je da nećemo ISIL zvati na izbore! Ali ISIL će se riješiti već, biti će uništen ako bude postojala volja.
Oduzimanje izbora sirijskom narodu
Zašto onda ne, nakon rješavanja ISIL-a, organizirati izbore na kojima bi kandidat bio i Assad? Neka ga sirijski narod, na izborima koji bi bili najstrože nadzirani izbori u povijesti svijeta, oštro kazni. Neka potlačena, ubijana većina cijelom svijetu demokratskim putem pokaže koliko mrze svog diktatora i kako jedino karijeru koju za njega vide je karijera optuženika za ratne zločine pred međunarodnim sudom.
Čak i ako se borio za sekularni ustroj, nema veze, ako je sekularizam želio braniti genocid, zaslužio je kažnjavanje. No, umjesto da damo nekim militantima da ga likvidiraju, neka ga kazne kako spada - neka mu izbornim porazom zapečate sudbinu.
To je esencijalna dilema kada govorimo o Siriji - politička, moralna, praktička i svaka druga. Ako narod želi birati diktatora koji ih je ubijao jer oni tvrde da ih je zapravo branio od sila mraka, neka ga imaju. Ako žele da ode što prije, neka tako kažu cijelom svijetu.
Kako god okrenemo, dobro je da sirijski narod bira, a na tom putu stoji im, kada se sve zbroji i oduzme, primarno SAD koji im poručuje da ne mogu birati jer su oni već izabrali za njih.
Komentar: Bashar al Assad je jednom prilikom istaknuo da Rusija teži postizanju mira u svijetu, a to se, između ostalog, također može vidjeti po kategoričnom stavu predsjednika Putina kada kaže da samo i jedino sirijski narod ima pravo odlučivati o svojoj sudbini i nitko drugi.
SAD inzistira da sirijski predsjednik "mora otići" upravo zato što ne žele vidjeti na vlasti čovjeka kojeg njegov narod voli, koji je blizak trenutnim vlastima u Rusiji i koji neće prihvatiti uvjete koje oni postavljaju danoj državi i njenom vodstvu, što zapravo znači potpunu kontrolu. Volja naroda ne znači ništa vodstvu SAD-a, što je očito i iz njihovih postupaka prema Siriji i drugdje.