Nova studija brazilskih znanstvenika ukazuje na to da su neke vrste megafaune preživjele puno dulje nego što se dosad pretpostavljalo. Istraživači su otkrili fosilne dokaze koji osporavaju dosadašnje znanstvene pretpostavke o vremenu njihovog izumiranja.
foto
© MAURICIO ANTON/ZNANSTVENA FOTOTEKAU pleistocenskoj epohi, Južna Amerika je bila dom danas izumrlim životinjama, uključujući sabljozubu mačku smilodon, golemog kopnenog ljenjivca megatherium i macrauchenia nalik na ljamu
Opće je prihvaćeno da su golemi sisavci, poput mamuta, megaterija (divovskih ljenjivaca) i smilodona (sabljozubih tigrova), nestali na početku holocena, našeg trenutnog geološkog razdoblja koje je započelo prije otprilike 11.700 godina, nakon posljednjeg velikog ledenog doba.

Međutim, novija istraživanja pokazuju drukčiju sliku. Jedan od ključnih nalaza bilo je otkriće da su vunasti mamuti postojali sve do prije 4000 godina, čime je narušena prethodna hipoteza o naglom izumiranju.

Nova pitanja

Znanstvenici su pronašli dodatne dokaze da su divovski ljenjivci i životinje nalik devama preživjele u Južnoj Americi do prije otprilike 3500 godina. To otkriće otvara nova pitanja o uzrocima nestanka velikih životinja i ukazuje na to da se proces izumiranja nije odvijao istodobno u svim regijama.

Istraživanje je predvodio geolog Fábio Henrique Cortes Faria sa Saveznog sveučilišta u Rio de Janeiru. On i njegov tim analizirali su fragmente zuba fosiliziranih primjeraka megafaune, pronađenih na dva nalazišta u Brazilu - u Itapipoci i u dolini rijeke Mirande.

Među osam uzoraka koje su datirali metodom radioaktivnog ugljika, dva su pokazala znatno mlađu starost nego što se očekivalo. Jedan od njih pripadao je izumrloj američkoj ljami Palaeolama major, dok je drugi pripadao kamelidnoj vrsti Xenorhinotherium bahiense, životinji s nosom nalik tapiru.

Brojni uzroci izumiranja

"Dobivene starosti pokazuju da su posljednji pripadnici megafaune u Brazilu živjeli tijekom srednjeg i kasnog holocena", navode autori studije. Ako su ti sisavci onomad još postojali, to znači da su dijelili stanište s ljudima koji su u Južnu Ameriku stigli prije 20.000 do 17.000 godina.

To ukazuje na dulje razdoblje suživota, što dovodi u pitanje dosadašnje teorije o njihovom izumiranju. "U Južnoj Americi izumiranje megafaune pripisuje se brojnim uzrocima, uključujući ekološke i klimatske promjene, pa čak i kombinaciju tih faktora", objašnjavaju autori.

Jedna od teorija, poznata kao "hipoteza pretjeranog izlova" i "blitzkrieg teorija", tvrdi da su južnoameričku megafaunu izravno ugrozili ljudski lov i preoblikovanje krajolika. Međutim, novi dokazi dovode tu hipotezu u pitanje.

Dugotrajan proces

"Dobivene starosti, kao i arheološki dokazi, pokazuju da teorije pretjeranog izlova i blitzkrieg modela nisu održiva objašnjenja za izumiranje južnoameričke megafaune", pišu brazilski stručnjaci u svojoj novoj studiji.

Umjesto naglog izumiranja, moguće je da je proces trajao znatno dulje te da se odvijao postupno u različitim dijelovima svijeta. Postoji mogućnost da su određena područja Brazila služila kao utočište za pojedine vrste megafaune, omogućujući im dulji opstanak.

"Ova studija jasno pokazuje da je poznato pleistocensko-holocensko izumiranje bio dugotrajan proces smanjenja bioraznolikosti pleistocenskih sisavaca", zaključuje suautor studije Ismar de Souza Carvalho s istog sveučilišta.