NASA-ini podaci podupiru opažanja građana: Broj meteorskih vatrenih kugli raste eksponencijalno

Dr. M.A. Rose
Sott.net
Sub, 09 Sij 2016 20:05 UTC

© Sott.net

Eksplozija još jedne spektakularne meteorske vatrene kugle nad Bangkokom, Tajland, 2. studenog 2015.

SOTT.net je zadnji put 2013. godine detaljno pregledao učestalost meteorskih vatrenih kugli, koristeći podatke koje je prikupilo Američko meteorsko društvo (AMS). SOTT.net je istaknuo rast učestalosti pojavljivanja vatrenih kugli¹, te je postavio pitanje: "Što možemo očekivati od 2014.?"

Pa, rezultati su tu, a odgovor je jednostavan: uspoređujući 2014. s 2013., učestalost vatrenih kugli je porasla za 120%. Uspoređujući 2015. s 2014., vatrene kugle su porasle za 20%. To je značajan porast, i trebao bi privući mnogo pozornosti. Ako je i privukao, onda se to obavlja jako tiho iza zatvorenih vrata.

Od listopada 2013., web stranica spaceweather.com je objavljivala dnevne podatke iz NASA-ine All-Sky Fireball Network, mreže koja promatra, te dnevno izvještava o pojavljivanju vatrenih kugli nad SAD-om.²

Sjedinio sam oba skupa podataka - iz NASA-e i AMS-a - kako bih proizveo sljedeće dijagrame, uzimajući u obzir da se svaki skup podataka oslanja na različite definicije "meteorskih vatrenih kugli". Kliknite na dijagrame kako biste ih vidjeli u punoj veličini.

© Dr M.A. Rose

Sveukupni porast meteorskih vatrenih kugli nad SAD-om u zadnjih 10 godina

Zbog toga što koristimo dva skupa podataka donekle može biti nepodudaranja za podatke u periodu od 2013.-2014. Bez obzira na to, uzorak je odgovarajući: od 2010. godine nadalje, učestalost vatrenih kugli je rasla svake godine u eksponencijalnom stilu. Takva promjena je značajna i trebala bi privući mnogo medijske pozornosti i mnogo aktivnosti u promatranju prostora u blizini Zemlje.

Najznačajniji način za unijeti podatke je preko 12-mjesečnog pomičnog prosjeka, koji poravnava "nepravilnosti" i prikazuje bilo koje značajne promjene koje su se dogodile. Od sredine 2010., prosječan broj vatrenih kugli je značajno porastao, sve do kraja 2015. kada se pomični prosjek stabilizirao.

Sjedinjenje podataka u 6-mjesečni pomični prosjek otkriva asimetričnu distribuciju tijekom godine. Vatrene kugle se pojavljuju u većim brojkama u drugoj polovici godine. Ova razlika u distribuciji je značajno porasla nakon 2013. To jest, jedan dio svemirskog prostora postaje gust s prašinom i krhotinama, a Zemlja (i drugi unutarnji planeti Sunčevog sustava) se kreću kroz ovo područje svemira svake godine.

© Dr M.A. Rose

12-mjesečni pomični prosjek meteorskih vatrenih kugli nad SAD-om u zadnjih 10 godina

© Dr. M.A. Rose

6-mjesečni pomični prosjek meteorskih vatrenih kugli nad SAD-om u zadnjih 10 godina

Gledajući u NASA-ine podatke mjesec po mjesec, vidimo da je učestalost pojavljivanja vatrenih kugli najkoncentriranija od kolovoza do prosinca. Međutim, brojke za lipanj i srpanj su također u značajnom porastu, što sugerira da područje svemira iz kojeg krhotine asteroida i kometa pristižu do Zemlje (ili, alternativno, prostor u koji Sunčev sustav ulazi), raste u veličini:

© Dr. M.A. Rose

Porast vatrenih kugli u protekle 3 godine po promatranju NASA-e

Gdje ima meteorskog dima, ima i asteroida

NASA je također objavila podatke o otkrićima asteroida u blizini Zemlje (NEA-i) od 1995. godine do danas.³ Njihovi podaci prikazuju dosljedan porast broja asteroida od 1998. do 2013., te značajne poraste za 2014. i 2015., koji zasjenjuju velike poraste vatrenih kugli koje su zabilježene tijekom te dvije godine.

© Dr M.A. Rose

Porast asteroida u blizini Zemlje u zadnjih 20 godina

Još jedna izuzetna promjena je porast, od 2000. godine, novih mjeseca/satelita oko vanjskih planeta.⁴ Jupiter i Saturn su izgleda učinkovito zaštitili unutarnje planete Sunčevog sustava na način da su zarobili veće komade krhotina u svoja gravitacijska polja, pri čemu su dobili svoje nove satelite:

© Dr. M.A. Rose

Porast broja satelita oko vanjskih planeta Sunčevog sustava

Ovo bi moglo biti povezano s opadanjem, od 2000., u novim otkrićima velikih NEA-a (asteroida promjera većeg od 1 km):

© Dr. M.A. Rose

Veliki NEA-i

Kako bi saželi sve ovo, evo što možemo izvući iz tih skupova podataka:

1. Broj uočenih vatrenih kugli je polako rastao tijekom perioda od 2000. do 2011. godine. Poslije toga je broj brzo porastao, i štoviše, vrlo snažan porast je došao iz određenog područja. Većina se pojavila tijekom perioda od kolovoza do prosinca. Godine 2014. i 2015. su vidjele veliki porast broja vatrenih kugli
2. Broj NEA-a se bilježi od 1995. godine. Od 1998. do 2013. broj novootkrivenih asteroida je neumoljivo porastao, s najvećim porastima u 2014. i 2015. Uzorak odgovara onom zabilježenih vatrenih kugli
3. Broj otkrivenih velikih asteroida u blizini Zemlje je skočio u 2000., a zatim je opadao do 2010., nakon čega se stabilizirao
4. Saturn i Jupiter su počeli povećavati broj svojih satelita oko 2000./2001., a oko 2010. su se brojke stabilizirale

Bilo bi zanimljivo ucrtati pozicije velikih vanjskih planeta u odnosu na Zemlju tijekom tog perioda, te odrediti je li smanjenje velikih NEA-a u 2000. povezano s porastom satelita oko vanjskih planeta - to jest, zarobe li vanjski planeti veće krhotine/asteroide kada se nalaze na pravom mjestu u prostoru.

Intenzivniji meteorski pljuskovi i više "sporadičnih" meteora

Imamo ograničenu bazu podataka od NASA-e, no sljedeći meteorski pljuskovi su otkrili značajan porast broja vatrenih kugli u 2015. u usporedbi s 2014.:

• Perzeidi - od kometa 109P Swift-Tuttle
• Sjeverni Tauridi - ostaci kometa Encke. Za tauride i komet Encke se smatra da su dio mnogo većeg kometa koji se raspao prije 20 000 - 30 000 godina. Planetarne perturbacije su podijelile tok ostataka u dvije vidljive meteorske kiše (sjevernu i južnu).

Podaci iz 2013. samo pokrivaju drugi dio godine. Sljedeći meteorski pljuskovi su pokazali značajan porast broja vatrenih kugli u 2014. pri usporedbi s 2013., ali nisu pokazale značajan porast za 2015. u odnosu na 2014.:

• Geminidi - za razliku od većine meteorskih pljuskova, Geminidi nisu povezani s kometom nego s asteroidom 3200 Phaethon
• Perzeidi - komet 109P Swift Tuttle
• Orionidi - ostaci kometa 1P Halley
• Sigma Hidridi - pokazuju povećanje broja vatrenih kugli tokom svake godine
• Sigma Hidridi - slab pljusak. Za ove meteore se tvrdi da imaju brzinu "sličnu onoj Perzeida". Pretpostavlja se da je njihov izvor dugoperiodični komet, te da su ovo zadnji ostaci njegovog repa

Međutim, imajte na umu da je velika većina vatrenih kugli označena kao "sporadične", drugim riječima, nisu povezane s nijednim poznatim meteorskim pljuskom. Mogu se pojaviti u istom vremenskom razdoblju kao i poznati meteorski pljusak, ali putuju u različitim smjerovima i pojavljuju se u različitim područjima neba.

© Dr. M.A. Rose

NASA-ina identifikacija vatrenih kugli od listopada 2013. Primijetite da se većina njih nije mogla povezati s poznatim meteorskim tokovima...

© Dr. M.A. Rose

Od 2014. do 2015. NASA je zabilježila više od trostrukog porasta vatrenih kugli identificiranih kao Perzeidi

© Dr. M.A. Rose

Od 2013. do 2014. NASA je zabilježila više od dvostrukog porasta vatrenih kugli identificiranih kao Geminidi i Leonidi

© Dr. M.A. Rose

Od 2013. do 2014. NASA je zabilježila dvostruki porast vatrenih kugli identificiranih kao Tauridi. Od 2014. do 2015. dogodio se više nego trostruki porast

© Dr. M.A. Rose

Vatrene kugle Orionida

2015. godina je završila s oko 20% više vatrenih kugli u odnosu na 2014.:

© Dr. M.A. Rose

Kumulativni broj vatrenih kugli (SAD)

Što se to događa (u Sunčevom sustavu)?

Dakle, izgleda da se događa jedna od nekoliko stvari:

• Sunčev sustav se kreće u područje svemira gdje susreće veću količinu krhotina/asteroida, zajedno s repovima prašine/ostataka nekih kometa, na primjer Enckea
• Ili nešto tipa 'Nemesis'⁵ prilazi unutarnjim planetima Sunčevog sustava i utječe na putanje kometa/asteroida iz Kuiperovog pojasa i/ili Oortovog oblaka.
• Ova dva scenarija nisu međusobno isključiva: prvi scenarij bi također mogao biti okidač drugog

Hipoteza 'Nemesis'^6,7 predlaže da Sunce ima zvijezdu pratioca - smeđeg ili crvenog patuljka - u jako eliptičnoj orbiti koja periodično remeti komete/asteoride u Oortovom oblaku, izazivajući veliki porast broja kometa koji posjećuju unutarnje planete Sunčevog sustava, te posljedični porast udara na Zemlju.

NASA-in teleskop WISE (Wide-field Infrared Survey Explorer) još nije opazio Sunčevog pratioca 'Nemesisa' - tako nam bar tvrde - ali WISE je otkrio nekoliko smeđih patuljaka u susjednim zvjezdanim sustavima.⁸

U novije vrijeme Napier je, zajedno s drugima⁹, objavio rad koji ističe značaj Kentaura u Oortovom oblaku. Kentauri su ogromni kometi u transneptunskoj regiji koji bi se, ako se izbace iz svojeg položaja prema unutrašnjosti Sunčevog sustava, mogli raspasti i dovesti do povremenih, ali dugih bombardiranja unutarnjih planeta Sunčevog sustava, čak i kroz period od 100 000 godina. Njihov početni paragrafi su vrijedni ponavljanja:

Živimo li u opasnim vremenima? Rizik za civilizaciju od udara asteroida i kometa je postao priznat tek u zadnjih par desetljeća. Programi nadgledanja Zemljine okoline poput NASA-inog Spaceguarda nastoje mapirati objekte blizu Zemlje (NEO-e) kako bi kvantificirali rizik po Zemlju. No, odražava li trenutni broj NEO-a svu populaciju tijekom vremena? Argumentiramo da je populacija varijabilna, te da procjene rizika vanzemaljskih udara koji su bazirani samo na broju asteroida u blizini Zemlje, podcjenjuje njenu prirodu i magnitudu kroz vremenske raspone reda 10 000 godina, drugim riječima, radi se o intervalu od interesa i važnosti za našu civilizaciju.

Varijabilnija, ali značajna prijetnja dolazi od Kentaura, ogromnih kometa koji potječu iz transneptunske regije i koji općenito dosežu planete unutarnjeg Sunčevog sustava preko kratkoročnih, dinamički nestabilnih boravišta u predjelima vanjskih planeta Sunčevog sustava. Raspadanje takvih divovskih kometa bi proizvelo povremene, ali odužene periode bombardiranja koji traju i do 100 000 godina. Događaji masovnih izumiranja/geoloških promjena na Zemlji pokazuju takav uzorak, kao i nivoi prašine i meteorida u gornjoj atmosferi. Tokom zadnjih 10 000 godina, Zemlja je proživljavala povremene dolaske prašine, meteorida i krhotina kometa iz raspada kometa 2P/Encke, zarobljenih unutar orbite Jupitera.

Napier i ostali su nadalje istaknuli da su se "Sva tri velika udara 20. stoljeća (Tunguska, Britanska Gvajana, rijeka Curuçá) poklapala s našim prolaskom kroz velike meteoroidne tokove (Beta Tauride, Geminide i Perzeide)". Trenutno imamo značajne poraste vatrenih kugli među Perzeidima i sjevernim Tauridima.

Morat ćemo jednostavno vidjeti što nam je 2016. spremila, ali do sada, u prvom dijelu siječnja, uzorak već izgleda kao... nastavak porasta broja vatrenih kugli:

© Dr. M.A. Rose

Kumulativni prikaz vatrenih kugli (NASA)

Reference

1. "2013 saw a dramatic increase in meteor fireballs - What does 2014 have in store?", Philipos Moustaki, SOTT.net, 12. siječnja 2014.
2. NASA-ina mreža All Sky Fireball Network
3. NASA-in Near Earth Object Program
4. "Planetary Satellite Discovery Circumstances" NASA-inog JPL-a
5. "Nemesis: Does the Sun Have a 'Companion'?" Space.com, 25. ožujka 2010.
6. Whitmire, D.P. & Jackson, A.A. (1984.), "Are periodic mass extinctions driven by a distant solar companion?". Nature 308 (5961): 713 - 715
7. Davis M., Hut P., Muller R.A. (1984.), "Extinction of species by periodic comet showers". Nature 308 (5961): 715 - 717
8. "NASA Discovers Coldest Brown Dwarf Neighbor of the Sun", space.com, 28, travnja 2014.
9. Bill Napier, David Asher, Mark Bailey & Duncan Steel, "Centaurs as a hazard to civilisation", Astronomy & Geophysics 56.6 (2015.), 18-23