© www.thecommonsenseshow.com"Velika šahovska ploča" i Velemajstor
Ovaj članak je dio serije članaka o spletkarenju Zapada kako bi potaknuo nemire i destabilizirao nacije BRICS-a u pokušaju da se osigura nastavljanje zapadnjačke ekonomske i političke kontrole nad Globalnim Jugom. Prva dva dijela, fokusirana na Brazil i Južnoafričku Republiku, mogu se pronaći ovdje i ovdje. U nastavku slijedi: Dio II o nasrtaju na Rusiju, koji se fokusira na političke, psihološke i vojne aspekte koji idu u tandemu s ekonomskim pohodom na Moskvu.
SAD-NATO Imperij, sa svojim centrima moći u Washingtonu, na Wall Streetu, te u Londonu, u ofenzivi je protiv zemalja BRICS-a. Ovaj napad poprima razne oblike, svaki od kojih je skrojen sukladno specifičnoj meti.
Baršunasti državni udar koji je u tijeku u Brazilu nedavno je ušao u novi stadij s opozivom predsjednice Dilme Rouseff iz Radničke stanke lijevog krila. Istovremeno se nastavlja destabilizacija vlade Južnoafričke Republike predvođene ANC-om, političke sile se grupiraju kako bi uklonile predsjednika Jacoba Zumu. Ove dvije situacije jasno oslikavaju moćne oblike subverzije pomoću političkih formacija i pokreta financiranih sa Zapada koji se angažiraju protiv Brazila, Rusije, Indije, Kine i Južnoafričke Republike, bloka nastupajućih ekonomija također znanih kao BRICS.
Međutim, kada je u pitanju velika zemlja poput Rusije, sa svojim golemim vojnim potencijalima, s konsolidiranim i fantastično popularnim rukovodstvom, te s rastućim antagonizmom prema Zapadu, raspoloživi alati Imperija za podrivanje i destabilizaciju na izvjestan su način ograničeniji. Doista, u kontekstu Rusije, izlika popularne općenarodne pobune nije primjenjiva, pa je stoga ovo oružje iz imperijalnog arsenala poprilično otupljeno. No, postoje druge, jednako potentne (i jednako opasne) metode za postići željeni učinak.
Rusija je meta asimetrične kampanje destabilizacije iz više smjerova, koja je upregnula ekonomske, političke i psihološke oblike ratovanja, od kojih je svaki specifično konstruiran da Kremlju nanese maksimalnu štetu. I dok su rezultati ovog višesmjernog napada raznoliki, a krajnji učinak biva predmetom mnogih rasprava, Moskva je, bez sumnje, nulta točka u globalnom nasrtaju na zemlje BRICS-a.
Ekonomski rat: Udaranje u Rusiju gdje je ranjiva
© AP Photo/Sergey Ponomarev
Rusija se desetljećima previše oslanjala, ako ne i u potpunosti ovisila, na prihode iz energetskog sektora da bi održavala vlastiti ekonomski rast i financirala svoj proračun. Prema američkoj Upravi za energetske podatke i ruskoj Federalnoj carinskoj službi, prodaja nafte i plina iznosila je 68% od ukupnih ruskih prihoda od izvoza u 2013. S više od dvije trećine od ukupnog izvoznog prihoda i otprilike 50% od federalnog proračuna, 25% od ukupnog BDP-a da ne spominjemo, dolazi od naftnih i plinskih prihoda i sam ruski ekonomski opstanak je isto toliko ovisan o energiji koliko i skoro bilo koje zemlje u svijetu.
U tom svjetlu, nije nikakvo iznenađenje da je pad cijena nafte tijekom 18-mjesečnog perioda od travnja 2014. do siječnja 2016., gdje su cijene potonule sa 105$ za barel na ispod 30$ za barel, prouzročio ogromnu ekonomsku nestabilnost u Rusiji. Čak su se i brojni vodeći ruski dužnosnici složili da je negativni učinak po rusku ekonomiju značajan, blago rečeno.
Na svjetskom ekonomskom forumu u siječnju, bivši ruski ministar financija Aleksej Kudrin je objasnio da ne samo da je pad cijena nafte teško pogodio rusko gospodarstvo, nego i da najgore možda tek dolazi. Kudrin je istaknuo mogućnost da cijene padnu još više, vjerovatno čak i ispod 20$ za barel, te je upozorio da će udar na ekonomiju biti znatan. Točnije, nije to samo gubitak prihoda, nego negativni učinak na osobna primanja i valutu što je zabrinulo mnoge ekonomske analitičare i političke predstavnike.
Prema Ruskoj federalnoj statističkoj službi, stvarna primanja ruskih radnika osjetno su smanjena od kraja 2014. godine, sa oštrijim padovima tijekom 2015. nastavljenima i u 2016. Osjetili su to obični Rusi, čije su plaće stagnirale dok je inflacija uzrokovala da cijene strelovito rastu i koji su morali trpjeti stezanje remena u pogledu osobne potrošnje, te na državnoj razini, gdje je ruska vlada bila suočena sa mogućim velikim proračunskim minusom za 2016. godinu.
Međutim, mora se napomenuti da su protekli mjeseci svjedočili poboljšanju u relativnoj izvedbi rublje, no dugoročne prognoze stručnjaka ostaju sumorne. Ovo je navelo brojne ruske analitičare i kreatore politike da se opetovano zalažu za smanjenu ovisnost o prihodima od energije. Argumentiraju da bi sadašnja klima mogla prisiliti na ekonomsko restrukturiranje dalje od kritičnog energetskog sektora. Neovisno o Kudrinu, zamjenik premijera Jurij Trutnev iznio je prijedlog potencijalne "strukturne ekonomske reforme", isto kao i Vladimir Mau iz Ruske predsjedničke akademije za nacionalnu ekonomiju i javnu upravu.
Pišući ranije ove godine za Vedomosti, vodeću rusku poslovnu publikaciju, Mau je pojasnio:
Potražnja za naftom kao sirovinom ovisi o tehnološkom napretku... I nije sasvim izgledno da će nafta kao gorivo uvijek biti tražena u periodima gospodarskog rasta. S promjenom tehnološkog modela, nije isključeno da će nafta postati samo roba na lageru namijenjena energetskoj i kemijskoj industriji.Ovaj potonja stavka - kako se nafta koristi u odnosu na tržište - se najviše ističe; drugim riječima, radi se o financijalizaciji nafte. No analiza mora ići korak dalje i istražiti kako je financijalizacija, u stvari, proces pretvaranja te sirovine u vrstu oružja kako cijene nafte sve više postaju igračke moćnih financijskih institucija, naročito važnijih banaka sa Wall Streeta i u Londonu. A to više nije teorija zavjere.
Kako je Wall Street ciljao Rusiju koristivši naftu
U srpnju 2013. godine, senator Sherrod Brown, predsjedavajući Senatskog bankarskog pododbora za financijske ustanove i zaštitu potrošača, pokrenuo je saslušanje da ispipa tek koliko su važnije banke sa Wall Streeta povezane sa zadržavanjem stvarnih količina nafte, te njihovu postojeću sposobnost da manipuliraju cijenama nafte. Zaključci sa saslušanja, koje mnogi analitičari dobro upoznati sa predmetom smatraju vrijednima svake osude, potaknuli su istragu od strane stalnog senatskog pododbora za istrage, objavljenu kao "Povezanost banaka sa Wall Streeta sa robnim sirovinama."
Izvješće je izdvojilo samo jednu od velikih banaka, Morgan Stanley, ističući:
Jedna od primarnih fizičkih aktivnosti Morgan Stanleya s naftom bila je da sklone goleme količine nafte u spremišne kapacitete smještene unutar Sjedinjenih Država i u inozemstvu. Po Morgan Stanleyu, samo na području New York - New Jersey - Connecticut, do 2011. godine, imali su u zakupu prostora za skladištenje nafte s ukupnim kapacitetom od 8,2 milijuna barela, povećavši na 9,1 milijuna barela u 2012., pa potom smanjivši na 7,7 milijuna barela u 2013. Morgan Stanley je također imao spremišne kapacitete u Europi i Aziji. Prema Federalnim rezervama, do 2012., Morgan Stanley je imao 'aktivne zakupe na više od 100 polja prekrivenih s rezervoarima za naftu sa 58 milijuna barela spremišnog kapaciteta globalno.'Pam i Russ Martens s vrlo respektirane web-stranice za financijske analize WallStreetOnParade.com jezgrovito su zabilježili u svojoj analizi ovog problema: "Uz financijske derivative i 58 milijuna barela fizičkog spremišnog kapaciteta, možda ne bi bilo tako teško manipulirati tržištem nafte."
Zaista, sami obujam tržišnog utjecaja Morgan Stanleya demonstrira očitu činjenicu da su glavne banke Wall Streeta, i njihova svojta u londonskom Cityju, u stanju značajno utjecati na globalne cijene koristeći višestruke poluge poput zaliha i derivativa, između ostalih.
Smiona iskrenost senatskog izvješća najvjerovatnije je glavni razlog što su ga korporativni mediji propustili prenijeti u cijelosti. Kao što je zabilježeno u izvješću:
Uslijed svojih aktivnosti s robnim sirovinama, Goldman, JPMorgan i Morgan Stanley su izazvali povećane financijske i operacione rizike zajedno s rizikom od katastrofičnog događaja, suočili se sa optužbama za nekorektne trgovinske povlastice, sukobe interesa i manipulaciju tržišta, te intenzivirali probleme time što su bili preveliki da bi im se stalo na kraj ili dovelo u red, uvodeći nove sistemske rizike u sam financijski sustav SAD-a.No možda najzaprepašćujuća je ova izjava Normana Baya, direktora Ureda za provedbu pri Federalnoj komisiji za energetsku regulativu, iz siječnja 2014., koji je svjedočio pred Odborom za bankarstvo i financijske ustanove te Pododborom za zaštitu potrošača. On je jednostavno ocrtao kako velike banke manipuliraju globalnim naftnim tržištima:
Osnovna stvar neophodna za razumijevanje mnogih od naših slučajeva manipulacije je ta da su financijska i tržišta energetskim sirovinama međusobno povezana... manipulator može iskoristiti realna trgovanja (ili druge energetske transakcije koje utječu na stvarne cijene) da mijenja cijene na način koji odgovara njegovoj ukupnoj financijskoj poziciji. Jedan koristan način gledanja na manipulaciju je da je stvarna transakcija 'alat' koji se koristi kako bi se 'ciljala' cijena sirovine.Kada netko uzme u obzir koliko mnogo utjecaja te velike banke imaju na globalne cijene, skoro je samo po sebi evidentno da bi bile u stanju upotrijebiti cijene nafte kako bi sprovele političku i geopolitičku agendu. S ovim na umu, izgleda poprilično sumnjivo (najblaže rečeno) što se kolaps cijene nafte izravno poklopio s ruskim potezom da aneksiraju Krim i istaknu svoju dominaciju nad svojom sferom utjecaja, praktički time u Ukrajini zaustavljajući NATO-vu ekspanziju dalje prema istoku.
Zabavno je kada netko pročita izvještavanje New York Timesa ovog mjeseca da "jednostavna ekonomija" objašnjava pad cijena nafte. U biti, jasno je da je upravo suprotno: Kolaps nafte je rezultat financijske manipulacije Wall Streeta u službi sveobuhvatnije agende Imperija.
I zaista, krajem 2014. ruski predsjednik Vladimir Putin je jasno implicirao da je pad nafte imao više veze s političkim odlukama nego s ekonomskim faktorima. Putin je otvoreno teoretizirao:
"Mnogo je rasprava o tome što uzrokuje (smanjenje cijene nafte). Da li bi to mogao biti sporazum između SAD-a i Saudijske Arabije da se kazni Iran i negativno utječe na gospodarstva Rusije i Venezuele? Mogao bi."Naravno, Putin nije bio sam u takvoj procjeni, mnogi međunarodni promatrači su širili "teorije zavjere" o dosluhu između SAD-a i Saudijske Arabije da se namjerno strmoglavi cijene nafte na način da se proizvodnja ne sreže usprkos svim tržišnim pokazateljima koji ukazuju na nužno smanjenje. S američko-ruskim odnosima koji su dosegli najnižu točku upravo u tom trenutku, a s Venezuelom i Iranom također na popisu neprijatelja, nije nikakvo iznenađenje što su brojni analitičari širom svijeta zaključili da su Washington i Rijad kovali zavjeru u vezi nafte iz političkih razloga.
Naravno, drugi važniji negativan učinak potonuća nafte po Rusiju ima veze s rastućim energetsko-trgovinskim odnosima između Rusije i Kine. Nakon najavljenih golemih naftnih i plinskih sporazuma između Rusije i Kine u 2014. - dogovora vrijednih stotine miijardi dolara tijekom sljedeća tri desetljeća, čini se da je Washington procijenio da iako ne može spriječiti dogovore da se provode dalje, mogao bi ih potkopati tako što će iz temelja mijenjati računicu rusko-kineskih sporazuma preko rušenja cijena nafte. Na taj način, ne samo da su ugovori učinjeni manje profitabilnima za Rusiju, sada su izloženi i opadajućoj potražnji iz Kine koja prolazi kroz usporavanje vlastitog gospodarstva.
Komentar: U stvari, SAD uviđa ono što je već svima očito i zbog toga 'ruši figure na šahovskoj ploči' radije nego da izgubi svoj hegemonistički status, kao što je Joe Quinn obrazložio:
Svatko tko istražuje i razumije prirodu tih "elita" o kojima govorim, zna da to nije tip ljudi koji jednostavno prihvaća poraz, čak i kad im je ispred nosa. Oni su poput vrlo narcisoidnog šahista koji, vidjevši da mu slijedi šah-mat, izabire baciti sve figure s ploče (i možda zapaliti ploču... i dvoranu) radije nego trpjeti sramotu poraza. Tada se može tvrditi, "vidiš, nisi pobijedio, morat ćemo početi iznova". Analogija sa šahom je prikladna, s obzirom da je jedan od glavnih eksponenata Mackinderovih teorija o euroazijskoj strategiji Zbigniew Brzezinski, autor knjige The Grand Chessbord (Velika šahovska ploča, op. prev.) u kojoj je napisao: "Imperativ je da se ne pojavi nikakav euroazijski izazivač koji je sposoban dominirati Euroazijom i koji će na taj način osporavati Ameriku."
Ukratko, pokušaj Rusije da se oslobodi svoje ovisnosti o prihodima od prodaje plina Europi pomjerajući fokus prema istoku ostavio je Moskvu sputanu. Suočivši se s izgledima za značajno manju zaradu nego što je očekivala uprihoditi iz dogovora s Pekingom, Rusija je prisiljena uskladiti svoje vlastite procjene i perspektivu za nadolazeće godine.
Sankcije: Još jedno ekonomsko oružje
Sveukupni negativni učinak Zapadnih sankcija protiv Rusije je žestoko raspravljana tema. Ruski mediji nastoje umanjiti težinu udara sankcija, dok zapadnjački mediji predočavaju sliku skorašnjeg kolapsa. Napomenimo samo, Paul Krugman, vodeći liberalni katastrofičar, prognozirao je 2014. u New York Timesu da će 'Putinov mjehur prsnuti', upozorivši da se Rusija kreće prema ekonomskom rasapu zahvaljujući smjelom režimu sankcija kojeg je nametnuo neustrašivi čelnik predsjednik Barack Obama.
U stvarnosti, sankcije su imale nedovoljno brzog, direktnog negativnog učinka na rusko gospodarstvo, no indirektne naknadne posljedice mogle bi biti značajne, posebno tijekom srednjoročnog i dugoročnog razdoblja. Prošle godine MMF je objavio izvješće, napomenuvši:
Procjene MMF-a sugeriraju da su sankcije i kontra-sankcije možda inicijalno smanjile BDP za 1 do 1,5 posto. Dugotrajne sankcije bi mogle pojačati već opadajući rast proizvodnje. Kumulativni pad učinkovitosti bi mogao narasti do 9 posto BDP-a u srednjoročnom razdoblju. Međutim, autori izvješća podvlače činjenicu da su ovi na modelu bazirani rezultati podložni značajnim neizvjesnostima.No, gledajući dalje od samih brojeva, pojedinac mora razumjeti da preporučene političke smjernice koje je istaknuo MMF i vodeći ekonomisti u svijetu možda zapravo i jesu stvarni ciljevi Zapada.
MMF je preporučio "reformiranje mirovinskog sustava" (čitaj: smanjenje penzija), smanjenje subvencija za energiju, smanjenje poreznih olakšica i druge mjere, dok su istovremeno sugerirali da obrazovanje, zdravstvena skrb i javne investicije budu zaštićeni. Međutim, između redaka ovih preporuka se iščitava da su mjere štednje, koje po samoj svojoj definiciji izgladnjuju javne programe od prijeko potrebnog financiranja, pravi put za Rusiju.
Vjerovatno ima strateških planera u Washingtonu koji shvaćaju da model političke subverzije upotrijebljen u Brazilu i Južnoafričkoj Republici jednostavno neće funkcionirati u Rusiji. Ako ništa drugo, propali protesti "Bijele revolucije" s kraja 2011. godine, predvođeni ruskim liberalima i raznim pro-zapadnjačkim političkim snagama, nedvosmisleno su demonstrirali da je ruska država bila spremna spriječiti upravo takvu vrstu ishoda.
I tako se čini da su oni koji su igrali na onome što je bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski slavno nazvao "Velika šahovska ploča" povukli svoje poteze kako bi Rusiju ekonomski stjerali u kut. Je li takva strategija bila, ili će biti učinkovita po svoj prilici ovisi o perspektivi. Dok to samo po sebi neće ostvariti zapadnjačke puste snove o promjeni režima u Rusiji, elita Imperija hrli u kolektivni nasrtaj na Rusiju, i općenito na BRICS, da obave ono što sama politička subverzija nije uspjela.
Eric Draitser je geopolitički analitičar sa sjedištem u New Yorku, te utemeljitelj StopImperialism-a.
Komentar: Rušenje Rusije ovisi o dugoročnim/dalekosežnim strategijama koje uključuju neočekivane poteze, višestruko preslagivanje naizgled nepovezanih manevara, suzavjerenike od povjerenja u nekoliko odvojenih - čak i nepovezanih - sektora, učinkovitu propagandu, obmane i laži. Subverzija nikad nije pravolinijska, nikad se u potpunosti ne otkrije niti se stvari povežu dok već šteta nije učinjena i novi šahovski potezi povučeni.
Je li Putin na visini zadatka? Za sada, čini se da jest.