Joža Mercinger
Joža Mercinger
Tako se samo skriva ono što misliš da bi trebalo uraditi, ali ne smeš da kažeš, jer se iza toga krije smanjenje plata, socijalnih prava, otpuštanje, smanjenje penzija... Mere štednje su pogrešne, jer smanjuju tražnju. One ne mogu ništa drugo nego smanjiti rast. Očekivanje da će privreda rasti bez tražnje stanovništva ili države je iluzorno. Nikada nemojte verovati bajkama da će strani investitori spasiti vašu privredu! Oni mogu da pomognu, ali i da naštete. Uostalom, oni i dolaze sa jasnim i legitimnim interesom - da mnogo zarade.
Ove reči Jože Mencingera, prvog vicepremijera i ministra ekonomije Slovenije nakon proglašenja nezavisnosti, sigurno se neće svideti dosadašnjem i budućem premijeru Srbije Aleksandru Vučiću, koji je prošle sedmice izjavio da bi voleo da udvostruči subvencije kojima nastoji da privuče što više stranih investitora.

Te reči, međutim, nisu bile upućene Vučiću, jer ih je Mencinger izgovorio pre skoro 16 godina. NIN ih je objavio u rubrici "Izjave nedelje" u broju od 26. oktobra 2000, dakle samo tri sedmice posle 5. oktobra. U međuvremenu se u Srbiji mnogo toga promenilo, ali ne i stav Jože Mencingera, člana Evropske akademije nauka i umetnosti, o značaju i efektima stranih investicija.

Srpska javnost se još seća duela Mencinger - Vučić od pre dve godine, kada je Politika prenela delove Mencingerovog intervjua za Radio Slobodna Evropa pod naslovom "Uspori, Vučiću", na šta je premijer Srbije odgovorio autorskim tekstom "Ubrzaj, Srbijo"!

Na tvorca slovenačkog ekonomskog čuda i nekadašnjeg člana Saveta Centralne banke Slovenije često su se ljutili i u sedištu Evropske unije, zbog poređenja EU sa bivšom Jugoslavijom. Ni u Evropskoj centralnoj banci baš nije rado viđen gost, jer je ECB uporedio sa Narodnom bankom Jugoslavije, uz obrazloženje da je i ona počela da štampa novac - bez pokrića.

Mnogo bolje od kolega iz sveta, pa i ekonomskih nobelovaca, procenio je do kada će trajati ekonomska kriza. Dok su drugi licitirali datumima, Mencinger je pre nekoliko godina za NIN objasnio da će kriza trajati - dok se na nju ne naviknemo!

Dobar je poznavalac ekonomskih prilika u regionu, diplomirao je prava u Ljubljani, magistrirao ekonomiju u Beogradu, doktorirao u Pensilvaniji, bio rektor Univerziteta u Ljubljani, gostujući profesor Univerziteta u Pitsburgu, naučni saradnik Međunarodnog centra za ekonomska istraživanja u Torinu, direktor Ekonomskog instituta u Ljubljani, urednik mesečnika Privredna kretanja Jugoslavije, a poslednjih godina se i politički aktivirao.

Nekoliko dana posle prevremenih izbora, dok se čeka konstituisanje novog saziva srpskog parlamenta, kojem će dosadašnji premijer predstaviti svoj novi kabinet i program njegovog rada, Mencinger je bez mnogo oklevanja pristao da za NIN pojasni šta bi nova vlada trebalo da uradi na početku svog mandata.

- Pre nekoliko godina ste za NIN rekli da će "kriza proći kad se na nju naviknemo". S obzirom na to da se još nismo navikli, znači li to da će kriza trajati još, i koliko dugo?

Dok se na nju ne naviknemo kao na nešto što postaje normalno. Sada su to veoma skroman privredni rast ili stagnacija, a nekada su bile normalne stope rasta više od četiri procenta. No, možda su one bile nenormalne, jer su se bazirale na stvaranju ponude i to prebacivanjem ponude u zemlje s niskom cenom "radne snage", uz istovremeno stvaranje tražnje kreditiranjem.

- Premijer i Vlada Srbije tvrde da bržeg oporavka nema bez privlačenja stranih investicija, dok vi tvrdite da su takve nade iluzorne. Zašto?

Meni se stalno nameće da sam iz ideoloških razloga protiv stranih investicija. Ne, nisam, samo tvrdim da je oslanjanje razvoja na strane investicije iluzorno. Pogotovo ako se radi o prodaji kapaciteta, jer to na dugi rok pogoršava platni bilans. Stranci dolaze iz dva razloga koji stvaraju profit - zbog tržišta ili jeftinog rada. Mislim da je prvi razlog značajniji, a ujedno mislim da Srbija sa društvenim proizvodom od 33 milijarde evra i sedam miliona stanovnika nije naročito veliko tržište, niti ima veoma jeftinu "radnu snagu". Uz to, ne znam koliko je ostalo privrednih kapaciteta koje možete prodati.

- Ostao je Telekom, a premijer Srbije je u nekoliko navrata ponovio da se kaje što ga nije prodao. Da li je to bila greška i zašto se protivite prodaji imovine?

Ne znam zašto se kaje, jer ne znam ni cenu koju bi postigao, niti znam da li Telekom pravi gubitke ili profite. Što se mene tiče, ja se i dalje protivim rasprodaji proizvodnih kapaciteta strancima, što nazivaju saradnjom sa "strateškim partnerima". I u Sloveniji se i to bez potrebe, koja možda postoji u Srbiji, da se dobije novac, rasprodaje državna imovina i to iz ideoloških razloga, kao da privatizacija ulazi u deset božjih zapovesti. Tvrdi se da treba odlepiti politiku od privrede, što je glupost - mesto politike je da štiti slabog od jakog i javnu korist od privatne. Ne mislim, naime, da se maksimiranje privatnih koristi automatski pretvara u maksimiranje društvenih koristi, što misli veliki deo ekonomista.

- Kako vi gledate na to što Srbija ima zaključen trogodišnji aranžman sa MMF-om, koji važi do kraja 2017, a njegov prvi cilj je da se smanji budžetski deficit ispod tri odsto bruto domaćeg proizvoda, a ne da se poveća zaposlenost i ubrza oporavak? Tim pre što je Srbija 2014. završila u recesiji, sa padom BDP-a od 1,8 odsto, a lane je imala rast od 0,8 odsto?

Trogodišnji aranžman Srbije očigledno spada u vrstu tradicionalnih aranžmana, koje MMF nameće decenijama svima koji su prinuđeni da sklapaju stendbaj aranžmane, da bi došli do njegovih kredita. Već desetljećima je, takođe, jasno da je takva politika besmislena, da ne omogućava rast, nego povećava siromaštvo i zavisnost od međunarodnog kapitala. Ovo drugo je možda i jedan od ciljeva MMF-a. I Fond mora da opravda svoje postojanje i dobro plaćen posao stotinama direktora, konsultanata i službenika.

Cilj da se deficit svede na tri odsto BDP-a je sasvim proizvoljan. Da li je manjak u budžetu visok ili nizak, zavisi od stanja u privredi, stope privrednog rasta, od kamatnih stopa i puno drugih stvari. Kakav je deficit i da li je javni dug podnošljiv zavisi od toga ko ga finansira. Dug od 270 odsto BDP-a u Japanu, na primer, nije problematičan, jer ga finansiraju Japanci, a zbog niskih kamata i stagnacije on stvara samo malu i sasvim podnošljivu preraspodelu unutar Japana. Drugačija je situacija ukoliko se radi o finansiranju javnog duga iz inostranstva.

- Da li bi onda, po vašem mišljenju, trebalo prekinuti mere štednje i da li je moguć brzi oporavak uz mere fiskalne konsolidacije?

U savremenim privredama, u kojima je rast BDP-a određen potražnjom, a ne ponudom, mere štednje su po definiciji pogrešne, jer smanjuju tražnju. One ne mogu ništa drugo nego smanjiti rast - ako nema potražnje, nema ni rasta! Veličina društvenog proizvoda je, naime, suma tražnje stanovništva, države, investicija i platnog bilansa. Ako nema potražnje, nema ni investicija, makar kamatna stopa bila i nula. Očekivanje da će privreda rasti bez tražnje stanovništva ili države je iluzorno. Ukoliko se ne radi o veoma maloj privredi, kao što je na primer slovenska, koja sada ostvaruje suficit u platnom bilansu od šest odsto BDP-a, domaću tražnju ne može zameniti strana potražnja. Uz to moraš imati i proizvode koje možeš nekome prodati.

- U Srbiji se već godinama odlažu strukturne reforme, a naš premijer je nedavno rekao da "nije imao snage" da sredi stanje u javnim preduzećima. S obzirom na to da će on biti i novi premijer, kakva se poruka šalje javnom sektoru tim priznanjem?

Priče o strukturnim reformama su glupost, odnosno prikrivanje onoga što misliš da bi trebalo uraditi, ali ne smeš direktno da kažeš, pa to kriješ nekakvim neutralnim izrazom. Koliko znam, iza "strukturnih" reformi skriva se smanjenje plata, socijalnih prava, otpuštanje, smanjenje penzija i slične stvari. Da premijer kaže da "nije imao snage" da sredi stanje u javnim preduzećima sasvim razumem, no ne znam šta bi trebalo srediti. Pa i sam radi u javnom sektoru! Barem dosada sigurnost radnog mesta bila je privilegija nas koji smo radili u javnom sektoru, no ona se smanjuje ili više ne postoji. U javnom sektoru sam kao profesor radio 46 godina, a visoko školstvo sigurno je deo javnog sektora s najviše slobode. Upravo zbog slobode za sve to vreme nisam bio nijedan dan službeno bolestan, niti sam znao koliko imam godišnjeg odmora.

- Šta je, po vašem mišljenju, glavni zadatak izvršne vlasti u ovom trenutku - smanjenje deficita i obaranje javnog duga ili brži privredni oporavak; stabilnost cena ili povećanje zaposlenosti? Jesu li to kontradiktorni ciljevi i šta bi trebalo da budu prioriteti?

Da, ciljevi su kontradiktorni. Po mom mišljenju, osnovni ciljevi moraju da budu privredni oporavak i povećanje zaposlenosti. Ne znam kako to postići, ali znam da je u Norveškoj cilj svake vlade, nezavisno da li je desna ili sleva, puna zaposlenost. Čak i na štetu efikasnosti. Ne znam kakva je u Srbiji situacija s inflacijom, a kod nas u Sloveniji već godinama imamo probleme sa deflacijom, sa kojom se neuspešno bori i Evropska centralna banka. Iako ubacuje 40 milijardi evra primarnog novca mesečno, ECB ne uspeva podići inflaciju na ciljanih dva odsto, a kamoli pokrenuti privrednu aktivnost.