Nedavno sam pročitao kako će Oliver Stone doći u Sarajevo na Film Festival i da će mu uručiti Počasno Srce Sarajeva. I baš mi nešto bi drago. Nisam neki strašni filmofil, ne pamtim imena glumaca ni naslove filmova, osim nekih kao, recimo,
Kabare ili
Konje ubijaju zar ne?,
Kuma,
Rubljova,
Zima jednog lava... Zna se već koja je to generacija. O
Oliveru Stonu znam podosta. Prije nisam razmišljao otkud to, danas mi je jasno. Jedan je
od rijetkih iz naše generacije, hiljadama kilometara daleko, a tako blizu svemu onome što smo zvali idealima vremena i dobre raje tog doba. Bili smo sretni, vjerovali u dobro i sa sićom u džepu mogli da pitamo pošto je planeta. Možda i nesvjesno profilirali smo se kao "šezdesetosmaši", ili tako nekako. Ako znate šta mislim. Zato se sjećam i Oliverovih filmova, posebno onih o "konkretnome": Od poodavnog o mračnoj Americi u Salvadoru, pa o onome o Wall Streetu koji i takozvanom slijepcu otvara oči, onda ne tako davno o Snowdenu. Sjećam se, naravno, i gorko urnebesnog o G. W. Bushu. Naravno, imam na CD-u, negdje u kući, i onaj generacijski kultni a danas dirljivo nostalgični,
The Doors. O šezdesetima, smislu života i Jimu Morrisonu...
Mnogi su filmski velikani bili u Sarajevu na SFF-u i dobili razna festivalska srca. I neka su. Tu priču ne pratim i ne pamtim onako kao nekada. Recimo kao što pamtim oktobar 1995. i prvi SFF, kada nam je srce bivalo u nosu od sreće jer se kući vratio
dignitet nekadašnjeg velikog Sarajeva, europskog, eto i festivalskog. I mi smo se vraćali svijetu iako je još pucalo, i svijet se vraćao nama, uz granate. Tadašnje projekcije filmova na 35 mm, ili sa VHS kaseta, bile su nam kao čisti, najekskluzivniji i najluksuzniji Hollywood.
Godine su prolazile, glamur festivala, crveni tepih, šminka i reflektori nadjačavali su, sasvim normalno, emocije i osjećaj pobjede iz onih dana s kraja 1995. godine... I publika se polako mijenjala. Ljudi velikog srca i nekih drugih kriterija su se povlačili, prvi protokolarni redovi na projekcijama su ostajali poluprazni jer većina onih što preko sekretarica traže besplatne karte za svašta gdje se valja vidjeti, mnogo od toga "svašta" ne razumiju pa odustaju. I novi klinci SFF-a im se baš ne klanjaju kako misle da bi trebalo. I kako im se klanjaju novi snishodljivci. Otvaranja i završne fešte su druga stvar, to se ne smije propustiti...
Cijeli grad u danima Festivala živi životom "nekad Sarajeva" od kojeg je crnim limuzinama muka. Preglasno, brate, i bez poštivanja. A i pije se, gologuzo, bože ubrani. Bolje je ne bit' tu.
Komentar: Što će se dogoditi ostaje da se vidi, ali jedna stvar je sigurna: liberali se igraju s vatrom u kutiji šibica koji je Amerika.