Ovaj članak je objavljen 17. lipnja 2017. godine. Mnogi su smatrali da se radi o teoriji zavjere. Danas vidimo da to ipak nije bilo tako. (ažurirano 27. 10. 2017.)
Ovo nije bila teorija zavjere: briselski činovnici su doista nadigrali Ruse
© Fah
Ivica Todorić
Danas, u prvoj polovici 21. stoljeća, asocijacije na pridjev 'grčki' nisu ispunjene bogovima i boginjama, mitskim junacima i homerskim pričama. Grčka/grčki je sinonim za dug, za neracionalno ponašanje oligarhija na vlasti, za populističko potkupljivanje birača privilegijama, za šutnju potkupljenih. Od premladih umirovljenika do preplaćenih akademika.

No, sve to ne bi bilo dovoljno za grčki kolaps da s druge strane nisu postojale banke voljne financirati grčka ekonomska pijanstva. Francuske i njemačke banke, čiji posao je stvaranje eura ni iz čega, a na osnovu pologa ulagača i zakonskih ovlasti, znale su za grčku prezaduženost i znale su na osnovu svojih proračuna točan datum grčkog ulaska u probleme s otplatom kamata pa su ipak davale kredite. Dakako, znale su i za Goldman Sachsovo friziranje grčkog knjigovodstva o pravom stanju vanjskog duga koje je prethodilo ulasku Grčke u euro zonu. Banke su to činile zbog nekoliko razloga, ali ni jedan od njih nije taj što su bile naivne ili zato što nisu znale što rade. Najprije, znale su kako će Grci dodijeljene kredite potrošiti za kupovinu roba iz njihovih domicilnih država pa će tako posredno poticati vlastita gospodarstva; na grčkim kreditima su zarađivali nekoliko puta više nego li da isti novac prodaju u Francuskoj ili Njemačkoj (kamata za Nijemce je bila oko 1%, a za Grke veća od 6% unutar istog valutnog kruga); znali su kako će političari koji upravljaju domicilnim državama i Europskom Unijom nakon Dana D (grčkog kolapsa) učinkovito pritisnuti Grke i odigrati za banke igru po scenariju napisanom isti dan kad su krediti i podijeljeni.

Nakon odmotavanja cijelog scenarija imamo Grčku u beskoncepcijskom stanju, u odumiranju, namirene i zadovoljne banke pa se novčarski svijet i dalje može kretati po svojim tračnicama.

Skoro sve elemente iz grčke priče mogli bismo prepoznati i u priči o Agrokoru, iako Agrokor nije država. Ali po svom značaju i ulozi ima veću važnost, nego li tih nekoliko državica u kojima djeluje. Znamo li da su parlamenti i Vlade tek organizirana bankarska poluga u strogo ograničenom prostoru, tzv. međunarodno priznatim granicama, onda možemo prepoznati Agrokorov potencijal kao bankarske poluge, budući da je djelovao u svim državama nastalim iz bivše Jugoslavije.

Ivica Todorić u Hrvatsku 1990., zemlju s enormnim društvenim bogatstvom kojeg je zakonom najprije otela društvu država, a potom to bogatstvo po raznim ključevima odlučila podijeliti odabranima, nije ušao s gaćama na štapu. Niti kao direktor kakvog društvenog poduzeća s dugogodišnjim stažom u Partiji, već kao bogat i uspješan poduzetnik. Vjerojatno je u priču s Agrokorom i kupovinom društvenih poduzeća ušao bogatiji, nego li što je izašao iz te priče ovog proljeća, 27 godina poslije. Vještine, poslovne sposobnosti, menadžerska znanja koja je posjedovao razotkrivao je paralelno s razotkrivanjem lica i naličja kapitalizma u ex-YU verziji u kojem država rasprodaje, poklanja, rješava se društvenog kapitala i imovine u korist privatnoga. Nastavio je to činiti sljedećih 20 godina. U zanemarena, opljačkana, zapuštena poduzeća donosio je najprije red i to nije koštalo ništa. Koštale su moderne tehnologije koje je morao financirati kreditima. Svatko će posvjedočiti kako je Todorić svako poduzeće koje je preuzimao pretvarao u uređenu i profitabilnu kompaniju. Dovoljno je prisjetiti se poslovne agonije Tiska, PIK-a Vrbovec s kojim su muku mučile Vlade i zaposlenici, PIK-a Belje, lokalnog (bez)značaja Unikonzuma.

Agrokor je s vremenom postao regionalni igrač i zbog svoje strateške usmjerenosti na širenje, preuzimanja - postao je interesantan igrač za bankarska ulaganja. Izgledalo je kako Agrokor ima neograničenu sposobnost plaćanja kamata. Svi su trljali zadovoljno ruke. I strani bankari, i lokalne države. U lokalnim državama Agrokor je donosio poslovnu stabilnost, imidž uspješnih, punio je državne kase plaćanjem poreza i donosio enormnu dobit svojim bankarskim financijerima, baš poput Grčke prije (i poslije) sloma.

Svjetska banka i njena podružnica IFC te Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD) su Agrokor namirisali već na početku ovog stoljeća (Agrokor). Godine 2000. Agrokorovo ukupno kreditno dugovanje je iznosilo 178 milijuna eura (Monitor.hr). Tad dobiva kredit EBRD-a u iznosu od ukupno 225 milijuna eura po kamati od 9% s čim se zatvaraju stari dugovi te financiraju dalja širenja po regiji.

S vremenom se dug prema EBRD-u popeo na 600 milijuna eura. Ivica Todorić je tako pokrenuo spiralu, ušao u igru u kojoj nikad nije bilo predviđeno (niti moguće) da u njoj pobijedi. Agrokor je postao najozbiljnija adresa za isisavanje novca iz regije. Ali ne za Todorićev privatni račun, kako misle neupućeni zlobnici, već za privatne račune privatnih vlasnika banaka, dioničare fondova kod kojih se zaduživao.

Prijelomna godina u Agrokorovom poslovanju je 2014. Kamate od 7 do 10% postale su neizdrživ teret u državi koja se još od 2008. valjala u krizi, u kojoj se iz godine u godinu događao gospodarski pad, iseljavalo radno sposobno stanovništvo (iseljavanjem Agrokor ostaje bez cca 200 000 kupaca svojih proizvoda). Jedini način za odgađanje sloma bio je dalji fizički rast. Todorić je izračunao kako bi kupnjom Mercatora mogao popuniti sve dubioze nastale dotadašnjim poslovanjem, općim gospodarskim padom u zemljama u kojima djeluje i zadržati glavu iznad vode. Ozbiljni ekonomisti su tad komentirali Agrokorovu kupnju Mercatora kao odgađanje konačnog sloma na maksimalno tri godine (Jutarnji). Bili su u pravu.

Prelazak Todorića na rusku stranu

Vidimo dakle kako Todorić nije pogriješio kupnjom Mercatora (iako se Agrokorov ukupni promet nije uvećao za ukupni Mercatorov promet), ali negdje očito jest. Te ključne 2014. Ivica Todorić odlazi u Moskvu i dobija od banke u 51% vlasništvu ruske države Sberbank kredit od
600 milijuna eura po kamati od 5% s kojim otplaćuje dotadašnje kredite Svjetskoj banci, IFC-u, EBRD-u s prosječnim kamatama od 9% (Sberbanka). Da igre više nisu samo ekonomske, već geopolitičke, pokazalo se vrlo brzo.

Ruski kredit Agrokoru nije značio samo preusmjeravanje novca iz regije prema Rusiji (što je dotadašnjim vlasnicima Agrokorovog duga, samim tim i Agrokora u cijelosti, bilo podnošljivo) i rusko bogaćenje, već i ruski nadzor nad regijom što je bilo nedopustivo.

Vjerojatno ne postoji pismena niti usmena naredba stvarnih vlasnika eura i dolara (svaka valuta je isključivo vlasništvo onog tko tu valutu izdaje) koja bi glasila: Uništiti Agrokor, ali da je negdje donijeta, pokazat će stvarnost. Agrokor je svojim prelaskom na rusku stranu na sebe navukao moćne neprijatelje - Svjetsku banku, marionetske države u kojima je djelovao.

Svjetska banka ulazi u igru

Izbor oružja za odstrijel starog lovca Todorića pada na Schwartz grupu, vlasnika trgovačkih lanaca Lidl i Kaufland. Svjetska banka toj grupi daje kredit od milijardu dolara uz kamatu od 1% za širenje poslovanja u Bugarskoj, Rumunjskoj, Hrvatskoj, BiH, Srbiji (Jutarnji). Na istom 'slobodnom' tržištu, u kojem isti zakoni navodno važe za sve, Lidl i Kaufland ulaze u 'ravnopravnu' tržišnu utakmicu protiv Agrokora s 'nekoliko igrača viška i nekoliko golova prednosti'. Naime, dok Todorić lipše pod teretom kamata od 5-10%, Schwartz grupa u startu dobija prostor za ekstra profite. Ne samo na kamatama, već mu dodatni vjetar u leđa daju i dobavljači roba iz EU koji plasiraju svoje robe B i C kategorija uz diskontne cijene, a Lidl ih prodaje neznatno jeftinije od robe A kvalitete (kakve je morao kupovati Todorić). Da to nije samo pretpostavka, pokazao je i angažman notorno potkupljenih europarlamentaraca koji moraju s vremena na vrijeme pokazati da ne brinu samo o sebi (što je točno), već i o biračima (što je netočno). Digli su graju u EU Parlamentu oko prodaje roba na europskom Istoku koji su nekvalitetniji od roba pod istom markom koje se prodaju u starim zemljama članicama EU.


Agrokorov slom i protjerivanje Rusije

Da bi konačni rezultat, Agrokorov slom i protjerivanje Rusa iz regije, bio unaprijed cementiran valjalo je upregnuti i marionetske države koje će svojim represivnim aparatom dodatno cijediti Agrokor. Simboličko i stvarno presijecanje vrpce kojim će se označiti svrstavanje države uz blok Neprijatelja Agrokora odradio je tadašnji hrvatski predsjednik Ivo Josipović kad je uzeo škare i presjekao vrpcu na otvaranju Lidlovog distribucijskog centra u Lici (net.hr).

Kako je u praksi izgledalo sudjelovanje države u razaranju Agrokora (države su ekspoziture međunarodnih financijskih mogula), za saborskom govornicom svjedočio je dr Ivan Lovrinović.


Taj njegov istup prošao je medijski nezapažen (a tko bi ga to i zapazio? Zar Jutarnji koji je pod masonskim nadzorom, zar Večernji koji je pod nadzorom Katoličke crkve, ekspozitura Austrija, zar državna TV pod nadzorom briselskih opunomoćenika, zar privatne TV kuće u vlasništvu provjerenih korporacija?).

Istraživanjem kojeg su proveli dr Lovrinović i njegov ekspertni tim, se pokazalo kako trgovački lanci Lidl, Kaufland, Billa, Spar u razdoblju od 2010. do 2015. na ostvareni promet od 6 milijarda eura hrvatskoj državi nisu platili ni jednu lipu poreza na dobit. U isto vrijeme je Agrokor u državnu kasu uplatio oko milijardu eura poreza na dobit (Jutarnji).

Te činjenice nisu samo skandalozne, one govore o državi kao agentu stranih sila u porobljavanju vlastitog naroda i uništavanju njegove gospodarske osnovice (Agrokor je sa samo 1,5% poljoprivrednih površina koje je koristio ostvarivao 15% ukupne poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj što govori o učinkovitosti sustava kojeg je etablirao Agrokor).

Ne samo da u spomenutih 6 godina strani trgovački lanci nisu platili ni lipe poreza, oni to neće učiniti niti u slijedećih 6 godina. Naime, posluju s gubitkom, ukupno od 4 milijarde kuna. Ozbiljna država bi nakon objave tih podataka poslala ekspertni porezni tim u te trgovačke lance, pročešljala poslovne knjige i odrezala im kaznu od najmanje pola milijarde eura! Umjesto toga je hrvatska država bila prva koja je blokirala račun Agrokora za porezni dug! A o poreznom nadzoru u stranim trgovačkim lancima ni riječi, ni povika. Zato su kroz usta Bože Petrova u svojstvu predsjednika Hrvatskog Sabora dolazili povici o pljački u Agrokoru, zazivanja poreznog nadzora u Agrokoru i podnošenja kaznene prijave protiv Todorića (tako je Petrov postao glasnogovornik antihrvatskih interesa, trbuhozborac sila koje su ga školovale i dovele na političku scenu, a da vjerojatno toga nije bio ni svjestan).

Lihvari kamatare Ivicu Todorića

Umjesto da narod bude ogorčen na takvo lopovsko potkradanje države u izvedbi 'renomiranih' stranih trgovačkih lanaca, narod je pozvan na javno iskazivanje mržnje, bijesa, zlobe, zametnutih frustracija uslijed svih lopovština u pretvorbi i privatizaciji prema Ivici Todoriću. Onom koji sigurno ne bi propao barem još nekoliko godina da se ponašao poput stranaca i potkradao državu za porez. S druge strane su mediji stvorili sliku o Agrokoru kao zaštićenom ličkom medvjedu kojeg nitko ne smije dirati. Istina je bila sasvim suprotna, Ivicu Todorića su kamatarili, reketarili i lihvarili svi - političari, guverneri (valja se prisjetiti kako je bivši guverner HNB 'prodao' bezvrijednu tvrtku Agrokoru za 2 milijuna kuna), bankari, porezna uprava, dobavljači.

Kako su ti strani trgovački lanci došli u poziciju da rade navodno s gubitkom, jasno je svakom tko zna nešto o stranim investicijama. Strane tvrtke osnivaju tvrtku kćer u Hrvatskoj s minimalnim temeljnim kapitalom, a cjelokupni iznos investicije upisuju u poslovne knjige kao dug koji istovremeno postaje i dio ukupnog vanjskog duga države (Google).

Izgon Rusa
Kako je uništen Ivica Todorić
© IGOR SOBAN/PIXSELL
Martina Dalić i Andrej Plenković
Operacija izgona Rusa iz Agrokora, time i iz zemalja ex-YU dalje je povjerena provjerenim briselskim igračima, bivšem europarlamentarcu Plenkoviću (sad premijeru) i bivšoj MMF-ovoj uzdanici Martini Dalić (sad ministrici gospodarstva). Navedeni dvojac je iskoristio rusko oklijevanje u trenutku Agrokorovog sloma (Rusi su morali, da bi zadržali svoju poziciju uložiti dodatni novac u Agrokor i s tim novcem izbaciti iz Agrokora sve lešinarske fondove, kreditore MMF-ovskog porijekla) i žurno donio Lex Agrokor, pod pokroviteljstvom EU. Zakon je u svojoj suštini neustavan, ali to nitko u Hrvatskoj službeno neće nikad utvrditi. EU diplomati su nadigrali Ruse i oteli im pozamašan novac.

Da se slom Agrokora odvijao po redovnoj proceduri, ruske banke bi došle u priliku namiriti dobar dio svojih potraživanja Agrokorovom imovinom s kojom je jamčio za povrat kredita. S primjenom Lex Agrokora, Rusima takvo što nakon završetka mandata Vladinog povjerenika za Agrokor neće biti moguće. Naime, najnovijim kreditom Agrokoru od cca pola milijarde eura, zapadnjački financijeri za svaki novouloženi euro u cijelosti namiruju jedan euro starog duga tako da ova, okruglo milijarda eura duga ima prvenstvo u naplati nakon sutrašnjeg čerupanja Agrokora.

Ivica Todorić nije mogao uspjeti jer nikad nije uspio sklopiti savezništvo s dovoljno moćnim igračima iz sjene (kako je to uspjelo Tedeschiju i Atlantic grupi, Orbicu i Branku Rogliću). Sad je samo upitno koliko će lešinarski usmjerena javnost, koliko mediji, a koliko plaćeni igrači zazivati Todorićevo hapšenje, oduzimanje imovine kao opomenu svima koji se drznu ući u bitku s odavno postavljenim zaštićenim igračima na 'slobodnom' tržištu.